Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea
četvrtak, 24.02.2005.
Dobro jutro dragi moji Blogeri!
Prvo vam moram reći da ulažem prosvjednu notu (ja sam čula da se to tako kaže, bilo je neki dan na televiziji) protiv ranog buđenja i naslikavanja malih beba u rano jutro. Mislim, jel bi vi dali da vas gurkaju, bockaju, pipkaju i još slikaju a niste niti iz trbuha izašli? Pa, to je povreda mojih prava. Ne znam kako se zovu svi oni Odbori i Vijeća za zaštitu ali vi ćete znati bolje pa objasnite mojoj mami da sljedeći put može zakazati pregled i za malo kasnije, a ne u osam ujutro.
Jer baš kad mi se sonda približila na par centimetara, ja sam protezao ručice i nogice, obavljao jutarnju toaletu čisteći krmelje iz očiju i sve ono ostalo (da, da… što se sad čudite, i bebe u trbuhu piške, taman posla da trpimo pun mjehur!).
Eh da, ja vam sad imam svu silu centimetara i okruglu glavu i u njoj mozak, a rekla je teta doktor (zgodna je, zgodna i ima dobre naočale i fengshui kristal u ordinaciji) da mi niz leđa idu tračnice – malo mi je to bilo čudno jer ja znam da tračnicama putuje vlak, ali kad ona kaže, onda je valjda točno. Mama se zabavljala brojanjem prstića – pih, ko da je to neka velka mudrost. Pet na svakoj ruci, pet na svakoj nozi… Mene jedino brinu moji nokti koji rastu ko trava poslije kiše a ja ih nemam čime odrezati. A ni zubi mi još nisu izrasli da ih izgrizem. Srećom sam u vodi pa su toliko mekani da se ne mogu ogrebati. Strah me samo da mi ne narastu tako veliki da se neću moći okretati u trbuhu. Unutra je tako puno mjesta i odlično je roniti. Moram priznati da mi je malo dosadno i da nema vas na blogu i maminih vratolomija morala bih stalno spavati. A još kad sam čitao (zasad mi mama čita, jer joj trbuh još ne dopire do iznad stola pa ne vidim ekran!) da striček Kemo radi TeVe prilog o blogu i blogerima… ja sam odmah napravila par trostrukih salta i malo pocuclala svoj prstić od sreće.
E, a da vas pitam: kako to da ste prošli put svi davali prijedloge za ženska imena??? Svi ste tako sigurni da sam cura? Čak je i jedna mamina frendica koja živi u Engleskoj i još nije vidjela maminu bušu rekla da je sigurno cura i sad odabire neka čudna imena. A meni se baš sviđaju ona šašava što ih je Xiola predložila. Moj tata je napravio vrlo čudnu grimasu kad je to čuo, nisam baš siguran što bi to značilo. Ma, sigurno mu se sviđaju. ;-)
Da vam prišapnem: i moja mama od danas zna kako će me zvati jer je prva stvar koju je ugledala na televizoru u ordinaciji bilo ono što malim bebama zamataju u pelene. Ali, ne smijem vam reći. Mama je i tati prstom pred nosom prijetila da ne smije ni zucnuti (citiram!) jer mu inače neće dati pusu sljedećih mjesec dana (jesam vam već rekla da moja mama ponekad pretjeruje?).
I, tako… ja ću sad opet malo odspavati dok moja mama pošalje ovo moje izvješće u blogosferu na razmatranje. I, ne zaboravite… ona prosvjedna nota mora se uputiti na relevantno mjesto! Ja ujutro spavam do deset i molim da me se više ne pipka tako rano! Hvala i laku noć!
utorak, 22.02.2005.
Bijele krijesnice
Okupat će me hladna bjelina
Licem mi prosuti
Bijele krijesnice
I dok zrak razdvaja tišinu
Na fijuk i uzdah
Zagnjurit ću
Ruke među zelene iglice
Ulje se u njima smrznulo
Sunce je skriveno duboko
Do posljednje žilice
Proklizilo je poput
Kapi kakva opojna vina
Što je u kutu usana
Zastalo da bi ga baš
Ti
Pokupio.
Protrljaj rukama moju kožu
I na dlanovima
Ostat će ti ulje
S mirisima
Noći i snijega.
Pahulje će se još rojiti
Poput leptira
Što iz trbuha prolete
Zaobišavši srce
Zalede ti dah i u glavu
Pošalju tisući malih bijelih
Svjetlucavih krijesnica.
