Akutnom se tugom smatra svaka ona tuga koja ometa pojedinčevu sposobnost obavljanja svakodnevnih dužnosti i aktivnosti, a dijagnosticira se ako je pojedinčevo obavljanje tih zadataka poremećeno u razdoblju duljem od 6 mjeseci. Najčešće je pojedinac nakon 6 mjeseci sposoban inkorporirati žalovanje u aktivan život tako da ono nema vidljiv utjecaj na njegovu ulogu u društvu.
Moj se prvi susret s akutnim žalovanjem dogodio prilično nedavno, kada je dugogodišnja kolegica s faksa prekinula svoju isto tako dugogodišnju vezu. Bila je to klasična priča, ispričana tako mnogo puta: htjela se udati za njega, dovršili su fakultet, on je shvatio da ju nikad nije volio onako kako bi trebalo, a već je došlo stani- pani, stoga je odlučio učiniti jedinu poštenu stvar i- ostaviti je!
Ona je zatim svakodnevno plakala 5 mjeseci, onda počela mnogo piti i raditi stvari kojih će se sramiti za nekoliko godina, a onda je došlo ravnodušje i konstantna sneveseljenost. Prošlo je od toga oko dvije godine, a ona i dalje pušta da njen život stoji, kao gospođica Havisham u Velikim Očekivanjima (koja, ne bi li metafora bila što eksplicitnija, zaustavlja sve satove u kući u trenutku kad joj je srce slomljeno). Ne mogu pisati o akutnoj tuzi koja nastupa kada netko nepovratno izgubi voljenu osobu, dakle, ne mogu pisati o smrti, jer takvoj akutnoj tuzi nisam nikada bila svjedokom. Mogu samo pisati o prekidima, bilo da je riječ o ljubavnim, obiteljskim ili kakvim drugim vezama- i o nekoliko meni nejasnih fenomena u književnosti.
Unaprijed se ograđujem- prekid veze ne ubraja se često u uzročnike akutne tuge i vjerojatno je mnogima smiješan koncept, no valja upozoriti da je ponekad, samo ponekad- teži od fizičke smrti voljene osobe. Naime, razlog zašto kolegica nije mogla, niti može nastaviti dalje sa svojim životom je prepetualna nada da će voljena osoba osjetiti djelić njene boli i vratiti se. Ona će tu nadu gajiti još dugo, romantizirajući zajedničke trenutke do nesnosnosti i govoreći o konceptu prave ljubavi, srodnih duša, igri sudbine (eng. serendipity).
Patnja ili razmaženost?
Većini je poznat film The Notebook Nicka Cassavetesa (nastao prema istoimenom romanu Nicholasa Sparksa), priča o siromašnom bauštelcu Nicku i velikoj ljubavi koju proživljava s pripadnicom visokog društva, Allie. Zločesti ih roditelji razdvajaju zbog neprikladnosti veze i oni niz godina ostaju razdvojeni. Stavimo časak na stranu ostatak radnje (koja uključuje Altzheimerovu bolest, hrpu loše izrezanih scena i generalnu poantu da su starost i smrt teške, ali ljubavi ih...nadilazi?) i pozabavimo se životom glavnih junaka u onim trenucima kad su razdvojeni i misle da se više nikada neće vidjeti- trenucima akutne tuge (koja u ovom slučaju traje 7 godina).
Gledateljima je od početka jasno da je Allie zbog lagodnog života koji vodi pomalo razmažena, jako vesela i srdačna osoba. Isto tako, jasno im je da je Nick nešto manje prpošan. Nakon dugogodišnje razdvojenosti od Nicka, Allie se zaručuje- s divnim, inteligentnim, bogatim i vjerojatno obdarenim čovjekom. Ako je vjerovati Erici Jong, to je sve što žena može poželjeti:
“And the crazy part of it was even if you were clever, even if you spent your adolescence reading John Donne and Shaw, even if you studied history or zoology or physics and hoped to spend your life pursuing some difficult and challenging career, you still had a mind full of all the soupy longings that every high-school girl was awash in... underneath it, all you longed to be was annihilated by love, to be swept off your feet, to be filled up by a giant prick spouting sperm, soapsuds, silk and satins and, of course, money.”
