Prvo i osnovno: svojoj čupavoj ljubavi koja se 18. 02. prije šest godina, u 17h50 prvi put proderala iz dna duše (ali ne i posljednji) želim radostan i predivan rođendanski dan kojega upravo slavi u vrtiću s tičericama i klincima uz sladolednu tortu. Pretpostavljam da ima smeđe brkove od čokolade i umrljane rukave do laktova. Novu smo suknju ostavili kod kuće a hlače koje nosi smiju se zaflekati. Uz Happy Birthday too youuuu, ljubim te…
Četvrtak poslije podne, 18h, mjesto događanja: McDonalds Kruge, glavna glumica: Pametnica aka moja kćer, sporedni glumci: dečki i cure iz vrtića. Pozivnice su odaslane još prije desetak dana, klinci su se zbigecali. Jedan je čak došao u sakou i kravati, s francuskom kapom, počešljani, uredni, curke su promijenile štramplice, naviklale uvojke i ulaštile cipelice. Pretovareni vrećicama koje su prelazile njihove skromne tjelesne mogućnosti (bilo u visini, bilo u težini) doteturali su pod teretom zimskih jakni i kaputa uzbuđeni na Njezin rođendan. Crveno prijestolje čekalo je na slavljenicu koja je u novoj suknji (bila je oduševljena, još znam kupiti odjeću za kćer –jipijejjj!!) i narančastim čarapama na štrafte bila glavna faca.
Oduševljena količinom i veličinom hrpe poklona s vremena na vrijeme bi pogledavala prema njima pokušavajući, valjda, odgonetnuti kakve se sve dragocjenosti skrivaju ispod šarenih papira. Došao je i klaun po imenu Rade koji se zavjetovao na veselje, vrckavost, šaljivost i zabavljivost u sljedećih sat i pol. Po njegovu zbunjenu pogledu kad se upoznavao s 'roditeljima' ispalo je kao da sam ja, moj dragi i još jedan tata svo troje roditelji. Pa, sad… da je bar nekog drugog izabrao u taj trokut… A onda nas je potjerao van.
Što se točno događalo nakon što smo mi otišli nije ni digitalac uspio zabilježiti, iako je novi, Minoltin, ima nekoliko tisuća milijuna piksela i dobar objektiv… (nemojte sad gnjaviti s modelom – dobar je i skup, to je važno, ne?). Ali je, barem tati, bilo znakovito što su na prva četiri mjesta oko Njegove Kćeri, posjedali dečki. Ona ista četvorica koja su bila prva na popisu za pozivnice za proslavu rođendana. Kod tate se već tada, dok je svojim kvrgavim i nespretnim rukopisom po papiru slagala jajasta slova, upalio 'TATA-ŠTITI-KĆER' alarm, isprva potiho, a kad je primijetio prvu fotku na displeju, alarm je počeo i neugodno pištati.
Nakon rođendana, tata je odveo mamu i kćer kući gdje su njih dvije oduševljeno drapale papire s omota, razderale ukrasne vrećice s 'Ljepoticama', roza ružicama, mašnicama i ostalim drangulijama, ushićeno se diveći šarenoj svjetlucavoj kugli na bicikl-satu s lampicom (Jooooj, slaaaatkooo!! - i slinavo!!), ružičastoj kutijici s pisaćim priborom, roza blokićem, škaricama i mirišljavim vlažnim maramicama (valjda za brisanje prstića kad ih zaprljaš prilikom zamjene grafitne mine u tehničkoj olovci
U drugoj vrećici, također jednog darivatelja, bila je još jedna čestitka, gdje je uz srčeka bio nacrtan i medvjedić, i uz ista kvrgava slova: Sretan rođendan…
Kad je tata stigao kući kćer se ponosno pohvalila darovima ali i čestitkama. Žao mi je što nemam u stanu neku kameru koja bi mogla katkad snimiti ove iznimno srcedrapateljne scene. Otac je ponosno pročitao čestitke i uz kiseli smiješak, zajapurena lica, izjavio: 'Dobro!' Ja sam se držala za sudoper dok su mi suze curile od smijeha, okrenuvši im leđa da me ne vide, a Malena je nonšalantno pospremila izjave svojih simpatija na počasno mjesto na polici. Usput je tatica kroz šgrgutave zube procijedio: 'Morat ćemo mi malo porazgovarati o tome.' Sad su mi već trebale maramice!
Ne znam kakva su vam iskustva sa simpatijama u toj dječjoj dobi, ali meni je to nešto najljepše što roditelj može sa strane promatrati u vrijeme socijalizacije djeteta. Ja se još vrlo živo sjećam jednog plavokosog Domagoja iz moje vrtićke grupe koji me nije puštao iz zagrljaja kad sam se vratila iz bolnice i poklonio mi je svoj najdraži autić! Kaže moja mama da smo i inače bili nerazdvojni, pa smo čak i kosu zajedno prali u wc školjki. Moja kćer, je, nadam se, takve ideje, prerasla. I nemojte me razuvjeravati.
No, tatica već stavlja na papir opremu potrebnu za svakog 'poštenog' oca maloljetne djevojčice:
- sačmarica, komada dva;
- patrone za sačmaricu, paketa komada 20;
- top, lijevani, ručne izrade, komada jedan (bilo bi dva, ali ostao nam je samo jedan balkon);
- municija za top: naći će se već nešto pri ruci, krumpiri npr.;
- bodljikava žica visine 15 metara (barem do razine prvog kata, nikad ne znaš 'današnji klinci su lukavi'), barem tri bale;
- metalni šiljci od nerđajućeg čelika (prevencija od tetanusa) dužine 20cm, 200 komada;
- krhotine od staklenih boca, domaće izrade;
- čeka, drvena, jedna, u planu je otuđenje jedne dobro uščuvane s lovnog područja u zapadnoj Slavoniji;
- zastrašujuća maska demona s Nove Gvineje (mada si mislim da mu to neće trebati ;-)), jedna;
- eksplozivna sredstva (čitaj petarde) komada 150;
- obrazac za tužbu radi uznemiravanja privatnog posjeda, komada bezbroj (daju se umnožiti na fotokopirki) i … dalje više nisam pratila.
Što mislite, kakvi su mu izgledi? Meni opet suze cure…
A jutro je započelo sasvim uobičajeno tatinim eksklamacijama u ritmu vojničkog marša: sretan ročkas, sretan ročkas… tko danas ima rođendan??? I tako sto ponavljanja, ako si uopće to možete zamisliti. Bilo je prije pola sedam… Moja kćer ima tu i tamo i neku moju osobinu, a jedna joj je noćni bioritam: ujutro se teško budi. Budi se uz šokove i dugotrajne pripreme svjetlom, glazbom sa stojedinice i tatino pjevanje (ako ništa drugo, ovo potonje budi iz mrtvih!). Imat će prekrasan dan, a sutra dolazi još gostiju i još poklona (i simpatija, dodat ću ja, za sebe!!!).
Post je objavljen 18.02.2005. u 10:15 sati.