Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

petak, 29.10.2004.

T-elci

E, sad mi ih je pun kufer... dosta mi ih je i skinula sam im sve svece s neba... i šire. Naime, kaj... radi se o T-u! T-elcu, T-ulcu, T-atu... kako ih još nazvati... T-idiotu... Ne, zapravo se ja osjećam kao idiot i to s velikim I!! Već 10 dana zabranjeni su mi izlazni pozivi s kućne linije. Kaznio me veliki T-brat! Jer smo bili zloćesti i platili dva puta račun za srpanj, a račun za kolovoz smo zaboravili... Hmmm, dobro, moguće je... Račune plaćamo preko neta i moguće je da smo zabunom platili dva puta isti, istina je i da su nam mjesečni iznosi prilično jednaki, pa je vjerojatnost veća da smo se jednostavno ZABUNILI. No, ja spadam u one glupave i tupave obične ljude koji se tu i tamo zeznu, zabune, naprave pokoju pogrešku – mislim, stvarno, strašno mi je priznati, ali... doista nisam BEZGREŠNA niti SAVRŠENA! Wow!!! Pitam se kome će ovo priznanje biti doista iznenađenje!!! Daklem, ispravili smo tu našu nenadjebivu pogrešku i platili račun za kolovoz i faksirali im račun, po željama!!! Ali, jebi ga... bio je petak... a tko još petkom radi... Ok! Poslali smo još jedan faks u ponedjeljak.... Telefonirali, slali kopiju računa mejlom, telefonirali još pet puta da bi nam gospojica rekla da smo BIDNI preplatili posljednji račun za 59 kuna.... Pa u fucking vražju... da ne velim što... Niti nakon dva dana i šest obećanja o uključivanju u roku od NAJVIŠE 24 sata nije se dogodilo ništa, RIEN, RIEN DU FUCKING TOUT!!! Oooo, ne psujem ja... ja samo ispoljavam svoju frustraciju. Ne, ne šizim, samo mi dođe da taj višak agresivnosti usmjerim u neku kreativnu djelatnost: piromaniju... možda, ili kakvo hakerstvo.... E, što nisam neki kompjutorski genije pa da im pošaljem kakvog trojanskog konja, da im malo razje..em dan kao što oni mene već deset dana... u zdrav mozak... pikaju!!!

Evo, obećajem... neću više pisati o frustracijama... ja na svoj blogić volim stavljati lijepe i vesele stvari...
Eh, idem sad... OOMMMM – lotus položaj, skupljeni prstići... da, da... vježbam jogu, PEACE BROTHERS!

P.S. Nema slike... za kaznu!! :-))

ponedjeljak, 25.10.2004.

A sad moderna verzija legende o Veroniki Desinićkoj iliti De Sins

Veronika De Sins, plavokosi anđeo smrti, kako su je zvali njeni susjedi, rođena je u Zagorju, u malom, slikovitom mjestu. Rano se udala, radeći kao prevoditeljica za UN, za jednog francuskog časnika (otud i prezime ;-)). S nepunih 20, otišla je živjeti u Toulouse, no nakon 2 godine vratila se kući, nakon nesretne smrti njena, već vremešna supruga. Siroti je časnik imao oko 53 godinice kad je zadrhtao na Veronikinu pojavu. Rumene putene usne, duga gusta plava kosa, bujnih oblina i dugih dugih nogu… Lomna u struku i britka na jeziku. Pauvre Jacques pao je ničice na koljena i dugo je prosio, dok nije pristala postati francuskom snahom. A raskalašeni život i divlja strastvena ćud zagorske kćeri stajala je Jacquesa života.

Veronika se vratila u Zagreb i odlučila upisati studij ekonomije. Stari je još imao gorice u Zagorju i posao s vinom danas se dobro isplatio. U vino se ništa nije razumjela, osim da je crno dobro za mrzle prste, a bijelo blažeg okusa. Šampanjac je kusala u Champangeu i to je bilo to. No, ocu je bio potreban dobar menadžer, što je ona odlučila postati. Na Ekonomskom faksu brzo se snašla. Jedra i putena, brzo je ušla profama pod kožu, a i u urede. Bila je redovito na konzultacijama. Svakojakima: pred stolom, na stolu i na koljenima. Tako je lako stigla i do treće godine kada je upoznala Freda. Fred je bio zlatni dečko, i izgledom i porijeklom. Blond kosica s urednim šiškama, plave vodnjikave oči, tanke usne, blijeda put i dugi prsti, Fred je bio sin uglednog poduzetnika koji je u vlasništvu imao najveću mljekarsku industriju u ovom kraju. Otac je djelatnost proširio i na sestrinske tvrtke u susjednim zemljama koje su ga, u prvom redu, opskrbljivale mlijekom, a neke su od njih proizvodile i čokoladu. Gospodin H (nazovimo ga tako, radi zaštite identiteta ;-)) namjeravao je svoje carstvo predati u ruke sinka svojeg jedinoga koji se, iskreno, užasavao dana kada će morati preuzeti upravljanje očevom kompanijom. Veronika je bacila oko na Freda. Ne da je on bio njen tip ili da ju je palio, već… nju je nevjerojatno napaljivao novac kojim je Frederik odisao. Mada blijed pojavom i utiskom, oko njega se jedva primjetno, poput oblačića parfema, širio dobro poznat memljiv miris novca. Veronika je svojski upela ne bi li Freda bacila na koljena. S plavom baršunastom kutijicom u ruci. Još je samo valjalo odabrati kamenčić.
Neobično za Veroniku, bilo joj je potrebno čak tri mjeseca da osvoji Freda. Stidljiv i smeten nije shvatio što to ona od njega želi. A kad ga je prvi put odvela k sebi u stan i u spavaćoj mu sobi pokazala kako izgleda kad se crno čipkasto rublje omota oko zglavaka Fred je bio kuhan. I pečen. I ulovljen, svakako! Za mjesec su dana objavili zaruke, Veronika je dobila 2.5 karata a Fred redoviti seks. Za šest mjeseci Veronika je dobila još 2 karata, Fred nešto manje seksa ali zato zlatni vjenčani prsten.

