Ima tamo u mom šoru, ili možda da se prebacim na... recimo... morsku spiku: ima na mom poslovnom, uredskom grebenu jedna moruzgva što se pravi tulava... znate, od onih ljudi koji na posao dođu da bi utukli osam sati i pritom se iz petnih žila trude ništa ne raditi, nigdje se ne pojaviti, ništa ne misliti... plutaju njihove trepetljave lovke i ako koja morska mušica ili ribica naleti, olrajt, ako ne, fala nebesima, poštedjeli su me tlake. I sve su nešto bolesni, jadni, utučeni, glavobolni, pokvarene probave, hipohondrični, klaustrofobični (pa izbjegavaju sastanke jer je kao ured premali?!?), pa su agorafobični i ne izlaze iz ureda ni za živu glavu, pa su homofobični i rijetko koga pozdravljaju... Razgovor za ručkom s takvom se osobom svodi uglavnom na: hmm, ukusno je... hmmm, dodaš mi sol ili papar. Kljuc, kling, greb, pljus, rez, rez, žvak-žvak... kraj ručka (i navoda).
Iako moruzgva, mada vrlo slikovita i metaforička, kao takva ne odgovara baš profilu gore opisane individue... Jer moruzgve ipak žive u simbiozi: malo rak, malo moruzgva, moraju se oboje truditi kako bi preživjeli... E, pa takve gljivasto-moruzgvaste persone meni opako idu na živce, mada predobro znam da ja tu ništa ne mogu učiniti, niti će se netko zbog mene ili mojih eventulanih primjedaba promijeniti (prije bi se zid pomaknuo...) i sam pogled na takve u meni budi poriv razljućenog gromovnika! Ahh, što bih dala za samo jedan čarobni štapić (prst, grom, kuglu ili u kojem god obliku dolaze) kojim bih takve jednostavno... evo, zgromila. Onako pretvorila u prah i pepeo, pomela metlicom u lopaticu i bacila u veliku crnu kantu za smeće na hodniku... da ne smrdi po uredu! I sad, ne bih ja sve to vama pričala, ali ... gadno me to ždere u posljednje vrijeme i moram se na papiru ispucati, koliko god virtualan bio. Papir! Ne problem!
Fala što čitate, ako čitate! Mam mi je lakše! :-))
Samo bi ovo moglo postat opasno jer bi mi se blog mogao pretvoriti u virtualnog psihića.... sačuvajbože ;-))
Post je objavljen 22.10.2004. u 09:42 sati.