Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

srijeda, 13.10.2004.

Male jezovite priče s Trešnjevke, 3. dio: Susjeda Marica i njeni paradajzi

Moja ulica nije jako dugačka, kakvih 600-700 metara i obrubljena je nizom omanjih obiteljskih kuća s obje strane. Dvije interpolirane zgrade visoke su tek 3 kata, ako računamo visoko prizemlje, onda četiri. Obje su žutih pročelja i još sjajne jer su nove, tek prvu godinu su izgurale. Ulicu sa strane ispresijecaju mali odvojci, male ulice nazvane po nekim primorskim mjestima, otocima… bez reda i logike. Tako da se lako izgubiti i pobrkati im nazive. Ne znam zašto mene prolaznici često pitaju gdje je ta i ta ulica, a ja onda prilično zbunjeno sliježem ramenima ne snalazeći se još uvijek, što iz lijenosti da popamtim ta imena, što stoga jer ne šećem baš često tim ulicama. Nekako su skučene, prepune vozila i nezgodne za šetnju. Na vrhu moje ulice proteže se dugačka cesta, što spaja dva odvojena naselja, a naše je nekako u sredini. S druge strane te ceste još je nekoliko redova i skupina kuća, i njihov red i sklad naruši tu i tamo koja zgradica, sve češće. No, uz potok, koji na dnu prilično duboka korita ugošćuje svakojake stvorove čije nazive ne želim pisati niti im se izgleda želim prisjetiti, mnogo je kuća s vrtovima. Vrtovi su najčešće zasađeni cvijećem, još su nedavno cvale i cinije i ljiljani i razno žuto i ljubičasto i ružičasto cvijeće i ruže, koje još uvijek odolijevaju studeni. Nisu to vrtovi uređeni po uzoru na engleske, ne potkresuju se ruže pravilno kako bi oblikovale grmove i davale veće i bujnije cvatove. Ne kosi se ovdje trava uredno kosilicom ne bi li stvorila travnati tepih. Ja te vrtove volim zvati avangardnim zapuštenim gajevima… ima tu i voćaka, pokoja breza, smreka zasađena poslije Božića, a koja, ako je još mlada, ima ostatke girlandi po iglicama. U starim vrtovima takve su smreke izrasle u gromade s kojih prilično prijeteći ispadaju češeri. Lijepo ih je gledati u proljeće kad se kočopere zelenim svježim i sočnim vršcima pupova, a tu često čuči i kakva grlica. Raskuštrani vrtovi, živi i živopisni, s mačkama i psima u dotrajalim i poderanim psećim kućicama. Lijenima lajati.
A najzanimljivije je promatrati ljude koji u tim kućama žive. Voajerski (a to postaje trend) se privući nečijoj kući i u šetnji, tobože nonšalantno, proviriti kroz odškrinute prozore ili vrata (ljeti se vrata još uvijek ponegdje mogu vidjeti otvorena širom, kao da zovu prolaznika, kao da ne postoji opasnost od uljeza i lopova). Unutra se, ako ste neuvježbani, vidi tek pokoji komad namještaja ili zid, luster ili lampa. Kad se izvježbate u provirivanju, počinjete uočavati i slike, prostirke na krevetima ili postere u mladenačkim sobama, knjige…
Nakon nekog vremena polako se upoznajete s tim ljudima, što žive po tim kućama. Ponekad je to tek koja izgovorena riječ u trgovini, ponekad i namršten pogled jer se netko pokušava progurati ispred vas u redu. Pokatkad je to baka koja vodi unuku u isti vrtić koji pohađa i vaša kćer. Pa se razgovori produlje, zapletu a onda, ako se stvori i nešto nalik na povjerenje, recimo nakon pet, šest takvih upoznajućih kurtoaznih izmjena riječi, čujete i kakav kvartovski trač. Ili priču. Recimo jednu jezovitu priču. A kad proradi mašta...
Čula sam je od jedne takve bake, koja svoju unuku svako jutro vodi u vrtić i dolazi po nju nakon ritmike oko pet sati popodne, ponedjeljkom i srijedom. Brbljava baka, ko kvočka, tako me podsjeća svojim širokim skutima i dobrohotnim brbljavim licem, obrubljenim nakovrčanom kosom. Sijede vlasi boji u neku medastu boju, ali kako novac od mirovine sporo dotječe, redovito je viđam s izrastom, gdjegdje bijelim, rjeđe tamnim. Suseda, to im je omiljena poštapalica. Prodavačice u trgovinama rabe je ne bi li se dodvorile kupcima i stvorile neki zavjerenički odnos s ljudima koji im ne pamte lica, tek možda ljubaznost ili neljubaznost kojom ih poslužuju. Susjedi se rijetko tako obraćaju jedni drugima. Zaziru od bliskosti. Zatvaraju se u čahure svojih stanova i svojih života, ne želeći propustiti u nj tuđi pogled ili prisutnost. Bojimo se bliskosti.
Suseda… tako će ona meni neki dan. Da se vratim na priču o susedi Marici koja je imala najbolje paradajze u kvartu. I česte posjete postarijih ljudi. Koji bi dolazili i odlazili, stalno neki novi. Pokoji bi se i zadržao koji dan ili se tako barem činilo, zatim nestajao. Nije bilo promenade automobila ispred njena vrta i kuće. Nije bilo kofera i zavežljaja, tek mnogo ljudi koji su, kako se nekima činilo, bizarno dolazili pa nestajali. A u vrtu su joj rasli paradajzi veličine manje dječje lopte. Uvijek je imala izniman urod. I ljudi su bili zavidni. U nevjerici su zurili u plodove i njen vrt, a sve češće i vrlo drsko u njenu kuću. U kojoj bi tu i tamo viđali kakva staračka lica, koja su za koji dan nestajala.