No, gospodin H nije bio zadovoljan… Veronika mu je bila previše napeta da bi joj dozvolio da mu se miješa u upravljanje biznisom. Naravno da je Veronika zadovoljila i pohotnog oca koji je sav svoj testosteron trošio na posao, a u slobodne dane na snahu. No, gospodin H se brzo zasitio proračunate sinovljeve žene i odlučio je razvrgnuti brak. Iz brige za sina kojemu je želio naći malo vjerniju ženu, a ponajviše iz brige za obiteljski bankovni račun kojega se Veronika tako žestoko željela domoći. No, ni Veronika nije bila glupa i brzo je prozrela davno obudovjela starca koji je škrto sjedio na novcima poput kakve zmije otrovnice. Shvatila je da sama mora djelovati jer će ispasti iz igre.

Par kapi pripravka u bocu vina i Fred je otišao u vječna lovišta. No otac H te večeri nije pio, jer ga je boljela glava (ili je postao oprezan?!) pa je Veronika morala ponoviti plan. Gospodin H policiji je izjavio da sumnja na snahu. Utjecajan i s vezama na pravim mjestima, dotjerao je Veronikino suđenje do kraja u rekordnom roku, a jadna je Veronika, duge plave kose i vitka struka, poslana u žensku kaznionicu da šiva košulje.
Gospodin H još je dugo upravljao svojom multinacionalkom, mijenjao ljubavnice i umro u dubokoj starosti. Imovina mu je rasprodana na bubnju, jer je raskalašenim životom ostavio mnogo dugova. Kuna za mljekaru, čitalo se s oglasa.
A priča se da mu je jedna od ljubavnica bila i sama Veronika, nakon što je izašla iz zatvora… Tko će ga znati…

Veliki Tabor i legenda o Veroniki

Ponekad, kad imam neobičnu moć uvjeravanja, uspijem nagovoriti šefa da poslovni sastanak održimo u manje krutoj i službenoj atmosferi. Obzirom da smo u petak imali poslovno ne previše zahtjevan dan, odlučili smo posjetiti Veliki Tabor, a sastanak održati u prigodnom ambijentu Grešnih gorica!!! Sam spomen potonjeg imena izaziva zazubice, a ima i zašto. Domaća obilna klopa, porcije za težake i ambijent za raskalašene popevke i vino u potocima (osim za vozače… hehehehe!). Vani je raj za obiteljske izlete uz špek i luk iz ruksaka. A klinci mogu uokolo naganjavati domaće životinje i maziti zekane. Za vikend posjete morate se najaviti ranije, u tjednu ima mjesta, a konobarica je bila toliko ljubazna da bi si ju uzela za po doma… da mi peče štrukle ;-))

Veliki Tabor utvrda je koja se sastoji od središnjeg 'grada' i pet manjih kula nekad povezanih zidom koji opasuje kompleks od više od 3000 ha. Sagrađen je već u XII. stoljeću i upisan je u UNESCO-vu baštinu. Cijeli kompleks utvrde dograđivan je tijekom kasnijih stoljeća, a njegovi su gospodari bili moćni grofovi Celjski, obitelj Ratkaj dugi niz stoljeća… Ovdje je živio i djelovao i Oton Iveković i drugi. Na fasadi ćete zamijetiti krasan gotički prozor i stari sunčani sat. Stupovi na galeriji na dva gornja kata izvrsno su očuvani, kao i većina prostorija, drveni pod, vinski podrum s bačvama i ogromnom prešom iz 19. stoljeća… Cijeli dvorac trenutno je podvrgnut opsežnim restauracijskim radovima.
Oko dvorca naravno luta i romantična legenda. Zagorska legenda o Veroniki Desinićkoj utemeljena je na stvarnoj priči o Fridrihu, sinu Hermana II Celjskog koji se zaljubio u Veroniku, plavokosu, jedru zagorsku pucu koja je dirinčila na posjedima oca Hermana, kao uostalom i ona u njega. Naravno da otac nije htio niti čuti o toj ljubavi te je sinu zabranio da je viđa. Usprkos očevoj zabrani, Fridrih je Veroniku odveo na svoj posjed u Sloveniju, kraj današnjeg Kočevja i tamo se njome oženio. Razjareni je roditelj, kako to obično biva, za neposlušnim sinom poslao vojnike. Sina su uhitili i zazidali u kuli Fridrihsteina (kula još i danas postoji i naziva se Fridrihov stolp) iz koje je nakon četiri godine izašao psihički i tjelesno slomljen, a Veroniku su priveli u Veliki Tabor gdje ju je Herman dao utopiti nakon kratkog suđenja. Njeno su truplo zazidali u peterokutnu kulu na ulazu i 1982., prilikom prvog većeg čišćenja dvorca, pronađena je ženska lubanja za koju se ne može pouzdano utvrditi je li Veronikina ili nije, ali… svakako je romantično-jezovito vidjeti je izloženu u staklenoj vitrini… Ne znam je li se sad njen duh smirio pa više ne plaši lokalno stanovništvo čudnim plavičastim svjetlima iz nenastanjenog dvorca i jezovitim zavijanjem… Zanimljiv je i podatak da je priču ispričao i objavio u Zagrebu još 1899. godine Hinko pl. Davila pod nazivom 'Zagorska ruža'. Navodno, jedan od najboljih povijesnih romana ikada napisanih u Hrvatskoj (morat ću to provjeriti ;-)).

Do Velikog Tabora stiže se na dva načina, možete preko Kumrovca, što je svakako brže ili lokalnom cestom, preko Krapine, što je daleko ljepši i slikovitiji put koji toplo preporučam. Od Krapine preko Pregrade i Desinića do Velikog Tabora (uz put je u šumi i skretanje prema Grešnim goricama, ali tamo se vratite okrijepiti nakon što vidite dvorac ;-)) Petak je bio pravi jesenski dan, pomalo maglovit, pomalo kišovit, ali je ta kišica tek tu i tamo orosila stakla našeg vozila. Kukuruz još stoji u polju, kokoši lijeno i gegavo pretrčavaju put, a guske se bijele tako nestvarno čiste, da je gotovo nevjerojatno da su netom izašle iz blatne lokve. Prijetile su se našim autima i gordo dizale vitke vratove ne bi li nas preplašile… Boje šume i bregova tako su nestvarne kao da ih je s palete oslikao kakav vrsni slikarski majstor. Narančasta boja uopće nije stvarna, nastaje u našim mozgovima kad se pomiješaju rujna boja listova loze s ogoljelih trsova, zeleno lišće bukve ispiknjano žutim i smeđim, žuti sunčani listovi javorovi i još tisuće i tisuće pretoplih boja koje su okitile raslinje. Dvorac se nalazi na uzvisini od nekih 300-tinjak metara i nećete ga vidjeti sve dok ne stignete ravno u njegovo podnožje. S ceste, na kratko, na jednom mjestu proviri jedna njegova sjeverna kula i to je sve. Snoliko. Pogled s utvrde na okolinu ili sa stepenica dvorca na brežuljke i polja opisuje scenu kakva filma. Gledajući kroz puščani otvor na drugom katu kao kroz dalekozor mogla sam si zamisliti kako je Fridrih odavde promatrao seljake kako u bijelim rubinama zamahuju teškim motikama. Snažan i upečatljiv trenutak. Sunce se na tren pomolilo i obgrlilo prirodu, tek na tren, poput kratkog i nestvarnog poljupca. I jasno mi je zašto se zaljubio u lokalnu djevojku, kao i u tu prirodu. Iza hladnih zidina dvorca, stupova na galerijama kroz koje je možda nekada i dopirao rijetki šušanj haljine kakvih dama, vanjski se zeleni svijet u kojemu su težaci pjevali činio mnogo toplijim i podatnijim, iskonskijim i ljudskijim.

