Kada sam ti rekao da mi se ne sviđa datum 25. listopada i da bi ga trebala zamijeniti nekim drugim - bilo je to, kako si ono rekla, sokoljenje da pišeš (ili u manje altruističkoj verziji: želja da mi bude novog posta :)) - no, bilo je to u isti mah i još nešto... a što pak jako ima veze s ovime o čemu govoriš u postu. Doista se, naime, radi o datumu koji mi se ne sviđa, datumu tužnom za mene. Ima tome godina toliko da već i počinju i završavaju s 2... na taj sam dan nepovratno izgubio voljenu - najvoljeniju - osobu mog dotadašnjeg života. Pretpostavljam da jesam prošao kroz akutnu tugu tada, premda ublaženu mojom temeljnom (happy-go-lucky) naravi, te mojom dobi (u narednim godinama uslijedio je pubertet, tj. hormoni i sve to). Još jednu ta priča ima korelaciju s postom. Spomenutu osobu pamtim kako često u rukama drži ''Vjeroispovijest savojskog vikara'': fragment iz Emilea, koji smo kod kuće imali u vidu zasebne knjige. Kad sam porastao, uzeh ju i ja, pročitah... Recimo samo da je ta knjiga zatim dugo bila zaglavni kamen i moje ''vjeroispovijesti''/svjetonazora... Kao još sasvim mlađahni student kupio sam si tada Rousseauve Ispovijesti... e, to je bilo nešto posebno. Rousseau je postao moja prva velika književna ljubav... strasno sam se zaljubio, gubio noći s njim ne mogavši se suspregnuti ni zaustaviti - nisam mogao jednostavno... kakav faks, kakvo jedenje, kakvo spavanje! Ništa me nije zanimalo, samo čitati još, još, još. Gutao sam te stranice: ništa mi nije bilo zanimljivije nego slušati ga kako govori o sebi, bez kraja i konca. Jer činilo mi se da govori o meni. ''Razumio sam ga kao da je pisao za mene'' (Nietzsche o Schopenhaueru). Pokupovao sam i pročitao za vrijeme faksa sve, ali doslovno sve što je čovjek napisao. Poslije sam mu bio nevjeran, priznajem, bilo ih je još s kojima sam ljubovao tako kao s njim, ali ono što se kaže: prva ljubav je prva ljubav. :) Hoću reći: takla si me u soft spot. Vratit ću se još na Rousseaua, odnosno na Saint-Preuxa i Juliju - samo ne znam hoću li večeras....
18.08.2013. (23:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Podsjetilo me ovo što pišem, a što ćeš čitati, da stvarno više trebam dovršiti serijal iz lanjskog listopada - onaj, znaš, u kojem si me pročitala u cijelom raspletu odmah po prvoj epizodi... Okej, idemo na stvar. ''U carstvu kiča ti bi bio čudovište. Ne postoji scenarij američkog ili ruskog filma u kome bi mogao biti nešto drugo osim zastrašujućeg primjera.'' (Sabina Tomašu.) O kakvom carstvu kiča je riječ? O tome sam pak nešto sitno dok te nije bilo. Hermann Broch: fenomen kiča historijski je izravno vezan uz romantizam 19. st., tj. uzdizanje građanskog, buržoaskog sloja - kulturološki inače othranjenog na puritanskom kruhu. Kundera - koji temu tjera kroz Sabinu i Tomaša - upotrijebio je definiciju: kič kao ''zavjera monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća''. Rousseau je prvo ime prosvjetiteljstva, ali s njim počinje i romantizam. Od njega nadalje se dominantni kulturni smjer počinje otcjepljivati od puritanske futrole; nastaje upravo u opreci puritancima: ideal vrline prestaje biti zabrana, suzdržljivost, forma, dužnost, sad je to osjećaj, ljubav, istina, iskrenost, život, strast. Prvi dio Julije je sav to. Uslijedio je Sturm und Drang; oluja i nagon. ''Bujica suza što navre na Lottine oči i dade tako oduška njezinu stiješnjenu srcu - prekide Wertherov pjev. On odbaci papir, dohvati njezinu ruku i udari u najgorče suze. Lotta se naslonila na drugu ruku, skrivajući oči u rupčić. Oboje su bili strahovito ganuti.'' Duh vremena izražen je u Wertheru koji bezdano ljubi te neobično često i lako biva ganut. (Još jedna paralela: Jane Austen - Osjećaj protiv viktorijanske Norme.) ''Kad je ta askeza zbog svojih nasilnički nametanih zabrana počela gubiti svoje pozicije, za građanina je prestala važiti i ona zabrana koja se odnosila na pretjeranu osjećajnost:'' Ali ovdje Broch uviđa jedan novi moment - ''na paradoksalan način, on je odbacujući tu zabranu spasio svoju asketsku tradiciju.'' Velika, prosvjetljujuća misao! Kako sad spasio? Građanin romantik udara na puritansku vrlinu kao zatvorenik koji provaljuje zid zatvora, a Broch da ju - spašava? Ovo proturječje je mjesto na kojem se rodilo naše današnje poimanje ljubavne normalnosti. Kako je moguće u isto vrijeme biti razdrljen i zakopčan, bestidan i zarumenjen, lak i težak, strastven i ukočen, razularen i nadut od vrline, o istom se trošku zaklinjati na bezuvjetnu ljubav i slijediti uvjetno ćudoređe? Ljubav shvaćamo kao nešto što spada u domenu slobode, onkraj svake kontrole: zaljubljujemo se ne zato što moramo, nego što želimo, što nam se to sviđa, što nam godi, lijepo nam se zaljubiti. Ona je čak izraz pobune: kad čujemo riječ ljubav, asocira nam se uz Romea i Juliju i ostale velike ljubavne priče u kojima se voli usuprot svima, subverzivno, u znak prkosa i neobaziranja na glupe, nepravedne konvencije. Film Sabah kao idealan primjer: 40-godišnja neudana Sirijka živi u Torontu pod čizmom svoje autoritarno tradicionalne muslimanske obitelji, s bratom malim tiraninom kao glavom. Zaljubi se u sekularnog Kanađanina Stephena, pa se dalje dramska napetost filma gradi oko njenog straha da ju brat ne vidi s njim, skanjivanja kako će to priopćiti obitelji, kao i hrabrosti koju je morala skupiti da majci jedne večeri otvoreno javi da neće prenoćiti kod kuće - i ne zbog nekog lažnog humanitarnog zadatka, kakvima je dotad objašnjavala neopravdani sat ovdje ili ondje - nego prosto neprošireno: zbog muškarca, s kojim nije u braku, i k tome ne-muslimana, kojem se konačno odvažila predati. (Na kraju filma, odmah da odam, je ljubav ipak pobijedila imperative puritanske časti: obitelj se urazumila i pristala da Sabah ostane s njim.) Koliko samo znamo priča s tom tenzijom u podlozi? The Notebook, Ana Karenjina, Mostovi okruga Madison, Saint-Preux i Julija, Vasa Ladački, Mahir i Alma, Aladin, itditditd - prava ljubav, velika ljubav u sukobu sa socijalnim institucijama, kalkulacijama i formalističkim ćudoređem. Samo... hm... Imat ću još što na ovu temu govoriti...
24.08.2013. (12:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jednom sam si postavio pitanje svih pitanja: što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu velike ljubavi - spriječeni u njoj, onemogućeni? Ljubovali bi sretno do kraja života? U umjetnosti je, rekoh, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom. O tome je pisala i Laura Kipnis: treba gledati kraj Diplomca: umjesto da završi po svim konvencijama žanra - u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća - jer sve bajke završavaju u momentu vjenčanja (dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) - režiser scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, čime se nameće najstrašnije pitanje ljubavi: OK, očito je moguća, zapečatili smo ju... i što ćemo sad? Zadnja scena Diplomca je subverzija šablone ljubavnog žanra koja završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da istim tek počinje. Kako je, recimo - da navedemo samo najčuveniji primjer - jednom Beigbederu došlo da napiše da ''ljubav traje tri godine'', a i da se oženio ne iz slobode, ne zato što bi stvarno želio, nego zbog drugih. (Iako je sam odabrao nevjestu, nitko mu je nije naturio.) Otkud mu sad pa to? Raskorak od nepomućenog zanosa Romea i Julije, Mahira i Alme ili Sabah i Stephena frapantan je; to nije raskorak, to je provalija. Govorimo li još uopće o istoj stvari? Zašto prestajemo trčati k voljenoj osobi, kako dođe do tog preokreta da na ljubav počnemo gledati kao na tlaku i obavezu, umjesto da nam bude najdraži način provođenja vremena? ''Ne, mi smo i previše društvena bića'', primjećuje Kipnis, ''i, po svemu sudeći, tako se lako damo oblikovati da je i ono za čime žudimo uvijek ukalupljeno u onu predodžbu ljubavi koja prevladava u društvu.'' Beigbeder je sam odabrao s kime će, ali ne i što će. To mu je bilo dano, izvana, kao već gotov model. ''U svemu tome čudno je'', nastavlja Kipnis, ''to što se tako sveprisutna kulturna jednoličnost istodobno u beskraj propagira kao pobjeda slobode i individualnosti nad okovima društvenih konvencija prošlosti (i kao da izrazito regulatorni aspekt takvih životnih aranžmana unaprijed ne poništava svaku tvrdnju u prilog emancipacije)''... Konkretno, kad se ispostavi da je model zakazao, kako to - pita se Kipnis - da ljudi to uporno i dosljedno doživljavaju kao osobno zakazanje (problem je ili u tebi ili u meni ili u nama kao paru, ''nismo jedno za drugo''), a ne sjete se zapitati: a da nije problem u samom modelu? S giljotiniranjem dvora i povijesnim nastupom građanstva, stvorila se u potonjem sloju kreposna odvratnost prema libertinskim praksama, koje su im se previše asocirale uz Ancien Régime aristokraciju (obijest, beščašće, raspusnost, blud). Nova Heloiza prepuna je Rousseauovih nadahnutih tirada protiv pomanjkanja vrline - u stvarima ljubavi i općenito. Nasuprot iskvarenog otmjenog svijeta reklamira nam ''ljubav k čestitosti'' - kakvu nalazimo na selu ili kod Julije. Piše predgovore u kojima osjeća silnu potrebu opravdavati se zbog toga što ju je - u prvom dijelu - napunio ''raspaljivim situacijama i strastvenim osjećajima''. (Anticipirajući ondašnji uobičajeni prigovor romanima: da kvare djevojke, legitimirajući im lakost, raspojasanost, zaljubljivost. ''Poštena djevojka ne čita ljubavne knjige.'') Priča kako će knjiga ''jamačno uvrijediti galantne a sablazniti poštene žene'' - u drugom dijelu, naime, uvrijediti Galantne (ili bolje: izazvati kolutanje očima), u prvom sablazniti Poštene. Izmišljeni kritičar iz predgovora također primjećuje tu diskrepanciju između morala prvog dijela u odnosu na drugi - da na kraju dolazi do zaokreta. ''Ali i to je predmet kritike: svršetak zbirke još više čini početak prijekora vrijednim; reklo bi se da su to dvije različite knjige, koje iste osobe ne bi smjele čitati. Ako se ima za cilj pokazati razborite ljude, zašto ih uzimati prije nego su postali razboriti? Dječje igre, koje dolaze prije pouka u mudrosti, ne daju da se te pouke slušaju; zlo sablazni prije nego dobro uzmogne poučiti; najzad rasrđenom čitatelju dozlogrdi i on odbaci knjigu u času kad bi iz nje izvukao korist.'' Autor odgovara: ''Ja, naprotiv, mislim da bi svršetak ove zbirke bio suvišan ozlojeđenim čitateljima početka, i da taj isti početak mora biti ugodan onima kojima svršetak može biti koristan.'' Nije ipak tako jednostavna ta dihotomija da bi ju se svelo na poučnu lekciju libidinoznoj mladeži - i Rousseau se naprosto izmotava glumeći da je prvi dio tu samo kao opomena i no-no, primjer kako ne treba.
