Vjerujem da sam vam već ispričala o radostima vožnje tramvajem i autobusom u rane jutarnje sate. I kako obično prikratim vrijeme kakvom knjigom ili sličnim. Pa to, sve u svemu, na kraju bude ugodno s korisnim i uopće ne primjetim tih dugih sat vremena po tračnicama. Toliko se znam udubiti u slova da mi katkad promaknu i dijelovi grada, pa tako uopće nisam primijetila kad su okitili Trg za blagdane. Kako radim sa strancima od kojih neki ne žive baš u gradu, na njihovo pitanje početkom prosinca jesu li već postavili blagdansku rasvjetu i ukrase, ja bih tupavo odgovarala da zapravo uopće ne znam! Zgodno! Mislim, pravit se bedast. Ponekad mi i upali. Vjerojatno si tada misle da su mi hormoni podivljali ili već nešto slično. A ja samo ujutro imam smanjenu sposobnost percepcije. Jer, tko bi doista mogao usredotočiti svoju pažnju na knjigu, kokodakanje koje se čuje iza mene, glazbu iz nečijeg MP3-a (ako već nije moj) pa onda još i na vanjsku dekoraciju. Ionako bih taj put mogla prijeći i zavezanih očiju! Pod uvjetom da poludim i da me baš tako jako zasvrbe tabani!
I, opet sam oduljila s uvodom, kao i obično. A zapravo sam imala na umu reći koju o 'ljubaznim i uviđavnim' ljudima.
Kako recimo nego gore-navedenim epitetima okititi gospođu zbog koje je u busu skoro došlo do revolucije a koja se ustobočila na stepenici zadnjih vratiju i ne bi mrdnula niti milimetar, čak i nakon opetovanih upozorenja da bus nikako ne može krenuti dok se ne makne s vrata. Ja inače nemam apsolutno ništa protiv kokoši. Opće je poznata činjenica da je kokošja juha izvrstan lijek kod gripe, prehlada i želučanih viroza jer se kuhanjem iz kostiju i kože oslobađa tvar nalik na acetilsalicilnu kiselinu. (Ovo je provjereno, ne muljam!) Pečena kokoš u vijencu od krumpira ili coq au vin ili već neka slična gastro kreacija također je razlog blaženom smješkanju, pa stoga može čuditi kad onu gospođu s početka zapleta okitim ovim atributom. KOKOŠ! Malo mi je falilo da joj to i kažem. A vozaču koji se 'prijetio' da nećemo krenuti do deset, a onda par minuta kasnije, niti do podneva, skoro sam nagurala svoju 'malu' torbu u usta. Njega bismo mogli nazvati Prascem! Jer je on ta ista zadnja vrata otvorio da bi prije polaska busa mogao ući još pokoji zakašnjeli putnik. Prase! A ni protiv prasaca ništa nemam. Ni gastronomski niti ikako drugačije. Osim što su masni i prljavi. I baš sam se tada, u trenutku kad su posljednji tračci pare izlazili iz mojih ušiju, dosjetila tom čudnom običaju u ljudi da drugima nadijevaju životinjske nazive, počesto bez prave korespondencije između životinjskog i karaktera osobe koju želimo izvrijeđati. Bilo bi mnogo točnije i preciznije nekome reći da je pravi Čovjek, jer niti Divljak, ako malo bolje razmislite, nije baš potpuno uvredljivo. Ako zanemarimo neke 'neobične' običaje (kakav krasan oksiMoron!) kao što su kanibalizam, skalpiranje ili samoubilački obredi inicijacija, Primitivci su bili daleko napredniji od nas po pitanju etike i morala. Ili samo svi volimo legende. Ajde, barem su bili jednostavniji i iskreniji. Mislim, linč je linč. Očit, iskren i sirov. Volja naroda. Bez glupih, dosadnih, zapletenih i prijetvornih rasprava o tomu je li kradljivac ili bezobraznik bio uračunljiv u tom trenutku ili su mu se klikeri pomiješali uslijed nepovoljne kombinacije atmosferskih prilika, neprobavljivog ručka i osobito loše astro prognoze za taj dan u mjesecu. Ovaj bi vozač tako voljom naroda bio izbačen van iz svoje tople kabine zaštićene neprobojnim staklom i mikrofonom a i 'teta' aroganticus bi bila uklonjena jednim vritanjkom - izbačajem koji bi je poslao da kruži orbitom zemljinom. Tak da se nauči da se ne stoji na senzorima jer kad se senzori zblesiraju onda se bus pretvara u Magarca. Neće mrdnut, pa taman da se na trepavice postaviš!
No, kako smo mi ipak civilizirani; voljom naroda teta je nagovorena, uz puno diplomacije i prikrivenih psovki i kritika, vozač je krenuo prije deset sati, a putnici su stigli na odredište. Uz kolateralnu žrtvu mladića koji je pozvizdio od muke i izašao iz busa, pokušavajući 'babi' očitat lekciju: 'Ajde, ja ću izaći, meni se ne žuri kao vama!' Lekciju je dobio jedino ON koji je po cičoj zimi pješačio! No dobro, možda je ono žrtva pretjerano, pješačenje je zdravo za krvožilni sustav, a i izbacivanje frustracija za živce. Zato ću ja sljedeći put sigurno onu svoju torbu upotrijebit na vozaču. Da očuvam živce.
Evo, smirila sam se. Kako ne bih, popila sam kavicu, obavila par telefonskih razgovora, zakazala pokoji sastanak, obavila ono što bi Englezi rekli svakodnevne jutarnje 'errands' i sad mogu malo izbacit frustraciju na papir. A i dugo se nismo čitali. Ubiše me ovi praznici i ovi izbori. I bila sam jučer u ovisničkom iskušenju napisati koju o izborima, ali me dragi spasio i odveo na izlet u Bauhaus. Živjele daske, drvene noge, šarafi i profili! Kad mi dosadi ovaj posao, prekvalificirat ću se u stolara, ili možda u graditelja, podopokrivača ili krovopokrivača, soboslikara… hmmm… mogućnosti je tolikoooo… (a o tome malo više sutra ;-)
Post je objavljen 04.01.2005. u 09:02 sati.