A, da sam filmaš, ovdje bih snimila kakav romantičan film, prepun konja i helebardi, sjajnih oklopa, viteških igara i lijepih dama, duhova što brode po dvorskim odajama, jecaja iz dvorskog zatvora… i pjesme rumenih seljaka.

petak, 22.10.2004.

Otkriven novi morski organizam, usred Zagreba: gljivasta moruzgva officinalis

Ima tamo u mom šoru, ili možda da se prebacim na... recimo... morsku spiku: ima na mom poslovnom, uredskom grebenu jedna moruzgva što se pravi tulava... znate, od onih ljudi koji na posao dođu da bi utukli osam sati i pritom se iz petnih žila trude ništa ne raditi, nigdje se ne pojaviti, ništa ne misliti... plutaju njihove trepetljave lovke i ako koja morska mušica ili ribica naleti, olrajt, ako ne, fala nebesima, poštedjeli su me tlake. I sve su nešto bolesni, jadni, utučeni, glavobolni, pokvarene probave, hipohondrični, klaustrofobični (pa izbjegavaju sastanke jer je kao ured premali?!?), pa su agorafobični i ne izlaze iz ureda ni za živu glavu, pa su homofobični i rijetko koga pozdravljaju... Razgovor za ručkom s takvom se osobom svodi uglavnom na: hmm, ukusno je... hmmm, dodaš mi sol ili papar. Kljuc, kling, greb, pljus, rez, rez, žvak-žvak... kraj ručka (i navoda).
Iako moruzgva, mada vrlo slikovita i metaforička, kao takva ne odgovara baš profilu gore opisane individue... Jer moruzgve ipak žive u simbiozi: malo rak, malo moruzgva, moraju se oboje truditi kako bi preživjeli... E, pa takve gljivasto-moruzgvaste persone meni opako idu na živce, mada predobro znam da ja tu ništa ne mogu učiniti, niti će se netko zbog mene ili mojih eventulanih primjedaba promijeniti (prije bi se zid pomaknuo...) i sam pogled na takve u meni budi poriv razljućenog gromovnika! Ahh, što bih dala za samo jedan čarobni štapić (prst, grom, kuglu ili u kojem god obliku dolaze) kojim bih takve jednostavno... evo, zgromila. Onako pretvorila u prah i pepeo, pomela metlicom u lopaticu i bacila u veliku crnu kantu za smeće na hodniku... da ne smrdi po uredu! I sad, ne bih ja sve to vama pričala, ali ... gadno me to ždere u posljednje vrijeme i moram se na papiru ispucati, koliko god virtualan bio. Papir! Ne problem!
Fala što čitate, ako čitate! Mam mi je lakše! :-))

Samo bi ovo moglo postat opasno jer bi mi se blog mogao pretvoriti u virtualnog psihića.... sačuvajbože ;-))

četvrtak, 21.10.2004.

Super cure spašavaju HT!

Imam plan kako spasiti nacionalni ponos i vratiti nam HT! Well, moja kćer ima plan, jasno! Meni takve genijalne zamisli više ne padaju na pamet...

Scena: auto, stražnje sjedalo, preciznije, sjedalica za djecu, iza sigurnosnog pojasa cvrkutavi glasić, jedno obično popodne na povratku kući iz vrtića, stvarno ne znam što je sviralo na radiju, sive vijuge zadužene za percepciju glazbe utrnule su: Mama, imam jednu tajnu, ali... ne smiješ nikome reći... Obećajem, svečano izjavljujem, a što ću drugo. Svakom je roditelju jasno da iz takve situacije nema van. Sve je ostalo izlišno.
Elem, kaže ona meni: znaš, ja i moje cure – a za potrebe bloga nazvat ćemo ih Pjenica, Latica i Zlatica (vidi sličicu) – kad narastemo (e, tu me odmah nešto štrecne: ne znam jeste li primijetili, ali ta djeca ko da gutaju hormone rasta, probudiš se jedno jutro, a kad ono, već imaju pet godina, probudiš se drugo jutro i nose knjige u školu, a treće jutro i prvog dečka ne smijem ni spominjat jer se njen otac zarekao da će si tada kupiti pušku; čoh, čoh!!)
Dakle, moja je malecka objasnila da će ona puno učiti i raditi i kad zarade puno novaca (ovo je ostvarenje tatina sna! ;-)) one će otkupiti (D)T i vratiti ga u rvacke ruke (kako da vam objasnim da mi je vilica otpala, oči mi iskočile iz duplji, a na vratu su mi se dlačice nakostriješile…) iako će… a pazite, nije to uopće bedasto, zbog prepoznatljivosti branda, ostaviti roza boju. Vidi se da su socijalno osjetljiva ta djeca, u dobi od pet i pol. Mislim, nije mala stvar u toj dobi razmišljati o uštedi na svim onim roza tanjurićima za kovanice na blagajnama dućana, roza podvučenim računima za telefon, roza majicama, roza trakicama za mobitele i… eeeehehej, roza trenirkama big brader kandidata. Nevermajnd što je razlog za to toliko prozaičan da ga zna svaka mama koja je ikada imala kćer od 5 jahri – klinke u toj dobi jednostavno i jednoglasno obožavaju rečenu farbicu.
A ja bih mogla predložiti da onaj T-ov centar na Cvjetnjaku prenamijene u kavanu za ispijanje kave zaljubljenih, s onim podmorničarskim prozorima i rojžičastim interijerom... cakano, njofra!