24.08.2013. (21:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma jok, uživao je, guštao u tome da ga dâ, upravo kao ono što treba - ta samo to ga i čini prvim romantičarem. 13 godina prije jednog Werthera postojala je jedna Julija, koja je bila bestseler i najutjecajniji roman stoljeća, ostavljala masovno čitateljstvo u ekstazama neviđenima u izdavaštvu ni prije ni poslije - i to upravo time: osjećajima, strastima, napastima. No takva politika bila je u koliziji s moralom vremena, koje je tražilo dužnost i krepost, kao i Jean-Jacquesovim širim etičarskim programom dezavuiranja Otmjenog Svijeta, Visokog Društva, Svjetala Pariza, Pokvarenosti Salona. Živjelo je u njemu i jedno i drugo, oličeno u dihotomiji romantičarskog plamena iz prvog dijela s konzervativnom apologetikom bračne vjernosti i patrijarhalne idile iz drugog, i to što nije znao u sebi riješiti oličilo mu se napokon i u samom unutarnjem lomljenju Julijinom koje si spomenula. Što se još Kipnis bila zapitala? Kako se dogodilo da je institucija braka, koja je u feudalizmu bila čisti poslovni odnos, zadobila vrstu moralno-emotivnih naboja kakvu ima danas? Prvotno, ''od braka se nije ni očekivalo da bude pozornica Erosa ili romantične ljubavi - niti da predmet romantične ljubavi budu vlastiti muž ili žena (prije je bila riječ o nečijem tuđem mužu ili ženi), niti je itko očekivao da romantična ljubav traje do kraja života: u praksi se uglavnom javljala sporadično i najčešće izvan domaćeg terena.'' Reći će nam Broch što se to točno dogodilo: ''Svaki asketizam, svako iskorjenjivanje žudnje ima jedan seksualni centar. Puritanizam doduše nije zahtijevao monašku čednost, ali je zato zastupao najstrožu monogamiju, i njoj je upravo valjalo pribaviti novo uporište, tim prije što bi time bila pogođena upravo neobuzdanost slobodnog duha. Put ka ovome nađen je upravo preko one pretjerane osjećajnosti koju je askeza zabranjivala. Puritanska frigidnost transponirana je do strastvenosti, a pred činjenicom takve strasti i sama ona prava strast mora zašutjeti. Svaki slučajni svakodnevni spolni odnos uznošen je do zvjezdanih sfera, hiperboliran do apsolutnog, čime je preobraćen u jedan nepromjenjivi i vječni slučaj Tristana i Izolde.'' S romantizmom, na planu normativnog ljubavnog modela ne dolazi doista do upokojenja puritanskih vrijednosti u korist osjećaja i strasti - to nam se tu kaže, to je taj prosvjetljujući uvid! Nego do njihovog novog života, do novog im vjetra u leđa upravo kroz osjećaje i strasti (sad već pretvorene u hegemonsku ideologiju). Nominalno ga odmjenjujući, došlo je do novog puritanizma - sada u sklopu romantike/verterizma! Najboljoj vjeri Jane Austen usprkos. ''Građanstvo ne izdiže'' - poslušajmo i Sloterdijka - ''zahtjeve za kulturnom hegemonijom, a da istodobno ne istakne vlastiti uzorak idealne ljubavi: brak iz ljubavi. Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske. Time nastaje kulturna zagušljivost nepoznatih razmjera: jer, s jednom stranom, 'građanska duša' želi sudjelovati u radosti ljubavi te žudi za iskustvom njezina pustolovna, vitalizirajućeg, fantastičkog te štoviše osjetilno-strastvena poriva, no, s drugom stranom, mora voditi brigu o tome da ljubav ostane strogo usmjerena na brak, da 'životinjska strana' ne igra nikakvu ulogu te da se tjelesnost, u krajnjem slučaju, može prihvatiti kao 'izraz' duševne pasije.'' Kao što je u izvornom puritanizmu istočnog grijeha nesuspregnuta žudnja (''životinsjka strana'') bila ''okajana'' kao ne-grijeh jedino u interesu reprodukcije (opravdane od Boga, s obzirom da je naređeno plođenje&množenje) u okviru ovjerenog svetog braka, tako ovdje biva opravdano/okajano jedino ako - iz ljubavi. To se pretežno preko ženske savjesti kultivira: one osjećaju - jer tako ih se tretira - grizodušje i krivnju ukoliko bi strastvovale samo onako, jer im se može i želi, da nije iz ljubavi, da si ne mogu racionalizirati kao tek tjelesno očitovanje ''duševne pasije'' za osobu - tada su u sebi suočene s kompleksom etikete o ''nimfomanki'' ili ''droljici'' na koju se prepadaju. (Rekao bi Nietzsche: ''Neograničeno očekivanje u pogledu spolne ljubavi i stid u tom očekivanju ženama unaprijed kvare sve perspektive.'') Ono što je na pozornicu povijesti stupilo kao vjetar slobode, emancipacije, sturm und drang nepatvorenog osjećanja i bića, a kontra normativnog morala, završava i opet sa zavjetima, zabranama, zazivima na ćudorednost i kao vječitom optuženošću zbog moralnih prijestupa, latentnošću skandala, prozivki, uperenih prstiju, a onda se npr. ''nevjeru'' može oprostiti ili ne. Taj aspekt puritanske futrole je ono što velike ljubavi, ako ne skončaju na vrijeme, učini malima. Ono na što cilja Kipnis kada je protiv ljubavi - protiv, dakle, ljubavi kao zavjeta i ljubavi kao moralizama waiting to happen i ljubavi kao radne etike, ljubavi sve u svemu kao oblika silovanja bića.
24.08.2013. (21:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali da kažem konačno koju i na pitanje kojim si zaključila post, o ''lepezi osjećaja koje prate ostavljenu osobu''. Osvrnuh se na Romea i Juliju u temi kod Nemanje. Osvrnimo se još jednom. Čega su ono oni klasičan primjer? Zabranjene i nemoguće ljubavi - nemoguće time što je zabranjena. Bila im je neminovno tragična, i moglo se valjda unaprijed znati da će tako završiti u okolnostima u kojima su se dogodili. Samo... Kaže Shakespeare: that which we call a rose by any other name would smell as sweet. Stara polemika o pitanju predestiniranosti imenom (baš o tome sam i predzadnje kod sebe (vidim sad i da si čitala:))). Je li nomen - omen? Esencijalisti: ime je bitno, u njemu je upisana esencija, sudbina imenovanog; ruža je ruža time što se zove ruža. Kad ne bi, bila bi nešto drugo. Nominalisti: ime je nebitno, ruža bi jednako bila to što jest i pod nekim drugačijim. Ali pazi što to onda znači - Romeo i Julija bi tragično završili i da su se nekako drugačije prezivali! Tako bi to bilo po nominalistima: to što su bili, to kako su se odvili, tj. dvostrukim suicidom iz nesporazuma, nije se dogodilo samo otuda što je jedno Capuleti, a drugo Montecchi, tj. iz situacije svađa među obiteljima, nego bi se jednako dogodilo i da te situacije nije bilo. Dvostruki suicid iz nesporazuma im je imanentan, rekli bi nominalisti, nešto što nužno proizlazi iz same njihove interne dinamike, kao svojstvo međusobne interakcije te dvije osobe. Ili je ipak samo situacija uvjetovala da tako završe? Ali time dolazimo i do onoga što muči nekoga ostavljenog nakon velike ljubavi. Jesu li samo ove ili one okolnosti uvjetovale da završimo bolno i bez hepienda? Ili bismo također tako završili i da situacije nije bilo, da su okolnosti bile neke drugačije? Je li naš tragičan kraj naprosto naše predodređenje, svojstvo onoga što on/a i ja skupa jesmo, proizlazi li to iz same prirode naše interakcije? Bismo li danas još bili skupa da smo se u nekim drugačijim okolnostima zagledali, dogodili, begenisali, zavoljeli? To je to pitanje. Zašto Nick ne može nastaviti sa životom bez Allie, Florentino bez Fermine? Zato jer im je ostao gorak okus upravo po misli da nije moralo tako biti. Da je moglo završiti i drugačije. Samo ta neka glupa socijalna okolnost ih je uneredila - ne sama Allie, ne Fermina. Drugim riječima: nije ostalo potvrđeno da inače ne bi uspjeli on i Allie, on i Fermina...da bi bilo do njih kao njih. To je ono što okupira svijest ostavljene strane: je li bilo do nas kao nas? I bit će da je upravo to ono najtragičnije u svemu... Posve kao i u Shakespeareovoj drami: tragičnost situacije je u tome što se dogodio crnjak koji se mogao izbjeći. Zato što je glupo i apsurdno i frustrirajuće da su zbog tako glupog nesporazuma skončali, kad su komotno mogli i ne skončati. (Pošto je uvjetovano samo socijalno, (prez)imenima, zato što se oni neprijateljski zovu.) Tu divljaju žaljenja... S prstom sudbine se još možemo pomiriti, jer neizbježno je neizbježno, ali kao pravu tragediju doživimo kad se dogodi ono što se moglo izbjeći - ovdje riječ ''tragedija'' stoji, 'ajmo reći, u smislu frustracije, nemogućnosti mirenja s činjenicom, doživljavanja nečega kao tragičan ishod - zato što uopće nije moralo tako biti. A da je moralo? Bi li se onda nevoljniku bilo lakše pomiriti? Bi li to bio manje gorak okus? Jer, jel, neminovnost je tada... možemo si reći da je jednostavno moralo biti - i kapak. Hm. Hm-hm-hm... nisam baš siguran. Nije li to onda zapravo još turobnija misao? Npr. da Romeo i Julija - nominalistička varijanta - nisu samo zbog porodica se dokrajčili, nego bi kako god okreneš, u svakom slučaju, s porodicama ili bez njih, po samom onome što jesu kad su jedno s drugim, se poubijali tako... Riječ ''tragedija'' tu stoji u smislu žalosnosti te vrste sudbine, što je to tako, života koji je dodijelio lošu kartu... Kad bismo rekli da je moralo tako biti, tj. da nije bilo samo do okolnosti nego da naprosto nije bilo onoga što je potrebno, u bilo kakvim okolnostima - ne bi li još veća tuga bila baš u tome? Kada esencijalna neodrživost nije ostala definitivno potvrđena, nego je odnos uslijed nečega drugoga okončan naprasno, prije reda, dok je ovo još uvijek u zraku - napuštena strana ne samo da ne može, nego si i ne želi reći da je moralo biti - i to je najbolji recept za lako ostati zaglavljen, u frustraciji da je moglo i ne biti. (Jer ako je samo do okolnosti... ha, okolnosti su podložne promjenama = ''perpetualna nada da će voljena osoba'' itd.) Radi li se o patetičnom ili romantičnom ponašanju? Možda si to pitanje htjela i ovako postaviti: je li to nešto za respektirati s dirnutošću ili nešto za dati nogom u guzicu? I jedno i drugo! Mislim da ne moramo birati - oboje je.