Znaš li da snijeg zapravo žari
Kad u njega zariješ nokte?
Kao kad zariješ u nečiju kožu.
Šuti... neka ti krijesnice ispune uši
I prorez u tišinu bit će ispunjen
Zlatnim zvukovima.
A ipak, ipak...
Pahulje će ipak postati dio mene.
petak, 18.02.2005.
Tate, kćeri i prve simpatije
Prvo i osnovno: svojoj čupavoj ljubavi koja se 18. 02. prije šest godina, u 17h50 prvi put proderala iz dna duše (ali ne i posljednji) želim radostan i predivan rođendanski dan kojega upravo slavi u vrtiću s tičericama i klincima uz sladolednu tortu. Pretpostavljam da ima smeđe brkove od čokolade i umrljane rukave do laktova. Novu smo suknju ostavili kod kuće a hlače koje nosi smiju se zaflekati. Uz Happy Birthday too youuuu, ljubim te…
Četvrtak poslije podne, 18h, mjesto događanja: McDonalds Kruge, glavna glumica: Pametnica aka moja kćer, sporedni glumci: dečki i cure iz vrtića. Pozivnice su odaslane još prije desetak dana, klinci su se zbigecali. Jedan je čak došao u sakou i kravati, s francuskom kapom, počešljani, uredni, curke su promijenile štramplice, naviklale uvojke i ulaštile cipelice. Pretovareni vrećicama koje su prelazile njihove skromne tjelesne mogućnosti (bilo u visini, bilo u težini) doteturali su pod teretom zimskih jakni i kaputa uzbuđeni na Njezin rođendan. Crveno prijestolje čekalo je na slavljenicu koja je u novoj suknji (bila je oduševljena, još znam kupiti odjeću za kćer –jipijejjj!!) i narančastim čarapama na štrafte bila glavna faca.
Oduševljena količinom i veličinom hrpe poklona s vremena na vrijeme bi pogledavala prema njima pokušavajući, valjda, odgonetnuti kakve se sve dragocjenosti skrivaju ispod šarenih papira. Došao je i klaun po imenu Rade koji se zavjetovao na veselje, vrckavost, šaljivost i zabavljivost u sljedećih sat i pol. Po njegovu zbunjenu pogledu kad se upoznavao s 'roditeljima' ispalo je kao da sam ja, moj dragi i još jedan tata svo troje roditelji. Pa, sad… da je bar nekog drugog izabrao u taj trokut… A onda nas je potjerao van.
Što se točno događalo nakon što smo mi otišli nije ni digitalac uspio zabilježiti, iako je novi, Minoltin, ima nekoliko tisuća milijuna piksela i dobar objektiv… (nemojte sad gnjaviti s modelom – dobar je i skup, to je važno, ne?). Ali je, barem tati, bilo znakovito što su na prva četiri mjesta oko Njegove Kćeri, posjedali dečki. Ona ista četvorica koja su bila prva na popisu za pozivnice za proslavu rođendana. Kod tate se već tada, dok je svojim kvrgavim i nespretnim rukopisom po papiru slagala jajasta slova, upalio 'TATA-ŠTITI-KĆER' alarm, isprva potiho, a kad je primijetio prvu fotku na displeju, alarm je počeo i neugodno pištati.
Nakon rođendana, tata je odveo mamu i kćer kući gdje su njih dvije oduševljeno drapale papire s omota, razderale ukrasne vrećice s 'Ljepoticama', roza ružicama, mašnicama i ostalim drangulijama, ushićeno se diveći šarenoj svjetlucavoj kugli na bicikl-satu s lampicom (Jooooj, slaaaatkooo!! - i slinavo!!), ružičastoj kutijici s pisaćim priborom, roza blokićem, škaricama i mirišljavim vlažnim maramicama (valjda za brisanje prstića kad ih zaprljaš prilikom zamjene grafitne mine u tehničkoj olovci
U drugoj vrećici, također jednog darivatelja, bila je još jedna čestitka, gdje je uz srčeka bio nacrtan i medvjedić, i uz ista kvrgava slova: Sretan rođendan…
Kad je tata stigao kući kćer se ponosno pohvalila darovima ali i čestitkama. Žao mi je što nemam u stanu neku kameru koja bi mogla katkad snimiti ove iznimno srcedrapateljne scene. Otac je ponosno pročitao čestitke i uz kiseli smiješak, zajapurena lica, izjavio: 'Dobro!' Ja sam se držala za sudoper dok su mi suze curile od smijeha, okrenuvši im leđa da me ne vide, a Malena je nonšalantno pospremila izjave svojih simpatija na počasno mjesto na polici. Usput je tatica kroz šgrgutave zube procijedio: 'Morat ćemo mi malo porazgovarati o tome.' Sad su mi već trebale maramice!
