Danas Ameri slave Kolumbov dan, dan kad ih je 1492. otkrio onaj đenoveški pomorac. Eh, praf zapraf otkrio je Indijanere... ali nekak mi se čini da oni to baš i ne slave oduševljeno. (Nevjerojatno je kako američanski praznici svi padaju na neke ponedjeljke ili utorke, osim ovakvih koji baš moraju biti na određeni datum ili dan – kao Dan zahvalnosti.) Enivej.
Iz nekog čudnog razloga, iliti devijantnog toka moje svijesti sjetila sam se danas Indijanaca i jedne zgode iz mog djetinjstva, kad sam imala nekih pet ili šest, prije škole. Naime, odrasla sam u gradu gdje je iza kuće bio šumarak i stijena i pješćanik, zapravo prerija u kojoj su živjeli Indijanci iz plemena Hopi, Navajo i Apači (ofkors, bez njih ništa). U vrtu nam je rastao Kukuruzni čovjek, tikvi smo se klanjali i prije studenoga, a krumpiri – pih, to nam je bila svakodnevna poslastica. S puricom me upoznala moja nova susjeda čija je mama bila prava, ehej, prava Amerikanka. Kad smo bile poslušne curice, ona nas je učila englesku abecedu i pjesmice, a kad smo bile jednostavno divljakuše iz susjedstva onda smo se s igrale s našim prvim susjedom i mojom sekom i Indijancima. To je bilo prije no što smo otkrile Blakeovu sedmorku i izumile komandne ploče od posebnog svemirskog materijala zvanog stiropor! Imali smo i pravi tipi u staroj šupi zastrt maminom kariranom dekom s resicama, ložili smo vatru i pekli kukuruze, a u travi preko ceste, pratili smo tajanstvene tragove stepskih konja. Imali smo i utvrdu bljedolikih na brdu i taj Fort Kamenox osvajali smo na dnevnoj bazi. No, moja me seka, koja je bila malo starija, često vodila u kino. Gledati kaubojske filmove. Samo smo ih mi zvali kaubojski i indijanski filmovi. I u mom mladom umu, već tada vrlo osjetljivom na nepravdu i ljudsku patnju, nekako sam se poistovjetila s tim sjevernoameričkim poljodjeljcima. A i tko ne bi, duge kose, preplanulih tijela i s perom za uhom... suvereno jašući na konjima – pa ni dan danas nemam ništa protiv takvih prizora ;-))
Ja sam se toliko uživjela u taj svijet da sam te godine od Djeda Mraza poželjela nešto doista originalno: napisala sam mu jedno malecko pismo u kojemu ga molim da me prebaci u zemlju indijansku među Apače i da me obuče u pravu kožnatu haljinu i mokasine od 'ručno' štavljene kože i da me nauči jahati konja i tako to... a ako ne može, nek mi barem pokloni lutku odjevenu u indijansku haljinicu (vidjela sam takvu kod moje prijateljice 'Amerikanke').
Sjećam se da sam kvrgavim slovima sastavljala tu poruku (nisam prije škole znala baš dobro pisati) i sad mi je žao ko psu što ju moji nisu sačuvali (ili možda jesu, trebala bih ih pitati), ali se još sjećam mog tate koji je čitajući to pismo jedva suzdržavao smijeh. Kutovi usana su mu se tresli dok je govorio da ćemo vidjeti hoće li Djed Mraz moći 'donijeti' takav poklon.
Dobila sam lutku...
I ova bi priča bila obična priča o djetinjstvu i poklonima kad to zapravo ne bi bila priča o tome kako sam JA otkrila Amerikance, ali i suosjećanje i činjenicu da je Djed Mraz zapravo samo običan čovjek koji ipak nema neograničenih sposobnosti ;-))
| < | listopad, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
'Malo sim, malo tam!' :-))
nymphea@net.hr
Blog.hr
Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))
Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)