<nedjelja, 19.02.2012.
blog stranica uklonjena, ime promjenjeno ili je nedostupna
|
@deni kamino : rečeno mi je tako da sam luda ako se ne možeš pomiriti sa onim što te nrazdiore-poludila si sve pet neću ni pisati više. 16.02.11.17 u mom prošlom postu, to je bio komentar @deni kamino. posljednji. njen blog sam nedavno otkrila, bile su te pjesme, proza, nešto tako, bilo je u tome nekih emocija, snažnih i teških, ponirale su nekuda dolje, u neke dubine u kojima se nalazimo, susrećemo, prepoznajemo. i napisala sam nešto tako u svom komentaru kod nje. na njenom blogu sada piše: blog stranica uklonjena, ime promjenjeno ili je nedostupna i ponovo čitam to što je mi napisala i kako je napisala, i mislim u kakvom je stanju bila dok je to pisala.  imala je mačku, i mačji blog. kako mačka vidi nju i doživljava život s njom. i ja imam mačku. bila je bolesna, sad je dobro. prošlo je nekoliko dana, ja mislim o denikamino i mislim o tome što joj se dogodilo. tako je to u ovom svijetu blogosvijetu jednim pokretom prsta nestanemo sa scene, hoće li itko to uopće primjetiti? |
nedjelja, 12.02.2012.
|
update o ljubavi na dnu stranice:   ljepota ovog trenutka, ovih sati i ovih dana znam da je prolazno znam da će za koji dan biti sve prljavo-sivo i onda će nestati svega sve te bjeline čistoće i tišine. tako je sve krhko i prolazno, boli me ta kratkotrajnost ljepote i prolaznosti drugih stvari svega do čega mi je stalo. sve prođe i snijeg i ljubav i život želim se uhvatiti za ovaj trenutak ne ispustiti ga iz ruku, želim da ostavi neki trag na meni. znam da će na kraju ostati samo sjećanja. ostati će negdje u meni trag ove zime među svim ostalim zimama iz prošlosti. ispremješane s njima, izgubiti će se u prolaznosti. baš je tako i s ljubavima.   update danas: pisala sam o ljubavi, ne povodom sv valentina već povodom svoje velike ljubavi koja me pogodila nakon jedne druge velike ljubavi a sve to u vrijeme dok sam voljela svoju trajnu mirnu ljubav svog života. puno svi ovdje pišemo o ljubavi. - riječ koju svi razumijemo, zastava kojom svi mašemo, himna koju svi u glas pjevamo, torta čiju krišku svi želimo, nemoralna ponuda koju nitko ne bi odbio. no o čemu se tu sve radi: - o vječnoj ljubavi? abstraktnog li pojma. za nju sam čula iz literature.. - o mirnoj, tolerantnoj ljubavi, s puno razumijevanja i uvažavanja? to bi onda moglo biti neka vrsta drugarstva, kompanjonstva, to ne može biti ljubav o kojoj pričamo. - o strasnoj ljubavi i žudnji kad svaki djelić tijela vrišti od čežnje za predmetom žudnje? takva je ljubav tako intetnzivna da ne može trajati više od nekoliko mjeseci ili koju godinu. kada se razotkrijemo i postanemo ono što jesmo, a ne idealna slika, malo ostane od te silne ljubavi. - o dugogodišnjoj bračnoj ljubavi gdje se sve zna i po navici čini, tako da se više ne treba ni slušati ni gledati ni boriti jedno za drugo? ima li je tu više? - o roditeljskoj ljubavi? o da, to je bezgranična, bezuvjetna i stvarna ljubav, i o njoj sve znam, ali o tome uglavnom ne govorimo u našim postovima, jer kao roditelji takvu ljubav ne dovodimo u pitanje. - o prijateljskoj? volimo naše prijatelje i prijateljice, ali kad naiđe "ona" - ljubav, prijateljska se ljubav povlači u sjenu, dobro je došla, ali i nije tako neophodna. sve ove gore navedene; sve ih znam, sve sam ih proživjela, želim ih i vama |
petak, 03.02.2012.
|
zima ta ukočenost pejzaža kad pogled utone u tu bijelo-plavu dubinu. tišina je zimi, kad je snježno i hladno posebna stvarno je tišina, kao da potiče onu unutarnju, našu vlastitu. skroz nas tada obuzme neka sjeta. i prošlost nas preplavi, naše dječje oči opet kao nekad davno gledaju kroz prozor u bjelinu. .... trebali bi vremenom, kako nam odmiče, postajati sve pomireniji sa sobom i svojim različitostima, trebalo bi ih znati postaviti na prava mjesta, tamo gdje pripadaju. možda sam od onih koji su u vječnoj potrazi, zato imam taj nemir u sebi? a možda sam od onih koji više ne traže, pa se sve odvija bez mog stvarnog izbora? kadkad sam čvrsta, mudra, puna znanja o sebi i svijetu, ali budem i nesigurna, neodlučna, zbunjena sobom i drugima. sad, dok gledam kroz prozor u noć, u tu bijelu koprenu koja je prekrila pejzaž i preobrazila ga u nešto novo i prekrasno osjećam kako me obuzima mir; u toplom sam i sigurnom prostoru, u sebi.  toluenu |