25.08.2013. (00:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Eh, Pero, bome si mi dao materijala za čitanje. Kipnis sam odavno pročitala, ali uvijek joj se vraćam. Objasnio si sve, shvatio si sve to ovako nabacano, razložio si. Ali javlja mi se tu jedna sumnja...da namjerno nisi oslovio glavno pitanje koje sam postavila, pitanje razlike među spolovima. Iako sam prilično uvjerena da je razlog tomu sama činjenica da je tebi to najmanje bitno u čitavoj ovoj stvari. Zašto se jedna Allie, Kitty, Fermina, Daisy Buchanon, Julija...lakše mire s time da je nešto moralo biti, a muški dio para odlučuje mijenjati okolnosti (Samo ta neka glupa socijalna okolnost ih je uneredila). Zato spominjem de Beauvoir. Zašto Allie, Kitty, Fermina, ova ona - koriste osobnosne štake ne bi li našle razloge svojoj patnji, ne bi li rekle kako je tako jednostavno moralo biti, a Gatsby odluči stvoriti carstvo za Daisy jer on, akter i gospodar svog života, to može? Fitzgerald za Gatsbyjev lik kaže da je bio čovjek pun nade: “It was an extraordinary gift for hope, a romantic readiness such as I have never found in any other person"- je li to romantic readiness o kojoj i ti govoriš, ili je to Élan vital koji proizlazi iz činjenice da kao muškarac zaista vjeruješ u to da si ti taj faktor promjene u vlastitom svijetu? Kao žena, vjeruješ li ti zaista da imaš svoj život u vlastitim rukama? Vidiš, ja nikad nisam bila mireloholystična sa svojim feminizmom, ali ovaj put pojednostavnjujem stvari upravo u tom smjeru, it seems :)
25.08.2013. (16:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I pobogu, nije li gospođica Havisham imala tu slobodu ostati sama zauvijek i ne pomiriti se s gubitkom voljene osobe upravo zato što joj je majka umrla pri rođenju pa ju je otac razmazio do besvijesti (ostavivši joj ogroman imetak)? Ponovno, nemamo lik žene koja bira svoju sudbinu zato što vjeruje da može utjecati na okolnosti koje su dovele do nje, nego lik razmaženog derišta kojem je oduzeta igračka (Lutkina kuća comes to mind- samo je ovdje otac muž koji je razmazio ženski lik). Nije li sloboda ženskog lika nekako uvijek u rukama drugoga? Kad spominješ Austen, eto prototipnog primjera osobe/ žene koja je izgradila likove na vlastitu sliku i priliku i dala im ništavnu moć nad vlastitim životom. Da, može Lizzy biti jezičava, ali ona nije stvaran lik, nego maštarija (jer se Austen zaklela svojim junakinjama dati sretan završetak kakav sama nije imala- a i taj sretan završetak dolazi od Darcyja koji se u nju, srećom, zaljubio)- dok je gospođica Lucas prisiljena udati se za onu karikaturu od lika jer ima već 27 godina i nije lijepa (što je onim pažljivijim čitateljima hladan tuš). Sestre Bronte žive svoj feminizam, ali težak je to, depresivan feminizam- svojim likovima ne usađuju takav. Uzmimo Jane Eyre. Sad kopiram s wiki, jer ne stignem kopati po svojoj inačici, ali evo: Women are supposed to be very calm generally: but women feel just as men feel; they need exercise for their faculties, and a field for their efforts as much as their brothers do; they suffer from too rigid a restraint, too absolute a stagnation, precisely as men would suffer; and it is narrow-minded in their more privileged fellow-creatures to say that they ought to confine themselves to making puddings and knitting stockings, to playing on the piano and embroidering bags. It is thoughtless to condemn them, or laugh at them, if they seek to do more or learn more than custom has pronounced necessary for their sex. (Chapter XII) Dakle, Jane Eyre je primjer feminizma per excellence sa svojim izjavicama, ali SKROZ se zanemaruje da je u istoj toj Jane Eyre supruga gospodina Rochestera, Bertha, zatvorena u kulu zbog toga što je bila navodno "luda", a zapravo nije bila "čedna". Dakle, seksualna devijacija je u ženskog pisca isto što i ludost, žena opet ovisi o kapricioznom muškarcu, feminizam opet pada u vodu i žena se opet ostvaruje kroz muškarca (u ovom slučaju, Jane Eyre kroz brigu o slijepcu, dokazujući kako je ljubav bezgranična i super, a crtanje za koje je nadarena pada u zaborav, jer pobogu, tko je vidio da se crtanjem ijedna žena bavi osim iz hobija?)
25.08.2013. (17:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tražila si materijala - dobila si materijala! Evo ti još. :) Nemoj misliti da mi je promaklo kako si pitanje na kraju posta diferencirala za ženu i za muškarca. I ispravno si sumnjala - namjerno nisam to oslovio. Ali ne iz neke agende, nego jer nisam znao što bih počeo s time, nisam dokučivao kamo si ciljala - nisam, ukratko, pokapirao ovo što si u gornja dva komentara se dopunila: da je o tome. Sad, zato, kad sam skapirao, kad mi je nacrtano... opa! Kako se holy smoke prevodi na hrvatski? Hlapićka! Ali prije svega... kad već spominješ da kad već spominjem Austen... kažeš, prototipni primjer da je ''sloboda ženskog lika nekako uvijek u rukama drugoga''. Istina... Jane osvaja čitateljska srca po liniji prvog dijela Julije: kao proročica otiskivanja na pučinu pravog života, života u svoj njegovoj snazi, Osjećaja umjesto Norme - tu se ne preže pičiti kilometrima po kiši i oluji - tim upečatljivije zbog kontrasta s idealnom analnošću viktorijanskog vrijednosnog obzora u kojem je postojala. Nemaš duše ako si žensko, a s 20 nisi bila u Darcyja zaljubljena! Ali je u toj rečenici sadržana odmah i antiteza ove teze. U čemu se sastoji hepiend za heroine iz Janeine zakletve? Mada je točno da one na kraju završe s nekim mladićem osjećajnim i obavezno plemenitim dušom i duhom - jer to je najvažniji uvjet - no za svaki slučaj i plemenite krvi te s izvjesnom godišnjom rentom; bitno im manje, čudo jedno koliko samo manje, bude do čuvstvenih kuhara ili konjušara. Nije to ni slučajno da je tako napisano. ''It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife.'' Inverzijska ironija sadržana u ovoj rečenici pokazuje koliko je Austen svjesno to tako krojila... s negubljenjem ni na časak iz vida presudnosti općeg mjesta o dobrostojećim single frajerima na meti ženskih uzdaha. ''Élan vital koji proizlazi iz činjenice da kao muškarac zaista vjeruješ u to da si ti taj faktor promjene u vlastitom svijetu?'' A i već si u samom postu citatom (samo da sam znao izoštriti fokus na tom mjestu, mogao sam već tad skopčati kamo smjeraš u zadnjem izvodu) podvukla ''and, of course, money'', kao kapitalan faktor onoga što si, po Jong, svaka žena želi. Vrijedi i ono analogno opće mjesto: da muškarci samo u rijetkim iznimkama čine isto, a po pravilu im to (društveni status, dubina novčanika) nije bitan kriterij kojim gledaju/biraju žene. I misao (ne znam više da li tvoja ili moja :)): upravo od toga što muški rod obilježava instinkt da sam(o) o sebi ovisi - kao ''akter i gospodar svog života'', kojem status i imetak biva funkcija onoga kako i koliko se sam snađe, a ne koga nađe - pošto je historijski smio to, imao tu privilegiju (dok žene nisu) - bit će i dolazi ta razlika u psihološkoj optici što se traži od partner(ic)a. ''Kao žena, vjeruješ li ti zaista da imaš svoj život u vlastitim rukama?'' Pretpostavila si, s priličnom uvjerenošću, da sam ovaj aspekt posta zaobišao naprosto otud što je meni ''to najmanje bitno u čitavoj ovoj stvari''. E sad... ne mogu reći ni da ni ne. Nisam najnesenzibiliziraniji na svijetu, ali nisam ni žena - i neću se pretvarati da mi je empatijsko dijeljenje ''ženskog pitanja'' prva stvar s kojom se budim i zadnja s kojom liježem. Pa ipak sam uzviknuo u zapanjenosti - shvativši o čemu ti. Ja stvarno ne znam što je to s tobom, Hlapićka - pritišćeš mi redom sve živčane čvorove, ubadaš iznova i iznova direktno u teme o kojima bih mogao danima, mjesecima, čitav život... knjigu napisati. Odnosno, jesam već... napisao i pišem i pisat ću... O tome u nastavku.
