28.02.2009., subota
Lovci na dugu
   Zima, oblaci i vjetar, predugo su bili neprijateljski raspoloženi prema nama i skrivali nam Sunce koje se tek dalo naslutiti. U jednom od tih dana moj sin je primijetio dugu kroz orošeno staklo automobila. „Tata eno duge!“- povikao je upirući prstom prema nebu. I baš kad smo sretali sjeverno s glavne ceste prema sjeveru, stali smo. Dok sam kopao po torbi da nađem fotoaparat, prijekorno me požurivao: „Ma daj pobjeći će nam!“. Eto, bili smo brži i on je napravio nekoliko klikova.koji su i za vaše oči sačuvale slabašnu dugu, koja je za par sekundi nakon toga nestala s obzora. Poput tragača za tornadima, obavili smo manje opasan posao, sasvim slučajno i bez posebne namjere. Utonuo sam u misli o značaju „prolaska ispod duge“, o spektru boja sunčevih zraka, o umrtvljenim slavonskim poljima iznad kojih se navila tama oblaka. Da li će se ikad sjetiti kad odraste kako smo lovili dugu? Gledam njegove vedre oči i nasmiješeno lice u retrovizoru. On kaže „Uspjeli smo!“. Pomišljam kako bi bilo lijepo da još dugo zajedno, supruga i ja putujemo na razne strane s njim i da smo uvijek uz njega kad mu zatreba kakva pomoć ili zaštita. Znam da to nije moguće i da će doći vrijeme kada će biti samostalan. Nema baš neko društvo u susjedstvu, i nije to kao nekad kad sam ja bio mali, kad dođem iz škole, bacim torbu, pa na igralište ili među crtane romane. On ima druge navike koje je zapravo stekao iz nužde i zbog okolnosti u kojima živimo. Mijenja sfere interesa kako odrasta, od sklonosti ka likovnim radovima, preko matematike i kompjutora, do povijesti i ostalog. Ipak najveseliji je u društvu svojih vršnjaka. Sad im je palo na pamet snimati filmove, pa nešto „kemijaju“ s mobitelima i kamerama, a kad su zajedno moramo ih tjerati od PC-a jer su u stanju satima igrati neke poprilične bezvezne igrice. Danas je Sunce carovalo u našem novogradiškom kraju. Koje li divote, kada duga poludi, otjera oblake i od optičke igre kroz kapljice vlage, pokaže svoj izvor (Sunce), i svjetlo i toplinu koja nam svima život znači u svojoj punoći. Pomišljam na proljetnice i na to kako će one sada donijeti veselje našim očima.Otkrio sam vam jednu od slijedećih meta, nas neobičnih lovaca. |
26.02.2009., četvrtak
Na prijelazu u proljeće
 Bole me kosti i mišići, a nisam niti nešto posebno dobre volje, k tome sam još ovih dana neprekidno na mjestima gdje se okuplja veći broj ljudi, pa izgleda „pokupim“ i što ne treba kroz svoje inače osjetljive sinuse. Gripa vlada, a ja se inače ne cijepim, pa to ti je to. Razmišljam o negativnoj energiji koju samom svojom pojavom proizvode neke osobe i upravo suprotnom efektu koji me udobrovolje i razvesele neki dobrodušni poznanici. Sretoh sinoć nekadašnjeg bivše kolegu ribiča koji se strašno fizički izmijenio ali u priči mu je isti onaj žar o pecanju, šaranima, ribo-čuvarima i raznim nestašlucima kojima smo se nekad bavili. Valjda mi je zaiskrilo u oku od sreće, slušajući ga, a s druge strane sam bio zbunjen kada bih pogledao njegovo lice, koje je odavalo izmučenost i nekakav zdravstveni problem. Proljeće je pred vratima, osjećam to i jedva čekam prve zrake Sunca i akciju u prirodi nakon zimskih zatvorenih prostora. Gledam