Ne znam kakva su vam iskustva sa simpatijama u toj dječjoj dobi, ali meni je to nešto najljepše što roditelj može sa strane promatrati u vrijeme socijalizacije djeteta. Ja se još vrlo živo sjećam jednog plavokosog Domagoja iz moje vrtićke grupe koji me nije puštao iz zagrljaja kad sam se vratila iz bolnice i poklonio mi je svoj najdraži autić! Kaže moja mama da smo i inače bili nerazdvojni, pa smo čak i kosu zajedno prali u wc školjki. Moja kćer, je, nadam se, takve ideje, prerasla. I nemojte me razuvjeravati.
No, tatica već stavlja na papir opremu potrebnu za svakog 'poštenog' oca maloljetne djevojčice:
- sačmarica, komada dva;
- patrone za sačmaricu, paketa komada 20;
- top, lijevani, ručne izrade, komada jedan (bilo bi dva, ali ostao nam je samo jedan balkon);
- municija za top: naći će se već nešto pri ruci, krumpiri npr.;
- bodljikava žica visine 15 metara (barem do razine prvog kata, nikad ne znaš 'današnji klinci su lukavi'), barem tri bale;
- metalni šiljci od nerđajućeg čelika (prevencija od tetanusa) dužine 20cm, 200 komada;
- krhotine od staklenih boca, domaće izrade;
- čeka, drvena, jedna, u planu je otuđenje jedne dobro uščuvane s lovnog područja u zapadnoj Slavoniji;
- zastrašujuća maska demona s Nove Gvineje (mada si mislim da mu to neće trebati ;-)), jedna;
- eksplozivna sredstva (čitaj petarde) komada 150;
- obrazac za tužbu radi uznemiravanja privatnog posjeda, komada bezbroj (daju se umnožiti na fotokopirki) i … dalje više nisam pratila.
Što mislite, kakvi su mu izgledi? Meni opet suze cure…
A jutro je započelo sasvim uobičajeno tatinim eksklamacijama u ritmu vojničkog marša: sretan ročkas, sretan ročkas… tko danas ima rođendan??? I tako sto ponavljanja, ako si uopće to možete zamisliti. Bilo je prije pola sedam… Moja kćer ima tu i tamo i neku moju osobinu, a jedna joj je noćni bioritam: ujutro se teško budi. Budi se uz šokove i dugotrajne pripreme svjetlom, glazbom sa stojedinice i tatino pjevanje (ako ništa drugo, ovo potonje budi iz mrtvih!). Imat će prekrasan dan, a sutra dolazi još gostiju i još poklona (i simpatija, dodat ću ja, za sebe!!!).
srijeda, 16.02.2005.
Mission impossible
Jeste li ikada išli u kupnju kakvog odjevnog predmeta a da ste se osjećali ko zadnji idiot? Onako kao da od kumice na placu koja prodaje sir i vrhnje tražite model Boeinga 737 u prirodnoj veličini. U tom se slučaju sigurno ne bih začudila njenom izbezumljenom pogledu i podrugljivo-zgražavajućem tonu odgovora: Maaa, neee… nemam to…
E tako otprilike izgleda kad djetetu od 6 godina pokušavate kupiti haljinu usred veljače. Jer, opće je poznata stvar da se u veljači ne može naći haljina po trgovinama. Tko je još vidio da nam djevojčice nose haljine? Svašta!!! Kad je zima, Vrhovni Autoritet za oblačenje djece je odlučio, nose se samterice ili trenirke, debele jakne i pamučne majice. Koga bi vraga jedna djevojčica radila s haljinicom? Uostalom, Modna Policija sigurno prati takve smutljivce u obliku mama koji žele razveseliti dijete za rođendan. I ista je Redarstvena snaga odredila da se u trgovinama zimi mogu pronaći isključivo tzv. treger-šosevi od trapera. Na moje inzistiranje da to ipak nije haljina, prodavačica nije imala drugog izlaza već odmahnuti rukom i 'zbrisati ulijevo'. No, kako sam ja dovoljno uporna da obiđem barem 30-ak trgovina za jedno popodne tako sam ipak naišla na jednu u kojoj imaju još dva modela namijenjena proslavi Nove godine. E, ali… tu odmah ima novi problem. Tko je rekao da brojevi na deklaracijama moraju odgovarati stvarnoj veličini haljine? Ako je jedna 'šestica' za deset centimetara kraća i uža od druge 'šestice' to je samo posljedica vašeg oštećenog vida i nepoznavanja svojstava tkanine od koje su haljinice načinjene. Osim toga, jeste li vi bili na Modnoj Akademiji? Jer da jeste znali biste da to ovisi i o kroju. Tzv. strukirani kroj svakako je uži od onog 'lepršavog' vrećastog.