29.08.2013. (20:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne znam jesam li te već upućivao na post Bosonoga misao: glavna zvijezda 2. te 9. paragrafa je Virginia Woolf - i njen esej Vlastita soba. A.D. 2006. naštancao sam ovako, za privatne potrebe, 80-90 word stranica teksta pod radnim nazivom ''Shakespeareova sestra''... Imam špurijus da si čitala Woolfičin esej - pa ću vjerojatno bespotrebno navoditi kako se radi o fiktivnom liku Williamove sestre Judith (ili: što bi bilo da je Shakespeare rođen kao ženskinja?). ''Nije joj bilo ni sedamnaest godina. Pjev ptica u živicama ne bijaše ljepši od glazbe u njoj. Imala je okretnu maštu, bratov dar za melodiju riječi.'' Ali za razliku od Williama, koji je išao u školu, lovio kuniće, zavodio djeve, otišao u London, ''dobio posao u kazalištu, postao uspješnim glumcem i živio u središtu svijeta, upoznavajući se sa svim i svakim, dokazujući svoju umjetnost na daskama, pokazujući svoju duhovitost na ulicama, priman čak i u kraljičinoj palači'', s njegovom jednako izvanredno nadarenom sestrom, stvari su se zbivale bitno drugačije. Pitanje obrazovanja: nisu je poslali u školu; nije učila gramatiku ni logiku, Horacija ni Vergilija. Pa pitanje ''ženskih poslova'': roditelji joj nisu ostavljali vrijeme da čita, morala je krpati čarape i paziti na juhu. Pitanje morala i časti: pristojna žena sjedi kod kuće, kud se ima smucati. Pitanje vlastite sobe: nije imala pravo na odvojen prostor koji bi je štitio ''od zahtjeva i tiranije obitelji''. Pitanje novca: kako ga nije smjela sama zarađivati, nije niti mogla slobodno njime raspolagati. Pitanje društvene funkcije ženke: morala se udati u sedamnaestoj - K. K. K. politika - ''Kinder, Küche, Kirche'' (kad se usudila deklarirati da joj je ideja braka odbojna, proglašena je čudnom i prvo nalemana od strane oca, a zatim pasivno-agresivnom metodom ucjenjivana da se uda za trgovca vunom iz susjedstva). I napokon, pitanje podsmjeha i diskvalifikacije, vjeronauka o ženskoj neprikladnosti za inteligentna zanimanja. Kada ju je ''samo snaga njezina talenta'' natjerala da ipak slomi srce roditeljima i pobjegne od kuće u London, prijavila se u kazalište (''ona želi glumiti, rekla je''). Samo su joj se nasmijali u lice (uz doskočicu ''o pudlicama koje plešu i ženama koje glume''). Sedam dobrih razloga zašto ne bismo nikad čuli za Shakespearea da je slučajno rođen kao žensko. Rezime: sama činjenica ženskog spola jamčila je suženost prava, uskraćenost u slobodi, nemanje autonomije ni privatnosti, nevažnost osobne volje, podvrgnutost zabranama, zapovijedima i moralizmima, nemogućnost da se pripada sebi - elem: nepodnošljivu lakoću vlastitoga bića. Definicija Shakespeareove sestre: ženska osoba koja je egzogeno, samom činjenicom statusa svog spola, osuđena na zapinjanje i neuspjeh u težnji da se ostvari u svome Ja (izbjegnimo svejedno termine ''dar'' ili ''genij''); dakle, predestinirana (rođena kao žensko), desubjektivirana (ne ovisi o njoj). Sad se ti možda pitaš: ako sam na tu temu ispisao tolike stranice, ne znači li da mi onda ''žensko pitanje'' ipak remeti san više nego sam bio spreman priznati? A Woolf se pitala: zar nije pravo čudo da roman napisan u Rusiji 1860-ih (''mislila sam na Rat i mir'') može nešto značiti engleskom čitaocu šest decenija kasnije? Zar nije pravo čudo da esej napisan za potrebe dizanja ženske samosvijesti prije osam decenija u Engleskoj, može toliko značiti meni u Hrvatskoj danas? O, da, digoh i ja dva prsta. Mada inače muškarac iz 21. stoljeća, osjećam se u životu pomalo i kao žena iz 16. Nalazim nečega od nje u sebi. Isti čas kad sam prvi puta čuo za tekst naslovljen Vlastita soba, i o čemu je riječ, bio sam snažno pogođen u solarni pleksus. Pa to se mene tiče! Zabljesnulo me sunce velike arhiteme prije nego sam dospio pročitati i riječ. Jer glavnu liniju napetosti našao sam ne tek u feminističkoj fronti nego načelno, načelnije, najnačelnije: u drami samoostvarivanja spriječenog egzogenim (najčešće društvenim) faktorima, koji bacaju klipove pod noge. Samo što su eto povijesno baš žene bile one pod čije je noge bacano najviše tih klipova. Ne neke žene, nego ženski rod sustavno, na bazi apriorne diskvalifikacije, odgovarajućeg vjeronauka (''nijedna žena ne može biti glumica''). Povijesno, tj. kao ostvarena zbilja. Ali to je pitanje općeg principa i specifičnog primjera, tipa i modela. Ono što u eseju nalazim još više relevantnim od opažanja ostvarenog modela, jest oslovljavanje samog tipa. Što kad bismo iz gornje definicije Shakespeareove sestre izbacili spolnu odrednicu i protegli je na opću sudbinu desubjektiviranosti i predestinirane sabotiranosti?
29.08.2013. (20:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vidi i ovo: Post koji nisam napisao. ''Ah, ja bih bio napisao čudesnu priču o nestizanju... samo da sam stigao!'' I ovo: Ratni dnevnici. Kafkina borba da nešto stigne - da dospije postojati. Kao i njegovi likovi: nikako da prispije u život, u svijet. To mi je bio jedan od prvih postova na blogu - činjenica koja odgovara značaju te teme za mene. Zamolit ću te i da klikneš na link iz posta (Nemanju) te da pročitaš moj komentar tamo. (Koliko samo domaće zadaće ti dajem, ha profesorka! :)) Jesi? Ok, nastavljam. Ovaj problem ''dvostruke agenture'' protisnuo sam u svojoj ''Shakespeareovoj sestri'' kroz različite životno-književne situacije Kafke, Flauberta, Tolstoja, Prousta, Manna, Austen, Musila, Šimića, Ujevića.... (I čak sam došao u napast da ti ovdje kopipejstam neke dijelove, ali sam se predomislio: radije ću ostaviti da to jednom čitaš kao neke tekstove s glavom i repom, redom kako ide. Dugo mi se to već kiseli; prošlog ljeta sam napravio značajan napor u smjeru dogotovljenja i objave - radni naziv: ''Flaubertov brat'' - no ispriječio se perfekcionist u meni u sprezi sa stalno navirućim drugim temama i postovima.) Ispunjena je ta moja pisanija motivima kao Krležina ''kutija olovnih slova'' (koja nije mnogo, ali je pojedinčeva zadnja linija obrane) ili Gombrowiczevog ''pera u šaci'' - po kojem sam napokon i sebe kao blogera nazvao. Pero u šaci emancipira, daje neovisnost i ''oduzima onim mozgovima snagu suđenja''. I tek preko njega počinjem stvarno postojati. Judith Shakespeare kao ženska verzija Williama ne bi mogla pisati - dakle, Judith bi bila spriječena u stvarnom postojanju, kao autonoman subjekt. Čovjek ima potrebu da bude netko - to znači, netko suveren naspram svijeta oko sebe, kao osoba. Netko s integritetom, koga karakterizira ''autentično postojanje u duhovnoj sferi''. To je ona sfera za koju Woolf recimo kaže da se Austen u njoj ostvarila, dok Charlotte Brontë nije uspjela (ne do kraja). Deformirala ju je njena situacija Shakespearove sestre i ona se nije uspjela obraniti. 1912. Kafka se nadao ''istinskom ulasku u život''. Ali što dalje, sve više i više je shvaćao da mu se smrt bliži, a da žuđenu, tajanstvenu prikazu neće naći. ''Gdje je taj sudac kojeg nikad nije vidio? Gdje je taj visoki sud do kojeg nikad nije dopro? Dignu ruke i raširi prste.'' Pretvorba čovjeka iz subjekta u objekt. Devalvacija osobe. Nepodnošljivo smo laki: naša osoba malo vrijedi, nema težinu, nitko ju ne poštuje i ne mari za nju. Tvoja volja je nevažna; krši ju se; nitko te za nju ne pita. Svatko polaže pravo na piece of you. Ta stlačenost naših života... Moraš raditi ono što se od tebe očekuje, što se zahtijeva, što ti se nalaže, ili u najmanju ruku, potčinjavati se normama društvenog takta - prešućivati se. Ne smiješ reći ono što misliš, niti raditi što bi htio, niti ne raditi što ne bi htio, niti biti ondje gdje želiš, niti ne biti gdje ne; moraš slijediti upute i pokunjeno kimati glavom. Jedini spas: pero u šaku! Potreba da se duhom branimo od svijeta koji nas pretvara u svoj objekt. Da svom postojanju damo težinu, da sebe vratimo kao subjekte života.
29.08.2013. (20:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ili onaj zapis Mešin s početka Derviša: "Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se vise neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad..." Ali ako je pisanje jedina obrana od tih valova i kovitlaca nepostojanja u kojima se utapamo, poseban sloj je još onda - onemogućenost da pišemo, u kontinuitetu. To je ta tema ''vlastite sobe''. Nastaje začarani krug: samo pisanjem možemo isplivati, ali pošto nismo isplivali, ne pušta nas se da pišemo. Kafka je bio drastičan slučaj Shakespeareove sestre. Kao i Jane Austen, koja je pisala u nezahvalnim okolnostima ''velike sobe''. Nećak svjedoči: ''Potpuno je neshvatljivo kako je to uspjela izvesti, jer nije imala zasebnu radnu sobu u koju bi se mogla povući, pa je većinu svojega posla morala raditi u zajedničkoj dnevnoj sobi, podvrgnuta svakakvim slučajnim prekidanjima.'' Piše Woolf: ''Pitala sam se ne bi li Ponos i predrasude bili bolji roman da Jane Austen nije smatrala nužnim skrivati svoj rukopis od posjetilaca?'' Kafka-pisac osjećao se u životu, sa svojom književnom situacijom, poput K.-a pred Sudom, ili Dvorcem; izložen nadmoćnom, nerazumljivom svijetu koji ga deformira (''pogleda uprta u dvorac, jer ga ništa drugo nije zanimalo'') i degradira (''nisam mogao misliti ni govoriti u tvom prisustvu''). (Gombrovičologija: deformacija = Njuška; degradacija = Guza. Njuška & Guza - to ti je pak moj avatar.) Kundera dobro imenuje novost koju u povijest književnosti unosi Kafka: ''On se ne pita koji to unutrašnji porivi određuju čovjekovo ponašanje. On postavlja bitno drukčije pitanje: kakve su još čovjekove mogućnosti u svijetu u kojemu vanjska određenost postaje toliko nadmoćna da unutrašnji razlozi više ništa ne vrijede?'' Za Kafku, roman više nije psihološki, nego je ''ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet''. Dixi. (Samo ću još ovo zapravo: primijeti da mi je trebalo 4 dana za naći prostora/vremena za ispisati ti ovaj odgovorčić. No, da, to je to... i osobnim primjerom ti potvrđujem teoriju.)
29.08.2013. (20:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Izvrsno! Ja sam se posljednjih dana bavila čitanjem zaostataka na tvom blogu, kako si me uputio na Ratne dnevnike. Izvrsno, kažem, jer si vratio na ljudski. Indeed, Kafka- pisac, muškarac, u istoj je situaciji kao i Austen. Tu se sad opet može reći nešto u prilog njihovim ograničenjima. Da je Kafka- pisac bio potican, da se osjećao voljenim, njegova umjetnost ne bi bila ista. Nije li Jane crpila inspiraciju upravo iz salonskih razgovora pa je stoga bolje da su joj rukopisi bili na dohvat ruke? Zamišljam je kako se pravi da piše pismo prijateljici, a na papiru ispod zapisuje, od riječi od riječi, razgovore posjetitelja. To je moja sestra jednom rekla, a meni ostalo- nije dobro biti zadovoljan sobom! Dosta mi je ljudi koji stalno govore o sreći i miru kao o jedinim prihvatljivim duševnim stanjima! Svi su umjetnici koji meni nešto znače imali konstantan osjećaj da su nevoljeni i da se moraju dokazati svijetu kroz svoj rad. Ograničenja, kaže ona, upravo su ono što čini najbolju umjetnost za mene. Uzgred, sad sam tek vidjela da si i ti išao gledati Orfeja u podzemlju. Uživala sam čitajući taj post. Volim vidjeti (sada ponovno) svoj grad kroz tvoje oči.
01.09.2013. (10:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nagni se, Narcise... jedan od postova koje bih na prste jedne ruke isturio da me tko za to pita. A vidiš, sasvim je moguće da smo bili tamo u isto vrijeme na istom mjestu - ni ne sanjajući da ćemo 4 godine poslije o tome komentirati i pitati se. :)
02.09.2013. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikad nisam osjetio tu akutnu tugu pa sam prije 7 godina kad me ostavila osoba koju sam vidio kao ljubav života, otišao kod psihjatra koji me laganini otpravio da je to normalno i da sam jak ko lav što mi je dali nevjerovatan osjećaj moći :) daljnje napredovanje u tuzi može biti kao bol radi kojeg se nadaš da će ti se ta osoba, ali isto tako, na neki vrlo mazohističan način, ustraješ u njoj jer ne želiš omalovažavati tu Ljubav sa osjećajem sreće, jer ako si ju prebolio, onda ti o nije bila životna ljubav. Nakon takvog iskustva ne predstavljam si više takva pitanja :)
23.04.2014. (18:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Kada sam ti rekao da mi se ne sviđa datum 25. listopada i da bi ga trebala zamijeniti nekim drugim - bilo je to, kako si ono rekla, sokoljenje da pišeš (ili u manje altruističkoj verziji: želja da mi bude novog posta :)) - no, bilo je to u isti mah i još nešto... a što pak jako ima veze s ovime o čemu govoriš u postu. Doista se, naime, radi o datumu koji mi se ne sviđa, datumu tužnom za mene. Ima tome godina toliko da već i počinju i završavaju s 2... na taj sam dan nepovratno izgubio voljenu - najvoljeniju - osobu mog dotadašnjeg života.
