Već sam vam rekla da dva puta tjedno vježbam u dvorani nedaleko mog stana. I kad se vraćam s vježbanja, debeli je mrak i ne vidi se baš puno. Ulice su slabo osvijetljene i naglo skreću i križaju se pod pravim kutem tako da baš i nije ugodno kad vas netko presretne iza ugla, makar bio samo običan sredovječni 'striček' koji oko 9 šeće psa.
A kvart je sasvim lud, pun starih kuća i neobičnih faca. I onaj parkić sa šljunkom uopće ne djeluje prijateljski.
Vraćam se ja neku večer opet s Tae-boa, zima ko u ledari… i stišćem kao i obično svoj ruksak na leđa žureći, jer bih se mogla prehladiti onako sva znojna i vruća od vježbanja. Uvijek se bojim onog šljunka u parkiću jer škripi ko staro zarđalo vitlo… Zato vrlo oprezno gazim po njemu, a na jednom mjestu postoji i mala betonirana stazica. Kad je se dočepam, odahnem. Ma, kažem vam, stvarno je nelagodno hodati po mraku. I onda svrnem pogled na onu visoku sivu kuću preko puta parkića i zaledim se… Kuća je prilično stara i oronula, sive, napukle fasade, okrzanih rubova. Krov je visok i strm i vide se, barem ono što ja iz svoje perspektive uspijevam, stari pocrnjeli crjepovi koje bi netko trebao zamijeniti. Nisam nikada vidjela da se iz dimnjaka vije dim, ali dimnjak se opasno na tom krovu naherio. Uglavnom, čula sam da na gornjem katu živi neki slikar. Mislim, znate kako to ide s kvartovskim legendama, nikad zapravo niste sigurni nisu li nekog rastresenog malera nazvali 'slikarom', samo zato što je nečiji zid upropastio čudnim bojama ili lošim premazima. A mislim da ga nisam nikada niti vidjela, ako to nije onaj tip što s raščupanom bradom i francuskom kapom okolo bludi i izgleda ko prekaljeni klošar. (BTW, tzv. francuska kapa, beretka, zapravo je dio baskijske narodne nošnje!) Eto, dakle na gornjem katu dva su prozora, ona dupla, stara, što su ih u kuće ugrađivali prije 50-ak godina, pa su onda bakice između stavljale jastučiće da im ne ulazi studen u sobu, jer ti prozori nakon mnogo godina, kad se drvo rasuši, slabo dihtaju. Ovi su prozori bili zastrti nekim sivim platnenim roletama-zavjesama. Sa svjetlom koje dolazi iznutra, svaki pokret osoba ili predmeta ocrtavao se tamno i sve se doimalo poput onog javanskog teatra sjena. Ruka u kojoj je dugački, tanki i oštri nožoliki predmet čvrsto stajao, naglim je i kratkim pokretima udarala u nešto: jedan, dva, tri, četiri, pet puta. Neka je tekućina prsnula i po platnenoj roleti. Kapljice su se rasprsnule u mnogo malih točkica, a jedna malo veća mrlja kliznula je sporo prema dole ostavljajući više-manje pravilan trag. Na tren mi se znoj pretvorio u inje, i bockavo me prenuo iz šoka. Požurila sam betonskom stazicom pazeći da ne načinim niti najmanji šum! Došla sam doma zadihana više no nakon vježbanja ne znajući hoću li ispričati išta, što se to mom umu učinilo i jesam li ja možda prisustvovala nekom umorstvu, u dvadeset i jedan sat i petnaest minuta, po lokalnom vremenu. I ako ispričam svom mužu to bi ga moglo dovesti u opasnost. Da nazovem policiju?? A što ako me netko vidio? Tu sam se noć prevrtala po krevetu sva u znoju i mukama, probudila sam se s glavoboljom i grčem u želucu. Bilo mi je muka pa mi ni jutarnja kava nije pomogla. Još uvijek nisam bila sigurna što učiniti. Ako odem na policiju, ismijat će me, nemam nikakvih dokaza, osim sulude priče o nekoj ruci koja vitla nožem… Zaobilazila sam i kuću i ulicu i parkić sljedećih nekoliko dana.
A onda sam slučajno kupila novine i u njima pročitala sljedeće: Grad Zagreb je u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti i uz pomoć sljedećih sponzora (bla, bla, bla…) organizirao izložbu našeg slabo poznatog umjetnika … (neko teško izgovorljivo ime, valjda pseudonim, poput Edmund Egon Bronislav Žnidarić mlađi) koji je svojom neobičnom tehnikom slikanja prije tri godine oduševio publiku u Parizu. E.E.B. Žnidarić slika kistom i nožem, nanoseći boju snažnim zamasima i prskajući je po napetom grubom jutenom platnu čime dobiva neobične nanose grudičaste strukture i oštrih linija. Nerijetko se njegova platna doimaju kao fotografije scene umorstva pune krvavih mrlja i tragova prskanja. Formalnu naobrazbu završio je u klasi… dalje više nisam čitala. Pao mi je kamen sa srca, iako su mi se trnci spuštali niz kičmu još pola sata nakon što sam vidjela tekst. Tri sam dana bila uvjerena da sam prisustvovala sceni umorstva, a onda otkrijem da se radi o smotanom slikaru koji živi u sivoj kući na uglu parkića. I je, to je onaj s bradom i francuskom kapom (koji klišej!!), objavili su mu i sliku u novinama!
Shatro!!
Post je objavljen 04.10.2004. u 10:44 sati.