Logiku ste, nadam se, još prije polaska u šoping, bacili u koš za smeće, jel tako? Onda možete krenuti dalje. Jer kad se suočite s prodavačicom kojoj su drage pitalice, zagonetke i jezične vratolomije onda ćete na vaše bezazleno pitanje „Imate li haljinice za 6-godišnje dijete?“ dobiti otprilike ovakav odgovor: „Ovo je stara kolekcija od prošle godine sa sniženim cijenama. Ali su cijene nove, samo su snižene.“ Zbunj, zbunj, zbunj, treperila je crvena upozorna žaruljica iznad moje glave… „Aaaa,“ ne dam se ja, „imate li haljinica?“ „Neeee, nemamo… nego su to nove cijene koje su snižene, i nisu nove, samo su ni~e, vidite znak postotka na izlogu….“ Jeste li se ikada osjećali ulovljeni u zrakoprazan prostor preuske Zone sumraka? Ovaj put sam ja ko Krezubica kidnula udesno!!!!
I nakon strašne potrage kao za svetim Gralom, kad sam već skoro odustala, pronašla sam krasnu suknju… Nije haljina, ali bit će odlična!!! Sasvim sigurno hoće, mora biti!!! No, uz suknju uvijek idu dva nova problema: čarape i majica. A kad u tu paklenu smjesu dodate i treći sastojak - boju, ima odmah da vam se zazeleni pred očima. Jer, to ide ovako: ja sam svjesna da neki ljudi ne razlikuju boju trule višnje od bordo crvene ili boje crvenog vina; oker, Sienna, pečena Sienna i slične zemljane boje jednako su misteriozne u određenim primjerima. A da ne govorim o (je)bež boji, boji bijele kave, krem bijeloj ili boji pijeska (još samo da se definira o kojem pijesku pričamo!). No s narančastom bojom bi trebalo biti relativno jednostavno, ne mislite li? Oh, kako je lijepo biti naivan. Ne boli! Iz iskustva!
Zapravo, nema ništa jednostavno u narančastoj boji (iako mi nije palo na pamet cjepidlačiti u nijansama između španjolske naranče, mandarine iz doline Neretve i grčke Klementine!) i ako ste mislili da je to opće poznat i razumljiv pojam morat ćete kod 'tete prodavačice' u dječji dućan na poduku. Jer, ako niste znali, njima se tijekom godina i godina mukotrpnog radnog staža za pultom trikotažnog odjela s bluzama i majicama, ugrađuje specijalni čip kojim detektiraju boje s udaljenosti od dvajst metara nepogrešivošću jednog psa (koji, btw, vide vrlo ograničen dio spektra!). Eto, zato vaša narančasta i njena narančasta nemaju nikakve veze, a pokušaj sparivanja pamučnog predmeta s rukavima i suknje izgleda jednako nastojanju da sparite kravu i krokodila.
I tako… kad ovakvu potragu završite relativno zdravih živaca, nepoderana đona na cipeli i praznog želuca, sa suknjom i passent čarapama u vrećici, smatrajte da ste imali vrlo, vrlo uspješan dan. I čestitajte si, najbolje kakvim kuhanim vinom a u težim slučajevima i Normabelom!
A majica… naći ćemo neku doma… Ja više nemam živaca prodavačicama objašnjavati kakva je naranča. Osim da im donesem po kilu, svakoj!
nedjelja, 13.02.2005.
Imena luda nalaze se...
Tko zna... Kod mene su se jedno vrijeme nalazila na zidu, na ceduljici. S jedne strane muška, s druge ženska. Ako vam kažem da su se među njima nalazila i ona prvog rvackog precednika i prve dame (kaj nije to bedast naziv?), onda vam je jasno čemu ovaj 'epitet' u naslovu. Ahm, priču bi zapravo trebalo početi ispočetka, jel? Pa, dakako, radi se o popisu imena za bebu.