Pretpostavljam da jesam prošao kroz akutnu tugu tada, premda ublaženu mojom temeljnom (happy-go-lucky) naravi, te mojom dobi (u narednim godinama uslijedio je pubertet, tj. hormoni i sve to).
Još jednu ta priča ima korelaciju s postom. Spomenutu osobu pamtim kako često u rukama drži ''Vjeroispovijest savojskog vikara'': fragment iz Emilea, koji smo kod kuće imali u vidu zasebne knjige. Kad sam porastao, uzeh ju i ja, pročitah... Recimo samo da je ta knjiga zatim dugo bila zaglavni kamen i moje ''vjeroispovijesti''/svjetonazora... Kao još sasvim mlađahni student kupio sam si tada Rousseauve Ispovijesti... e, to je bilo nešto posebno. Rousseau je postao moja prva velika književna ljubav... strasno sam se zaljubio, gubio noći s njim ne mogavši se suspregnuti ni zaustaviti - nisam mogao jednostavno... kakav faks, kakvo jedenje, kakvo spavanje! Ništa me nije zanimalo, samo čitati još, još, još. Gutao sam te stranice: ništa mi nije bilo zanimljivije nego slušati ga kako govori o sebi, bez kraja i konca. Jer činilo mi se da govori o meni. ''Razumio sam ga kao da je pisao za mene'' (Nietzsche o Schopenhaueru).
Pokupovao sam i pročitao za vrijeme faksa sve, ali doslovno sve što je čovjek napisao.
Poslije sam mu bio nevjeran, priznajem, bilo ih je još s kojima sam ljubovao tako kao s njim, ali ono što se kaže: prva ljubav je prva ljubav. :) Hoću reći: takla si me u soft spot.
Vratit ću se još na Rousseaua, odnosno na Saint-Preuxa i Juliju - samo ne znam hoću li večeras....
18.08.2013. (23:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Podsjetilo me ovo što pišem, a što ćeš čitati, da stvarno više trebam dovršiti serijal iz lanjskog listopada - onaj, znaš, u kojem si me pročitala u cijelom raspletu odmah po prvoj epizodi...
Okej, idemo na stvar.
''U carstvu kiča ti bi bio čudovište. Ne postoji scenarij američkog ili ruskog filma u kome bi mogao biti nešto drugo osim zastrašujućeg primjera.'' (Sabina Tomašu.)
O kakvom carstvu kiča je riječ? O tome sam pak nešto sitno dok te nije bilo. Hermann Broch: fenomen kiča historijski je izravno vezan uz romantizam 19. st., tj. uzdizanje građanskog, buržoaskog sloja - kulturološki inače othranjenog na puritanskom kruhu. Kundera - koji temu tjera kroz Sabinu i Tomaša - upotrijebio je definiciju: kič kao ''zavjera monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća''.
Rousseau je prvo ime prosvjetiteljstva, ali s njim počinje i romantizam. Od njega nadalje se dominantni kulturni smjer počinje otcjepljivati od puritanske futrole; nastaje upravo u opreci puritancima: ideal vrline prestaje biti zabrana, suzdržljivost, forma, dužnost, sad je to osjećaj, ljubav, istina, iskrenost, život, strast. Prvi dio Julije je sav to. Uslijedio je Sturm und Drang; oluja i nagon. ''Bujica suza što navre na Lottine oči i dade tako oduška njezinu stiješnjenu srcu - prekide Wertherov pjev. On odbaci papir, dohvati njezinu ruku i udari u najgorče suze. Lotta se naslonila na drugu ruku, skrivajući oči u rupčić. Oboje su bili strahovito ganuti.'' Duh vremena izražen je u Wertheru koji bezdano ljubi te neobično često i lako biva ganut.
(Još jedna paralela: Jane Austen - Osjećaj protiv viktorijanske Norme.)
''Kad je ta askeza zbog svojih nasilnički nametanih zabrana počela gubiti svoje pozicije, za građanina je prestala važiti i ona zabrana koja se odnosila na pretjeranu osjećajnost:'' Ali ovdje Broch uviđa jedan novi moment - ''na paradoksalan način, on je odbacujući tu zabranu spasio svoju asketsku tradiciju.''
Velika, prosvjetljujuća misao!
Kako sad spasio? Građanin romantik udara na puritansku vrlinu kao zatvorenik koji provaljuje zid zatvora, a Broch da ju - spašava? Ovo proturječje je mjesto na kojem se rodilo naše današnje poimanje ljubavne normalnosti. Kako je moguće u isto vrijeme biti razdrljen i zakopčan, bestidan i zarumenjen, lak i težak, strastven i ukočen, razularen i nadut od vrline, o istom se trošku zaklinjati na bezuvjetnu ljubav i slijediti uvjetno ćudoređe?
Ljubav shvaćamo kao nešto što spada u domenu slobode, onkraj svake kontrole: zaljubljujemo se ne zato što moramo, nego što želimo, što nam se to sviđa, što nam godi, lijepo nam se zaljubiti. Ona je čak izraz pobune: kad čujemo riječ ljubav, asocira nam se uz Romea i Juliju i ostale velike ljubavne priče u kojima se voli usuprot svima, subverzivno, u znak prkosa i neobaziranja na glupe, nepravedne konvencije.
Film Sabah kao idealan primjer: 40-godišnja neudana Sirijka živi u Torontu pod čizmom svoje autoritarno tradicionalne muslimanske obitelji, s bratom malim tiraninom kao glavom. Zaljubi se u sekularnog Kanađanina Stephena, pa se dalje dramska napetost filma gradi oko njenog straha da ju brat ne vidi s njim, skanjivanja kako će to priopćiti obitelji, kao i hrabrosti koju je morala skupiti da majci jedne večeri otvoreno javi da neće prenoćiti kod kuće - i ne zbog nekog lažnog humanitarnog zadatka, kakvima je dotad objašnjavala neopravdani sat ovdje ili ondje - nego prosto neprošireno: zbog muškarca, s kojim nije u braku, i k tome ne-muslimana, kojem se konačno odvažila predati. (Na kraju filma, odmah da odam, je ljubav ipak pobijedila imperative puritanske časti: obitelj se urazumila i pristala da Sabah ostane s njim.)
Koliko samo znamo priča s tom tenzijom u podlozi? The Notebook, Ana Karenjina, Mostovi okruga Madison, Saint-Preux i Julija, Vasa Ladački, Mahir i Alma, Aladin, itditditd - prava ljubav, velika ljubav u sukobu sa socijalnim institucijama, kalkulacijama i formalističkim ćudoređem.
Samo... hm...
Imat ću još što na ovu temu govoriti...
24.08.2013. (12:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Jednom sam si postavio pitanje svih pitanja: što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu velike ljubavi - spriječeni u njoj, onemogućeni?
Ljubovali bi sretno do kraja života?
U umjetnosti je, rekoh, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male.
Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom. O tome je pisala i Laura Kipnis: treba gledati kraj Diplomca: umjesto da završi po svim konvencijama žanra - u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća - jer sve bajke završavaju u momentu vjenčanja (dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) - režiser scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, čime se nameće najstrašnije pitanje ljubavi: OK, očito je moguća, zapečatili smo ju... i što ćemo sad? Zadnja scena Diplomca je subverzija šablone ljubavnog žanra koja završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da istim tek počinje.
Kako je, recimo - da navedemo samo najčuveniji primjer - jednom Beigbederu došlo da napiše da ''ljubav traje tri godine'', a i da se oženio ne iz slobode, ne zato što bi stvarno želio, nego zbog drugih. (Iako je sam odabrao nevjestu, nitko mu je nije naturio.) Otkud mu sad pa to? Raskorak od nepomućenog zanosa Romea i Julije, Mahira i Alme ili Sabah i Stephena frapantan je; to nije raskorak, to je provalija. Govorimo li još uopće o istoj stvari? Zašto prestajemo trčati k voljenoj osobi, kako dođe do tog preokreta da na ljubav počnemo gledati kao na tlaku i obavezu, umjesto da nam bude najdraži način provođenja vremena?
''Ne, mi smo i previše društvena bića'', primjećuje Kipnis, ''i, po svemu sudeći, tako se lako damo oblikovati da je i ono za čime žudimo uvijek ukalupljeno u onu predodžbu ljubavi koja prevladava u društvu.'' Beigbeder je sam odabrao s kime će, ali ne i što će. To mu je bilo dano, izvana, kao već gotov model. ''U svemu tome čudno je'', nastavlja Kipnis, ''to što se tako sveprisutna kulturna jednoličnost istodobno u beskraj propagira kao pobjeda slobode i individualnosti nad okovima društvenih konvencija prošlosti (i kao da izrazito regulatorni aspekt takvih životnih aranžmana unaprijed ne poništava svaku tvrdnju u prilog emancipacije)''... Konkretno, kad se ispostavi da je model zakazao, kako to - pita se Kipnis - da ljudi to uporno i dosljedno doživljavaju kao osobno zakazanje (problem je ili u tebi ili u meni ili u nama kao paru, ''nismo jedno za drugo''), a ne sjete se zapitati: a da nije problem u samom modelu?
S giljotiniranjem dvora i povijesnim nastupom građanstva, stvorila se u potonjem sloju kreposna odvratnost prema libertinskim praksama, koje su im se previše asocirale uz Ancien Régime aristokraciju (obijest, beščašće, raspusnost, blud). Nova Heloiza prepuna je Rousseauovih nadahnutih tirada protiv pomanjkanja vrline - u stvarima ljubavi i općenito. Nasuprot iskvarenog otmjenog svijeta reklamira nam ''ljubav k čestitosti'' - kakvu nalazimo na selu ili kod Julije. Piše predgovore u kojima osjeća silnu potrebu opravdavati se zbog toga što ju je - u prvom dijelu - napunio ''raspaljivim situacijama i strastvenim osjećajima''. (Anticipirajući ondašnji uobičajeni prigovor romanima: da kvare djevojke, legitimirajući im lakost, raspojasanost, zaljubljivost. ''Poštena djevojka ne čita ljubavne knjige.'') Priča kako će knjiga ''jamačno uvrijediti galantne a sablazniti poštene žene'' - u drugom dijelu, naime, uvrijediti Galantne (ili bolje: izazvati kolutanje očima), u prvom sablazniti Poštene. Izmišljeni kritičar iz predgovora također primjećuje tu diskrepanciju između morala prvog dijela u odnosu na drugi - da na kraju dolazi do zaokreta. ''Ali i to je predmet kritike: svršetak zbirke još više čini početak prijekora vrijednim; reklo bi se da su to dvije različite knjige, koje iste osobe ne bi smjele čitati. Ako se ima za cilj pokazati razborite ljude, zašto ih uzimati prije nego su postali razboriti? Dječje igre, koje dolaze prije pouka u mudrosti, ne daju da se te pouke slušaju; zlo sablazni prije nego dobro uzmogne poučiti; najzad rasrđenom čitatelju dozlogrdi i on odbaci knjigu u času kad bi iz nje izvukao korist.'' Autor odgovara: ''Ja, naprotiv, mislim da bi svršetak ove zbirke bio suvišan ozlojeđenim čitateljima početka, i da taj isti početak mora biti ugodan onima kojima svršetak može biti koristan.''
