Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

petak, 14.01.2005.

Jutro na crvenom grmu

Jutros je reflektor s neba
Prosuo mliječno-žutu svjetlost
Na scenu
Sitno se biserje prosulo
Poput suza
Po crvenoj kosi
Koja se raščupano
Pomiješala sa zelenim.
Drhtaj
Kojim se proteže ptica
Prožeo je to biće
S krilima od dima
Što čarobnom rukom
Snove pretvara u
Note.
Budi mi jutros Ti
Onaj koji će zrak
Pretvoriti
U koprenu svilenih niti
Omotati me toplinom pogleda
Da ne zaspem hodajući
Po oblacima.
Jer kad siđem
Dole
Sve će opet postati
Samo
Jutro na crvenom grmu
I hladan pogled s ekrana.

srijeda, 12.01.2005.

Bolesnici

Ma, ne… stvarno… pravi bolesnici. Ništa metafore, prenesena značenja i slično… Govorim o ljudima s prehladom, trboboljom, glavoboljom, gastritisom, uganutim gležnjem i slično.

Sve si nešto gruntam posljednjih dana, a potaknuta jednim vrlo stvarnim događajem. Ali, krenimo redom.

Dakle, ne znam jeste li ikada razmišljali o sebi kao bolesniku (ponavljam, NE misli se ovaj put na mentalne devijacije i sl., tu smo si slični, rekla bih, barem ovi koji me redovito čitaju, s nešto iznimki koje potvrđuju pravilo – opet ja digresijoniram!).
Htjedoh reći, svi smo barem dva-tri puta u životu bili bolesni barem toliko da smo zapamtili osnovne simptome. (Nadam se i svima vam želim da nikada niste niti ne budete ozbiljno bolesni.) Pa ste vjerojatno zapamtili i kako ste se tada ponašali. Ja sam, do nedavno, bila 100% uvjerena da sam najgori bolesnik kojega Kugla nosi. Što iz razloga totalnog užasa pred svime što miriši na liječnike, dezinficijense, alkohol na vati i sterilne štapiće, što iz urođene mi sklonosti da ignoriram i zanemarujem simptome, što iz uvjerenja da su lijekovi samo gomila kemije koja će me samo ubit i otrovat, a ionak mi ništa ne mogu pomoći, što poradi tvrdoglavog odbijanja svih i svakojakih mudrih i tradicionalnih savjeta narodne medicine (osim prirodnih čajeva, pod uvjetom da sam dobro provjerila da možda biljka nije otrovna popijem li jednu žličicu čaja previše!). Ja dakle čisto iskonski ne podnosim doktore, medicinske sestre, liječničke ustanove, gutanje lijekova (osobito ako se radi o tabletama) i sva ona stanja u kojima se čovjek osjeća ko ispljuvak. Osim toga, kako mi strpljivost uopće nije vrlina, ja niti imam volje čekat da prođu simptomi, inkubacija i slično. Bolesti su, u stvari, užasna gnjavaža i iako vjerujem u teoriju da je većina bolesti zapravo psihosomatska i da volja liječi, kad vas okuje gripa s temperaturom od 40°C, teško ćete imati volje za išta… Zato sam ja, kad sam, avaj, slučajno 'bolesna' (čitaj: prehlada, hunjavica, gripa i glavobolja) najgora osoba za podnosit u okolini od 25 km kvadratnih. Zašto? Zato kaj nikak nemrem dočekat da me to prođe, pa onda obično zanovijetam iz petnih žila. Ne mogu se strpiti niti jedan dan, kamoli par sati ili minuta da počne djelovati lijek. Zato za glavobolju, čim ju nanjušim, pijem tabletu, mam. Naravno, to ne pomaže kod 'čekićanja' ili drage mi tete Migrene, koja me nekad redovito posjećivala, a sad već nekoliko godina ništa (pokoj joj duši, što se mene tiče!!). Virusi me najčešće zaobiđu. Valjda zato što im kezim zube, a možda sam uz malo dijete stekla i kakav imunitet. Da bih redovito pila multivitamine i slično, trebala bih biti vrlo disciplinirana osoba – ah, puste želje, pusti snovi! I gotovo nikad ne idem kod doktora. Ja jedva da znam kako mi liječnica opće prakse izgleda. U ljekarnu znam i sama otići. Prošli put, negdje prije godinu dana, je imala kratku kosu, mislim crnu… I zato je meni moja doktorica najbolja prijateljica – nikad se ne vidimo pa