|
Mi ljudi, toliko smo lijepi i savršeni u svojoj nesavršenosti da se trebamo buditi i lijegati s osmijehom na licu, svjesni i sretni koliko smo divni.
Samo trebamo prihvatiti sve ono što nas ne čini idealnima po nekom vanjskom standardu.
Ljepoti ravnih zubi, ispeglane kose, zaobljene stražnjice, vitkih nogu i mišićavog torza.
U ovom modernom vremenu savršenih ljudi gdje gotovo da više i ne vidimo krive zube, okserice, suhu kosu, prištić na licu, klempave uši, orlovski nos.
Gdje je moderan čovjek izumio sve da od sebe napravi idealnu ljepotu izvana da bi prikrio unutarnju nesavršenost.
Moja poznanica, vječito namrgođena i nezadovoljna sobom, u najboljim godinama za sebe, kad su djeca očvrknula i osamostalila se, ostala je sama i usamljena.
Prijateljica mi je skrenula pažnju na nju i njenu novu figuru koju kleše u obližnjem fitnessu mučeći se kao konj.
Oduševljena što netko postiže idealnu težinu, a nisam ja, pitam kako izgleda, vidi li se njeno zadovoljstvo.
A prijateljica mi ju komentira- „Znaš nju, vječito namrgođena. Ipak, govori da je sretna, da se osjeća mlađe i poletnije.“
Drago mi je zbog nje i odluke za skidanjem kila, ali i taj put sreće i promjene, treba kretati iz glave. Obrnuto ide, ali je kratkog vijeka.
I sama sam kretala na dijete, reducirala prehranu pa počela mršaviti, bila zadovoljna promjenom u ogledalu,
manjim konfekcijskim brojem, većim samopouzdanjem.
Ali, opet se brzo vratim na svoju prekomjernu kilažu.
Fascinantna je činjenica da sam u mladosti, s obzirom na visinu, imala idealnu težinu.
Ali je još fascinantnije da sam bila nezadovoljna odrazom u ogledalu.
Ono što mi je priroda dala, što me čini ženstvenom, jače bokove i stražnjicu, ja sam uporno odbijala. Bila nezadovoljna, negirala.
Umjesto da sam prihvatila kao dio sebe.
I tada, koliko god te svijet hvalio, dijelio komplimente, vidio tvoju savršenost, a ti je doživljavao kao nesavršenost, ti si nesretan.
U neskladu sa sobom. Psihom i tijelom.
Fascinacije ne prestaju s godinama i mojim otvaranjem uma, novim učenjima i svjetonazorima kad shvatim da sam s godinama, nakupila i viška kila.
Pa sam tu stražnjicu vizualno smanjila u masi većeg tijela. Više ne odskače jer je sve proporcionalno. 
Svjesnošću sebe i svog tijela, nedostatka i kompleksa koji kreće iz glave, počinjem prihvaćati svoje nesavršenosti.
Pa tako na zumbi, koja mi je skoro četiri godine bila rekreacija, vrtim svojim bokovima, bez kompleksa.
Toliko da mi je jedna mršavica, u nedostatku riječi kojima bi me duhovno smanjila spomenula moju stražnjicu.
A ja ponosna što joj upravo ta moja stražnjica smeta i ne da da dođe do izražaja jer nije stvar u pozadini, već u glavi koja te tjera da grabiš naprijed.
Kad se posložiš u glavi i prihvatiš tjelesne nedostatke ili viškove, kao dio sebe i živiš zadovoljno s tim, ne obraćaš pažnju na tuđe stražnjice.
Jer si, zapravo, za sebe, uvijek ne začelju i ne gledaš tuđe stražnjice, u kojem god redu stajao.
...Da se vratimo na poznanicu s početka priče. Onu koja je skinula kile.
Sad kad je nakon puno godina svojih frustracija, uspjela potjerati muža i dvoje djece od sebe i ostala sama, krenula je skidati kile.
Jer je baš uvjerena da je to promjena koja joj treba.
Skidanje kila je još jedan rezultat nakupljenih frustracija.koje je obmanjuju da će baš takva, nova, mršava, izgledom mlađa, započeti novi, sretniji život.
Kratkog je vijeka zadovoljstvo s fizičkim dijelom sebe.
Ono trajno, unutarnje, duševno traje duže, stavlja ti i kreira privlačan osmijeh na lice.
Onaj osmijeh koji joj se nije pojavilo, bez obzira na idealnu tjelesnu težinu.
Strahove, nezadovoljstva, frustracije... manifestiramo hranjenjem ili izgladnjivanjem svoga tijela,
uvjereni da ćemo baš tako biti idealni, zadovoljni sobom.
Ali nesvjesni da je odraz u ogledalu manifestacija našeg unutarnjeg stanja.
|