Nije ipak tako jednostavna ta dihotomija da bi ju se svelo na poučnu lekciju libidinoznoj mladeži - i Rousseau se naprosto izmotava glumeći da je prvi dio tu samo kao opomena i no-no, primjer kako ne treba.
24.08.2013. (21:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ma jok, uživao je, guštao u tome da ga dâ, upravo kao ono što treba - ta samo to ga i čini prvim romantičarem. 13 godina prije jednog Werthera postojala je jedna Julija, koja je bila bestseler i najutjecajniji roman stoljeća, ostavljala masovno čitateljstvo u ekstazama neviđenima u izdavaštvu ni prije ni poslije - i to upravo time: osjećajima, strastima, napastima. No takva politika bila je u koliziji s moralom vremena, koje je tražilo dužnost i krepost, kao i Jean-Jacquesovim širim etičarskim programom dezavuiranja Otmjenog Svijeta, Visokog Društva, Svjetala Pariza, Pokvarenosti Salona. Živjelo je u njemu i jedno i drugo, oličeno u dihotomiji romantičarskog plamena iz prvog dijela s konzervativnom apologetikom bračne vjernosti i patrijarhalne idile iz drugog, i to što nije znao u sebi riješiti oličilo mu se napokon i u samom unutarnjem lomljenju Julijinom koje si spomenula.
Što se još Kipnis bila zapitala? Kako se dogodilo da je institucija braka, koja je u feudalizmu bila čisti poslovni odnos, zadobila vrstu moralno-emotivnih naboja kakvu ima danas? Prvotno, ''od braka se nije ni očekivalo da bude pozornica Erosa ili romantične ljubavi - niti da predmet romantične ljubavi budu vlastiti muž ili žena (prije je bila riječ o nečijem tuđem mužu ili ženi), niti je itko očekivao da romantična ljubav traje do kraja života: u praksi se uglavnom javljala sporadično i najčešće izvan domaćeg terena.''
Reći će nam Broch što se to točno dogodilo: ''Svaki asketizam, svako iskorjenjivanje žudnje ima jedan seksualni centar. Puritanizam doduše nije zahtijevao monašku čednost, ali je zato zastupao najstrožu monogamiju, i njoj je upravo valjalo pribaviti novo uporište, tim prije što bi time bila pogođena upravo neobuzdanost slobodnog duha. Put ka ovome nađen je upravo preko one pretjerane osjećajnosti koju je askeza zabranjivala. Puritanska frigidnost transponirana je do strastvenosti, a pred činjenicom takve strasti i sama ona prava strast mora zašutjeti. Svaki slučajni svakodnevni spolni odnos uznošen je do zvjezdanih sfera, hiperboliran do apsolutnog, čime je preobraćen u jedan nepromjenjivi i vječni slučaj Tristana i Izolde.''
S romantizmom, na planu normativnog ljubavnog modela ne dolazi doista do upokojenja puritanskih vrijednosti u korist osjećaja i strasti - to nam se tu kaže, to je taj prosvjetljujući uvid! Nego do njihovog novog života, do novog im vjetra u leđa upravo kroz osjećaje i strasti (sad već pretvorene u hegemonsku ideologiju).
Nominalno ga odmjenjujući, došlo je do novog puritanizma - sada u sklopu romantike/verterizma! Najboljoj vjeri Jane Austen usprkos.
''Građanstvo ne izdiže'' - poslušajmo i Sloterdijka - ''zahtjeve za kulturnom hegemonijom, a da istodobno ne istakne vlastiti uzorak idealne ljubavi: brak iz ljubavi. Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske. Time nastaje kulturna zagušljivost nepoznatih razmjera: jer, s jednom stranom, 'građanska duša' želi sudjelovati u radosti ljubavi te žudi za iskustvom njezina pustolovna, vitalizirajućeg, fantastičkog te štoviše osjetilno-strastvena poriva, no, s drugom stranom, mora voditi brigu o tome da ljubav ostane strogo usmjerena na brak, da 'životinjska strana' ne igra nikakvu ulogu te da se tjelesnost, u krajnjem slučaju, može prihvatiti kao 'izraz' duševne pasije.''
Kao što je u izvornom puritanizmu istočnog grijeha nesuspregnuta žudnja (''životinsjka strana'') bila ''okajana'' kao ne-grijeh jedino u interesu reprodukcije (opravdane od Boga, s obzirom da je naređeno plođenje&množenje) u okviru ovjerenog svetog braka, tako ovdje biva opravdano/okajano jedino ako - iz ljubavi. To se pretežno preko ženske savjesti kultivira: one osjećaju - jer tako ih se tretira - grizodušje i krivnju ukoliko bi strastvovale samo onako, jer im se može i želi, da nije iz ljubavi, da si ne mogu racionalizirati kao tek tjelesno očitovanje ''duševne pasije'' za osobu - tada su u sebi suočene s kompleksom etikete o ''nimfomanki'' ili ''droljici'' na koju se prepadaju. (Rekao bi Nietzsche: ''Neograničeno očekivanje u pogledu spolne ljubavi i stid u tom očekivanju ženama unaprijed kvare sve perspektive.'')
Ono što je na pozornicu povijesti stupilo kao vjetar slobode, emancipacije, sturm und drang nepatvorenog osjećanja i bića, a kontra normativnog morala, završava i opet sa zavjetima, zabranama, zazivima na ćudorednost i kao vječitom optuženošću zbog moralnih prijestupa, latentnošću skandala, prozivki, uperenih prstiju, a onda se npr. ''nevjeru'' može oprostiti ili ne.
Taj aspekt puritanske futrole je ono što velike ljubavi, ako ne skončaju na vrijeme, učini malima. Ono na što cilja Kipnis kada je protiv ljubavi - protiv, dakle, ljubavi kao zavjeta i ljubavi kao moralizama waiting to happen i ljubavi kao radne etike, ljubavi sve u svemu kao oblika silovanja bića.
24.08.2013. (21:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali da kažem konačno koju i na pitanje kojim si zaključila post, o ''lepezi osjećaja koje prate ostavljenu osobu''.
Osvrnuh se na Romea i Juliju u temi kod Nemanje. Osvrnimo se još jednom. Čega su ono oni klasičan primjer? Zabranjene i nemoguće ljubavi - nemoguće time što je zabranjena. Bila im je neminovno tragična, i moglo se valjda unaprijed znati da će tako završiti u okolnostima u kojima su se dogodili.
Samo... Kaže Shakespeare: that which we call a rose by any other name would smell as sweet. Stara polemika o pitanju predestiniranosti imenom (baš o tome sam i predzadnje kod sebe (vidim sad i da si čitala:))). Je li nomen - omen? Esencijalisti: ime je bitno, u njemu je upisana esencija, sudbina imenovanog; ruža je ruža time što se zove ruža. Kad ne bi, bila bi nešto drugo. Nominalisti: ime je nebitno, ruža bi jednako bila to što jest i pod nekim drugačijim.
Ali pazi što to onda znači - Romeo i Julija bi tragično završili i da su se nekako drugačije prezivali! Tako bi to bilo po nominalistima: to što su bili, to kako su se odvili, tj. dvostrukim suicidom iz nesporazuma, nije se dogodilo samo otuda što je jedno Capuleti, a drugo Montecchi, tj. iz situacije svađa među obiteljima, nego bi se jednako dogodilo i da te situacije nije bilo. Dvostruki suicid iz nesporazuma im je imanentan, rekli bi nominalisti, nešto što nužno proizlazi iz same njihove interne dinamike, kao svojstvo međusobne interakcije te dvije osobe.
Ili je ipak samo situacija uvjetovala da tako završe?
Ali time dolazimo i do onoga što muči nekoga ostavljenog nakon velike ljubavi. Jesu li samo ove ili one okolnosti uvjetovale da završimo bolno i bez hepienda? Ili bismo također tako završili i da situacije nije bilo, da su okolnosti bile neke drugačije? Je li naš tragičan kraj naprosto naše predodređenje, svojstvo onoga što on/a i ja skupa jesmo, proizlazi li to iz same prirode naše interakcije?
Bismo li danas još bili skupa da smo se u nekim drugačijim okolnostima zagledali, dogodili, begenisali, zavoljeli? To je to pitanje.
Zašto Nick ne može nastaviti sa životom bez Allie, Florentino bez Fermine? Zato jer im je ostao gorak okus upravo po misli da nije moralo tako biti. Da je moglo završiti i drugačije. Samo ta neka glupa socijalna okolnost ih je uneredila - ne sama Allie, ne Fermina. Drugim riječima: nije ostalo potvrđeno da inače ne bi uspjeli on i Allie, on i Fermina...da bi bilo do njih kao njih. To je ono što okupira svijest ostavljene strane: je li bilo do nas kao nas?
I bit će da je upravo to ono najtragičnije u svemu... Posve kao i u Shakespeareovoj drami: tragičnost situacije je u tome što se dogodio crnjak koji se mogao izbjeći. Zato što je glupo i apsurdno i frustrirajuće da su zbog tako glupog nesporazuma skončali, kad su komotno mogli i ne skončati. (Pošto je uvjetovano samo socijalno, (prez)imenima, zato što se oni neprijateljski zovu.) Tu divljaju žaljenja... S prstom sudbine se još možemo pomiriti, jer neizbježno je neizbježno, ali kao pravu tragediju doživimo kad se dogodi ono što se moglo izbjeći - ovdje riječ ''tragedija'' stoji, 'ajmo reći, u smislu frustracije, nemogućnosti mirenja s činjenicom, doživljavanja nečega kao tragičan ishod - zato što uopće nije moralo tako biti.
A da je moralo? Bi li se onda nevoljniku bilo lakše pomiriti? Bi li to bio manje gorak okus? Jer, jel, neminovnost je tada... možemo si reći da je jednostavno moralo biti - i kapak. Hm. Hm-hm-hm... nisam baš siguran. Nije li to onda zapravo još turobnija misao? Npr. da Romeo i Julija - nominalistička varijanta - nisu samo zbog porodica se dokrajčili, nego bi kako god okreneš, u svakom slučaju, s porodicama ili bez njih, po samom onome što jesu kad su jedno s drugim, se poubijali tako... Riječ ''tragedija'' tu stoji u smislu žalosnosti te vrste sudbine, što je to tako, života koji je dodijelio lošu kartu...
Kad bismo rekli da je moralo tako biti, tj. da nije bilo samo do okolnosti nego da naprosto nije bilo onoga što je potrebno, u bilo kakvim okolnostima - ne bi li još veća tuga bila baš u tome?
Kada esencijalna neodrživost nije ostala definitivno potvrđena, nego je odnos uslijed nečega drugoga okončan naprasno, prije reda, dok je ovo još uvijek u zraku - napuštena strana ne samo da ne može, nego si i ne želi reći da je moralo biti - i to je najbolji recept za lako ostati zaglavljen, u frustraciji da je moglo i ne biti. (Jer ako je samo do okolnosti... ha, okolnosti su podložne promjenama = ''perpetualna nada da će voljena osoba'' itd.)