Kad sam nosila svoju prvorođenu, bili smo jako liberalni i prijateljski prema rodbini, prijateljima, došljacima, slučajnim, namjernim i nenamjernim prolaznicima i posjetiteljima i svima smo dozvolili, pače, čak smo neke i prisilili, da upišu svoj prijedlog imena za bebu. Kako sam ja svojim nepogrešivim majčinskim instinktom potpuno sigurno znala da nosim dečka tako je lijevi stupac (Muški) bio krcat imenima dok se s desne strane šćućurilo tek par Sara, Rebeka i sličnih pokušaja. S Njenim Imenom na čelu jer je to bila tatina izmišljotina još iz vremena prije Nove ere (čitaj, prije no što smo se upoznali). On je naime ZNAO da će mu se kćer baš tako zvati. Iluziju o ultraorginalnom imenu razbila nam je nedavno frendica pokazavši nam prvi upis pod slovom E u velikoj knjizi imena za djecu gdje rečeno ime stoji uz svoju dužu varijantu. Ipak, prema začuđenom podizanju obrva i upitnim pogledima te trenutnoj potpunoj gluhoći koja pogodi sve žive kad čuju njeno ime, a osobito ako su rečene osobe službenici u kakvim prevažnim službama tipa zdravstvenog, policije ili medicinske sestre, animatorice za organizaciju proslave dječjih rođendana i slično... dakle, prema tim vrlo originalnim reakcijama i uvijek ISTOM pitanju: Pa, otkud vam to ime... znam da nije baš često. A, vjerujte mi... to mi ni na kraj pameti nije bilo. Hoću reći, nije mi najvažnija furka u životu da mi dijete ima neraspoznatljivo i najorginalnije ime na svijetu. Argument mog dragog bio je da je kratko pa će dijete u školi brzo napisati svoje ime – jedino što nije mislio na prezime koje sa svojih 8 slova ne spada baš u kategoriju kratkih. Moj argument nije bio nikakav, jednostavno mi je to ime dobro 'sjelo' uz ono malo čupavo stvorenje koje je par minuta po rođenju nafrnjilo nos i rukom mi mahnulo, smirujući se na mojim rukama. Osim što sam je ljubnula posred nosa, odmah sam joj dala i ime. Jednostavno mi niti jedno drugo nije uz nju išlo. Uza sve to, do minutu prije tog trena, ionako sam bila uvjerena da će izaći On a ne Ona. A, kako je vodenjak kojima ionako pripisuju svakojake 'neobične' i nekonvencionalne stvari, takvo je ime onda pun pogodak. Nadam se da me neće neki numerolog sad ići razuvjeravati. Poznato je kako će se prije preokrenuti tok rijeke Save a na Medvednicu će zalutati Jeti nego mene uvjeriti u nešto suprotno onome što sam si ja utuvila u glavu. Bošsačuvaj da mi sad netko kaže da to ima veze s mojih horoskopom, bio on i kineski ili brojem slova u mom imenu ili nečim sličnim. Sasvim pouzdano mogu reći da je to genetski, što mojoj djeci ne ostavlja baš nikakva manevarskog prostora. Siročići, osuđeni na tvrde glave još i prije rođenja.
Ono što je pozitivno kod njenog imena (iliti sreća u nesreći) je ipak to da ga ljudi neće kratiti na neke neobične načine jer je toliko kratko da ga mogu samo produžavati, ali im niti tu nismo ostavili prostora za izvedenice tipa Bara, Jura i slično.
U stvari, živa je istina da onako kako naučiš ljude oko sebe, tako će dijete i zvati. Zato kod mene argumenti tipa: a onda će ju/ga zvati ovako i onako, uopće ne pale. Na takve primjedbe mogu samo frknuti nosom.
I baš u posljednje vrijeme svi me pitaju znam li već je li muško ili žensko i hoću li saznati ili ću dočekati porod u 'neznanju'. Poučena prethodnim iskustvom i činjenicom da ću si, prije ili kasnije, opet umisliti da znam kojega je bebač spola, ja ću možda ipak sljedeći put na UZV-u pitati 'šatro-uvijek-ljubazne-i-nasmijane' doktore nosim li pišulinca ili pišolinu. A onda imam tri opcije: ili ću svima reći (a to čisto sumnjam!) ili ću se pravit blesava, tipa: nije se beba htjela okrenuti da se vidi ili ću ih sve uvjeriti u suprotno. Kako sam prilikom prve trudnoće dokazala da imam fantastičnu moć uvjeravanja, tako ću i ovaj put primijeniti istu taktiku. Budući da sam alergična na 'farbanje' djece što će reći dečki u plavo, curice u rozo... kod kupnje odjeće ionako nitko neće primijetiti veliku razliku. Osim ako netko nema neki sustav prispodobe žute s muškima, bijele s curicama ili obratno... I u koji tabor onda pripada zelena?
