subota, 30.04.2011.
|
ušla sam opet u nju, u svoju priču. ušla sam svjesno, zakoračila hrabro, vrata su mi bila širom otvorena. dočekana sam bez velikih riječi i praznih obećanja. u očima je sve pisalo. u djelima je sve bilo rečeno. i ne znam što me čeka, u kojem će smjeru priča ići dalje. i koliko će boljeti ovaj put ali kao da sam se vratila u neko dobro poznato mjesto, neki kutak svijeta koji postoji samo za mene. ....... pakt kad uspijemo pobijediti same sebe, oboje svojeg sebe; kad shvatimo da smo dva bića, slobodna i smrtna; tad prepustit ćemo se silama koja nas vuku jedno drugom. jer ako se izgubimo u tom prevelikom svijetu kako ćemo u toj nepreglednoj šumi pronaći opet naša stabla? odlučim tada sklopiti pakt s svime što ne volim kod tebe, i zbog čega odlazim, jer ono što mi donosi mir s tobom nema cijene, ono je zrak, voda i zemlja mome biću, to je ono zbog čega se uvijek vraćam. to su naše spone od kojih ne možemo pobjeći. i eto, izdajem sebe i predajem ti svoj teritorij, svoju kartu duše i tijela, iscrtaj po njoj granice koje još moramo zajedno prijeći. svibanj, 2010, http://sub-littera.blog.hr ........ pisala sam tada, predavala se kao ratnik koji gubi bitku. sada se vraćamo jedno drugom. kao pobjednici u svojim bitkama sa sobom i drugima. što god da bude, neka bude, ulazim u neizvjestan prostor, pun zavojitih puteva, opasan i prekrasan.  update https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/umro-argentinski-pisac-ernesto-sabato.html http://www.blog.hr/print/id/1626085824/o-sudbini.html |
četvrtak, 28.04.2011.
"i oću sve sve…sve za svoj najljepši život , za sebe i ljude koje obožavam preko cijele glave, svijeta, svemira i nazad."
|
http://humoranetumor.com/
bile su zadnje riječi koje je napisala na svom blogu. u jednom postu je rekla: "i neću vam pisati o tim stvarima, jer to ni ne morate znati i nadam se da nikad nećete… morate samo znati da vam je jako lijepo i ne smijete to zaboraviti". nema je više. jedna zvijezda prestala je sjati. ali ja osjećam njen sjaj još uvijek. nikada neću zaboraviti njenu hrabrost, snagu i njen humor s kojima se hvatala u koštac s okrutnom neminovnošću.  |
utorak, 26.04.2011.
za nekog
|
Svaki put kad sam osjetio bol, ja sam pokušao nekud pobjeći, u neko utočište u visokoj planini, jer ta je planina bila neranjiva; pokušavao sam pobjeći uvijek kad me je smeće počelo gušiti, jer ta je planina bila prozračna; svaki put kad me je prolaznost vremena mučila, jer na toj je visini vladala vječnost. Ali ljudska me je buka stalno dostizala, provlačila se u međuprostore i izranjala iz moje vlastite nutrine. Jer svijet nije samo vani nego je i skriven duboko u našem srcu. I prije ili poslije, ta visoka nepotkupljiva planina ipak počinje sličiti na tužni kip, na bijeg, jer svijet za koji smo odgovorni je ovaj ovdje: jedini koji nam nanosi bol i nesreću, ali također jedini koji nam daje punoću postojanja, ovu krv, ovaj žar, ovu ljubav, ovo išćekivanje smrti. Jedini koji nam nudi vrt u suton, dodir ruke koju ljubimo. Ernesto Sabato  |
srijeda, 13.04.2011.
6+1
|
opet nemir, dileme odgovoriti ne odgovoriti javiti se šutjeti. ruka poseže za aparatom pišem brišem. tolika podudaranja među nama na daljinu, zazivanje jedno drugog. a trebalo je biti gotovo već odavno. sve je trebalo već odavno zaboraviti. napisala sam lani u ovo doba: "prije 6 godina dogodilo se nešto: jedne su oči pogledale u moje nekako drugačije, dublje od drugih. i nešto se dogodilo, neki potres svih osjetila izvana. a još dublje bilo je pogođeno neko mjesto unutar mene same.. osjećala sam se, prvi puta u životu, odabranom za nešto veliko, posebno. izvučena iz mase, prepoznata, vrijedna potrage. pokrenulo se. zaplovila sam lađom nepoznatim vodama. dubinski uzdrmana, sve što je dotad imalo vrijednost i neupitno značenje postalo je samo pozornica po kojoj sam se kretala ustreptala, izbezumljena, željna, gladna, nestrpljiva, zatvorena u svom tom ludilu, prikrivajući se od njih, svojih najdražih. no svijet je mjesto u kojem srećemo razne ljude. i te oči su skrivale štošta i polako se razotkrivale. bliskost i svemirske daljine, letovi prostranstvima i padovi u ambise uslijedili su. uzdizalo me i bacalo, zanosilo i lomilo. i shvatila sam da sam usred priče koja ne može imati sretan kraj. a kraj je nekad tako dug, kao da mu ni nema kraja. i ništa ne znam; svo znanje, iskustvo, pamet i razum gube bitke jednu za drugom. ali i sve silne emocije koje su me razdirale do bola, gube snagu." gdje li sam sada, na izlasku ili ponovom ulasku u tu priču?  |
utorak, 05.04.2011.
jutros
 jutros me ovakva dočekala u svoj se svojoj ljepoti šutljivo rasprostrla podamnom. ganulo me jutros čekala sam da dostigne svoj vrhunac, trenutak kad je najljepša. ganulo me jutros trenutak čarolije brzo nestane i ona će začas biti samo jedno drvo. ganulo me jutros njeno kratko trajanje, njen trud da mi se svidi. |