jedna drugoj niti ne možemo ništa ružno reći. Najviše ju mrzim kad me šalje na pretrage krvi. Jer, ja se igle UŽASAVAM! Dobijem tresavicu samo kad se sjetim i obično ju vidim u košmaru predimenzioniranu u rukama kakve rabijatne laborantice kako juriša na moju malu nježnu ručicu – iššš, Zvijeri! Meni obično oči ispadnu, pozelenim od straha i sva se skutrim kao da idem na giljotinu, a ne pred iglicu. Zato me tete u laboratoriju svaki put gledaju kao siroče koje treba nahraniti (a nema potrebe, vjerujte!), a ja bih samo VAAAAN! Inače u laboratorijima, dok ONE obavljaju svoj krvožedni posao, dobro proučim fasade koje se vide kroz prozor ili biljke koje drže u labu. U Runjaninovoj tako uzgajaju jednu sanseveriju u lavabou. Tegla joj je promjera sudopera, a lišće ko sablja damaskija… Nda… da me netko pitao kako je izgledala žena koja mi je izvadila tri ampule krvi, ja bih se bila spremna zakleti da nije bilo nikakve žene u mojoj blizini, samo sanseverija – što um čini?!!!
Ali ipak najveći užas doživim kad moram ići u bolnicu. Srećom, od moje treće godine nisam nikad bila u bolnici, ako ne računamo porod. No, kad iz kurtoazije moram nekome u posjetu, osjećam se kao Jeremija iz Alan Forda. Časna riječ, imam odmah sve simptome svih bolesti koje poznajem. I opet se usučem, kao korica od cimeta, sva se ufrčem u sebe. I posjetu svedem na minimum minimuma pristojnosti, cijelo vrijeme pocupkujući od nelagode. Jednom sam bila u posjeti stricu na intenzivnoj. Noćna mora, gore od Freddya Kruegera i kompanije. I stoga ja, sve da bih izbjegla traume, nastojim sve prevenirati, čitaj zanijekati sve moguće simptome. Pa mi se onda dogodi da 'prehodam' gripu s temperaturom od 39,5 da bih ju nakon mjesec dana dobila ponovo. Ili se od alergije skoro ugušim pod tek procvjetalim stablom: 'Nije meni ništa' kroz začepljen nos ili kihanje sasvim su uobičajeni komentari koje ćete od mene čuti.
Razlozi takvom ponašanju mogu se tražiti na mnogim mjestima: astrolozi kažu da je to tipično ponašanje vunastog travojeda (iliti Ovna, po domaći), psihijatri će uzrok tražiti u mojem djetinjstvu (što će djelomično biti i točno – trauma od 'opita' što su ih na meni provodili i kojih se jedva sjećam i činjenica da dva tjedna nisam mogla u vrtić gadno su iskustvo!), zagovornici teorije o posebnostima karakterima u skladu s krvnom grupom reći će da AB-ovci imaju čelični imunitet, osjetljiv želudac i da ne smijemo jesti svježu papriku (toliko je otprilike od cijele teorije primjenjivo na moj slučaj), hijeromanti svih (ostalih) vrsta vjerojatno će pronaći svaki svoj razlog, tko u koščicama, tko u grahu, tko u socu od kave...

E, sad... da se nastavim na misao s početka priče. Dakle, ja sam do nedavno bila 100% uvjerena da sam JA najgori bolesnik i pacijent koji postoji. Ali nisam. S velikom tugom tron ću morati prepustiti osobi koja je nedavno uganula gležanj i koja već danima kuka, grinta, grize, jauče, psuje, škripi zubima, češka se, meškolji, gunđa, arlauče i šepesa jer mu je to sve 'za popizdit'. Pa onda ja, ovako sva 'divna i suosjećajna', pomažem na sljedeći način: ignoriranjem, pričanjem viceva o kljastima, tapšam gipsić, tepam oteknutom zglobu (buhtlica moja pekmezasta, kuglofiću kakaasti, okruglice šljivasta i slično), donosim jastuke, stolce za odmaranje noge, kuham kavu i odmaram svoju nogu na njegovoj zdravoj (lijevoj!) da mu se mišić ne ulijeni i tako to. Jel'da sam 'zlatna dušica'? Već čujem kako pljušte pohvale i divljenje od dragih mi blogera. Pritom recitiram mantre i sve poznate mi oblike molitvi da se slično ne dogodi i meni jer znam da bih bila barem dva puta gora.

