Ljeto s Lizom Svaki put kada palim cigaretu pred očima mi titra "SHIT HAPPENS!". Baš tako piše na upaljaču. Kupila sam ga kako ne bih ni jedan dan slučajno smetnula s uma kako se eto, sranja ipak događaju. Makar je cijeli život savršeno ravna cesta posuta ružinim laticama, ali ponekad znate... shit happens. Pa što se to dogodio? Ništa, eto baš to...ništa se nije dogodilo. Jer, ni ne treba se nešto dogoditi kako bismo shvatili kako već odavno živimo na kredit. Koji kredit? Onaj koji se dobije kada život postane sredovječan, a mi se još nadamo. Onda kada još uvijek imamo lica bez bora, ali zato imamo modrice na duši. Kada mirišemo na nikotin i predaju, a još uvijek vjerujemo kako će ljeto mirisati na dinju. Kada izgubimo osjet mirisa ljeta pa ga mirišemo sjećanjem. Kada u srcu imamo dvadeset i pet, a jednim kutom usana možemo osmjehom izreći cijeli roman. Da li se sranja događaju trenutno? Ne dragi moji, događaju se neprimjetno. Samo se jednog dana probudimo i shvatimo kako svoje bjegove pažljivo planiramo. Onako, skupa s novcima koje čuvamo u pričuvi za porculanske plombe. Nekada kada mi se je bježalo, ja sam bježala glavom bez obzira. U zagrljaj nekim tuđim gradovima, u naručju nekih snenih autobusa ili vlakova koji su mirisali na što li ono...? A sada štedim za bijeg, onako kako nikada nisam štedjela sebe. Kako sam zrelija moje torbe postaju sve veće, jer više je ključeva, više je potrebnih stvari. Nekada sam imala samo sebe i bilo je dovoljno. Savršeno dovoljno. Znala sam kako ću pamtiti ljeta po nekim pjesmama ogrnuta mirisom nade. Ušuškana pred spavanje u dekicu mladosti. Baš kao ono ljeto kada je pjevala Liza. Da li je već onda znala kako je izgubila rat i kako joj ne preostaje ništa drugo osim nade u sreću? Onako iz navike ja sam mislila kako pjeva o ljubavi, a nije. Pjevala je kako se sranja ipak događaju. |