Uvijek se radujem kad posjetim svoju baku. U subotu je proslavila rođendan, sedamdeset i neki… lucidna, čila, vesela, nasmijana, bez bolesti, a izgleda kao da ima pedeset. I ne govorim to zato što je to moja baka i prabaka moje kćeri, već me to uvijek oduševi i to iz dva razloga:
1. Dobri su joj geni, pa se nadam da je to i na mene prenijela (po ženskoj liniji!!) i…
2. Kako ona može tako u svojim godinama, a ja gledam ljude u 30-ima kako posustaju i duhom i tijelom?
Duhom najviše, rekla bih. Ne volim vidjeti mlade ljude koji još zapravo ništa nisu prošli u životu a ne mogu se zbrojiti sa sobom i koji mi uvijek kad ih pitam kako su ili ništa ne odgovore (kao da je to neko kurtoazno bezvezno pitanje, a nije, ja kad to pitam, mislim vrlo iskreno!) ili mi kažu da su loše, tako-tako ili dobro. E, to dobro, popraćeno kiselom facom i tugom u okicama mi je najgori odgovor. Ko mlaka juha, ni sim ni tam, da ne velim, ni vrit ni mimo ;-)) I nije mi jasno zašto se tako teško veseliti svakom danu, svakom trenu, svakoj novoj pročitanoj stranici, odlasku na plac i čavrljanju s kumicom od koje kupujem sir i vrhnje. Prijateljima s kojima se ne vidim, ali si pišemo ili se čujemo… Nekoj novoj knjizi ili dobroj mjuzi koju čujem… toplini kreveta… i osobe koja je svako jutro u njemu… Da ne govorim posebno o svom djetetu… Hah, ovo bi moglo zvučati patetično, a danas se svi jako boje patetike… i nježnosti i osjećaja koji nas otkrivaju kao meke. Dobro, pokušat ću ne biti patetična. Biti taf grl !! A neću pričati niti o svim onim općepoznatim svjetskim i domaćim problemima: ratu, gladi, neimaštini, poskupljenjima, glupim političarima (to je neka svjetska konstanta…) i inim neizbježnim stvarima koje se neće zeru promijeniti budem li i ja o njima trkeljala (ma kako suvislo ili nesuvislo ;-)). A nije da o tome ne razmišljam, samo mi se ne da ko pokvarena ploča vrtjeti po istim stvarima o kojima ionako svi pišu, stalno…
A mene pritisnu te i takve misli baš nekako u ovo doba godine.
E sad da sam ja neki astrolog onda bih vjerojatno našla objašnjenje u položaju zvijezda… da znam čitati tarot mogla bih si to predvidjeti u kartama, da znam… ma, znam… zapravo je to nedostatak svjetla pa me već pucaju neki 'nježniji' oblici zimske depresije ;-)).
Ali, ipak, ako i kad sam dovoljno ne-lijena da se okrenem oko sebe vidim krasne stvari i predivne ljude koji me dignu iz te močvare sentimenta pa mi lakše prođe dan bez sunca. A najljepše je kad se mogu natjerati ujutro si u špiglu poslati osmijeh! I reći tim ljudima hvala što su tu, oko mene.
Zašto mnogima smeta riječ hvala? Ja to volim reći. Volim dati do znanja ljudima koji me uveseljavaju da to cijenim i da je to njihova zasluga koja je u svemirskim mjerama nešto teža od moje zasluge što sam ih takve krasne pronašla.
I ako se još više potrudim onda se sjetim moje bake, a o tome je post i trebao biti, o tome kako me uvijek ohrabri pomisao na nju i njen život, kako je uspjela doživjeti sve te godine i preživjeti sve ono što joj je život činio. Moj je djed prerano otišao, na žalost i ja ga se jedva sjećam, a ona je ostala sama uz sina koji se nikad nije ženio. No, ovih posljednjih desetak, petnaestak godina i nisu bile najteže. Proživjela je mnogo gorih stvari prije… ali, to uopće nije poanta. Mislim da najviše duguje svojoj odlučnosti da bude dobro, da se kreće, da pomalo radi, i da ne trpi da ju itko frustrira. To ja kod svoje bake najviše volim. Odluku da bude sretna!(?) Ne pije kave sa susjedama koje tračaju, ne bavi se seoskom 'politikom', ne mrzi nikoga i nema u sebi niti gorčine niti žaljenja. Nisam nikada čula da se ta žena žali na nešto.
Najviše ju rastuži mačak kad ode i ne vrati se par dana, a onda mu opet s veseljem rezucka jetrica i kuha njegovu omiljenu hranu… i radi, još uvijek radi u vinogradu i u vrtu i veseli se svojim unucima i svojoj praunuci koju mazi i pazi ko kap vode na dlanu.
Onda, koji je recept za dugovječnost?? Ne žaliti se? Radovati se svakom trenutku koji uspiješ proživjeti i nemati negativnih misli! Kako to postići?? Kako zapravo postići da te nije briga baš za ništa što drugi kažu i misle? Kako doista živjeti svoj život?? Kako se doista okružiti samo lijepim - i ljudima i stvarima? Ne željeti previše, ne očekivati previše, ne razmišljati negativno i imati pozitivan duh? Dobro, ne valja težiti savršenstvu i svi mi mudro savjetuju da treba postići ravnotežu, ali kad pitam što bi ta ravnoteža bila, nitko mi ne zna dati suvisli odgovor.