Radi li se o patetičnom ili romantičnom ponašanju? Možda si to pitanje htjela i ovako postaviti: je li to nešto za respektirati s dirnutošću ili nešto za dati nogom u guzicu?
I jedno i drugo! Mislim da ne moramo birati - oboje je.
25.08.2013. (00:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Eh, Pero, bome si mi dao materijala za čitanje. Kipnis sam odavno pročitala, ali uvijek joj se vraćam. Objasnio si sve, shvatio si sve to ovako nabacano, razložio si. Ali javlja mi se tu jedna sumnja...da namjerno nisi oslovio glavno pitanje koje sam postavila, pitanje razlike među spolovima.
Iako sam prilično uvjerena da je razlog tomu sama činjenica da je tebi to najmanje bitno u čitavoj ovoj stvari.
Zašto se jedna Allie, Kitty, Fermina, Daisy Buchanon, Julija...lakše mire s time da je nešto moralo biti, a muški dio para odlučuje mijenjati okolnosti (Samo ta neka glupa socijalna okolnost ih je uneredila). Zato spominjem de Beauvoir. Zašto Allie, Kitty, Fermina, ova ona - koriste osobnosne štake ne bi li našle razloge svojoj patnji, ne bi li rekle kako je tako jednostavno moralo biti, a Gatsby odluči stvoriti carstvo za Daisy jer on, akter i gospodar svog života, to može? Fitzgerald za Gatsbyjev lik kaže da je bio čovjek pun nade:
“It was an extraordinary gift for hope, a romantic readiness such as I have never found in any other person"- je li to romantic readiness o kojoj i ti govoriš, ili je to Élan vital koji proizlazi iz činjenice da kao muškarac zaista vjeruješ u to da si ti taj faktor promjene u vlastitom svijetu?
Kao žena, vjeruješ li ti zaista da imaš svoj život u vlastitim rukama?
Vidiš, ja nikad nisam bila mireloholystična sa svojim feminizmom, ali ovaj put pojednostavnjujem stvari upravo u tom smjeru, it seems :)
25.08.2013. (16:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
I pobogu, nije li gospođica Havisham imala tu slobodu ostati sama zauvijek i ne pomiriti se s gubitkom voljene osobe upravo zato što joj je majka umrla pri rođenju pa ju je otac razmazio do besvijesti (ostavivši joj ogroman imetak)? Ponovno, nemamo lik žene koja bira svoju sudbinu zato što vjeruje da može utjecati na okolnosti koje su dovele do nje, nego lik razmaženog derišta kojem je oduzeta igračka (Lutkina kuća comes to mind- samo je ovdje otac muž koji je razmazio ženski lik).
Nije li sloboda ženskog lika nekako uvijek u rukama drugoga? Kad spominješ Austen, eto prototipnog primjera osobe/ žene koja je izgradila likove na vlastitu sliku i priliku i dala im ništavnu moć nad vlastitim životom.
Da, može Lizzy biti jezičava, ali ona nije stvaran lik, nego maštarija (jer se Austen zaklela svojim junakinjama dati sretan završetak kakav sama nije imala- a i taj sretan završetak dolazi od Darcyja koji se u nju, srećom, zaljubio)- dok je gospođica Lucas prisiljena udati se za onu karikaturu od lika jer ima već 27 godina i nije lijepa (što je onim pažljivijim čitateljima hladan tuš).
Sestre Bronte žive svoj feminizam, ali težak je to, depresivan feminizam- svojim likovima ne usađuju takav. Uzmimo Jane Eyre.
Sad kopiram s wiki, jer ne stignem kopati po svojoj inačici, ali evo:
Women are supposed to be very calm generally: but women feel just as men feel; they need exercise for their faculties, and a field for their efforts as much as their brothers do; they suffer from too rigid a restraint, too absolute a stagnation, precisely as men would suffer; and it is narrow-minded in their more privileged fellow-creatures to say that they ought to confine themselves to making puddings and knitting stockings, to playing on the piano and embroidering bags. It is thoughtless to condemn them, or laugh at them, if they seek to do more or learn more than custom has pronounced necessary for their sex. (Chapter XII)
Dakle, Jane Eyre je primjer feminizma per excellence sa svojim izjavicama, ali SKROZ se zanemaruje da je u istoj toj Jane Eyre supruga gospodina Rochestera, Bertha, zatvorena u kulu zbog toga što je bila navodno "luda", a zapravo nije bila "čedna". Dakle, seksualna devijacija je u ženskog pisca isto što i ludost, žena opet ovisi o kapricioznom muškarcu, feminizam opet pada u vodu i žena se opet ostvaruje kroz muškarca (u ovom slučaju, Jane Eyre kroz brigu o slijepcu, dokazujući kako je ljubav bezgranična i super, a crtanje za koje je nadarena pada u zaborav, jer pobogu, tko je vidio da se crtanjem ijedna žena bavi osim iz hobija?)
25.08.2013. (17:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Tražila si materijala - dobila si materijala! Evo ti još. :)
Nemoj misliti da mi je promaklo kako si pitanje na kraju posta diferencirala za ženu i za muškarca. I ispravno si sumnjala - namjerno nisam to oslovio. Ali ne iz neke agende, nego jer nisam znao što bih počeo s time, nisam dokučivao kamo si ciljala - nisam, ukratko, pokapirao ovo što si u gornja dva komentara se dopunila: da je o tome.
Sad, zato, kad sam skapirao, kad mi je nacrtano... opa! Kako se holy smoke prevodi na hrvatski?
Hlapićka!
Ali prije svega... kad već spominješ da kad već spominjem Austen... kažeš, prototipni primjer da je ''sloboda ženskog lika nekako uvijek u rukama drugoga''. Istina... Jane osvaja čitateljska srca po liniji prvog dijela Julije: kao proročica otiskivanja na pučinu pravog života, života u svoj njegovoj snazi, Osjećaja umjesto Norme - tu se ne preže pičiti kilometrima po kiši i oluji - tim upečatljivije zbog kontrasta s idealnom analnošću viktorijanskog vrijednosnog obzora u kojem je postojala. Nemaš duše ako si žensko, a s 20 nisi bila u Darcyja zaljubljena! Ali je u toj rečenici sadržana odmah i antiteza ove teze. U čemu se sastoji hepiend za heroine iz Janeine zakletve? Mada je točno da one na kraju završe s nekim mladićem osjećajnim i obavezno plemenitim dušom i duhom - jer to je najvažniji uvjet - no za svaki slučaj i plemenite krvi te s izvjesnom godišnjom rentom; bitno im manje, čudo jedno koliko samo manje, bude do čuvstvenih kuhara ili konjušara.
Nije to ni slučajno da je tako napisano. ''It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife.'' Inverzijska ironija sadržana u ovoj rečenici pokazuje koliko je Austen svjesno to tako krojila... s negubljenjem ni na časak iz vida presudnosti općeg mjesta o dobrostojećim single frajerima na meti ženskih uzdaha.
''Élan vital koji proizlazi iz činjenice da kao muškarac zaista vjeruješ u to da si ti taj faktor promjene u vlastitom svijetu?''
A i već si u samom postu citatom (samo da sam znao izoštriti fokus na tom mjestu, mogao sam već tad skopčati kamo smjeraš u zadnjem izvodu) podvukla ''and, of course, money'', kao kapitalan faktor onoga što si, po Jong, svaka žena želi. Vrijedi i ono analogno opće mjesto: da muškarci samo u rijetkim iznimkama čine isto, a po pravilu im to (društveni status, dubina novčanika) nije bitan kriterij kojim gledaju/biraju žene. I misao (ne znam više da li tvoja ili moja :)): upravo od toga što muški rod obilježava instinkt da sam(o) o sebi ovisi - kao ''akter i gospodar svog života'', kojem status i imetak biva funkcija onoga kako i koliko se sam snađe, a ne koga nađe - pošto je historijski smio to, imao tu privilegiju (dok žene nisu) - bit će i dolazi ta razlika u psihološkoj optici što se traži od partner(ic)a.
''Kao žena, vjeruješ li ti zaista da imaš svoj život u vlastitim rukama?''
Pretpostavila si, s priličnom uvjerenošću, da sam ovaj aspekt posta zaobišao naprosto otud što je meni ''to najmanje bitno u čitavoj ovoj stvari''.
E sad... ne mogu reći ni da ni ne. Nisam najnesenzibiliziraniji na svijetu, ali nisam ni žena - i neću se pretvarati da mi je empatijsko dijeljenje ''ženskog pitanja'' prva stvar s kojom se budim i zadnja s kojom liježem.
Pa ipak sam uzviknuo u zapanjenosti - shvativši o čemu ti. Ja stvarno ne znam što je to s tobom, Hlapićka - pritišćeš mi redom sve živčane čvorove, ubadaš iznova i iznova direktno u teme o kojima bih mogao danima, mjesecima, čitav život... knjigu napisati. Odnosno, jesam već... napisao i pišem i pisat ću...
O tome u nastavku.
29.08.2013. (20:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ne znam jesam li te već upućivao na post Bosonoga misao: glavna zvijezda 2. te 9. paragrafa je Virginia Woolf - i njen esej Vlastita soba.
A.D. 2006. naštancao sam ovako, za privatne potrebe, 80-90 word stranica teksta pod radnim nazivom ''Shakespeareova sestra''... Imam špurijus da si čitala Woolfičin esej - pa ću vjerojatno bespotrebno navoditi kako se radi o fiktivnom liku Williamove sestre Judith (ili: što bi bilo da je Shakespeare rođen kao ženskinja?). ''Nije joj bilo ni sedamnaest godina. Pjev ptica u živicama ne bijaše ljepši od glazbe u njoj. Imala je okretnu maštu, bratov dar za melodiju riječi.'' Ali za razliku od Williama, koji je išao u školu, lovio kuniće, zavodio djeve, otišao u London, ''dobio posao u kazalištu, postao uspješnim glumcem i živio u središtu svijeta, upoznavajući se sa svim i svakim, dokazujući svoju umjetnost na daskama, pokazujući svoju duhovitost na ulicama, priman čak i u kraljičinoj palači'', s njegovom jednako izvanredno nadarenom sestrom, stvari su se zbivale bitno drugačije. Pitanje obrazovanja: nisu je poslali u školu; nije učila gramatiku ni logiku, Horacija ni Vergilija. Pa pitanje ''ženskih poslova'': roditelji joj nisu ostavljali vrijeme da čita, morala je krpati čarape i paziti na juhu. Pitanje morala i časti: pristojna žena sjedi kod kuće, kud se ima smucati. Pitanje vlastite sobe: nije imala pravo na odvojen prostor koji bi je štitio ''od zahtjeva i tiranije obitelji''. Pitanje novca: kako ga nije smjela sama zarađivati, nije niti mogla slobodno njime raspolagati. Pitanje društvene funkcije ženke: morala se udati u sedamnaestoj - K. K. K. politika - ''Kinder, Küche, Kirche'' (kad se usudila deklarirati da joj je ideja braka odbojna, proglašena je čudnom i prvo nalemana od strane oca, a zatim pasivno-agresivnom metodom ucjenjivana da se uda za trgovca vunom iz susjedstva). I napokon, pitanje podsmjeha i diskvalifikacije, vjeronauka o ženskoj neprikladnosti za inteligentna zanimanja. Kada ju je ''samo snaga njezina talenta'' natjerala da ipak slomi srce roditeljima i pobjegne od kuće u London, prijavila se u kazalište (''ona želi glumiti, rekla je''). Samo su joj se nasmijali u lice (uz doskočicu ''o pudlicama koje plešu i ženama koje glume'').
