Tko zna... Kod mene su se jedno vrijeme nalazila na zidu, na ceduljici. S jedne strane muška, s druge ženska. Ako vam kažem da su se među njima nalazila i ona prvog rvackog precednika i prve dame (kaj nije to bedast naziv?), onda vam je jasno čemu ovaj 'epitet' u naslovu. Ahm, priču bi zapravo trebalo početi ispočetka, jel? Pa, dakako, radi se o popisu imena za bebu.
Kad sam nosila svoju prvorođenu, bili smo jako liberalni i prijateljski prema rodbini, prijateljima, došljacima, slučajnim, namjernim i nenamjernim prolaznicima i posjetiteljima i svima smo dozvolili, pače, čak smo neke i prisilili, da upišu svoj prijedlog imena za bebu. Kako sam ja svojim nepogrešivim majčinskim instinktom potpuno sigurno znala da nosim dečka tako je lijevi stupac (Muški) bio krcat imenima dok se s desne strane šćućurilo tek par Sara, Rebeka i sličnih pokušaja. S Njenim Imenom na čelu jer je to bila tatina izmišljotina još iz vremena prije Nove ere (čitaj, prije no što smo se upoznali). On je naime ZNAO da će mu se kćer baš tako zvati. Iluziju o ultraorginalnom imenu razbila nam je nedavno frendica pokazavši nam prvi upis pod slovom E u velikoj knjizi imena za djecu gdje rečeno ime stoji uz svoju dužu varijantu. Ipak, prema začuđenom podizanju obrva i upitnim pogledima te trenutnoj potpunoj gluhoći koja pogodi sve žive kad čuju njeno ime, a osobito ako su rečene osobe službenici u kakvim prevažnim službama tipa zdravstvenog, policije ili medicinske sestre, animatorice za organizaciju proslave dječjih rođendana i slično... dakle, prema tim vrlo originalnim reakcijama i uvijek ISTOM pitanju: Pa, otkud vam to ime... znam da nije baš često. A, vjerujte mi... to mi ni na kraj pameti nije bilo. Hoću reći, nije mi najvažnija furka u životu da mi dijete ima neraspoznatljivo i najorginalnije ime na svijetu. Argument mog dragog bio je da je kratko pa će dijete u školi brzo napisati svoje ime – jedino što nije mislio na prezime koje sa svojih 8 slova ne spada baš u kategoriju kratkih. Moj argument nije bio nikakav, jednostavno mi je to ime dobro 'sjelo' uz ono malo čupavo stvorenje koje je par minuta po rođenju nafrnjilo nos i rukom mi mahnulo, smirujući se na mojim rukama. Osim što sam je ljubnula posred nosa, odmah sam joj dala i ime. Jednostavno mi niti jedno drugo nije uz nju išlo. Uza sve to, do minutu prije tog trena, ionako sam bila uvjerena da će izaći On a ne Ona. A, kako je vodenjak kojima ionako pripisuju svakojake 'neobične' i nekonvencionalne stvari, takvo je ime onda pun pogodak. Nadam se da me neće neki numerolog sad ići razuvjeravati. Poznato je kako će se prije preokrenuti tok rijeke Save a na Medvednicu će zalutati Jeti nego mene uvjeriti u nešto suprotno onome što sam si ja utuvila u glavu. Bošsačuvaj da mi sad netko kaže da to ima veze s mojih horoskopom, bio on i kineski ili brojem slova u mom imenu ili nečim sličnim. Sasvim pouzdano mogu reći da je to genetski, što mojoj djeci ne ostavlja baš nikakva manevarskog prostora. Siročići, osuđeni na tvrde glave još i prije rođenja.
Ono što je pozitivno kod njenog imena (iliti sreća u nesreći) je ipak to da ga ljudi neće kratiti na neke neobične načine jer je toliko kratko da ga mogu samo produžavati, ali im niti tu nismo ostavili prostora za izvedenice tipa Bara, Jura i slično.
U stvari, živa je istina da onako kako naučiš ljude oko sebe, tako će dijete i zvati. Zato kod mene argumenti tipa: a onda će ju/ga zvati ovako i onako, uopće ne pale. Na takve primjedbe mogu samo frknuti nosom.
I baš u posljednje vrijeme svi me pitaju znam li već je li muško ili žensko i hoću li saznati ili ću dočekati porod u 'neznanju'. Poučena prethodnim iskustvom i činjenicom da ću si, prije ili kasnije, opet umisliti da znam kojega je bebač spola, ja ću možda ipak sljedeći put na UZV-u pitati 'šatro-uvijek-ljubazne-i-nasmijane' doktore nosim li pišulinca ili pišolinu. A onda imam tri opcije: ili ću svima reći (a to čisto sumnjam!) ili ću se pravit blesava, tipa: nije se beba htjela okrenuti da se vidi ili ću ih sve uvjeriti u suprotno. Kako sam prilikom prve trudnoće dokazala da imam fantastičnu moć uvjeravanja, tako ću i ovaj put primijeniti istu taktiku. Budući da sam alergična na 'farbanje' djece što će reći dečki u plavo, curice u rozo... kod kupnje odjeće ionako nitko neće primijetiti veliku razliku. Osim ako netko nema neki sustav prispodobe žute s muškima, bijele s curicama ili obratno... I u koji tabor onda pripada zelena?
Enivej... kako bi sve proteklo zanimljivo, a i da si nečim zgodnim popunim vrijeme iščekivanja do kolovoza, ja ću i ovaj puta izvijesiti neku cedulju za upis imena s dva stupca.
Evo, pozivam i vas da date svoje prijedloge. To će biti posebna Blog lista. Ako vaš prijedlog usvojimo, možda dobijete i kakvu nagradu. Recimo, beba će otisnuti svoje stopalo umjesto potpisa na čestitku ili već nešto slično, vrlo 'originalno'!!
A možemo organizirati i kladionicu: ulozi isključivo u hrani. Npr. jedna 100-gramska crna Lindt čokolada na dečka, ili kutija griotta na curu i slično... Na kraju krajeva ću ionako sve ja pojesti, tj. beba... a pobjednik dobiva staniol (uredno složen u kakva origami ždrala ili labuda, možda i slona, prema željama...).
Onda... navalite ljudi... nestrpljivo iščekujem svu silu originalnih i nadasve upotrebljivih imena. Beba će vam biti zahvalna. Šanse da vas pronađe jednog dana i obijesi vas za prvo drvo jer ste mu 'poklonili' prekrasno ime tipa Brunhilda ili Haruhiro ionako su ništavne. Tko bi vas pod vašim nickovima pronašao u 4,5 milijuna Hrvata?
Ili da si radije kupim knjigu?
Post je objavljen 13.02.2005. u 23:40 sati.