O-da životu!

Obavila sam jutros posjetu jednoj dragoj,osamdesetogodišnjakinji.
Kažem,obavila ,jer svaki put kada ju posjetim,idem kući tužna.
Ne mogu joj pomoći pa me to boli.
Idem tamo sretna što ću je vidjeti,ali tužna što znam da ona nije sretna.

Moja draga Mandica je udovica zadnje tri godine.
Taj vrag od muža nije baš bio primjer čovjeka koji poštuje ženu i kćerku,ali
je rumbao u Njemačkoj cijeli život pa su malo zatvarale oči,uši i saginjale glavu
Kada bi dolazio kući na Ferien i donio deutsche Marke.
Materijalno im je omogućio super život sa krcatim ormarima robe i hrane,ogromnom kućom na tri kata,super modernim i čvrstim namještajem,centralnim grijanjem i autom,ne starijim od pet godina.
U to doba ,prije 30-40 godina oni su bili dobrostojeći.
Tako se živjelo,u izobilju svega i svačega,ali u manjku poštivanja,toplih riječi i toplih dodira.
Mandica je štedjela kćerku koliko god je mogla i trpjela zbog nje pa je ona izrasla u jednu razmaženu i ne baš vrijednu ženu.
Mater je za nju uvijek kuhala i čistila,a na njoj je bilo da se brine o svom djetetu i super brižnom mužu-za razliku od njenog oca.

Uglavnom,prije tri godine je umro taj muž i otac.Baš u vrijeme kad je Mandica završila u bolnici.Njega je život kaznio tako što je obolio od Parkinsonove i na kraju završio u krevetu.
Mandica je i to podnijela stoički i preuzela svu brigu oko njega.Punih šest godina!
Dok ju jedan dan zdravlje nije izdalo i završila je u bolnici.
Kćerka nije puno razmišljala.Strpala je staroga u Dom gdje je umro nakon tri dana.
Mandica to nikada neće oprostiti kćerci jer novac nikada nije bio problem i umjesto Doma za nemoćne,ona smatra da je njen muž trebao umrijeti u kući.
Kćerka,kakva je,naučena na lagodan život na koji su je naučili ti isti roditelji,pogotovo majka,počela je shvaćati da joj ta ista majka,u ovom stanju kakva je,narušava idilu njenog života.
Preživjela je moždani udar,slabo hoda i govori,ali snagom volje i borbom,vjerom u sebe i svoju snagu,Mandica je nadišla svoju tragediju i u par mjeseci se oporavila.
Već desetljećima ne trči,ali hoda pomalo,u skladu sa svojim godinama.
Slaže puzzle,riješava križaljke,gleda tv,sluša muziku,priča telefonom sa živim prijateljicama.
Među tim prijateljicama sam i ja.Nismo vezane krvno,ali smo povezane obiteljski.
Čujemo se često,uvijek mi daje konstruktivne savjete u odgoju djece,nije zatucana,živi u koraku sa vremenom.
Ali,neke stvari,kao, slabost na svoju kćerku,ne može uravnotežiti.
Kćerka je uzela njemačku penziju od oca kojom je raspolagala Mandica jer ova ionako ne izlazi iz kuće.
Uzeli su ženu-Putzfrau, da dolazi četiri sata dnevno skuhati i oprati i napraviti reda u dva stana.

Mandica mi priča da je usamljena.Da ju nitko ne doživljava.Ponekad i zaplače.
Jednom sam rekla da imaju novaca i neka uzmu ženu koja će biti s njom 24 sata i uz to što napravi u kući,neka radi njoj društvo i ponekad ju izvede van.
Još je jače zaplakala i rekla –Ma,kome da ja to kažem?Osjećam da smetam.Bit će najbolje kada me ne bude.
Počela sam priču o poštovanju,o roditeljima kao potpori i o zahvalnosti istoj kada ostare.
Samo je odmahnula rukom i rekla-Ma pusti.
I ja puštam.
Puštam ju da živi sa onim što ne želi promijeniti.
I znam-miri se na dane i na trenutke sa svojom sudbinom.Čim zaplače,nije joj svejedno.
Izbija ispod tepiha.
A nije to zaslužila.
Mandica.
I gle čuda,izmijenivši njeno pravo ime,upravo shvaćam koje sam ime odabrala- MAN(čovjek)DICA.

Oznake: Puzzle, križaljke, telefon, samoća

Danas ću očistiti kuću,
Uzet ću krpu svemoguću.

Danas ću skuhati svečani ručak,
Neće to biti svakakav mućak!

Danas ću opeglati opranu robu,
Izvjetriti jakne i staru konobu.

Danas ću biti bolja sebi i svom psu,
Pustit ću u kuću i Milku mačku.

Danas ću,čitati između redova,
Bit ću na internetu u više sljedova!

Oznake: Ponedjeljak, nove.radne.pobjede.

U mojim,lijepim i zrelim godinama,da udovoljim sebi,krenula sam na radionicu kreativnog pisanja.
Nisam pogriješila!
Toliko sam ispunjena i sretna,toliko volim pisati,čitati,ali i upoznavati nove ljude,slušati tuđe živote i grebati ispod površine svih nas debelokožaca.

Naravno,svi koji smo na radionici,imamo tu neku žicu,svatko ima svoj stil,svoj način izražavanja.
Fascinira me kako kroz napisani tekst,možeš doslovno " skinuti" čovjeka.