Ondak, idem se ja sad* divit njegovoj 'longetiranoj' nozi radi mira u kući i zdravlja svih ukućana (ti bokca, zvučim ko pop prilikom blagoslivljanja!).

A sad, dragi moji blogeri, da čujem VAS: kakvi ste 'bolesnici'?

*Pisano kad je longeta zaspala, iz sigurnosnih razloga.

ponedjeljak, 10.01.2005.

U ciklusima...

Bademasto jutro

Osjetiš li ponekad miris
bademova ulja
ujutro?
I kad nije ljeto
jer ljeti su mirisi tamni
već zimi
kad sunčani trag slab je
i upinje se zagrijati zrak
Miriše kao mlijeko
proliveno
po koži
temperature tijela
Bijela svježina
na kojoj plutam
dok pohlepno grabim
i posljednju kap…
I sve tako
dok
reski zimski zrak
ne ponese stihove…

petak, 07.01.2005.

Vodič za kupca kroz galaksiju alata i građevnog materijala

Ja se volim petljat u sve i svašta. Moja urođena (ne)inteligencija i (prekomjerna) znatiželja uzrok su tome da svuda zabadam nos! Šnjof, šnjof! Pa tako i u 'građevinske' poslove. Tako recimo znam promijenit žarulju, očistit kamenac na pipi, sastavit dječji krevetić a da mi ne ostane niti jedan dio viška, popet se na stolac pa na kuhinjski radni stol da bih dosegnula najgornju policu, zašarafit šaraf (obično mi ispadaju iz glave) i slično (wow, reći će neki od vas). Jednako tako vrlo učinkovito učim iz vlastita iskustva (obično iz trećeg puta!) pa recimo znam da je plastična stolarija za stanove smrt (osim ako volite živjeti u Tapperwareu ), da više nikad neću kupit štednjak sa staklenom pločom i da visoka potkrovlja nisu frendli invajronment za Šumske Jagode (to bih, jelte bila ja, s obzirom na moju visinu). Nije to baš sve što znam, ali za sad dosta. Pa ja analogno tome obožavam posjećivati razno razne Bau-, Haus- i slične centre, i to ne samo iz razloga što obično imaju i odličan vrtni odjel s mnoštvo biljaka nego i zato što mi obrađene drvene daske, knauf ploče, gips i bale staklene vune imaju osobito privlačan miris – kao neku pozitivnu auru, inspirativni su… Ja kad vidim, recimo, balu staklene vune, odmah poželim gradit neke krovove i izolirati ih, ili kad vidim drvene ploče, odmah mi dođe da skucam koji ormar ili police (to ću uskoro i morati, jer mi knjige ispadaju s polica!), a tek klik-klak laminati - već mi sline cure!.
I boje… ja bih najradije bojala zidove u razne boje svake godine jedanput. Strah me reći sad moje uobičajeno: Volim promjene, jer bi se to moglo svakojako protumačiti. Uglavnom, već se unaprijed veselim krečenju zidova na proljeće. Još da nađem nekoga tko će iza mene sve oprati i mojoj sreći nikad kraja. A da ne kažem i financirati.
I tako kad zalutate u jedan prosječan bau-centar imajte na umu ova jednostavna pravila (iz vlastita iskustva):
- Nikako ne gledajte pod noge ili u visini očiju, tako NEĆETE pronaći oznake odjela i šansa da se izgubite prilično je izvjesna.
- Naravno, ako gledate uvis, gdje su natpisi i oznake postavljene, riskirate razbiti nos, ali vam je to ujedno i odlična šansa 'nosom parat oblake' a da vas nitko čudno ne gleda!
- Jedna napomena vezana uz dvije prethodno navedene stavke: hale takovih centara obično su visoke dvadesetak metara (moja slobodna procjena iz gmizajuće perspektive) pa se naviknite da ćete potrošiti nešto vremena dok uočite natpise.
- Volite poslovicu: Tko pita, ne skita? Odlično. Sad je brzo zaboravite. Naime, zaposlenici centara s građevinskim i inim materijalima nisu tu da bi vama odgovarali na pitanja. Oni su vrlo ozbiljni službenici i laici i njima nitko nije platio da budu ljubazni i odgovaraju vam na pitanja. Naći ćete ih kako namrštena čela nešto vrlo važno tipkaju u svoja računala i obično su nagluhi. Pretpostavljam da je to od zaglušujuće buke pitanja i, dajte molim vas, budite uviđavni i napišite pitanje na ceduljicu. Pošaljite poštom i očekujte odgovor u rekordnom roku: nikad!