Enivej... kako bi sve proteklo zanimljivo, a i da si nečim zgodnim popunim vrijeme iščekivanja do kolovoza, ja ću i ovaj puta izvijesiti neku cedulju za upis imena s dva stupca.
Evo, pozivam i vas da date svoje prijedloge. To će biti posebna Blog lista. Ako vaš prijedlog usvojimo, možda dobijete i kakvu nagradu. Recimo, beba će otisnuti svoje stopalo umjesto potpisa na čestitku ili već nešto slično, vrlo 'originalno'!!
A možemo organizirati i kladionicu: ulozi isključivo u hrani. Npr. jedna 100-gramska crna Lindt čokolada na dečka, ili kutija griotta na curu i slično... Na kraju krajeva ću ionako sve ja pojesti, tj. beba... a pobjednik dobiva staniol (uredno složen u kakva origami ždrala ili labuda, možda i slona, prema željama...).
Onda... navalite ljudi... nestrpljivo iščekujem svu silu originalnih i nadasve upotrebljivih imena. Beba će vam biti zahvalna. Šanse da vas pronađe jednog dana i obijesi vas za prvo drvo jer ste mu 'poklonili' prekrasno ime tipa Brunhilda ili Haruhiro ionako su ništavne. Tko bi vas pod vašim nickovima pronašao u 4,5 milijuna Hrvata?
Ili da si radije kupim knjigu?
ponedjeljak, 07.02.2005.
Jedna zimska... priča
Ima jedna priča...
Počinje u vrijeme snijega
U dolini gdje su smeđe hrpice
Poput krušćića porazbacane
A jastreb motri i najmanji šušanj
Među ostacima kukuruzne stabljike.
Tamo ledeni magličasti zrak
Putuje do sunčeva diska
Koji među granjem
Pleše..
Ili možda igra
Igru
Skrivača
Treperavo se prelamajući između vitkih dugih stabala.
U priči nema glavnog lika
Ali je scena poput snoviđenja
I tu lutam
Poput nekog suludog scenografa koji
Pokušava pohvatati oblake i
Od njih složiti nebo.
A onda dolaze srne
I kad malo bolje pogledaš
Kroz prozor automobila
Svijet u koji gledaš
Tamo na tim smeđe-bijelim hrpicama
Pravi su glumci koji trče zajedno sa scenom
I ma koliko se činili mirni
I nepomični
A mi unutra nijemi promatrači...
I sve je bijelo
Nebo... nebo
Se žari od sunca koje se skriva
Iza njegovih neprobojnih nabora.
A Priča...
Ispričat ću ti je sljedeći put...
srijeda, 02.02.2005.
Baby Ondekoza
Hej, bok ljudi!
Evo, mene opet! Ne znam zašto moja mama nije već do sada zabilježila moje priče, mislim da je bila jako zaposlena. Stalno se muvala po uredu i pričala puno na telefon, i nešto se mrštila, i pisala puno mejlova, slala puno faksova (kak to zujiiiii!). Danas ujutro mi se, kao i obično, javila pozdravom u kupijoni (nisam sigurna što bi to bilo, ali znam da ima žute pločice i da tamo često puštaju vodu!) i rekla da joj mogu ispričati što želim jer će vam ona sve prenijeti. Danas ima malčice vremena a i stigla je prilično rano na posao, prije svih ostalih…
Moram vam reći da me moja mama do sada šokirala već nekoliko puta, a ponajviše glazbom koju sluša. Ona vam recimo prelazi s Blondie na Bonu, pa s Talking Headsa na Yammat i slično, a kad subotom briše prašinu onda pušta osobito strašnu glazbu: evo, recite vi meni, jer ste već Veliki i dugo ste Vani, jel bi vi slušali one raspojasane Chillie Pepperse? Meni se čini da mama tada vitla krpom kao mačem… i čini mi se da sam čula da ponavlja neke mantre: PSMTR, BMTMŠA, VRGMTR i slično. Još nisam pitala što joj to znači, ali mislim da se ona tako opušta – umjesto OOOOMMM, ona više voli nakupine čudnih suglasnika. A da tek vidite kako se ja ljuljam dok ona poskakuje oko usisavača… ijuuu, kao da sam na valovima. Pričala mi je mama da se i ona voli ljuljati na valovima. Pa, mamek, mamek, to ti je normalno, to naučimo još u trbuhu. Normalno je da ti se sviđa.
