Levant (26.08.2010. - 26.08.2012.) |
Rekoh kako ću pisati o mirisima, baranjskima mirisima jutra. Lagala sam, zapravo ni sama ne znam kako mirišu jutra u Baranji? Nekako mi sama pomisao na jutro budi nadu u nove početke, isto kao što me prevečerja bacaju u depru. No, upravo su jutra bila ta koja su donosila najgore vijesti, najveće tuge. Neću pisati o tom, pisati ću o zemlji. Znate, mene je teško odljubiti od ove zemlje. Sve da se i silom pokuša, ja bih i dalje tvrdoglavo prijanjala uz nju kao što neki njeguju loš brak. Ne ide, godinama već ne ide, ali ostaje se zbog tvrdoglavosti ako već ni zbog čeg drugog. Kako se tješe nesretni supružnici, ja ovu zemlju također volim. Što volim, opsjednuta sam njome. Što biste pomislili kada biste se u svom snoviđenju našli među sedamdesetak arapskih konja? Onako kao Alisa onakraj ogledala? Samo, to nije bilo snoviđenje, to je bila Višnjica. Nekad pustara, sada turistički raj. U raj se kako se meni čini dolazi ili po zaslugama ili slučajno? Nevažno, ali ne mogu zaboraviti onaj osjećaj koji mi je umalo natjerao suze na oči od ljepote. Kako reče jedan poznanik, sretni smo što živimo i možemo to vidjeti. Sjetim se onih jadnika koji su sanjali o nečem velikom dok su im drugi objašnjavali koncept mrežnog marketinga. Imate li svoj san? Jebiga, svako ga ima odsanjanog i brižno skrivenog pred samim sobom. Onda me taj san sačeka u nekom zakutku Slavonije, među poljima duhana i suncokreta samo da bi me udario ravno u lice. Pomislim kako imam tisuću razloga zašto nisam ostvarila svoj san i kako su svi bezvezni. Jednostavno nisam, bila sam kukavica. Bila sam previše komotna ili sam smatrala kako je vrijeme još debelo preda mnom? Nevažno uostalom, stojim usred svog sna koji je ostvario netko drugi. Stojim tako i mislim kako bih sve te puste godine staža i socijalnog dala za jutra koja bi dočekivala ovdje, među konjima. Taj ideal kojim se moja generacija, uostalom i svaka ona ispred i iza nas zamišljala život kao uhljebljenje u sigurnu službu. Onda mi se dogodi sloboda, jednostavno tako na dohvat ruke. Onda konj kroz ogradu ponudi svoj glavu da ga podragam, a meni se plače. Ima li što tužnijeg unutar nas od viđenja onog što je moglo biti, a nije? Što smo mogli postati, a nismo? Samo zato jer nas je bilo strah, jer smo prestali sanjati, odrasli smo. Blažena prosječnost koja između slobode i tekućeg računa izabere ovo potonje. Višnjica? Podsjetnik kako je vrijeme okrutan rođak, zao brat. Jeste li vidjeli svoje oživotvorene snove, one koji su mogli biti vaši, a nisu? Ja jesam. |