|
Oj, živote, sladak li si!
Kad te ja zašećerim dok izbacujem šećer iz omiljene bijele kave, sok mijenjam vodom, vino pivom, žrtvovanje odgovornošću, negativu pozitivom.
Ujutro pijem kavicu s prijateljicom koju nisam vidjela pune dvije godine, mojoj učiteljicom, danas učenicom.
Vratila se u moj dom, moj život, učenje. Jučer smo se čule i iz druge države poručuje :“Mi krećemo! Ej, mi krećemo!! Vidimo se!!!“
Tek tada sam osjetila koliko mi je nedostajala ove dvije godine, naši razgovori, plač, smijeh, zafrkancija...ma sve ono što smo dijelile. Prave prijateljice!
Osjećam sreću što je imam i što nam je život pružio priliku da se opet vidimo i usrećimo jedna drugu.
Život je lijep kad imaš ovakve ljude i prepoznaješ ih.
Ljude s kojima se smiješ i kad je za plakati. Ljude koji su ljudi, topla, divna stvorenja. Kakvi ljudi i trebaju biti.
Ujutro smo popile kave same nas dvije. Puno toga moramo podijeliti, nestrpljive smo i prestrašene da će nas rastanak opet iznenaditi.
Imamo vremena, nadoknadit ćemo ono što nismo stigle prošli put.
Htjela sam da mi se vrati u život, želja se ostvarila.
Želim je ohrabriti, ojačati, uvjeriti koliko vrijedi i naučiti da iskreira život kakav želi, ne kakav mora živjeti.
Pričam joj o uvjerenjima koja sam maknula i koja usvajam, o životu koji me voli jer ja volim njega, o ljubavi, sreći koju kreiram
i pričam priče u koje vjeruje jer ima ogromno povjerenje u mene, kao ja prije par godina u svoje prijateljice.
Za početak je to dovoljno, imati povjerenja.
Poslijepodne muž i ja u šetnju, Volosko-Opatija.
Dečki ostaju vani u igri s prijateljima, to ih veseli pa poštujemo želje i uvažavamo slobodu.
Djetinjstvo i služi za igru s prijateljima , a kada dođu u naše godine, šetat će.
Zadnjih godina je šetnica uz more prava Meka subotnjih vjenčanja.
Ne razumijem to, ali tko voli nek izvoli.
Nisam taj tip da u vjenčanici s mladoženjom na dan vjenčanja bodem stijene, valove i hvatam galebove da bi fotke s tog najsretnijeg dana u godini bile fenomenalne.
Mladoženja i mlada, dvoje fotografa, stalno su tu negdje na šetnici oko nas.
Turistima je to atrakcija, domaći ljudi, oni odvažniji im čestitaju,a mene zaustavi pogled na njenoj vjenčanici nasred kišne lokvice.
Par turista je to također primjetio pa malo zastanemo, oni nešto komentiraju,
a par sa strane, očito kum i kuma svjedoče i toj radnji.
Kumu smeta što se čudimo pa odvažno kaže da mlada želi fotkanje u vodi.
Da mu ne ostanem dužna uzvratim da joj je preplitko pa da se samo bez veze vlaži.
On odgovara da nije vlaženje bez veze, a ja na to da je onda slabog muža izabrala kad se sama vlaži.
Kaže „Ne znam, nisam ga ja probao“ i rastanemo se u smijehu.
Tip sam amaterskih fotki s vjenčanja koje je fotkalo par frendova i ja u iznajmljenoj vjenčanici u lokalnom restoranu gdje je pjevala lokalna pjevačica.
Ni mužu ni meni dan vjenčanja nije predstavljao ništa posebno, samo čin koji većina odrađuje i tim činom zabavlja druge, najmanje sebe od obaveza koje si naprde,
kao što je fotkanje unutra, vani, doma, uz more, pod morem, na planini...
Nas dvoje smo oduvijek nesvjesno ugađali, prvo sebi, danas to radimo svjesno.
I svjesno i sretno moram reći da nikada ne posežem za fotkama s vjenčanja jer je nama svaki dan najsretniji kad smo zajedno.
Nakon kilometar i pol hoda sjedamo u kafić u lučici i naručujemo bijele kave uz pitanje simpatičnom, mladom konobaru ima li kakav keksić jer se nekad tu dijelio uz kavu.
Kaže da ih više ne dijele, da mu je žao, ali toliko je simpatičan i ljubazan u svojoj mladosti i profesionalnosti da nas time osvaja i ne mogu,
a da ga ne pohvalim kako nam je dodatno uljepšao dan.
Očito zadovoljan i ispunjen pohvalama nakon što donese kave, za naš stol nosi dva kolača s istim osmijehom i pozitivom na licu te kaže kako je to za nas.
Koje oduševljenje!
Nagradio nas je za lijepe riječi i na naše slatkorječivo uzvratio slatkim kolačima i riječima da dođemo opet.
Naravno da smo mu pustili napojnicu i naravno da nas je ovo oduševilo, iako često doživljavamo slilčne stvari.
Znam da je stvar,samo u ljudskosti.
Ljudi se ustručavaju biti vedri, normalni i pristojni, kamoli reći riječ više ili pokazati samo čovječnost koja se gubi u svim sferama.
Ne želim da se gubi pa je prva potičem i ona mi se u većini stvari vraća.
Ako se i ne vrati, idem dalje u jer imam puno šećera i slatkoga za zasladiti i one najgorče.
Na kraju krajeva, gorki izabiru svoj okus, kao što slatki izabiru svoj.
Nema smisla da se miješamo ako nismo za biti skupa.
Prihvatiš da gorko ne možeš zasladiti ako ono to izabire, uživaš u svojoj slatkoći i uvijek, ali uvijek se nađe netko koji to želi s tobom dijeliti.
Oj, živote....!
|