I pukla je negdje priča da ih stara Marica sigurno ubija i zakopava u vrtu. Zato joj je vrt uvijek prekopan a paradajz tako bogato rodi. Monstruozna priča širila se uličicama i odvojcima, zavlačila se među kave i kolače i popodnevno tračanje uz čašicu vina. Marica je i dalje bila tek suseda, ali su je u dućanu već čudno pogledavali, sve joj se manje smješkali, sve češće je kiselo izbjegavali obarajući oči u prolazu. I svakim novim posjetom, sve su bili uvjereniji da se ona doista bavi prljavom rabotom kojom sigurno dolazi do novca, tko zna, možda obećavajući skrb kakvim udovicama i udovcima koji onda sluđeni doniraju sav svoj imetak groznoj babi.

Imali su u kvartu i suseda koji se vrlo izvještio u virenju u tuđe domove pa, iako su ga prezirali, angažirali su ga za zadatak izviđanja… u život susjede Marice. Njegovo je izviđanje bilo i više nego očito pa je tako Marica jednog dana pozvala Tomu na kavu. Nije znala što se događa i što o njoj pričaju, ali je slutila da je nešto strašno. A nekad su je ljudi štovali i bila je omiljena u kvartu. Još dok je kvart bio mali i susjedi su se držali jedni drugih, po onoj staroj: Kad se ujutro probudiš, provjeri vije li se iz susjedovog dimnjaka dim. Jer ako se vije, sve je u redu, siguran si. Susjed je prvi komu ćeš se obratiti u nuždi.
- Tomo, sjedni… popij sa mnom kavu.
- Eheh, khm, pa, dobro… fala… ovaj… jel može ovaj stolac?
- Ma, svejedno… kakvu voliš, s više ili manje šećera? Mlijeko?
- Nda… može… može oboje.

Sjeli su za stol prostrt jeftinim plastičnim stolnjakom, na kuhinjske stolice bez naslona. Marica se naslonila na lakat desne ruke i blagim očima nijemo promatrala Tomu. Gledajući ga u oči, pomalo ispitivački, smiješila se… mogao bi se zakleti da je smiješak bio dobrohotan…

- Tomo, što ima nova? Kako unuci? Porasli su, vidim ih kako već prte one teške školske torbe i prelaze ovo veliko raskrižje! Sjajni su!
- Ehm, da… dobri su, dobro uče. Znaš, današnja djeca… ma, pametni su oni…
Vrpoljio se nelagodno na stolici kao da zna da je ovo tek uvod, nekakva nezgodna uvertira koju on tako teško sluša.

- Onda… što ima? Tomo!
Znao je da nema kud, oborio je pogled, odjednom se postidjevši priča koje je širio uokolo! Shvatio je da je Marica ona ista suseda koja mu je nekoliko puta pomogla doći preko reda na pretrage u bolnicu dok je još radila kao sestra, ona ista koja je klince par puta vozila usred noći na hitnu kad im je auto bio pokvaren i ona ista koja je s njegovom pokojnom ženom provodila dane i dane u razgovorima, u kazalištu, u šetnjama i bodrenju kad je oboljela od raka.

- Znaš, ljudi pričaju… čude se…. – grašci znoja probili su mu na čelo i jedva primjetno je drhtao. Ruku je stavio pod stol, na koljeno, ne bi li sakrio drhtanje. – Kažu… čudno im je koliko te ljudi posjećuje… a sve starci… pa… - sad mu je već bilo teško sakriti mučne osjećaje koji su se kovitlali s povjerenjem koje je imao u tu ženu. Provalio je: Jesi li ih… jesi ih… zakopala??
Marica je život živjela smijući se, tako se sve činilo ljepšim, pa je i sad prasnula u neodoljiv smijeh. Smijala se iz dna utrobe, brada joj je skliznula s dlana i kroz suze je prošaptala: A, to vas muči?

- Tomo, hoćeš masažu? Znam da te jako bole ruke i zglobovi od artritisa. Pozvala ga je da je slijedu u prostoriju što se krnje nalijepila na kuću s desne strane.
- U šupi sam uredila malu privatnu ordinaciju gdje vodim obrt. Znaš da sam radila kao fizioterapeut. Prije par godina sam završila tečaj u Švicarskoj, evo imam i diplomu. Specijalizacija za reumatsku masažu. A paradajzi, jednostavno ih pognojim dobro, često zalijevam i plijevim. To je neka sorta čije mi je sjeme donijela jedna pacijentica. Sa sela, negdje iz Zagorja. Hoćeš probati?
Izvila je svoje tanke obrve u vragolast smijeh, nasmijala se još jednom i izvela zbunjenog i preplašenog Tomu iz kuće.

Priče su ubrzo prestale. Tomo se svojski potrudio raspršiti svu sumnju i sve nedoumice. Život se u uličicama vratio u kolotečinu. Sve dok nečiji tuđi čudnovati paradajzi ne zapnu nekome za žaoku jala.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)