|
Obavila sam jutros posjetu jednoj dragoj,osamdesetogodišnjakinji.
Kažem,obavila ,jer svaki put kada ju posjetim,idem kući tužna.
Ne mogu joj pomoći pa me to boli.
Idem tamo sretna što ću je vidjeti,ali tužna što znam da ona nije sretna.
Moja draga Mandica je udovica zadnje tri godine.
Taj vrag od muža nije baš bio primjer čovjeka koji poštuje ženu i kćerku,ali
je rumbao u Njemačkoj cijeli život pa su malo zatvarale oči,uši i saginjale glavu
Kada bi dolazio kući na Ferien i donio deutsche Marke.
Materijalno im je omogućio super život sa krcatim ormarima robe i hrane,ogromnom kućom na tri kata,super modernim i čvrstim namještajem,centralnim grijanjem i autom,ne starijim od pet godina.
U to doba ,prije 30-40 godina oni su bili dobrostojeći.
Tako se živjelo,u izobilju svega i svačega,ali u manjku poštivanja,toplih riječi i toplih dodira.
Mandica je štedjela kćerku koliko god je mogla i trpjela zbog nje pa je ona izrasla u jednu razmaženu i ne baš vrijednu ženu.
Mater je za nju uvijek kuhala i čistila,a na njoj je bilo da se brine o svom djetetu i super brižnom mužu-za razliku od njenog oca.
Uglavnom,prije tri godine je umro taj muž i otac.Baš u vrijeme kad je Mandica završila u bolnici.Njega je život kaznio tako što je obolio od Parkinsonove i na kraju završio u krevetu.
Mandica je i to podnijela stoički i preuzela svu brigu oko njega.Punih šest godina!
Dok ju jedan dan zdravlje nije izdalo i završila je u bolnici.
Kćerka nije puno razmišljala.Strpala je staroga u Dom gdje je umro nakon tri dana.
Mandica to nikada neće oprostiti kćerci jer novac nikada nije bio problem i umjesto Doma za nemoćne,ona smatra da je njen muž trebao umrijeti u kući.
Kćerka,kakva je,naučena na lagodan život na koji su je naučili ti isti roditelji,pogotovo majka,počela je shvaćati da joj ta ista majka,u ovom stanju kakva je,narušava idilu njenog života.
Preživjela je moždani udar,slabo hoda i govori,ali snagom volje i borbom,vjerom u sebe i svoju snagu,Mandica je nadišla svoju tragediju i u par mjeseci se oporavila.
Već desetljećima ne trči,ali hoda pomalo,u skladu sa svojim godinama.
Slaže puzzle,riješava križaljke,gleda tv,sluša muziku,priča telefonom sa živim prijateljicama.
Među tim prijateljicama sam i ja.Nismo vezane krvno,ali smo povezane obiteljski.
Čujemo se često,uvijek mi daje konstruktivne savjete u odgoju djece,nije zatucana,živi u koraku sa vremenom.
Ali,neke stvari,kao, slabost na svoju kćerku,ne može uravnotežiti.
Kćerka je uzela njemačku penziju od oca kojom je raspolagala Mandica jer ova ionako ne izlazi iz kuće.
Uzeli su ženu-Putzfrau, da dolazi četiri sata dnevno skuhati i oprati i napraviti reda u dva stana.
Mandica mi priča da je usamljena.Da ju nitko ne doživljava.Ponekad i zaplače.
Jednom sam rekla da imaju novaca i neka uzmu ženu koja će biti s njom 24 sata i uz to što napravi u kući,neka radi njoj društvo i ponekad ju izvede van.
Još je jače zaplakala i rekla –Ma,kome da ja to kažem?Osjećam da smetam.Bit će najbolje kada me ne bude.
Počela sam priču o poštovanju,o roditeljima kao potpori i o zahvalnosti istoj kada ostare.
Samo je odmahnula rukom i rekla-Ma pusti.
I ja puštam.
Puštam ju da živi sa onim što ne želi promijeniti.
I znam-miri se na dane i na trenutke sa svojom sudbinom.Čim zaplače,nije joj svejedno.
Izbija ispod tepiha.
A nije to zaslužila.
Mandica.
I gle čuda,izmijenivši njeno pravo ime,upravo shvaćam koje sam ime odabrala- MAN(čovjek)DICA.
Oznake: Puzzle, križaljke, telefon, samoća
|