Sedam dobrih razloga zašto ne bismo nikad čuli za Shakespearea da je slučajno rođen kao žensko.
Rezime: sama činjenica ženskog spola jamčila je suženost prava, uskraćenost u slobodi, nemanje autonomije ni privatnosti, nevažnost osobne volje, podvrgnutost zabranama, zapovijedima i moralizmima, nemogućnost da se pripada sebi - elem: nepodnošljivu lakoću vlastitoga bića.
Definicija Shakespeareove sestre: ženska osoba koja je egzogeno, samom činjenicom statusa svog spola, osuđena na zapinjanje i neuspjeh u težnji da se ostvari u svome Ja (izbjegnimo svejedno termine ''dar'' ili ''genij''); dakle, predestinirana (rođena kao žensko), desubjektivirana (ne ovisi o njoj).
Sad se ti možda pitaš: ako sam na tu temu ispisao tolike stranice, ne znači li da mi onda ''žensko pitanje'' ipak remeti san više nego sam bio spreman priznati?
A Woolf se pitala: zar nije pravo čudo da roman napisan u Rusiji 1860-ih (''mislila sam na Rat i mir'') može nešto značiti engleskom čitaocu šest decenija kasnije? Zar nije pravo čudo da esej napisan za potrebe dizanja ženske samosvijesti prije osam decenija u Engleskoj, može toliko značiti meni u Hrvatskoj danas?
O, da, digoh i ja dva prsta. Mada inače muškarac iz 21. stoljeća, osjećam se u životu pomalo i kao žena iz 16. Nalazim nečega od nje u sebi. Isti čas kad sam prvi puta čuo za tekst naslovljen Vlastita soba, i o čemu je riječ, bio sam snažno pogođen u solarni pleksus. Pa to se mene tiče! Zabljesnulo me sunce velike arhiteme prije nego sam dospio pročitati i riječ.
Jer glavnu liniju napetosti našao sam ne tek u feminističkoj fronti nego načelno, načelnije, najnačelnije: u drami samoostvarivanja spriječenog egzogenim (najčešće društvenim) faktorima, koji bacaju klipove pod noge. Samo što su eto povijesno baš žene bile one pod čije je noge bacano najviše tih klipova. Ne neke žene, nego ženski rod sustavno, na bazi apriorne diskvalifikacije, odgovarajućeg vjeronauka (''nijedna žena ne može biti glumica''). Povijesno, tj. kao ostvarena zbilja. Ali to je pitanje općeg principa i specifičnog primjera, tipa i modela. Ono što u eseju nalazim još više relevantnim od opažanja ostvarenog modela, jest oslovljavanje samog tipa.
Što kad bismo iz gornje definicije Shakespeareove sestre izbacili spolnu odrednicu i protegli je na opću sudbinu desubjektiviranosti i predestinirane sabotiranosti?
29.08.2013. (20:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Vidi i ovo: Post koji nisam napisao. ''Ah, ja bih bio napisao čudesnu priču o nestizanju... samo da sam stigao!''
I ovo: Ratni dnevnici. Kafkina borba da nešto stigne - da dospije postojati. Kao i njegovi likovi: nikako da prispije u život, u svijet. To mi je bio jedan od prvih postova na blogu - činjenica koja odgovara značaju te teme za mene. Zamolit ću te i da klikneš na link iz posta (Nemanju) te da pročitaš moj komentar tamo. (Koliko samo domaće zadaće ti dajem, ha profesorka! :))
Jesi? Ok, nastavljam.
Ovaj problem ''dvostruke agenture'' protisnuo sam u svojoj ''Shakespeareovoj sestri'' kroz različite životno-književne situacije Kafke, Flauberta, Tolstoja, Prousta, Manna, Austen, Musila, Šimića, Ujevića.... (I čak sam došao u napast da ti ovdje kopipejstam neke dijelove, ali sam se predomislio: radije ću ostaviti da to jednom čitaš kao neke tekstove s glavom i repom, redom kako ide. Dugo mi se to već kiseli; prošlog ljeta sam napravio značajan napor u smjeru dogotovljenja i objave - radni naziv: ''Flaubertov brat'' - no ispriječio se perfekcionist u meni u sprezi sa stalno navirućim drugim temama i postovima.)
Ispunjena je ta moja pisanija motivima kao Krležina ''kutija olovnih slova'' (koja nije mnogo, ali je pojedinčeva zadnja linija obrane) ili Gombrowiczevog ''pera u šaci'' - po kojem sam napokon i sebe kao blogera nazvao. Pero u šaci emancipira, daje neovisnost i ''oduzima onim mozgovima snagu suđenja''. I tek preko njega počinjem stvarno postojati. Judith Shakespeare kao ženska verzija Williama ne bi mogla pisati - dakle, Judith bi bila spriječena u stvarnom postojanju, kao autonoman subjekt. Čovjek ima potrebu da bude netko - to znači, netko suveren naspram svijeta oko sebe, kao osoba. Netko s integritetom, koga karakterizira ''autentično postojanje u duhovnoj sferi''. To je ona sfera za koju Woolf recimo kaže da se Austen u njoj ostvarila, dok Charlotte Brontë nije uspjela (ne do kraja). Deformirala ju je njena situacija Shakespearove sestre i ona se nije uspjela obraniti. 1912. Kafka se nadao ''istinskom ulasku u život''. Ali što dalje, sve više i više je shvaćao da mu se smrt bliži, a da žuđenu, tajanstvenu prikazu neće naći. ''Gdje je taj sudac kojeg nikad nije vidio? Gdje je taj visoki sud do kojeg nikad nije dopro? Dignu ruke i raširi prste.'' Pretvorba čovjeka iz subjekta u objekt. Devalvacija osobe. Nepodnošljivo smo laki: naša osoba malo vrijedi, nema težinu, nitko ju ne poštuje i ne mari za nju. Tvoja volja je nevažna; krši ju se; nitko te za nju ne pita. Svatko polaže pravo na piece of you. Ta stlačenost naših života... Moraš raditi ono što se od tebe očekuje, što se zahtijeva, što ti se nalaže, ili u najmanju ruku, potčinjavati se normama društvenog takta - prešućivati se. Ne smiješ reći ono što misliš, niti raditi što bi htio, niti ne raditi što ne bi htio, niti biti ondje gdje želiš, niti ne biti gdje ne; moraš slijediti upute i pokunjeno kimati glavom. Jedini spas: pero u šaku! Potreba da se duhom branimo od svijeta koji nas pretvara u svoj objekt. Da svom postojanju damo težinu, da sebe vratimo kao subjekte života.
29.08.2013. (20:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ili onaj zapis Mešin s početka Derviša: "Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se vise neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad..."
Ali ako je pisanje jedina obrana od tih valova i kovitlaca nepostojanja u kojima se utapamo, poseban sloj je još onda - onemogućenost da pišemo, u kontinuitetu. To je ta tema ''vlastite sobe''. Nastaje začarani krug: samo pisanjem možemo isplivati, ali pošto nismo isplivali, ne pušta nas se da pišemo. Kafka je bio drastičan slučaj Shakespeareove sestre. Kao i Jane Austen, koja je pisala u nezahvalnim okolnostima ''velike sobe''. Nećak svjedoči: ''Potpuno je neshvatljivo kako je to uspjela izvesti, jer nije imala zasebnu radnu sobu u koju bi se mogla povući, pa je većinu svojega posla morala raditi u zajedničkoj dnevnoj sobi, podvrgnuta svakakvim slučajnim prekidanjima.'' Piše Woolf: ''Pitala sam se ne bi li Ponos i predrasude bili bolji roman da Jane Austen nije smatrala nužnim skrivati svoj rukopis od posjetilaca?''
Kafka-pisac osjećao se u životu, sa svojom književnom situacijom, poput K.-a pred Sudom, ili Dvorcem; izložen nadmoćnom, nerazumljivom svijetu koji ga deformira (''pogleda uprta u dvorac, jer ga ništa drugo nije zanimalo'') i degradira (''nisam mogao misliti ni govoriti u tvom prisustvu'').
(Gombrovičologija: deformacija = Njuška; degradacija = Guza. Njuška & Guza - to ti je pak moj avatar.)
Kundera dobro imenuje novost koju u povijest književnosti unosi Kafka: ''On se ne pita koji to unutrašnji porivi određuju čovjekovo ponašanje. On postavlja bitno drukčije pitanje: kakve su još čovjekove mogućnosti u svijetu u kojemu vanjska određenost postaje toliko nadmoćna da unutrašnji razlozi više ništa ne vrijede?'' Za Kafku, roman više nije psihološki, nego je ''ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet''.
Dixi.
(Samo ću još ovo zapravo: primijeti da mi je trebalo 4 dana za naći prostora/vremena za ispisati ti ovaj odgovorčić. No, da, to je to... i osobnim primjerom ti potvrđujem teoriju.)
29.08.2013. (20:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Izvrsno! Ja sam se posljednjih dana bavila čitanjem zaostataka na tvom blogu, kako si me uputio na Ratne dnevnike.
Izvrsno, kažem, jer si vratio na ljudski. Indeed, Kafka- pisac, muškarac, u istoj je situaciji kao i Austen. Tu se sad opet može reći nešto u prilog njihovim ograničenjima. Da je Kafka- pisac bio potican, da se osjećao voljenim, njegova umjetnost ne bi bila ista. Nije li Jane crpila inspiraciju upravo iz salonskih razgovora pa je stoga bolje da su joj rukopisi bili na dohvat ruke? Zamišljam je kako se pravi da piše pismo prijateljici, a na papiru ispod zapisuje, od riječi od riječi, razgovore posjetitelja.
To je moja sestra jednom rekla, a meni ostalo- nije dobro biti zadovoljan sobom! Dosta mi je ljudi koji stalno govore o sreći i miru kao o jedinim prihvatljivim duševnim stanjima! Svi su umjetnici koji meni nešto znače imali konstantan osjećaj da su nevoljeni i da se moraju dokazati svijetu kroz svoj rad.
Ograničenja, kaže ona, upravo su ono što čini najbolju umjetnost za mene.
Uzgred, sad sam tek vidjela da si i ti išao gledati Orfeja u podzemlju. Uživala sam čitajući taj post. Volim vidjeti (sada ponovno) svoj grad kroz tvoje oči.
01.09.2013. (10:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Nagni se, Narcise... jedan od postova koje bih na prste jedne ruke isturio da me tko za to pita.
A vidiš, sasvim je moguće da smo bili tamo u isto vrijeme na istom mjestu - ni ne sanjajući da ćemo 4 godine poslije o tome komentirati i pitati se. :)
02.09.2013. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
nikad nisam osjetio tu akutnu tugu pa sam prije 7 godina kad me ostavila osoba koju sam vidio kao ljubav života, otišao kod psihjatra koji me laganini otpravio da je to normalno i da sam jak ko lav što mi je dali nevjerovatan osjećaj moći :) daljnje napredovanje u tuzi može biti kao bol radi kojeg se nadaš da će ti se ta osoba, ali isto tako, na neki vrlo mazohističan način, ustraješ u njoj jer ne želiš omalovažavati tu Ljubav sa osjećajem sreće, jer ako si ju prebolio, onda ti o nije bila životna ljubav. Nakon takvog iskustva ne predstavljam si više takva pitanja :)
23.04.2014. (18:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...