utorak, 28.06.2011.
|
..."kakav to prostor odjeljuje čovjeka od njegovih bližnjih i čini ga samotnim? ....samoća se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeću između čovjeka i njegovih bližnjih"... henry david thoreau - walden ove riječi govore o onom što sam već danima željela ovdje napisati, o toj beznadnoj dubokoj samotnosti koja me obuzima. osjećam je dok sam među ljudima koji u životu samo zastanu kraj mene, pored onih koji prođu i ne zastanu, pored onih koji me i ne primijete. u njenoj sam vlasti i dok dijelim svoje sate, dane, godine. s ljudima koji su mi najbliži i najvažniji, koje volim. kao da postoji jedan veliki nedostatak, neka prazna odaja u meni nešto neispunjeno, sanjano u davno vrijeme djetinjstva, nikad ostvareno. govorim si, sve je dobro, sve je u redu, sve imaš, puno si postigla. ali unutra je neka tuga, napuštenost iz davnina uvijek se vraća. uvijek ostaje u nama trag djeteta koje je neshvaćeno od svijeta odraslih. ta neshvaćenost, gledanje iz drugog kuta, druge visine; ti strani glasovi i nepoznate riječi. neki drugi svijet, neki drugi svemir. gdje i kome pripadam?  |
subota, 11.06.2011.
poslije
|
na povratku, putem, rastočena na više tokova raslojena u nekoliko slojeva uzburkana, mojih više ja je u svađi, višeglasju. na rubu plača su sva, svako od njih iz svojih razloga. u oblacima zanosa i ushita, ganutosti nad doživljenim, u ponorima krivnje i predbacivanja zbog toga. uzlet, pad. ali taj osjećaj leta iznad svega što je dolje, taj osjećaj slobode i otvorenosti prema životu me uzdiže visoko u vis. ta lakoća disanja kretanja kroz prostor, ta bistrina pogleda kojim gledam ispred sebe nemjerljivi su i prevažni. to su krakotrajni prekrasni bljeskovi sreće kojima se nahranim svaki put, da preživim.   |
utorak, 07.06.2011.
totalna predaja
|
ni pamet, ni iskustvo, ni razum i sve što smo naučili, ništa od toga ne može utjecati na greške koje činimo zbog slabosti prema nekoj osobi, njegovoj volji i utjecaju. iako znamo da se riječi prelako izgovaraju, da iza njih stoji tek trenutni izražaj, da su proizvod trenutka koji se ubrzo izgubi i zaboravi, ne možemo se oduprijeti njihovoj moći i sugestivnosti. i kasnije, kad razmišljamo o njima, odjekuju one svom svojom snagom, iako dobro znamo da ne moraju značiti ništa. ali, lijepo je vjerovati u ono što smo željeli čuti, zanositi se time i iz toga razvijati svoju malu melodramu, stvoriti čitavu konstrukciju za svoju veliku priču. i tada u toj tlapnji koju smo očito trebali i čekali da nam se dogodi ugnjezdimo se, ščućurimo, prekrijemo glavu rukama i ne želimo ni čuti ni vidjeti istinu, nismo u stanju sagledati ono što nam se zbiva niti ono što činimo. i ništa se tu ne može učiniti. to je kao vječiti usud života, to je kao zov iz dubine našeg tjelesnog i emotivnog bića da se insinktivno predamo, izgubimo sebe , onaj svoj razumni dio, i prepustimo se nekome s osjećajem apsolutnog zbližavanja i stapanja. takve osobe imaju posebnu moć nad nama, kao da su izabrali nas jer su osjetili našu sklonost, neku slabu točku koja je za njih, baš za njih čučala i čekala da se razvije njihovom pojavom. teško se osloboditi takve priče, teško je izaći iz tog zatvorenog prostora u kojem smo istovremeno i taoci i otimači samih sebe, kao i onog u čijoj smo vlasti, a koji se ne želi odreći svoje vladavine. pitam se ima li izlaza i kako ga pronaći. tako sam pisala prije dvije godine, potpisujem sada. izlaza nema    |
četvrtak, 02.06.2011.
|
zatvorim se uljušturim uvučem u svoje misli. ni s kim ih tad ne dijelim ne mogu. tko me može razumjeti? svi smo ograničeni u svom vlastitom svijetu u svom vlastitom umu u svom snu o tome kakvi bi trebali biti. ono što predstavljam i ono što činim slika je koji stvaraju drugi. (ili maska koju nosim radi njih da bi me voljeli) a sama sam u stvari prostor prepun kovitlaca misli, pitanja dugih razgovora i beskrajnih rasprava sa samom sobom, mnoštva sklopljenih sporazuma. mnogo je ovdje i čuđenja i osuda, pa i zgražanja nad samom sobom. kad pokušam sagledati sebe i svoja djela vidim da sam oduvijek slijedila svoje srce, samo srce. to me čini nekako mirnom i bez straha. to me čini odgovornom za sve što činim.   |