Pa me uslijed takvog njenog ispoljavanja još neumrljane inteligencije i rezoniranja često uhvati grižnja savjesti (shatro) jer si mislim da joj odričem pravo na nevino i razigrano djetinjstvo (bla, bla, bla, bla!). Možda previše gleda televiziju, možda ju ne bi u ovoj dobi trebali zanimati vulkani, kako nastaju oblaci i vjetar, što je to Ivan i Andrew i dubokomorske električne plivajuće nemani. Možda da je odvedem negdje u izolaciju na selo, ukinem joj gledanje tevea i zabranim pristup internetu… jel vama ikad tako nešto monstruozno glupo palo na pamet? Meni je, moram priznati, u jednom djeliću sekunde kroz glavu prohujala ta ideja koju sam odmah umlatila lopaticom ko glupu i prljavu muhu vulgaris zujare. Umjesto toga, krstarim encikilopedijama i netom u potrazi za informacijama, potičem je da i dalje uredno maže tepih i stolnjak UHU ljepilom dok izrađuje svoje morske i Halloween kolaže… pjevamo francuske pjesme i engleske brojalice… I čita. Hej, moja mala petipolgodišnjakinja čita, i to ko velika! (Dobro, morala sam se malo ponosno pohvalit svojom Pametnicom, najte mi zamerit, ne...)

Nego, kako se vama čini ta ideja o spašavanju nacionalne imovine?? Jel mi to svoju djecu opterećujemo nepromišljenim prodajama tako važnih stvari kao što su internet provajderi, GSM operateri i telefonske kompanije, (a da o ostalom i ne pričam - to ću sljedeći put kad ova mala smisli još koju spasilačku akciju), koji naše male živote opskrbljuju jednim prevažnim slatkišom: informacijom... A ne moram valjda VAMA objašnjavati što danas informacija i njena dostupnost VRIJEDI...

Nego... jel da ipak promijenimo boju? Možda u kockastu, crveno-srebrnu? Ajde, sad si još umišljam da imam nešto utjecaja na njeno mišljenje, pa se požurite s prijedlozima... ;-))

četvrtak, 14.10.2004.

Četiri jesenja haikua

Gusta kiša.
Nakostriješeno perje
Goluba pod strehom.

Dunje miris pod
Noktima – opor okus
Zlatne pulpe.


Kestenov ples -
Pucketavi miris na
Starinskoj peći.

Mačji koraci,
Travnati trag u magli –
Seoski duh.

srijeda, 13.10.2004.

Male jezovite priče s Trešnjevke, 3. dio: Susjeda Marica i njeni paradajzi

Moja ulica nije jako dugačka, kakvih 600-700 metara i obrubljena je nizom omanjih obiteljskih kuća s obje strane. Dvije interpolirane zgrade visoke su tek 3 kata, ako računamo visoko prizemlje, onda četiri. Obje su žutih pročelja i još sjajne jer su nove, tek prvu godinu su izgurale. Ulicu sa strane ispresijecaju mali odvojci, male ulice nazvane po nekim primorskim mjestima, otocima… bez reda i logike. Tako da se lako izgubiti i pobrkati im nazive. Ne znam zašto mene prolaznici često pitaju gdje je ta i ta ulica, a ja onda prilično zbunjeno sliježem ramenima ne snalazeći se još uvijek, što iz lijenosti da popamtim ta imena, što stoga jer ne šećem baš često tim ulicama. Nekako su skučene, prepune vozila i nezgodne za šetnju. Na vrhu moje ulice proteže se dugačka cesta, što spaja dva odvojena naselja, a naše je nekako u sredini. S druge strane te ceste još je nekoliko redova i skupina kuća, i njihov red i sklad naruši tu i tamo koja zgradica, sve češće. No, uz potok, koji na dnu prilično duboka korita ugošćuje svakojake stvorove čije nazive ne želim pisati niti im se izgleda želim prisjetiti, mnogo je kuća s vrtovima. Vrtovi su najčešće zasađeni cvijećem, još su nedavno cvale i cinije i ljiljani i razno žuto i ljubičasto i ružičasto cvijeće i ruže, koje još uvijek odolijevaju studeni. Nisu to vrtovi uređeni po uzoru na engleske, ne potkresuju se ruže pravilno kako bi oblikovale grmove i davale veće i bujnije cvatove. Ne kosi se ovdje trava uredno kosilicom ne bi li stvorila travnati tepih. Ja te vrtove volim zvati avangardnim zapuštenim gajevima… ima tu i voćaka, pokoja breza, smreka zasađena poslije Božića, a koja, ako je još mlada, ima ostatke girlandi po iglicama. U starim vrtovima takve su smreke izrasle u gromade s kojih prilično prijeteći ispadaju češeri. Lijepo ih je gledati u proljeće kad se kočopere zelenim svježim i sočnim vršcima pupova, a tu često čuči i kakva grlica. Raskuštrani vrtovi, živi i živopisni, s mačkama i psima u dotrajalim i poderanim psećim kućicama. Lijenima lajati.
A najzanimljivije je promatrati ljude koji u tim kućama žive. Voajerski (a to postaje trend) se privući nečijoj kući i u šetnji, tobože nonšalantno, proviriti kroz odškrinute prozore ili vrata (ljeti se vrata još uvijek ponegdje mogu vidjeti otvorena širom, kao da zovu prolaznika, kao da ne postoji opasnost od uljeza i lopova). Unutra se, ako ste neuvježbani, vidi tek pokoji komad namještaja ili zid, luster ili lampa. Kad se izvježbate u provirivanju, počinjete uočavati i slike, prostirke na krevetima ili postere u mladenačkim sobama, knjige…
Nakon nekog vremena polako se upoznajete s tim ljudima, što žive po tim kućama. Ponekad je to tek koja izgovorena riječ u trgovini, ponekad i namršten pogled jer se netko pokušava progurati ispred vas u redu. Pokatkad je to baka koja vodi unuku u isti vrtić koji pohađa i vaša kćer. Pa se razgovori produlje, zapletu a onda, ako se stvori i nešto nalik na povjerenje, recimo nakon pet, šest takvih upoznajućih kurtoaznih izmjena riječi, čujete i kakav kvartovski trač. Ili priču. Recimo jednu jezovitu priču. A kad proradi mašta...
Čula sam je od jedne takve bake, koja svoju unuku svako jutro vodi u vrtić i dolazi po nju nakon ritmike oko pet sati popodne, ponedjeljkom i srijedom. Brbljava baka, ko kvočka, tako me podsjeća svojim širokim skutima i dobrohotnim brbljavim licem, obrubljenim nakovrčanom kosom. Sijede vlasi boji u neku medastu boju, ali kako novac od mirovine sporo dotječe, redovito je viđam s izrastom, gdjegdje bijelim, rjeđe tamnim. Suseda, to im je omiljena poštapalica. Prodavačice u trgovinama rabe je ne bi li se dodvorile kupcima i stvorile neki zavjerenički odnos s ljudima koji im ne pamte lica, tek možda ljubaznost ili neljubaznost kojom ih poslužuju. Susjedi se rijetko tako obraćaju jedni drugima. Zaziru od bliskosti. Zatvaraju se u čahure svojih stanova i svojih života, ne želeći propustiti u nj tuđi pogled ili prisutnost. Bojimo se bliskosti.
Suseda… tako će ona meni neki dan. Da se vratim na priču o susedi Marici koja je imala najbolje paradajze u kvartu. I česte posjete postarijih ljudi. Koji bi dolazili i odlazili, stalno neki novi. Pokoji bi se i zadržao koji dan ili se tako barem činilo, zatim nestajao. Nije bilo promenade automobila ispred njena vrta i kuće. Nije bilo kofera i zavežljaja, tek mnogo ljudi koji su, kako se nekima činilo, bizarno dolazili pa nestajali. A u vrtu su joj rasli paradajzi veličine manje dječje lopte. Uvijek je imala izniman urod. I ljudi su bili zavidni. U nevjerici su zurili u plodove i njen vrt, a sve češće i vrlo drsko u njenu kuću. U kojoj bi tu i tamo viđali kakva staračka lica, koja su za koji dan nestajala.