kako prolaze događaji i već mislim kako će uskoro Uskrs i radujem se tome jer vidim da je dobro zamisliti si neki cilj u ne baš dalekoj budućnosti i onda do njega odbrojavati dane. Dolazi vrijeme sinovog rođendana i rođendana dječice iz rodbinskog kruga. Kad to zareda, stalno moramo na rođendanska slavlja (a to nam baš i ne pada teško), a idemo i kupovati skromne poklone što je isto radostan zadatak. Sin je u maškarama bio punker (prigodna odjeća sa lancima i zihericama i zeleno obojana kosa-irokeza). Išao je po kućama s društvom i skupio 23 kune, nešto slatkiša i dobio u pekari jedno lisnato tijesto s višnjama. Ustvrdio je da su ljudi škrti i većina se ne raduje kad im u kuću zađu maškare. Slažem se s njim i mislim da se ljudi sve manje znaju radovati i svemu daju preveliki i preozbiljni značaj. Više se ne znaju niti šaliti i olako zamjeraju za svaku sitnicu. Kao i svake godine išli smo gledati pokladnu povorku, pa smo se smrzli i na kraju završili na vrućoj čokoladi u hotelu „Kralj Tomislav“. Budimo precizni, ja sam pio Tomislav pivo dok su se oni sladili čokoladom. Skupoća, je kriza, recesija, pa nas je iznenadio račun, koji je znatno veći nego prije, a ja sam još k tome dobio „jezikovu juhu“ jer sam konobaru ostavio 2 kune, (jer to navodno nije zaslužio, naime čekali smo ga 15-tak minuta do nas nije došao poslužiti). Ja nekako uvijek volim ostaviti barem jednu kunu konobaru, jer time želim zahvaliti na tome što me poslužuje i što mislim da to nije nimalo lak posao. Drugi misle drugačije. |
23.02.2009., ponedjeljak
Bol i snaga
 Od zadnjeg posta do danas puno se toga dogodilo vezano uz Martinu, pa je tako u našem gradu Novoj Gradiški organiziran i veliki humanitarni koncert na kojem su nastupila kulturno umjetnička društva i prikupljao se novac i za cijepljenje djevojčica protiv HPV virusa koji izaziva rak vrata maternice. Prikupili su nešto preko 12 tisuća kuna. Na Forumu portala www.novagradiska.com (za kojeg dosta pišem) motociklisti su odlučili za 1. svibanj organizirati prikupljanje sredstava za Martinino liječenje. Forumaši ondje reagiraju izvrsno na tu ideju i oko toga se ne svađaju i ne nadmudruju (što je pomalo i začuđujuće). Ukratko, drago mi je da mnogi nastoje pomoći i što im je potaknuta ona istinska ljudskost iz duše. Slažem se s komentarom da nažalost pogotovo u zadnje vrijeme, ima puno sličnih događaja, potreba i humanitarnih akcija. Ima i ona izreka da svakoga njegova rana najviše boli. Sviđa mi se i što ova virtualna mreža (Internet) osim kojekakvog pornografskog i drugog smeća, može biti od koristi i zbližiti ljude i pomoći im. To me sjeća na cirkularni post kojeg smo svojedobno primili od Ane Rukavine (kolegice po zanimanju) koja bi, da je sada među nama bila itekako ponosna na svoju zakladu i na to što smo kao ljudi pomogli jedni drugima. Bać Iva mi je poslao pozdrav u kojem otprilike kaže: „Moli da ti leđa budu jača a ne da teret bude manji“(kao da zna da sam u zadnje vrijeme poprilično opterećen pa i sumnjičav prema sebi i drugima). Ima i tu istine, no uvijek se pitam u kakvom to društvu živimo koje je u socijalno-zdravstvenom smislu poprilično bezosjećajno. Birokratske tablice i izračuni kao da su važniji od ljudskih života. HZZO, participacije, plaćanje lijekova, cijelo-životno izdvajanje iz plaća, a kad teško oboliš „kupi si štrik“ ili moli Boga da se što manje patiš. Ne treba klonuti duhom i odustati od borbe sa nepravednim sistemskim rješenjima. Ako je život prevara nad smrću uvijek sam da tako varamo sve i preskačemo zidove i prepreke nepravdi. „Ako ne možeš platiti, umri.