Živjeti svoj život

14.06.2010., ponedjeljak


Do krvi
Ovih dana čitam kako je umrla Miss Ellie u sedamnaestoj godini.
Tko je Miss Ellie?
Pas, kažu najružniji pas na svijetu.
Zapravo, bila je.
Onda me je to baš rastužilo, jer nema ništa tužnije nego proglasiti nekog ružnim.
Čovjeka ili psa, svejedno je.
Najbolje od svega je što su titulu najružnijeg psa na svijetu Miss Ellie dodijelili ljudi.
Jer ljudi vole to, stavljati etikete pa makar i psima.
Kako su tek ti ljudi izgledali u očima Miss Ellie?
Kaže se, kada bi psi mogli govoriti čovjek bi izgubio zadnjeg prijatelja.
Inače, ovih dana sam u bluesu.
Bez obzira na vrijeme, studen je.
Dođe to tako povremeno, skupi se.
Onda boli život.
Kada se to dogodi poseže se za krajnostima.
Nisam od onih koji tuguju dostojanstveno, a ne.
Ja patim uz dernek.
Mada nema nekog određenog povoda, jednostavno me nekad povuku tonovi u molu.
Pa izgleda kao da se utapam, tonem sve dublje.
Povlači me voda u hladne dubine, a vani je kipuće proljeće.
Kada se to dogodi, onda šećem nekim opskurnim birčevima moje mašte.
Tamo gdje su pjesme bile katarza patnji.
Gdje su bezvremenski glasovi pjevali o gubicima, a čaše pucale kao baloni.
Ja sam dijete osamdesetih, mladost sam proplesala uz zvukove Pet Shop Boysa.
Osamdesete su ostale zapisane u mom genetskom kodu, smrznute u mojim staničnim jezgrama.
Samo, ja znam i onu drugu stranu.
Onu stranu koja je rasturala u nekim sitnim noćnim satima, kada je glazba bila pročišćenje, a životno iskustvo zanemarivo.
Onda tražim te stvari, jer sada ih razumijem.
Razumijem i zašto je Bekim Fehmiu u "Skupljačima perja" lomio čaše rukama.
O da, razumijem.
Jer, postoje neke pjesme koje su ključevi koji otvaraju nešto najdublje u nama, do krvi.
Kada sva civilizacija spada s nas jednim potezom, sva uljuđenost, svo obrazovanje.
Pa sjedimo u nekoj zadimljenoj kafani i vrištimo u sebi za nečim čeg više nema, za nekim kog više nema.
I nebitno je kojeg smo spola, nebitno je s kojeg smo planeta.
To više nismo mi već samo krvavo srce koje pulsira i plače.
"Sve ostalo je šutnja." kako Hamlet kaže.






















- 22:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.