Nego… znate što sam vam htio ispričati: moja je mama u ponedjeljak na večer uzela tatu za ruku i odvukla ga na jedno mjesto gdje je prvo bilo jaaakooo puno ljudi u hodniku. I svi su nešto brbljali i žamorili i ja nisam ništa od toga mogao razabrati. Onda se moja mama raspametila jer je vidjela neku tetu u kimonu. I objašnjavala je tati kako se nosi u dva ili tri sloja, kako gejše (još nisam saznala tko su one!) nose ovratnik spušten nisko na leđa jer smatraju da je ženski vrat najerotičniji (a ni ovo mi baš nije bilo jasno, što bi to trebalo značiti) dio tijela, i kako je onaj obi (Wan Kanobi - hihihi!) koji teta ima svezan oko struka zapravo dugačak nekih 4 metra u prosjeku. Ja vam to sve slabo razumijem, ali je teta jaaaako lijepo izgledala. I imala je na glavi nekakvu kuglu od kose kroz koju je progurala štapić. Hm, baš čudno, možda joj je ostao od ručka. Štapić!
A onda smo ušli u ogromanjsku dvoranu u kojoj je bilo sve puno stolica i veliki okrugli instrumenti na sceni (šapće mi mama da su to bubnjevi i da se zovu taiko!). Kad smo sjeli promatrali smo ljude. Vjerojatno sam to naslijedio od mame. I, znate, iz trbuha vam se sve vidi. Ja znam da vi mislite da je unutra mrkli mrak i iako se moja mama svojski trudi zamotati me u šesnaest slojeva odjeće, ja ipak sve vidim, a i čujem štošta! Čula sam tako da mama i tata nabrajaju neka poznata imena koja sam već imao prilike čuti iz one svjetleće kutije što doma zuji u dnevnom boravku: Čačić, Biškupić, Kunst i slično. E, kad smo vidjeli koga sve ima, odjednom su ugasili svjetla. Tad je stvarno bio mrak. Pa je na scenu došao jedan Japanac u širokim hlačama i frfljajući pročitao nešto kao Dobwro došli dwragi gosti i još puno toga…
Nakon toga, napokon se počelo događati nešto zanimljivo: oko onih ogromnih okruglih bubnjeva poredali su se neki stričeki u plavim tajicama i počeli bubnjati… I tako su oni bubnjali na razne načine, i mahali onim svojim palicama i skakutali i frulali u frulu i zvonili po zvoncima, a onda je jedan od njih izvadio 'klofer' i počeo tako tuči bubanj kao da već dugo s njega nisu prašinu pobrisali. A bome se sve 'prašilo'. Toliko je lupao, da mu se klofer raspao pa je morao uzeti drugi, manji. I nije prestajao sve dok bubanj nije bio potpuno čist! A ja sam mislio da su Japanci uredni pa čiste svoje instrumente. Mojoj je mami uslijed toga srce počelo bubnjati i tuči gotovo jednako brzo kao i moje. A to bi se stanje u medicini zvalo tahikardija. Nemojte me pitati kako ja tako mali, još u trbuhu, znam stručne medicinske termine… svašta mi znamo, samo se pravimo 'tulavi'. Uglavnom, moja je mama bila sretna kao malo dijete (sic!) i čini mi se da je mogla, da bi se i ona popela na pozornicu i bubnjala s njima.
Joooj, a da znate kako se lijepo ljuljati kad vas ti zvukovi 'gađaju' izvana!!! Iako se ja obično u to vrijeme već primirim, bilo mi je kao u jacuzziju (nemojte me sad opet pitati otkud znam i za jacuzzi!). A znate što je stvarno bilo jako zanimljivo? Oni stričeki su svaki put kad bi došli na scenu bili sve manje odjeveni. Na kraju su se pojavili samo s nekim trakicama u guzi i bijelom mašnicom oko čela. Ja sam svoju mamu zamolio da mene nikada tako ne odjene, jer ću biti jako tužna i jako ću plakati. Ona mi je svečano obećala da neće – „A, vidi mama, koliko svjedoka ovdje imam!!!“ Eh, ali… mislim da su se mojoj mami ti stričeki baš jako svidjeli s tim krpicama oko struka. Uglavnom, kad je to šašavo i strašno bubnjanje prestalo, u krvi moje mame bilo je jako puno adrenalina i serotonina pa smo morali jesti kad smo došli doma. Mama si je smućkala šejk od jabuke, jogurta i meda i zaspale smo u roku 'keks' (petit beurre ili napolitanka, nije mi još jasno o kojem se keksu tu radi – čoh, čoh!).