“- to je grozna istina za mnoge, a nekako cijelo vrijeme u svemu tome vidim i sebe i nešto sudbinsko što predosjećam. „Noći su mi naročito teške“-pjevao je svojedobno i Džoni iz Azre, a meni se često stihovi takvih i sličnih pjesama lijepe u misli kad u kasni sat poslije besmislenog zurenja u ekran idem na počinak, pa sanjam utopljenika u kanalu, još neprobuđena polja na prelasku iz zime u proljeće i druge jake simbole vremena u kojem živim. Bol se katkada može vidjeti, može se odgoditi, zataškati, prikriti, ali kad si sam s njom ona je dio tebe i jedno ste, i to si ti, i to sam ja. Čekam proljetno Sunce da idem na drugi dio lanjskog godišnjeg odmora. Gledat ću usput kako se život budi i imati veliko spremanje u mom povećem vrtu gdje divlje biljke žele prevladati i prijete trnjem. Moj oštar alat će biti zakon, čelo znojno, a ruke pune krvi, napetih žila. Kada večerom zalegnem nakon takvog rada vjerujem da ću ljepše sanjati. Na fotografiji vidite Martinu koja je smogla snage stati pred tisuću ljudi u prepunoj gradskoj dvorani i reći im hvala. Znam da je za to trebalo velike hrabrosti i da joj nije bilo lako (ne samo u tjelesnom smislu). Nije joj lako bilo niti u invalidskim kolicima u gradu, a sada su naslonjena na zid u dvorištu jer srećom joj je bolje i može samostalno koliko toliko hodati. Volio bih da u potpunosti ozdravi jer već sad je drugima primjer kako se bori za život, a ne olako odustaje. Daj joj Bože snage da pobjedi svaku bol. |
10.02.2009., utorak
Za Martinu i Valentinu
  Život je lijep kad osjetimo nekakvu ugodu, zadovoljstvo, sreću, kad recimo mislimo da dobro živimo, da imamo i ostvarujemo neke planove uz prisutan optimizam i volju u sebi kao i dojam da idemo naprijed. No što ako sve u jednom trenutku „padne u vodu“ kad nas nekakav događaj iznenada natjera na korjenite promjene? Što kad se zaredaju nevolje i shvatimo da ćemo se teško oduprijeti svemu bez nečije pomoći? Trebamo li zatražiti i koristiti pomoć drugih ljudi ili se trebamo zatvoriti u sebe i bespomoćno očajavati? „U zlu se ne ponizi a u dobru se ne uzvisi“ reći će primjerice jedna od poslovica, no život zna biti okrutniji od najružnijeg sna. U nekoliko rečenica prepričat ću vam današnji događaj i zamoliti vas da svi zajedno pomognemo jednoj djevojci i njenoj obitelji. Na današnjoj sjednici Poglavarstva Nove Gradiške stigla je zamolba za financijskom potporom jednoj obitelji. Čelnici našeg Grada nisu se oglušili na ovaj poziv i bez velikih mudrovanja odlučili su iz gradskog proračuna darovati 7 tisuća kuna. Nakon te sjednice koju sam pratio s kolegom iz jedne novinske redakcije otišao sam do te obitelji i napravio fotografije koje vidite. Saznao sam slijedeće: Djevojka Martina Piccolo (22 godine) koja sa svojom obitelji živi u Cerniku u Frankopanskoj 15, odjednom se, potpuno nenadano, lani