- Treba vam savjet tipa: koji šarafi za rupe na ovim metalnim nogama. Molim vas, pitanja toga tipa pošaljite na adresu strojarskog fakulteta nekom stručnjaku za problematiku promjera šarafa. Uostalom, ako ste sami nesposobni ocijeniti veličinu rupe tu vam NITKO ne može pomoći. Piši kući propalo!
- Još uvijek vjerujete da trgovački centar imena germanskog prizvuka znači i da će usluga biti stereotipno brza, učinkovita, precizna i točna? Koliko vi imate godina? 12?! Pa nismo u Švicarskoj. Uostalom i njihovi vlakovi kasne, barem nekoliko nanosekundi godišnje!
- Očekujete da cijena proizvoda odgovara cijeni navedenoj na polici. Još si niste kupili naočale? Vi, prvoiprvo, dobro ne vidite jer niste uočili pravi natpis na polici, a osim toga, sigurno ne znate niti računati, stoga prihvatite pogreške koje se uobičajeno događaju na blagajni. Uostalom, nećete valjda plakati nad razlikom od 20-ak kuna?
- Na proizvodu se MORAJU nalaziti dvije različite deklaracije. Budući da mi još nismo u Europi, mi to ne možemo razumjeti. Ne sramite se što nas vuku za nos i prodaju nam škart robu treće klase, to je za nas dobro! Prelazaka u visoko društvo mora ići polako i postepeno (ili bismo brzo mogli s konja opet na magarca): zamislite da nam odmah daju da uživamo u blagodatima savršenog Zapada! Postali bismo razmažena derišta i mogli bismo zahtijevati jednaki tretman jednom kad uđemo među 'odabrane' zvjezdice na europskom nebu. Zato: napukla noga od budućeg stola samo je umjetnički dojam, a ne proizvod s greškom!
- Ponesite si neki uređaj sa slušalicama kako biste mogli zaglušiti glazbu koja se drsko izvija iz zvučnika: tko vam kriv što NEMATE ukusa i NE PODNOSITE Danijelu, Zečića i Narodni radio. Ako nakon dva, tri sata provedena pod terorom dotične 'glazbe' poživčanite, to vam se NEĆE uzeti kao olakotna okolnost na sudu. Iako 'Pokolj šrafincigerom u Baumaxu' zvuči gotovo jednako dobro kao 'Teksaški masakr motornom pilom'.
- Uvijek se smješkajte na takvim mjestima. Ne želite valjda izazivati 'dobrohotne' i 'uvijek namrgođene' zaposlenike? Morate ih udobrovoljiti. Nisu oni tamo da bi Vas uslužili, oni su tamo da biste ih Vi oraspoložili, utješili, dali im podršku i prijateljski ih potapšali po ramenu. Vi nikako ne možete razumjeti u kojim oni neljudskim uvjetima rade. Mislite da je lako sjediti za blagajnom i skenirati proizvode? Vidjela bih ja vas da svaki dan skenirate velike daske, metalne profile, pakete stiropora ili kutije s bušilicama. Traumatizirajuće! Osobno mislim da bismo im trebali omogućiti beneficirani radni staž. I najmanje 60 dana godišnjeg!
- Cijene na takvim mjestima su vam previsoke? Vi stvarno nemate pojma ni o čemu! Običan ste ignorant i amater! Okvir za slike 10x15 za 60 kuna! Sitnica! Trebao bi koštati barem 150! To bi onda bio ispravan odnos vrijednosti i cijene. Možda, ako se radi o lipama!
- Nikada, ali nikada ne tražite da vam provjere imaju li određenog proizvoda u skladištima. Ti su ljudi genijalci i oni redovito ZNAJU brojčano stanje nekog proizvoda ne samo u trgovini i skladištu, nego i u sljedećoj pošiljci koja stiže preko granice za mjesec dana. Takvog proizvoda nema više od pet komada i prestanite gnjaviti jer ga niti neće biti.
- I za kraj: obavezno ponesite sendvič i bocu kakva osvježavajuća pića. S obzirom na sve gorenavedeno, šanse da se na takvom mjestu zadržite planiranih sat vremena maksimum s treskom padaju u vodu. Ako ste otišli u kupnju poslije podne, sigurno ćete dočekati noć, a prazan želudac mogao bi vas natjerati na opasne zamisli (vidi gore ono o teksaškom masakru!). Ne nasjedajte na vitrinu sa sendvičima i kolačima iza blagajni, jer kad i ako uspijete prijeći tu Scilu i Haribdu (Scila bi bilo od Priscila, blagajnica, a Haribda od Kasa, naplatiteljica!), dočekat će vas samo odavno sasušeni i okamenjeni ostaci nekadašnje hrane. Pomaže i pločica čokolade ili bomboni.

