utorak, 22.03.2011.
 rekao je poslije: vidiš, to smo bili TI i JA. ... ti i ja između nas raspostire se surovi krajolik daleki vrhunci, pustare, mračne šume pune tajni. ipak ponekad pejzaž između nas zadobije ljepše boje, mirise, bistrinu zraka. zaoble se oštri vrhovi klisura i sve sjene zadobiju blagost ljetnog dana sav nemir, sav otpor se istopi. i zbog toga, iako znam da smo izgubljeni jedno za drugo raširim ruke, potrčim tim krajolikom i prepustim mu se.  |
subota, 12.03.2011.
sjena
 prepuštam neka se dogodi što mora. nisam više borac ne mogu promijeniti niti zaboraviti ali mogu s time živjeti. nad svime je još uvijek ili mrtva tišina ili velika buka, vedrina proljeća ili ledeno sivilo zime. ja koračam svakodnevnim koracima, s pogledom u nebo.  ali samo jedan pogled podsjeti me da ništa nije gotovo. da već sutra se može vratiti onaj drugi, prijeteći oblak pun gnjeva koji pljušti po nama i svijetu. ono drugo, isto važno, također je mirno, kao more koje varljivo ponekad šuti da se iz toga onda dogodi oluja. kaže: i ne znaš kako sam nesretan zbog toga. zbog sveg što ti činim, kao da to nisam ja. i tako od dvoje važnih, imam od svakog njihove dvije strane ja sama dijelim se na dvoje dok ih volim; svak od nas ima svoju sjenu, ponekad i više njih istovremeno. koje li dvostukosti, višestrukosti u nama.  |