Eto, tako sam i ja bio na japanskom koncertu i mislim si da ću, kad budem velika, i ja biti Ondekoza ;-) Već počinjem polako vježbati. Samo da još malo narastem i moja će mama osjetiti kako lupam – i rukama i nogama. Kad mi već ne daju palice!
Pozdrav svim čitateljima do sljedećeg javljanja! Mah, mah!!
utorak, 01.02.2005.
Vraaaćaaam se blooogiću teeebiiii, teeebiii na obaleee Saveee…
E, pa dojadilo mi vraćanje postova. Uostalom, svi moji dragi koji su 'me pročitali' znaju što imaju znati, tekstove ionako imam pohranjene jer sve spremam u mapicu Bljog, još od prvog dana.
Jučer je u Lisinskom, u organizaciji Veleposlanstva Japana i Japanske fondacije svoj nastup održala skupina bubnjara iz Japana Za Ondekoza izvodeći skladbe na tradicionalnim japanskim instrumentima od kojih središnje mjesto zauzimaju taiko ili daiko bubnjevi. Taiko (što doslovno znači 'debeli bubanj') bubnjeva ima više vrsta a svaki promjera većeg od 91cm je Odaiko - Veliki Bubanj. Uz tradicionalnu frulu od divljeg bambusa što proizvodi zvukove od kojih će vas podilaziti srsi još dobrih sat dva nakon izvedbe (dobro, ja sam subjektivna, mene još jutros podilaze srsi kad se sjetim tog zvuka!) i druge udaraljke od bambusa te par metalnih, ovaj je nastup osim izuzetnog slušnog doživljaja imao još jedan: vizualni! Filozofija ovih 'bubnjara' - Sogakuron - je da su trčanje i glazba jedno. Uz svakodnevne maratone i naporno vježbanje i sviranje, njihov dramatski nastup podcrtava energiju života - uklesanu u svakom mišiću njihova tijela (I to KAKVIH tijela!!!!).
A za danas ću vam kroz par stihova pokušati prenijeti jučerašnji doživljaj, prvenstveno za uši, ali bome i za oči. A čujem da će vam se i bebica javiti svojim izvješćem s koncerta. I... nemojte mi zamjeriti, ovo je vrlo subjektivno i onako iz duše - ako vam se ne svidja, nemojte me jako popljuvati.
Ali, ajmo redom.
Jedan...
U Svitanje
Glazbe
Zvuk je krenuo
Galopirajući
Preko membrana mojih
Osjetila
Ka suncu
Propinjući se.
U svojoj vječnoj vrtnji
Bez Njega
Pronalazi svoj početak i kraj
Opet
Probijajući zrak svojim nježnim kretnjama.
Utsu Hachijo
Mač u plesu
U rukama
Vrši obred -
Seppuku
Na napetoj koži.
Strasna sjeta
Lomi krik
Čineći da zrak uokolo
Zapleše divlji
Ritmički ples.
Samo svoj…
Kendama
Igrajući se
Dijete posta igračka
U rukama flaute
Koja svojim kotrljajućim zvukovima
U pravilnim pokretima
Lovi kamenčiće svjetlosti
Preko očiju od svile
Što obavija scenu.
Bijeli Demoni
Bijela traka na isklesanom tijelu
Mramornih pregiba
U skladu zvuka i pokreta
Na narančastoj sjeni poigravaju
Se s osjetilima
Postajući veći -
A sitni ispod napete membrane
Diva.
Metalni zvon podcrtava
Pjenušavi zvuk flaute
Koja u rukama starca
Podsjeća
Na stare grafike.
Kao nježni potezi kistom
Palice razbijaju zvuk na tisuće
Komadića što se spuštaju poput vlažna
Lišća na kožu.
Lijepe se i ugodno hlade
Tjerajući srce
Na ubrzani trk.
A, sad neću više trkeljat, prvenstveno jer imam hrpu posla, a drugo: ako niste bili, tko vam kriv. Ovakav spektakl se ne propušta i nek vam bude krivo ;-))
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
'Malo sim, malo tam!' :-))
nymphea@net.hr
Linkovi
Blog.hr
Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))
Bloga mi moga, previše vas je... 
Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)