Sve za kuću, vrt i hobi – obratite nam se s povjerenjem! zapravo znači: Uzdaj se u se i u svoje kljuse!

srijeda, 05.01.2005.

I opet uvod i opet stih...

Jučer sam mislila kako ću vam ispričati urnebesne događaje iz Bauhausa od prethodnog dana, i već sam si složila pričicu, ali pričekat će još malo. Jutros nešto kopam po kompu i iskompam ovu fotku. I sad vi meni recite što vidite u laticama… Eto, meni se nekako baš učinilo kao onaj trenutak u zoru kad je zrak još plavičast, a noć se odvaja od nadolazećeg jutra. Nda, kukac se opet probudio. I jedno pojašnjenje (odgovor na Nenekovo pitanje): kukca obično nosim u torbi, pa kako žene nikada u svojim torbama ne mogu naći ono što im treba, a pritom im ispadaju sve one stvari koje nitko ne bi niti trebao vidjeti, tako i meni ta moja buba iskoči baš onda kad joj se nimalo ne nadam.
Pa, dobro vam jutro… ili kako vam već paše (ovisno o dobi dana!)!


Plavo jutro

Škriputav zrak
Ostavlja
Zrnca vlage
Na usnama
Dok prelazim prstom
Hladnim dodirom
Razbuđujem lice
Ujutro
Dok još plavi mrak
Putuje mojom ulicom
Rašiva se zora
Od noći
I u tom trenutku
Nadolazeća svjetlost
Čini se najsjajnijom.

utorak, 04.01.2005.

Jedna jutarnja… životinjska farma u busu!