u mjesecu svibnju, teško razboljela. Osjetila je grčenja ruku i dijelova tijela, odjednom su joj bili oduzeti ekstremiteti, počela je gubiti vid i govor, a specijalistički pregled je utvrdio teži oblik multiple skleroze. Krenulo se s terapijom, a zbog specifičnosti bolesti ponuđen joj je lijek koji nije na popisu HZZO-a. proteklih mjeseci često boravi u bolnicama, troškovi liječenja su sve veći, obitelj se zadužuje pa i prodaje dio imovine da bi se mogli financirati odlasci na liječenje (svaki tjedan u Zagreb) i skupi lijekovi. Hvala Bogu terapija koju sad prima pokazuje rezultate i vratio joj se govor, do neke mjere i vid a i pokretljivost joj je sve bolja i svi se nadaju da neće morati više koristiti invalidska kolica. Liječnici specijalisti procjenjuju da bi ovako intenzivno liječenje trebalo potrajati još nekoliko godina, a to bi značilo za obitelj i više desetaka tisuća eura koje odnekud moraju osigurati, a već sada su u teškoj situaciji. Da jedno zlo nikada ne dolazi samo potvrđuje i događaj koji se zbio svega mjesec dana od početka Martitninih zdravstvenih problema. Njena mlađa sestra Valentina (8 godina) stradala je u teškoj prometnoj nesreći. Dijete je sjedilo u parkiranom vozilu pored ceste kada je pijani vozač velikom brzinom udario u vozilo. Djevojčica nije imala prijeloma, no zadobila je potres mozga i unutarnje povrede pa je od tada roditelji često vode po bolnicama i terapijama. Zamislite kako je roditeljima Marijani Herceg-Ivanišević te ocu Ivanu Ivaniševiću-Pići? To mogu znati samo oni roditelji koji prolaze slične situacije, no vjerujem da se slažete da zaslužuju pomoć i potporu zajednice u kojoj žive i svih nas. Martina je inače vrlo dobra studentica izvanrednog studija računarstva, u obitelji su još dvoje djece, još jedna kćerka i sin i zajedno prolaze ove teškoće. Kako kaže majka Marijana, nije sve u novcu, zahvaljuje svim ljudima koji su im pružali pomoć i razumijevanje i na druge načine. Pomoć su dobili iz Općine Cernik, Općine Davor ali i Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Nove Gradiške, koji su i na svom web-portalu pokrenuli akciju pomoći na Martinu i njenu obitelj. I otac Ivan i majka Marijana su dragovoljci Domovinskog rata. Pomogao im je i gospodin Branko Bešlić iz Mjesnog odbora Jug iz Nove Gradiške koji ih je ohrabrio i da pokrenu akciju za prikupljanje pomoći od drugih dobrih ljudi, mada im je to neugodno. Eto sve sam vam napisao što sam saznao, a još ću dodati da sam danas bio u njihovoj kući gdje sam načinio i ove fotografije i gdje sam dakako dobio odobrenje da mogu sve objaviti. Broj Žiro računa je. 2360000-1000000013 Broj računa u Zagrebačkoj banci je: 3114348907 Na prvoj fotografiji su: gospđa Marijana Herceg Ivanišević te Valenitna Ivanišević i Martina Piccolo, a na drugoj im se pridružio i spomenuti gospodin Branko Bešlić. |
06.02.2009., petak
2. Švarglijada u Starom Petrovom Selu
