Imam plan kako spasiti nacionalni ponos i vratiti nam HT! Well, moja kćer ima plan, jasno! Meni takve genijalne zamisli više ne padaju na pamet...
Scena: auto, stražnje sjedalo, preciznije, sjedalica za djecu, iza sigurnosnog pojasa cvrkutavi glasić, jedno obično popodne na povratku kući iz vrtića, stvarno ne znam što je sviralo na radiju, sive vijuge zadužene za percepciju glazbe utrnule su: Mama, imam jednu tajnu, ali... ne smiješ nikome reći... Obećajem, svečano izjavljujem, a što ću drugo. Svakom je roditelju jasno da iz takve situacije nema van. Sve je ostalo izlišno.
Elem, kaže ona meni: znaš, ja i moje cure – a za potrebe bloga nazvat ćemo ih Pjenica, Latica i Zlatica (vidi sličicu) – kad narastemo (e, tu me odmah nešto štrecne: ne znam jeste li primijetili, ali ta djeca ko da gutaju hormone rasta, probudiš se jedno jutro, a kad ono, već imaju pet godina, probudiš se drugo jutro i nose knjige u školu, a treće jutro i prvog dečka ne smijem ni spominjat jer se njen otac zarekao da će si tada kupiti pušku; čoh, čoh!!)
Dakle, moja je malecka objasnila da će ona puno učiti i raditi i kad zarade puno novaca (ovo je ostvarenje tatina sna! ;-)) one će otkupiti (D)T i vratiti ga u rvacke ruke (kako da vam objasnim da mi je vilica otpala, oči mi iskočile iz duplji, a na vratu su mi se dlačice nakostriješile…) iako će… a pazite, nije to uopće bedasto, zbog prepoznatljivosti branda, ostaviti roza boju. Vidi se da su socijalno osjetljiva ta djeca, u dobi od pet i pol. Mislim, nije mala stvar u toj dobi razmišljati o uštedi na svim onim roza tanjurićima za kovanice na blagajnama dućana, roza podvučenim računima za telefon, roza majicama, roza trakicama za mobitele i… eeeehehej, roza trenirkama big brader kandidata. Nevermajnd što je razlog za to toliko prozaičan da ga zna svaka mama koja je ikada imala kćer od 5 jahri – klinke u toj dobi jednostavno i jednoglasno obožavaju rečenu farbicu.
A ja bih mogla predložiti da onaj T-ov centar na Cvjetnjaku prenamijene u kavanu za ispijanje kave zaljubljenih, s onim podmorničarskim prozorima i rojžičastim interijerom... cakano, njofra!
Pa me uslijed takvog njenog ispoljavanja još neumrljane inteligencije i rezoniranja često uhvati grižnja savjesti (shatro) jer si mislim da joj odričem pravo na nevino i razigrano djetinjstvo (bla, bla, bla, bla!). Možda previše gleda televiziju, možda ju ne bi u ovoj dobi trebali zanimati vulkani, kako nastaju oblaci i vjetar, što je to Ivan i Andrew i dubokomorske električne plivajuće nemani. Možda da je odvedem negdje u izolaciju na selo, ukinem joj gledanje tevea i zabranim pristup internetu… jel vama ikad tako nešto monstruozno glupo palo na pamet? Meni je, moram priznati, u jednom djeliću sekunde kroz glavu prohujala ta ideja koju sam odmah umlatila lopaticom ko glupu i prljavu muhu vulgaris zujare. Umjesto toga, krstarim encikilopedijama i netom u potrazi za informacijama, potičem je da i dalje uredno maže tepih i stolnjak UHU ljepilom dok izrađuje svoje morske i Halloween kolaže… pjevamo francuske pjesme i engleske brojalice… I čita. Hej, moja mala petipolgodišnjakinja čita, i to ko velika! (Dobro, morala sam se malo ponosno pohvalit svojom Pametnicom, najte mi zamerit, ne...)
Nego, kako se vama čini ta ideja o spašavanju nacionalne imovine?? Jel mi to svoju djecu opterećujemo nepromišljenim prodajama tako važnih stvari kao što su internet provajderi, GSM operateri i telefonske kompanije, (a da o ostalom i ne pričam - to ću sljedeći put kad ova mala smisli još koju spasilačku akciju), koji naše male živote opskrbljuju jednim prevažnim slatkišom: informacijom... A ne moram valjda VAMA objašnjavati što danas informacija i njena dostupnost VRIJEDI...
Nego... jel da ipak promijenimo boju? Možda u kockastu, crveno-srebrnu? Ajde, sad si još umišljam da imam nešto utjecaja na njeno mišljenje, pa se požurite s prijedlozima... ;-))
Post je objavljen 21.10.2004. u 13:34 sati.