Vjerujem da sam vam već ispričala o radostima vožnje tramvajem i autobusom u rane jutarnje sate. I kako obično prikratim vrijeme kakvom knjigom ili sličnim. Pa to, sve u svemu, na kraju bude ugodno s korisnim i uopće ne primjetim tih dugih sat vremena po tračnicama. Toliko se znam udubiti u slova da mi katkad promaknu i dijelovi grada, pa tako uopće nisam primijetila kad su okitili Trg za blagdane. Kako radim sa strancima od kojih neki ne žive baš u gradu, na njihovo pitanje početkom prosinca jesu li već postavili blagdansku rasvjetu i ukrase, ja bih tupavo odgovarala da zapravo uopće ne znam! Zgodno! Mislim, pravit se bedast. Ponekad mi i upali. Vjerojatno si tada misle da su mi hormoni podivljali ili već nešto slično. A ja samo ujutro imam smanjenu sposobnost percepcije. Jer, tko bi doista mogao usredotočiti svoju pažnju na knjigu, kokodakanje koje se čuje iza mene, glazbu iz nečijeg MP3-a (ako već nije moj) pa onda još i na vanjsku dekoraciju. Ionako bih taj put mogla prijeći i zavezanih očiju! Pod uvjetom da poludim i da me baš tako jako zasvrbe tabani!
I, opet sam oduljila s uvodom, kao i obično. A zapravo sam imala na umu reći koju o 'ljubaznim i uviđavnim' ljudima.
Kako recimo nego gore-navedenim epitetima okititi gospođu zbog koje je u busu skoro došlo do revolucije a koja se ustobočila na stepenici zadnjih vratiju i ne bi mrdnula niti milimetar, čak i nakon opetovanih upozorenja da bus nikako ne može krenuti dok se ne makne s vrata. Ja inače nemam apsolutno ništa protiv kokoši. Opće je poznata činjenica da je kokošja juha izvrstan lijek kod gripe, prehlada i želučanih viroza jer se kuhanjem iz kostiju i kože oslobađa tvar nalik na acetilsalicilnu kiselinu. (Ovo je provjereno, ne muljam!) Pečena kokoš u vijencu od krumpira ili coq au vin ili već neka slična gastro kreacija također je razlog blaženom smješkanju, pa stoga može čuditi kad onu gospođu s početka zapleta okitim ovim atributom. KOKOŠ! Malo mi je falilo da joj to i kažem. A vozaču koji se 'prijetio' da nećemo krenuti do deset, a onda par minuta kasnije, niti do podneva, skoro sam nagurala svoju 'malu' torbu u usta. Njega bismo mogli nazvati Prascem! Jer je on ta ista zadnja vrata otvorio da bi prije polaska busa mogao ući još pokoji zakašnjeli putnik. Prase! A ni protiv prasaca ništa nemam. Ni gastronomski niti ikako drugačije. Osim što su masni i prljavi. I baš sam se tada, u trenutku kad su posljednji tračci pare izlazili iz mojih ušiju, dosjetila tom čudnom običaju u ljudi da drugima nadijevaju životinjske nazive, počesto bez prave korespondencije između životinjskog i karaktera osobe koju želimo izvrijeđati. Bilo bi mnogo točnije i preciznije nekome reći da je pravi Čovjek, jer niti Divljak, ako malo bolje razmislite, nije baš potpuno uvredljivo. Ako zanemarimo neke 'neobične' običaje (kakav krasan oksiMoron!) kao što su kanibalizam, skalpiranje ili samoubilački obredi inicijacija, Primitivci su bili daleko napredniji od nas po pitanju etike i morala. Ili samo svi volimo legende. Ajde, barem su bili jednostavniji i iskreniji. Mislim, linč je linč. Očit, iskren i sirov. Volja naroda. Bez glupih, dosadnih, zapletenih i prijetvornih rasprava o tomu je li kradljivac ili bezobraznik bio uračunljiv u tom trenutku ili su mu se klikeri pomiješali uslijed nepovoljne kombinacije atmosferskih prilika, neprobavljivog ručka i osobito loše astro prognoze za taj dan u mjesecu. Ovaj bi vozač tako voljom naroda bio izbačen van iz svoje tople kabine zaštićene neprobojnim staklom i mikrofonom a i 'teta' aroganticus bi bila uklonjena jednim vritanjkom - izbačajem koji bi je poslao da kruži orbitom zemljinom. Tak da se nauči da se ne stoji na senzorima jer kad se senzori zblesiraju onda se bus pretvara u Magarca. Neće mrdnut, pa taman da se na trepavice postaviš!
No, kako smo mi ipak civilizirani; voljom naroda teta je nagovorena, uz puno diplomacije i prikrivenih psovki i kritika, vozač je krenuo prije deset sati, a putnici su stigli na odredište. Uz kolateralnu žrtvu mladića koji je pozvizdio od muke i izašao iz busa, pokušavajući 'babi' očitat lekciju: 'Ajde, ja ću izaći, meni se ne žuri kao vama!' Lekciju je dobio jedino ON koji je po cičoj zimi pješačio! No dobro, možda je ono žrtva pretjerano, pješačenje je zdravo za krvožilni sustav, a i izbacivanje frustracija za živce. Zato ću ja sljedeći put sigurno onu svoju torbu upotrijebit na vozaču. Da očuvam živce.
Evo, smirila sam se. Kako ne bih, popila sam kavicu, obavila par telefonskih razgovora, zakazala pokoji sastanak, obavila ono što bi Englezi rekli svakodnevne jutarnje 'errands' i sad mogu malo izbacit frustraciju na papir. A i dugo se nismo čitali. Ubiše me ovi praznici i ovi izbori. I bila sam jučer u ovisničkom iskušenju napisati koju o izborima, ali me dragi spasio i odveo na izlet u Bauhaus. Živjele daske, drvene noge, šarafi i profili! Kad mi dosadi ovaj posao, prekvalificirat ću se u stolara, ili možda u graditelja, podopokrivača ili krovopokrivača, soboslikara… hmmm… mogućnosti je tolikoooo… (a o tome malo više sutra ;-)

<	siječanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)