I pukla je negdje priča da ih stara Marica sigurno ubija i zakopava u vrtu. Zato joj je vrt uvijek prekopan a paradajz tako bogato rodi. Monstruozna priča širila se uličicama i odvojcima, zavlačila se među kave i kolače i popodnevno tračanje uz čašicu vina. Marica je i dalje bila tek suseda, ali su je u dućanu već čudno pogledavali, sve joj se manje smješkali, sve češće je kiselo izbjegavali obarajući oči u prolazu. I svakim novim posjetom, sve su bili uvjereniji da se ona doista bavi prljavom rabotom kojom sigurno dolazi do novca, tko zna, možda obećavajući skrb kakvim udovicama i udovcima koji onda sluđeni doniraju sav svoj imetak groznoj babi.

Imali su u kvartu i suseda koji se vrlo izvještio u virenju u tuđe domove pa, iako su ga prezirali, angažirali su ga za zadatak izviđanja… u život susjede Marice. Njegovo je izviđanje bilo i više nego očito pa je tako Marica jednog dana pozvala Tomu na kavu. Nije znala što se događa i što o njoj pričaju, ali je slutila da je nešto strašno. A nekad su je ljudi štovali i bila je omiljena u kvartu. Još dok je kvart bio mali i susjedi su se držali jedni drugih, po onoj staroj: Kad se ujutro probudiš, provjeri vije li se iz susjedovog dimnjaka dim. Jer ako se vije, sve je u redu, siguran si. Susjed je prvi komu ćeš se obratiti u nuždi.
- Tomo, sjedni… popij sa mnom kavu.
- Eheh, khm, pa, dobro… fala… ovaj… jel može ovaj stolac?
- Ma, svejedno… kakvu voliš, s više ili manje šećera? Mlijeko?
- Nda… može… može oboje.

Sjeli su za stol prostrt jeftinim plastičnim stolnjakom, na kuhinjske stolice bez naslona. Marica se naslonila na lakat desne ruke i blagim očima nijemo promatrala Tomu. Gledajući ga u oči, pomalo ispitivački, smiješila se… mogao bi se zakleti da je smiješak bio dobrohotan…

- Tomo, što ima nova? Kako unuci? Porasli su, vidim ih kako već prte one teške školske torbe i prelaze ovo veliko raskrižje! Sjajni su!
- Ehm, da… dobri su, dobro uče. Znaš, današnja djeca… ma, pametni su oni…
Vrpoljio se nelagodno na stolici kao da zna da je ovo tek uvod, nekakva nezgodna uvertira koju on tako teško sluša.

- Onda… što ima? Tomo!
Znao je da nema kud, oborio je pogled, odjednom se postidjevši priča koje je širio uokolo! Shvatio je da je Marica ona ista suseda koja mu je nekoliko puta pomogla doći preko reda na pretrage u bolnicu dok je još radila kao sestra, ona ista koja je klince par puta vozila usred noći na hitnu kad im je auto bio pokvaren i ona ista koja je s njegovom pokojnom ženom provodila dane i dane u razgovorima, u kazalištu, u šetnjama i bodrenju kad je oboljela od raka.

- Znaš, ljudi pričaju… čude se…. – grašci znoja probili su mu na čelo i jedva primjetno je drhtao. Ruku je stavio pod stol, na koljeno, ne bi li sakrio drhtanje. – Kažu… čudno im je koliko te ljudi posjećuje… a sve starci… pa… - sad mu je već bilo teško sakriti mučne osjećaje koji su se kovitlali s povjerenjem koje je imao u tu ženu. Provalio je: Jesi li ih… jesi ih… zakopala??
Marica je život živjela smijući se, tako se sve činilo ljepšim, pa je i sad prasnula u neodoljiv smijeh. Smijala se iz dna utrobe, brada joj je skliznula s dlana i kroz suze je prošaptala: A, to vas muči?

- Tomo, hoćeš masažu? Znam da te jako bole ruke i zglobovi od artritisa. Pozvala ga je da je slijedu u prostoriju što se krnje nalijepila na kuću s desne strane.
- U šupi sam uredila malu privatnu ordinaciju gdje vodim obrt. Znaš da sam radila kao fizioterapeut. Prije par godina sam završila tečaj u Švicarskoj, evo imam i diplomu. Specijalizacija za reumatsku masažu. A paradajzi, jednostavno ih pognojim dobro, često zalijevam i plijevim. To je neka sorta čije mi je sjeme donijela jedna pacijentica. Sa sela, negdje iz Zagorja. Hoćeš probati?
Izvila je svoje tanke obrve u vragolast smijeh, nasmijala se još jednom i izvela zbunjenog i preplašenog Tomu iz kuće.

