
Od zadnjeg posta do danas puno se toga dogodilo vezano uz Martinu, pa je tako u našem gradu Novoj Gradiški organiziran i veliki humanitarni koncert na kojem su nastupila kulturno umjetnička društva i prikupljao se novac i za cijepljenje djevojčica protiv HPV virusa koji izaziva rak vrata maternice. Prikupili su nešto preko 12 tisuća kuna. Na Forumu portala www.novagradiska.com (za kojeg dosta pišem) motociklisti su odlučili za 1. svibanj organizirati prikupljanje sredstava za Martinino liječenje. Forumaši ondje reagiraju izvrsno na tu ideju i oko toga se ne svađaju i ne nadmudruju (što je pomalo i začuđujuće). Ukratko, drago mi je da mnogi nastoje pomoći i što im je potaknuta ona istinska ljudskost iz duše. Slažem se s komentarom da nažalost pogotovo u zadnje vrijeme, ima puno sličnih događaja, potreba i humanitarnih akcija. Ima i ona izreka da svakoga njegova rana najviše boli. Sviđa mi se i što ova virtualna mreža (Internet) osim kojekakvog pornografskog i drugog smeća, može biti od koristi i zbližiti ljude i pomoći im. To me sjeća na cirkularni post kojeg smo svojedobno primili od Ane Rukavine (kolegice po zanimanju) koja bi, da je sada među nama bila itekako ponosna na svoju zakladu i na to što smo kao ljudi pomogli jedni drugima. Bać Iva mi je poslao pozdrav u kojem otprilike kaže: „Moli da ti leđa budu jača a ne da teret bude manji“(kao da zna da sam u zadnje vrijeme poprilično opterećen pa i sumnjičav prema sebi i drugima). Ima i tu istine, no uvijek se pitam u kakvom to društvu živimo koje je u socijalno-zdravstvenom smislu poprilično bezosjećajno. Birokratske tablice i izračuni kao da su važniji od ljudskih života. HZZO, participacije, plaćanje lijekova, cijelo-životno izdvajanje iz plaća, a kad teško oboliš „kupi si štrik“ ili moli Boga da se što manje patiš. Ne treba klonuti duhom i odustati od borbe sa nepravednim sistemskim rješenjima. Ako je život prevara nad smrću uvijek sam da tako varamo sve i preskačemo zidove i prepreke nepravdi. „Ako ne možeš platiti, umri.“- to je grozna istina za mnoge, a nekako cijelo vrijeme u svemu tome vidim i sebe i nešto sudbinsko što predosjećam. „Noći su mi naročito teške“-pjevao je svojedobno i Džoni iz Azre, a meni se često stihovi takvih i sličnih pjesama lijepe u misli kad u kasni sat poslije besmislenog zurenja u ekran idem na počinak, pa sanjam utopljenika u kanalu, još neprobuđena polja na prelasku iz zime u proljeće i druge jake simbole vremena u kojem živim. Bol se katkada može vidjeti, može se odgoditi, zataškati, prikriti, ali kad si sam s njom ona je dio tebe i jedno ste, i to si ti, i to sam ja. Čekam proljetno Sunce da idem na drugi dio lanjskog godišnjeg odmora. Gledat ću usput kako se život budi i imati veliko spremanje u mom povećem vrtu gdje divlje biljke žele prevladati i prijete trnjem. Moj oštar alat će biti zakon, čelo znojno, a ruke pune krvi, napetih žila. Kada večerom zalegnem nakon takvog rada vjerujem da ću ljepše sanjati.
Na fotografiji vidite Martinu koja je smogla snage stati pred tisuću ljudi u prepunoj gradskoj dvorani i reći im hvala. Znam da je za to trebalo velike hrabrosti i da joj nije bilo lako (ne samo u tjelesnom smislu). Nije joj lako bilo niti u invalidskim kolicima u gradu, a sada su naslonjena na zid u dvorištu jer srećom joj je bolje i može samostalno koliko toliko hodati. Volio bih da u potpunosti ozdravi jer već sad je drugima primjer kako se bori za život, a ne olako odustaje. Daj joj Bože snage da pobjedi svaku bol.
|