Živjeti svoj život

16.01.2010., subota


Drugarica punkerica je među nama
Ja jednostavno obožavam živjeti u ovo vrijeme.
Ma, ako ću biti iskrena prema sebi...obožavam živjeti u svako vrijeme.
Jednostavno, obožavam živjeti.
Eto, sada kada sam elaborirala kako obožavam živjeti priznati ću i razlog tome.
Naime, mogu biti što god poželim.
Doduše, mogla sam to i prije.
Samo, bilo je malih problema...modnih, ako me razumijete.
Eto, u neko doba svog života odlučila sam biti punkerica.
Ne onako zapravo, više je u pitanju bio modni izričaj.
Samo u doba kada sam ja odlučila biti punkerica to nije bilo kao danas.
Trebalo je uložiti golem trud kako bi se postalom punkericom u zemlji koja je bila podozriva prema svemu što nije uključivalo narodna kola s bijelom maramicom u rukama kolovođe.
Dakle, moj put punk modne ikone bio je trnovit i mukotrpan.
Danas komotno mogu tražiti mirovinu na konto toga jer sam bila autentična žrtva mode.
Dobro bi došao i neki zaštitni dodatak.
U to doba radila sam u tvornici, u pogonu.
To je isto jedna epizoda za sebe.
Dakle, radila sam u tvornici, na normu u pogonu i bila spremna srušiti cijeli sustav proizvodnje samo kada bi mi netko nabavio čvrst gel za kosu koji bi držao šiljke kose u zraku za subotnji izlazak u disco.
Bila sam čista prodana duša, priznajem.
Sam prvi dan u tvornici, nekadašnjem lokalnom OOUR-u većeg nam zagrebačkog SOUR-a bio je pravi debakl. Radnici iz proizvodnje dolazili su gledati novu drugaricu koja je za tu priliku napravila posebnu frizuru.
Dolazili su gledati mene.
Danima sam smišljala koji bi modni izričaj bio najbolji za prvi radni dan?
Nakon što sam u to doba jedinu frizerku najljepšeg malog grada na svijetu izbezumila zahtjevima, pala je odluka.
Pojavila sam se s pola glave ofarbane u plavo, s drugom polovinom u crno.
Naravno, sve je to bilo dignuto u zrak, sa šiljcima, kako i priliči pravoj punk ikoni koja drži do svoje krijeste.
Ispod krijeste kosa je bila obrijana na milimetre, s crtama obrijanim do kože.
Kada zrelo razmislim, ako sam ja bila žrtva mode, onda je lokalna frizerka bila žrtva mene i kao takva zaslužuje isto mirovinu.
Nakon što su me se nagledali, a da mi nisu uputili ni jednu drugarsku kritiku proizvodnja je tekla dalje svojim tokom.
Povremeno su mi starije radnice znale reći "Dušo ti se nikada ne buš udala" i to je bilo sve.
Kako meni zaista udaja nije bila na listi prioriteta, zapravo ni na kojoj listi, zdušno sam se bacila u osmišljavanje svog izgleda.
Više nego zdušno.
Samo, u punku je jedan presudan moment koji odlučuje o svemu.
Stajanje krijeste u stavu mirno rješavala sam mješavinom šećera i vode.
Kažem vam, nije bilo ultra strong gela tada kao danas.
Osim krijeste neizostavno su bili potrebni lanci.
Kako svaki posao ima dobrih i loših strana (osim u Javnoj kući) i posao u tvornici imao je jednu veliku prednost.
Imali smo u sustavu OOUR-a bravariju!
Majke mi mile, nitko sretniji od mene kada sam to otkrila.
Kako je radnička klasa bila vječito na mojoj strani jer sam ih ostavljala neka mirno spavaju s brandyjem koji sam kupila dok sam se vozikala viljuškarom po pogonu, uvjeravanje za lance bilo je peace of cake.
Problem je bio samo u tome što su moji laci oko struka zaista bili pravi lanci, a ne plastičnjaci koje su nosili moji idoli Sigue Sigue Sputnik.
Morate priznati kako hodanje s pet kila lanaca oko struka nije baš nešto što ostavlja ravnodušnim.
Da ne spominjem zvukove kod saginjanja ili plesa.
Obružana lancima made in bravarija OOUR-a, šećernom krijestom i čipkanim rukavicama moje bake kojima sam otfikarila prste, bila sam spremna za suočavanje s izazovima plesnog podija.
Jedino je bio problem što me baš nitko nije zvao na plesni podij za vrijeme sentiša, a ja sam se uzalud pitala u čemu je problem?
Jer znate kao što rekoh, ja sam bila punkerica samo po modnom izričaju dok mi se srce slamalo na "Sad song" Eltona Johna.
Onda sam nakon nekog vremena odlučila kako punk ipak traži previše žrtve.
Više ne postoji lokalni OOUR, izgubio je bitku s pretvorbom.
Zašutjeli su strojevi, hale su prazne, a neki još preostali radnici putuju svaki dan u nekadašnji SOUR na posao.
Ja sam otišla davno.
Ponekad ih se sjetim s čistom radošću kao sada.
Dok prolazim kroz najljepše malo mjesto na svijetu i ugledam na nekom zidiću "PUNK IS NOT DEAD".

mah

Za moje drugarice i drugare iz nekadašnjeg OOUR-a:



- 21:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.