Priče su ubrzo prestale. Tomo se svojski potrudio raspršiti svu sumnju i sve nedoumice. Život se u uličicama vratio u kolotečinu. Sve dok nečiji tuđi čudnovati paradajzi ne zapnu nekome za žaoku jala.

utorak, 12.10.2004.

Jel tko vidio Ravnotežu? Kupujem pol kile, ne pitam za cijenu…

Uvijek se radujem kad posjetim svoju baku. U subotu je proslavila rođendan, sedamdeset i neki… lucidna, čila, vesela, nasmijana, bez bolesti, a izgleda kao da ima pedeset. I ne govorim to zato što je to moja baka i prabaka moje kćeri, već me to uvijek oduševi i to iz dva razloga:
1. Dobri su joj geni, pa se nadam da je to i na mene prenijela (po ženskoj liniji!!) i…
2. Kako ona može tako u svojim godinama, a ja gledam ljude u 30-ima kako posustaju i duhom i tijelom?

Duhom najviše, rekla bih. Ne volim vidjeti mlade ljude koji još zapravo ništa nisu prošli u životu a ne mogu se zbrojiti sa sobom i koji mi uvijek kad ih pitam kako su ili ništa ne odgovore (kao da je to neko kurtoazno bezvezno pitanje, a nije, ja kad to pitam, mislim vrlo iskreno!) ili mi kažu da su loše, tako-tako ili dobro. E, to dobro, popraćeno kiselom facom i tugom u okicama mi je najgori odgovor. Ko mlaka juha, ni sim ni tam, da ne velim, ni vrit ni mimo ;-)) I nije mi jasno zašto se tako teško veseliti svakom danu, svakom trenu, svakoj novoj pročitanoj stranici, odlasku na plac i čavrljanju s kumicom od koje kupujem sir i vrhnje. Prijateljima s kojima se ne vidim, ali si pišemo ili se čujemo… Nekoj novoj knjizi ili dobroj mjuzi koju čujem… toplini kreveta… i osobe koja je svako jutro u njemu… Da ne govorim posebno o svom djetetu… Hah, ovo bi moglo zvučati patetično, a danas se svi jako boje patetike… i nježnosti i osjećaja koji nas otkrivaju kao meke. Dobro, pokušat ću ne biti patetična. Biti taf grl !! A neću pričati niti o svim onim općepoznatim svjetskim i domaćim problemima: ratu, gladi, neimaštini, poskupljenjima, glupim političarima (to je neka svjetska konstanta…) i inim neizbježnim stvarima koje se neće zeru promijeniti budem li i ja o njima trkeljala (ma kako suvislo ili nesuvislo ;-)). A nije da o tome ne razmišljam, samo mi se ne da ko pokvarena ploča vrtjeti po istim stvarima o kojima ionako svi pišu, stalno…
A mene pritisnu te i takve misli baš nekako u ovo doba godine.
E sad da sam ja neki astrolog onda bih vjerojatno našla objašnjenje u položaju zvijezda… da znam čitati tarot mogla bih si to predvidjeti u kartama, da znam… ma, znam… zapravo je to nedostatak svjetla pa me već pucaju neki 'nježniji' oblici zimske depresije ;-)).
Ali, ipak, ako i kad sam dovoljno ne-lijena da se okrenem oko sebe vidim krasne stvari i predivne ljude koji me dignu iz te močvare sentimenta pa mi lakše prođe dan bez sunca. A najljepše je kad se mogu natjerati ujutro si u špiglu poslati osmijeh! I reći tim ljudima hvala što su tu, oko mene.
Zašto mnogima smeta riječ hvala? Ja to volim reći. Volim dati do znanja ljudima koji me uveseljavaju da to cijenim i da je to njihova zasluga koja je u svemirskim mjerama nešto teža od moje zasluge što sam ih takve krasne pronašla.
I ako se još više potrudim onda se sjetim moje bake, a o tome je post i trebao biti, o tome kako me uvijek ohrabri pomisao na nju i njen život, kako je uspjela doživjeti sve te godine i preživjeti sve ono što joj je život činio. Moj je djed prerano otišao, na žalost i ja ga se jedva sjećam, a ona je ostala sama uz sina koji se nikad nije ženio. No, ovih posljednjih desetak, petnaestak godina i nisu bile najteže. Proživjela je mnogo gorih stvari prije… ali, to uopće nije poanta. Mislim da najviše duguje svojoj odlučnosti da bude dobro, da se kreće, da pomalo radi, i da ne trpi da ju itko frustrira. To ja kod svoje bake najviše volim. Odluku da bude sretna!(?) Ne pije kave sa susjedama koje tračaju, ne bavi se seoskom 'politikom', ne mrzi nikoga i nema u sebi niti gorčine niti žaljenja. Nisam nikada čula da se ta žena žali na nešto.
Najviše ju rastuži mačak kad ode i ne vrati se par dana, a onda mu opet s veseljem rezucka jetrica i kuha njegovu omiljenu hranu… i radi, još uvijek radi u vinogradu i u vrtu i veseli se svojim unucima i svojoj praunuci koju mazi i pazi ko kap vode na dlanu.

Onda, koji je recept za dugovječnost?? Ne žaliti se? Radovati se svakom trenutku koji uspiješ proživjeti i nemati negativnih misli! Kako to postići?? Kako zapravo postići da te nije briga baš za ništa što drugi kažu i misle? Kako doista živjeti svoj život?? Kako se doista okružiti samo lijepim - i ljudima i stvarima? Ne željeti previše, ne očekivati previše, ne razmišljati negativno i imati pozitivan duh? Dobro, ne valja težiti savršenstvu i svi mi mudro savjetuju da treba postići ravnotežu, ali kad pitam što bi ta ravnoteža bila, nitko mi ne zna dati suvisli odgovor.

Odoh ja meditirati, možda mi se otvori koja čakra pa spoznam…
Ili da ipak pitam baku??

ponedjeljak, 11.10.2004.