Allie je sretna, zaista sretna, ne glumljeno, u njoj nema zlopamćenja ni ljutnje na život i sudbinu.
S druge strane, Nick kupuje kuću koju je obećao Allie za njihov zajednički život, obnavlja je, stavlja na prodaju, ali ne želi prodati. Drži se kuće kao pijan plota i odbija nastaviti sa svojim životom. Da bi slika bila upotpunjena, on pušta bradu i njeguje imidž čudaka u čije ti dvorište ne smije pasti lopta, inače se s njom možeš pozdraviti.
Tko je tu sada razmažen? Je li Allie previše ovisna o osjećaju sreće da bi mogla gajiti duboke osjećaje prema nekome? (Kasnije saznajemo da u njoj ima snage ipak izabrati težu opciju.) Ili je razmažen ovdje Nick, koji tvrdoglavo odbija nastaviti sa svojim životom držeći se fatamorgane koja je jedva bila kad je imao devetnaest godina?
Narcisoidna, Zaljubljena, Mističarka
Priča o Nicku i Allie nije ništa novo. Jean- Jaques Rousseau piše Juliju ili Novu Heloizu na istu šprancu, tata ne odobrava ljubavništvo pa se Julija udaje za gospodina de Wolmara koji je po svemu savršen muž i ona ga zaista voli. No, problemi nastaju kad njena stara ljubav koju je tata otpravio dolazi pod njihov krov biti učiteljem njenoj djeci. Julija se bori pokušavajući uspostaviti platonski odnos sa svojim nekoć- ljubavnikom, snagu nalazeći u obitelji i vjeri. U svom čuvenom djelu, Drugi spol, Simone de Beauvoir opisuje tri tipa žena (prijevod je slobodan jer ne posjedujem hrvatsku inačicu): Narcisoidnu, Zaljubljenu i Mističarku. Narcisoidna si identitet atribuira kroz vlastiti izgled, Zaljubljena kroz Srodnu Dušu, a Mističarka kroz religiju. U Juliji se bore Zaljubljena i Mističarka, no konačnu pobjedu nose njene obiteljske vrijednosti i misticizam. Zašto je tomu tako? Iako književnost vrvi Anama Karenjinama koje svoj identitet ostvaruju isključivo kroz romantičnu ljubav, one nam u glavama odzvanjaju kao autodestruktivne izdajice obitelji, a pri pomisli na Kitty koja je odabrala trezvenog i razumnog Levina nakon „zastranjenja“ s Vronskim oči nam se navlaže. Žena, majka, kraljica, mislimo si mi, a za Anu imamo, u najbolju ruku, sućutne riječi.
Što me dovodi do djela Gabriela Garcie Marqueza, Ljubav u Doba Kolere, gdje smo ponovno svjedocima ljubavne priče koja poprima razmjere opsesije, gdje Fermina Daza koju su prisilno udali živi relativno ispunjen život, onako praktično, dok si Florentino Ariza ni ne postavlja ono famozno Adelino pitanje „Should I give up, or should I just keep chasing pavements?“
Umjesto toga, uvijek se ponašao kao da je vječni muž Fermine Daze, nevjeran, ali ustrajan muž, koji se neumorno borio kako bi se oslobodio svojega ropstva, ali ne zadajući joj odvratnost preljuba.
Nije li to lijepo, mislimo si opet, kako je Florentino romantičar, smiješan u svojoj romantičnosti, nije li lijepo kako je svoj život poklonio samoj ljubavi, konceptu, baš kao i Beauvoiričina Zaljubljena?
Wiki članak o akutnoj tuzi kaže da su joj podložnije žene, ali taj podatak izuzimam kao dodatak ovoj temi jer govori o akutnoj tuzi nakon smrti voljene osobe, a ne o drugačijoj lepezi osjećaja koje prate ostavljenu osobu.
Je li ostavljena žena za vas patetična ili romantična? A muškarac?