utorak, 28.12.2010.
 pustopoljina to je riječ kojom bih opisala stanje u kojem moje biće obitava mislila sam da mogu činiti sve što se mora činiti i da ću uvijek znati što treba učiniti sad odjednom vidim sebe kako sjedim nasred te puste i tihe površine i očekujem da se dogodi bilo što kažu moraš nešto učiniti ne znam put iz kojeg ću moći iskoračiti presijeći odrezati iskopati samo drastične poteze bih morala učinii da zaustavim taj razarajući niz događaja koji urušava i pretvara u šuplju lomnu utvrdu ono što se činilo tako dobro utvrđeno izgrađeno zaštićeno. i sve što se donedavno činilo više nije a sve što se nije činilo sada je. i mislim da nema ništa na svijetu što je sigurno i dobro poznato sve je promjenjivo, krhko i lomno ne postoji ni mjesto ni osoba ni pojam ni osjećaj koji stoji nepomično i vječno kao što stoji plavi brijeg iz šimićeve pjesme.   |
subota, 11.12.2010.
jutros
|
.
čitajući jutros ovu knjigu pomislila sam kako nam određene knjige ne dođu u ruke slučajno, one nam se podmetnu, ponude, ulete same u ruke jer ništa nam u životu ne dolazi slučajno, ni ljudi, ni događaji, ni osjećaji, sve ima svoju svrhu. "...ponekad postanemo ovisni o jednolikosti svakodnevice koja je loša za nas, a onda, kad nastupi promjena, obuzme nas strah do kostiju i ne shvaćamo da je to naša jedina prilika... ...što su to okolnosti....samo to koliko mi sami sebi dozvoljavamo da budemo ovisni o okolnostima, baš kao rob o svom gospodaru, danas si sretna jer je privremeno sve u redu, sutra ćeš već biti sva jadna jer se nešto izjalovilo, i tvoja će se sreća pretvoriti u daleku uspomenu, pa što je onda naša bit, naša prava priroda, kako živjeti ako je sve podložno promjenama iz jednog trena u drugi, baš kao i sama svjetlost... ...predlažem ti da se usmjeriš na ono što se ne mijenja u tebi, nije ovisno o okolnostima, i da iz tog mjesta počneš crpiti svoju snagu. ne možeš biti uspavana robinja varljive stvarnosti, moraš naći oslonac u čvrstom mjestu koje je u tebi.." čitam knjigu izraelske spisateljice zeruye shalev , muž i žena. (pročitala sam i njen prošli roman, ljubavni život).  |
utorak, 07.12.2010.
ne zaboraviti
|
"Više ništa ne možemo reći. Svaka naša izjava povećava već postojeći ili započinje novi nesporazum. Pred tom iracionalnom činjenicom mi smo potpuno nemoćni. Povijesni vjetar pomutio je jezike! Iste riječi imaju mnoga i različita značenja, o kojima mi uopće ne odlučujemo. Mi znamo što govorimo, ali ne znamo što će drugi u tome čuti: ne postoji način da svoje riječi učinimo jednoznačnim, da ih jednoznačnosti približimo toliko da spriječimo radikalne nesporazume." Čuvanje nade – Oproštajni uvodnik što je napisan za planirani, izvanredni 34. broj „Hrvatskog tjednika“, Zagreb, 10.12.1971., koji nikada nije izašao “Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.” Završna riječ obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.  egon schiele |