Kolumbov dan

Danas Ameri slave Kolumbov dan, dan kad ih je 1492. otkrio onaj đenoveški pomorac. Eh, praf zapraf otkrio je Indijanere... ali nekak mi se čini da oni to baš i ne slave oduševljeno. (Nevjerojatno je kako američanski praznici svi padaju na neke ponedjeljke ili utorke, osim ovakvih koji baš moraju biti na određeni datum ili dan – kao Dan zahvalnosti.) Enivej.
Iz nekog čudnog razloga, iliti devijantnog toka moje svijesti sjetila sam se danas Indijanaca i jedne zgode iz mog djetinjstva, kad sam imala nekih pet ili šest, prije škole. Naime, odrasla sam u gradu gdje je iza kuće bio šumarak i stijena i pješćanik, zapravo prerija u kojoj su živjeli Indijanci iz plemena Hopi, Navajo i Apači (ofkors, bez njih ništa). U vrtu nam je rastao Kukuruzni čovjek, tikvi smo se klanjali i prije studenoga, a krumpiri – pih, to nam je bila svakodnevna poslastica. S puricom me upoznala moja nova susjeda čija je mama bila prava, ehej, prava Amerikanka. Kad smo bile poslušne curice, ona nas je učila englesku abecedu i pjesmice, a kad smo bile jednostavno divljakuše iz susjedstva onda smo se s igrale s našim prvim susjedom i mojom sekom i Indijancima. To je bilo prije no što smo otkrile Blakeovu sedmorku i izumile komandne ploče od posebnog svemirskog materijala zvanog stiropor! Imali smo i pravi tipi u staroj šupi zastrt maminom kariranom dekom s resicama, ložili smo vatru i pekli kukuruze, a u travi preko ceste, pratili smo tajanstvene tragove stepskih konja. Imali smo i utvrdu bljedolikih na brdu i taj Fort Kamenox osvajali smo na dnevnoj bazi. No, moja me seka, koja je bila malo starija, često vodila u kino. Gledati kaubojske filmove. Samo smo ih mi zvali kaubojski i indijanski filmovi. I u mom mladom umu, već tada vrlo osjetljivom na nepravdu i ljudsku patnju, nekako sam se poistovjetila s tim sjevernoameričkim poljodjeljcima. A i tko ne bi, duge kose, preplanulih tijela i s perom za uhom... suvereno jašući na konjima – pa ni dan danas nemam ništa protiv takvih prizora ;-))
Ja sam se toliko uživjela u taj svijet da sam te godine od Djeda Mraza poželjela nešto doista originalno: napisala sam mu jedno malecko pismo u kojemu ga molim da me prebaci u zemlju indijansku među Apače i da me obuče u pravu kožnatu haljinu i mokasine od 'ručno' štavljene kože i da me nauči jahati konja i tako to... a ako ne može, nek mi barem pokloni lutku odjevenu u indijansku haljinicu (vidjela sam takvu kod moje prijateljice 'Amerikanke').
Sjećam se da sam kvrgavim slovima sastavljala tu poruku (nisam prije škole znala baš dobro pisati) i sad mi je žao ko psu što ju moji nisu sačuvali (ili možda jesu, trebala bih ih pitati), ali se još sjećam mog tate koji je čitajući to pismo jedva suzdržavao smijeh. Kutovi usana su mu se tresli dok je govorio da ćemo vidjeti hoće li Djed Mraz moći 'donijeti' takav poklon.
Dobila sam lutku...

I ova bi priča bila obična priča o djetinjstvu i poklonima kad to zapravo ne bi bila priča o tome kako sam JA otkrila Amerikance, ali i suosjećanje i činjenicu da je Djed Mraz zapravo samo običan čovjek koji ipak nema neograničenih sposobnosti ;-))

četvrtak, 07.10.2004.

Sarajevo u dva dana…

Protekla dva dana provela sam na službenom putu u Sarajevo. Drugi put sam posjetila taj grad i malo su mi utisci još pomiješani. Nagruvani i ispremiješani u meni, na neki čudan, čušpajz način. Ovako nekako:

Divlja vožnja kroz Republiku Srpsku i vrlo ljubazni policajci s bijelim ofucanim futrolama za pištolj koji su nas upozorili da ipak ne bismo smjeli tako brzo voziti i da se čuvamo! Tri puta sretan put!!
Magla kao koprena nad gradom.
Sunčane prljave ulice i nasmiješeni ljudi koji žure.
Prljavi žuti i zeleni trolejbusi i prljavi šareni dotrajali tramvaji.
Dugačka ulica na čijem kraju je hotel u kojemu sam spavala. Hotel okružen policijom u Srpskom Sarajevu jer je u njemu noćio neki 'buđa', i uporno buljenje tih istih policajaca u moju pojavu koja je uredno u predvorju hotela čekala kolegu.
Baščaršija! I Baščaršija opet! Loše cipele s peticom na mojim nogama koji su mi hodanje po Baščaršiji pretvorili u teturavo klizanje između kamenja i rupa, slalom između ljudskih tijela i mirisa, kuckanja, izvol'te, smijeha, kafenisanja, grupica muškaraca na stoličicama oko sinija, ćilima, zlatnih izloga, lelujavih marama, mirisa ćevapa i bureka, prepunih izloga, musavih stakala i posebnog sarajlijskog govora koji me nasmijava - vrlo pozitivno.
Mnogo mladih, veselih smjehova… u gradu koji na pločnicima ima još rane od rata.
Zašto se ovdje uvijek sjetim Nečiste krvi, B. Stankovića??
Tu je nedaleko ubijen Franz Ferdinand!
Nova obnovljena tržnica iako me pred njom prođu trnci kad se prisjetim ratnih slika s tevea.
Kamena snježna pahuljica na pločniku Ferhadije, još od ZOI 1984. (Sarajevo se priprema za kandidaturu za ZOI 2010.)
I još mladih, srdačnih ljudi.
I otkačeni prodavač u trgovini koji je otplesao do police s majicom i galantno mi teatralno otvorio vrata kabine za probu!
KM-ovi koje sam kao užasno loš matematičar stalno preračunavala u eure pa u kune pa bih na kraju stajala s cipelom u rukama zbunjena pogleda dok bi prodavačica valjda mislila da sam pobenavila.
Na kraju sam sve plaćala eurima a cigani koji prose na raskrižju su se raspametili kad smo im dali kune.
Bulevar Meše Selimovića.
Gusta turska kava s prst taloga u šalici!
Blještava zgrada Dnevnog Avaza i spaljena ruševina od nekad šarene stambene zgrade u blizini u kojoj stanuju cigani.
Ranjene zgrade Novog Sarajeva i rupe pokrpane daskama, novi prozori na dva stana, a na mjestu trećega zjapeća rupa nagorjelih zidova.
Satelitska antena na balkonu od koje se ne vide ni prozori niti vrata.
Red potpuno uređenih i obnovljenih zgrada izravno nasuprot aerodroma, poljepšanih za posjet Billa Clintona.
Sjajne džamije i 'pjev' s minareta.
Mlade djevojke zamotane u šarene marame sjajnih niti.
Majka s djetetom u kolicima obučena u sivo plavu halju s maramom na glavi čeznutljiva pogleda i njen muž s velikom mrkom bradom u Benettonu.
Sok od borovnice s ćepavima!
Nisam kupila džezvu.
Vratit ću se opet, valjda, barem radi džezve i bureka!

ponedjeljak, 04.10.2004.