    „Tko ide po selu katkad dobije po čelu“, a kad se netko bavi mojim poslom, onda ga ljudi katkada zovu da dođe kako bi malo „napuhao cijelu stvar“, ali i da se opusti, pojede, popije. Tako su mene zvali na 2, Švarglijadu u Starom Petrovom Selu (zvali su me lani i na prvu, ali zbog obiteljskih razloga nisam mogao doći). Došao sam malo kasnije, jer sam bio na jednom memorijalnom malonogometnom turniru u spomen na mog dobrog poznanika i nekad vrlo dragog i ugodnog čovjeka iz Cernika ( golmana Tomislava Sokića). I onako još pod dojmom iz Cernika gdje sam gledao kako njegova supruga i djeca uručuju pokale, a sin mu (mali Grga) bio pomoćni voditelj-spiker (dijete je sjedilo kraj nas), nije mi bilo do neke veselice i šale, ali rekoh sebi: „Idem da se ljudi ne naljute i ne pomisle da nešto glumatam.“ I stvarno tamo pun dom, preko 500 ljudi u oblaku dima jede, pije, ocjenjuje narezane švargle, a sa bine drmaju „Slavonske lole“. I poslije opetovanih poziva da sjednem i jedem, jednostavno to nisam mogao, pa sam samo popio čašu dobrog domaćeg crnog (Dubijelovog) vina. Snimao sam, fotkao i razgovarao sa organizatorima, gostima. Pomislih kako sam nekad sa svojim didom pravio švargle, a sada to činim sa mojim puncem. Dida Franja znao je praviti i paštete i razne fine kobasice, a dimili smo na tavncu i velike šarane. Znalo je biti i divljači na tanjuru kad bi didu zvali iz šumarije da „sredi“ ono što su Nijemci i Talijani upucali u lovištu Radinje., a delikatesa su bili i tzv. „bijeli bubrezi“ ili svinjska jaja (poslije štrojenja) onako „na saft“ sa lovorovim listom, koje je volio jesti i sada nažalost pokojni veterinar dr. Zvonko Babić. Švargl se pravi od boljih komada kuhanog svinjskog mesa i kažu ljudi „ako praviš švargl onda će ti krvavice biti siromašnije (jel ti ostaju samo kuhane kože i ono malo lošijeg mesa). Nije da se falim, ali ako netko zna kako izgleda i kakav okus treba imati švargl, onda to znam ja, koji sam ga jeo tolike godine). To sad nije bitno. Bitno je da su se Štivičanac Drago Barnaš (kojeg u šali zovem „moj tetak“i kojeg vidite nasmijanog na jednoj od fotki), predsjednik Udruge „Kulin bećarac“ te ostali njegovi kolege, fino sjetili da pokušaju zaštititi taj autohtoni kulinarski proizvod, te da „prvi u Hrvata“ organiziraju Švarglijadu. To me sjeća na onu izreku „tko prvi do mlade njegova je“. Za sada „ta priča pali“ i ovdje se od cijele Hrvatske najviše poštuje švargl, dok o kulinu navodno već sve zna i baba i žaba. Da ne ostanete uskraćeni u informaciji tko je ove godine bio najbolji, evo vam plasmana, a najboljeg baju Ivan Vučkovića iz Kupine vidite i na slici kao i pjevača „Slavonskih lola“ Darka Ergotića (koji je sa svojim dečkima pošteno odradio još jednu gažu). Sveukupni šampion je ove godine (lani je bio Vlado Ivanišević iz SPS) je Ivan Vučković iz Kupine, a zlatnim medaljama okitili su se i Janko Šimac i Dario Dautović. Srebrne medalje dobili su: Josip Kalinić, Luka Lasović, Ilija Tomasović, Vlado Ivanišević, Mirko Lučić i Mario Matošević, a brončane: Antun Vačić, Zvonimir Damjanović, Domagoj Trusić, obitelj Kalinić iz Virovitice, Zdravko Trusić, Drago Barnaš, Tomislav Ivanišević, Ivan Šetka, Ivan Pejaković i Alen Đanić. Prema mišljenju samo publike najukusniji švargl je napravio Ivan Pejaković, no s obzirom da se sve pojelo, nema sumnje da su i drugi bili dobri. Evo pošteno odradih čašu vina (a tko mi je kriv što nisam jeo, jel ima i ona „nuđen čašćen“). |
| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr