Ima jedna priča...
Počinje u vrijeme snijega
U dolini gdje su smeđe hrpice
Poput krušćića porazbacane
A jastreb motri i najmanji šušanj
Među ostacima kukuruzne stabljike.
Tamo ledeni magličasti zrak
Putuje do sunčeva diska
Koji među granjem
Pleše..
Ili možda igra
Igru
Skrivača
Treperavo se prelamajući između vitkih dugih stabala.
U priči nema glavnog lika
Ali je scena poput snoviđenja
I tu lutam
Poput nekog suludog scenografa koji
Pokušava pohvatati oblake i
Od njih složiti nebo.
A onda dolaze srne
I kad malo bolje pogledaš
Kroz prozor automobila
Svijet u koji gledaš
Tamo na tim smeđe-bijelim hrpicama
Pravi su glumci koji trče zajedno sa scenom
I ma koliko se činili mirni
I nepomični
A mi unutra nijemi promatrači...
I sve je bijelo
Nebo... nebo
Se žari od sunca koje se skriva
Iza njegovih neprobojnih nabora.
A Priča...
Ispričat ću ti je sljedeći put...
Post je objavljen 07.02.2005. u 06:47 sati.