Male jezovite priče s Trešnjevke, 2. dio: Slikar

Već sam vam rekla da dva puta tjedno vježbam u dvorani nedaleko mog stana. I kad se vraćam s vježbanja, debeli je mrak i ne vidi se baš puno. Ulice su slabo osvijetljene i naglo skreću i križaju se pod pravim kutem tako da baš i nije ugodno kad vas netko presretne iza ugla, makar bio samo običan sredovječni 'striček' koji oko 9 šeće psa.
A kvart je sasvim lud, pun starih kuća i neobičnih faca. I onaj parkić sa šljunkom uopće ne djeluje prijateljski.
Vraćam se ja neku večer opet s Tae-boa, zima ko u ledari… i stišćem kao i obično svoj ruksak na leđa žureći, jer bih se mogla prehladiti onako sva znojna i vruća od vježbanja. Uvijek se bojim onog šljunka u parkiću jer škripi ko staro zarđalo vitlo… Zato vrlo oprezno gazim po njemu, a na jednom mjestu postoji i mala betonirana stazica. Kad je se dočepam, odahnem. Ma, kažem vam, stvarno je nelagodno hodati po mraku. I onda svrnem pogled na onu visoku sivu kuću preko puta parkića i zaledim se… Kuća je prilično stara i oronula, sive, napukle fasade, okrzanih rubova. Krov je visok i strm i vide se, barem ono što ja iz svoje perspektive uspijevam, stari pocrnjeli crjepovi koje bi netko trebao zamijeniti. Nisam nikada vidjela da se iz dimnjaka vije dim, ali dimnjak se opasno na tom krovu naherio. Uglavnom, čula sam da na gornjem katu živi neki slikar. Mislim, znate kako to ide s kvartovskim legendama, nikad zapravo niste sigurni nisu li nekog rastresenog malera nazvali 'slikarom', samo zato što je nečiji zid upropastio čudnim bojama ili lošim premazima. A mislim da ga nisam nikada niti vidjela, ako to nije onaj tip što s raščupanom bradom i francuskom kapom okolo bludi i izgleda ko prekaljeni klošar. (BTW, tzv. francuska kapa, beretka, zapravo je dio baskijske narodne nošnje!) Eto, dakle na gornjem katu dva su prozora, ona dupla, stara, što su ih u kuće ugrađivali prije 50-ak godina, pa su onda bakice između stavljale jastučiće da im ne ulazi studen u sobu, jer ti prozori nakon mnogo godina, kad se drvo rasuši, slabo dihtaju. Ovi su prozori bili zastrti nekim sivim platnenim roletama-zavjesama. Sa svjetlom koje dolazi iznutra, svaki pokret osoba ili predmeta ocrtavao se tamno i sve se doimalo poput onog javanskog teatra sjena. Ruka u kojoj je dugački, tanki i oštri nožoliki predmet čvrsto stajao, naglim je i kratkim pokretima udarala u nešto: jedan, dva, tri, četiri, pet puta. Neka je tekućina prsnula i po platnenoj roleti. Kapljice su se rasprsnule u mnogo malih točkica, a jedna malo veća mrlja kliznula je sporo prema dole ostavljajući više-manje pravilan trag. Na tren mi se znoj pretvorio u inje, i bockavo me prenuo iz šoka. Požurila sam betonskom stazicom pazeći da ne načinim niti najmanji šum! Došla sam doma zadihana više no nakon vježbanja ne znajući hoću li ispričati išta, što se to mom umu učinilo i jesam li ja možda prisustvovala nekom umorstvu, u dvadeset i jedan sat i petnaest minuta, po lokalnom vremenu. I ako ispričam svom mužu to bi ga moglo dovesti u opasnost. Da nazovem policiju?? A što ako me netko vidio? Tu sam se noć prevrtala po krevetu sva u znoju i mukama, probudila sam se s glavoboljom i grčem u želucu. Bilo mi je muka pa mi ni jutarnja kava nije pomogla. Još uvijek nisam bila sigurna što učiniti. Ako odem na policiju, ismijat će me, nemam nikakvih dokaza, osim sulude priče o nekoj ruci koja vitla nožem… Zaobilazila sam i kuću i ulicu i parkić sljedećih nekoliko dana.
A onda sam slučajno kupila novine i u njima pročitala sljedeće: Grad Zagreb je u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti i uz pomoć sljedećih sponzora (bla, bla, bla…) organizirao izložbu našeg slabo poznatog umjetnika … (neko teško izgovorljivo ime, valjda pseudonim, poput Edmund Egon Bronislav Žnidarić mlađi) koji je svojom neobičnom tehnikom slikanja prije tri godine oduševio publiku u Parizu. E.E.B. Žnidarić slika kistom i nožem, nanoseći boju snažnim zamasima i prskajući je po napetom grubom jutenom platnu čime dobiva neobične nanose grudičaste strukture i oštrih linija. Nerijetko se njegova platna doimaju kao fotografije scene umorstva pune krvavih mrlja i tragova prskanja. Formalnu naobrazbu završio je u klasi… dalje više nisam čitala. Pao mi je kamen sa srca, iako su mi se trnci spuštali niz kičmu još pola sata nakon što sam vidjela tekst. Tri sam dana bila uvjerena da sam prisustvovala sceni umorstva, a onda otkrijem da se radi o smotanom slikaru koji živi u sivoj kući na uglu parkića. I je, to je onaj s bradom i francuskom kapom (koji klišej!!), objavili su mu i sliku u novinama!

Shatro!!

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)