Počelo je križanjem dana na kalendaru. Dobila sam posao u drugom gradu i preselila se. Janoš je rekao da ga ne volim jer sam ga spremna ostaviti da se sam snalazi i živjeti u drugom gradu. Na kraju je ispalo da sam samo sebi načinila štetu- ja sam grcala u suzama kad god sam odlazila, a on je imao onaj klasični, kameni, sama si kriva izraz lica. Jako smo se voljeli tada, ništa mi na njemu nije smetalo i živjela sam za vikend- pa sam križala te vražje dane na svom lega- lega kalendaru i brojala do vikenda. A kakvo je slavlje taj vikend bio! Pravili smo zapečene krumpire i pileća krilca u vrećici i špagete i plodove mora. Čim bih ušla u stan, skinula bih svoju službenu masku i prevorila se u masnokosu nasmijanu spodobicu u gaćama (vječno u gaćama), a filmovi koje smo gledali trajali su vječno, čak i kad bih ja zaspala, a on ostao budan, uz intimno svjetlo noćne lampe.
U to vrijeme imala sam puno novca pa smo kupovali knjige u Algoritmu (čak i one koje nećemo više nikad pročitati) i planirali kako ćemo urediti stan kad se vratim, s policama punim knjiga, smećastih i kvalitetnih jednako. Najdraže mi je ipak bilo kad me uvlačio u taj svoj čarobni svijet figurica, bajki, zanimljivih ljudi, teorija zavjere. Bilo mi je drago što faustovski prikuplja potpuno bespotrebno znanje. Pitaj ga koji je glavni grad Iraka, odmahnut će ti rukom i reći koga briga. Ali pitaj ga kad je rođen Dustin Hoffman, oči će mu se zažariti i ispričat će ti sve o njegovom trnovitom putu!
Taman kad sam se vratila kući i prestala križati dane, on je počeo. Uvijek bi ga tako uhvatilo periodično. Nije da me nije volio- volio me upravo onako kako se voli nekoga drugi put- ali uvijek bi nakon nekoliko mjeseci dobio tu bolest. Odjednom bi postao mrzovoljan i nezadovoljan mnome, svojim životom, svemirom. Tako je ponovno počeo križati dane.
Nisam ga ozbiljno shvatila, nekako sam mislila da ćemo ipak sve riješiti pa sam nastavila križati, očekujući bolje vrijeme. Dok on razmišlja, ja ću naučiti voziti, mislila sam- pa sam upisala vozački. Ako mu odsviram kakvu težu pjesmu na gitari, sigurna sam da će biti ponosan- pa sam vježbala gitaru. Idem čitati neke knjige- on je uvijek tvrdio da ja nemam baš puno interesa. Ne smijem zaostati u gledanju filmova i serija samo zato što ih ne gledam s njim, jer kad se vrati bit će mu drago čuti da sam i dalje u tijeku. No, ne smijem gledati one koji imaju na naslovnici dvoje ljudi koji se ljube, jer on oduvijek smatra da je to frivolno. Bolje da gledam neki postapokaliptični zombi scenarij.
U svim tim svojim interesima izgubila sam pojam o vremenu i u konačnici, morala sam se pomiriti s tim da se on ipak neće vratiti. Spoznaja me ostavila katatoničnom i jedino za što sam imala volje bilo je križanje dana, filmovi u kojima se ljudi ljube i stranica na kojoj sretni homoseksualni par ocjenjuje odjevne kombinacije Sandre Bullock.
Pisala sam o Simone de Beauvoir i njenim ženama: Zaljubljenoj, Mističarki i Narcisoidnoj. Zaljubljena (u ovom slučaju ja) svoj identitet anulira u drugoj osobi, ako ga je ikada uopće imala:
„Men experience love in this way as they are portrayed as independent beings of power, subjects who are capable of controlling their own lives and achieving transcendence without assistance; women are seen as dependent creatures and incapable of transcending alone, they have been led to believe this their entire life and so are encouraged to align themselves with a male so as to achieve some form of transcendence through him.“ (Studymode.com)
Nedavno sam bila na zabavi i pomislila kako ću sasvim sigurno biti dobro. Znat ću samu sebe voziti i imat ću vlastite ideologije i radit ću vlastite projekte, a više se nikada neću anulirati u drugoj osobi i identitet određivati prema njoj. No, to sa sobom nosi vječitu sumnju u samu sebe, onakvu kakvu nikada nisam imala u Janoša. Bit ću, sasvim sigurno- dobro, onoliko koliko to može biti osoba koja voli sapuničaste izjave Zaca Efrona, a stremi zvijezdama. Janoš je nastavio svoje aktivno djelovanje u Warhammer klubu, bogat društveni život i unošenje magije u tuđe živote.
"The day when it will be possible for the woman to love in her strength and not in her weakness, not to escape from herself but to find herself, not out of resignation but to affirm herself, love will become for her as for man the source of life and not a mortal danger." (Beauvoir, The Second Sex)