Naša mentorica nas uči formi i potom dobijemo zadatak u kojem provjerimo naučeno.
Ma nije to tako ozbiljno i tako formalno jer ipak smo na radionici kreativnog pisanja.
Jučer nam je bio tek treći put pisanja,našeg upoznavanja i druženja.
Kroz dva školska sata zaista puno naučimo-o sebi,drugima,o životu.


Tako da su karakteri i stilovi šaroliki-od mene prilično realistične ,sa epizodama pinki naočala,do Tanje-vječite buntovnice,
Antonia-nedorečenog i prestrašenog dječarca,Vesne-čvrste i samouvjerene žene,Ane-mlade intelektualke sa znanstvenim prikazima...

Od prvog dana se među nama ističe Melita-slatka plavušica kojoj su i tekstovi sve samo ne plavušasti.
Melitini tekstovi nas ostavljaju bez daha.Hrpa epiteta,egzotičnih riječi i divnih usporedbi,ne može te ostaviti ravnodušnim.
I to njeno čitanje baršunastog glasa i ugodnog,nježnog tona,ostavljaju na nas snažan dojam.
Nekada se naježiš,nekada protrneš...uglavnom,svaku temu napiše sa tako dobrom pričom da mi jasno kroz glavu prolaze slike.
Slike stvarnog života koji i je podloga dobro čitanog romana.

Jučer smo je pitali,od kuda joj to.Jer sve je zaista toliko životno.Sve njene riječi i rečenice kao da imaju emociju.
Melita je zastala,progutala knedlu i odgovorila,isto tako nježnim i baršunastim glasom,da će biti iskrena i otvoriti će nam se.
Njen život je zaista inspiracija za roman.Njeno srce je toliko ranjivo i povrijeđeno,njena duša je presušila od ljubavi,ali njeno srce ga je puno.
I od tuda te divne riječi,ti tekstovi,te slikovite rečenice.
Draga moja,Melita,želim ti svu sreću i uspjeh u svojoj kreativnosti.Neka ti to ispuni dušu i da pronađeš sreću kada pronađeš zadovoljstvo u sebi samoj.
Kada to već netko drugi ne pronalazi...

Samo što je sjeo,lik za stol pored moga,osjetila sam nenormalno "šejkanje."
Mislim,slučajno,ali on sve jače!
Ej,šta je ovo!?Upravo mi prošao pms,ms,sms,mms i ostali "mesovi" za ovaj mjesec.
Super sam volje!Ti mi baš ne trebaš!
Ali,nakon što sam osvijestila da je on u k...,ne ja,totalno je nestao iz mojih misli.
Ahhh,život je divan!
Rad na sebi se isplatio!

Najveće ulaganje u mom životu-ulog u sebe,dizanje podsvijesti,djelovanje i konačno,ulog u svoje zdravlje-isplatilo se!
Kada živiš svjesno i kada konačno možeš odvojiti svoju "falingu" od tuđe i kada odlučiš biti sretan,život i postaje takav.
Sada znam da je to njegova nervoza,a ne moja i sada svjesno ne dozvoljavam prihvatiti njegovu negativu,ili bilo koju njegovu emociju.
Vani kiša i tmuran dan,a meni i u meni to uopće ne smeta.
Prošla su vremena kada sam na nesvjesnoj bazi živjela svoj život i dozvoljavala da tuđi problemi postaju moji.
Zašto kvariti svoju očišćenu dušu?
Zašto ispaštati zbog drugoga koji ne želi kreirati svoju sreću?

Život je lijep...
Idem dalje,sretna i zadovoljna.
Kroz ove moje ružičaste naočale,uopće ne vidim tmurno nebo.
Ne više!
I veselo isčekujem večerašnju radionicu!
Kada jednom kreneš na reparaturu,nema stajanja.
Glancanja nikad dosta!
:)

Stariji sin dvanaestogodišnjak tako samouvjereno peče palačinke.
Počeo je sam,od smjese,pečenja i na kraju mazanja.
Ne preostaje mi drugo,nego da ga pohvalim i potičem,ponosno mu govorim-"Koja si ti faca!Sve znaš jer si siguran u sebe i vjeruješ u sebe!"
On kaže- "A i ono što ne znam,sam siguran da ću naučit!"

To je stav!
Bravo,sine!

Svakodnevno gledam i slušam žene kako,dopuštajući da ih drugi gaze,nesvjesno gaze same sebe.
Digne mi se kosa na glavi od glupog izgovora-Radi mira u kući!

Sve se više udaljavamo kao prijatelji,braća,susjedi,kao supružnici...kao ljudi!
Žalosno i poražavajuće da su nam izgovor brojne „nežive“ stvari koje nam neće nigdje pobjeći.
Draga moja ženska glavo,taj veš,prašina,prljav pod,razbacani ormari,neće ti nigdje pobjeći!
Ali ja,tvoja prijateljica,nemam više strpljenja čekati.Ja odlazim.Ja bježim.Od tebe,
Jer si i ti davno pobjegla od sebe.

Naša zajednička kava, prije skoro godinu dana,završila je isto.Kao i ona prije nje.
Od usiljenog smijanja i pričanja o svakodnevnici,razgovor je morao završiti na temi o mužu.
A kada pitam što je s tobom,nije ti jasno zašto uopće pitam za tebe jer bitan je muž!
Pitam kako se ti osjećaš,jesi ti zadovoljna,pričinjava li ti zadovoljstvo sve to što radiš.
Nakon dugog pogleda u daljinu i traženja odgovora u svojoj glavi gdje se već i srce umiješalo,očima
punih suza,odgovaraš -Ma,iskreno,ja sve to radim radi mira u kući.