|
PART TWO
''Ti?!'', upitala sam bijesno. Osjetila sam kako mi srce lupa sve jače i jače, do samih granica neprirodnog, strijeljajući ju oštrim pogledom. Možda sam se doimala uplašenom ili iznenađenom, ali to je bio samo bijes, pomiješan sa nijansama prezira i neupitne mržnje koju sam osjećala prema Elbereth.
Ona se samo nasmijala. ''Pa, Maggie? Sretna si što me vidiš, zar ne?'', zapitala je, vrteći svoj dugački, crni štapić među prstima. Zakoračila je prema meni, dopuštajući rubovima široke plave haljine da se vuku po tlu. Ljutito sam stisnula zube i zaustila da joj odbrusim nešto prilično neprijatno, ali me je u tome zaustavio Thomasov povišeni glas što je proparao cijelu Sobu Ogledala. ''Elbereth! Što ti radiš ovdje?!'', uzviknuo je, stajući ispred mene, kao da me pokušava zaštititi.
Elbereth ustuknu. Na licu joj se prelomiše nevjerica i užas. ''T-Thomas? Nemoguće... Ti si mrtav! Barbara te je ubila!'' Njezini isprva glasni i neodlučni uzvici sveli su se samo na mrmljanje praćeno zanesenim odmahivanjem glave. A ja sam bila iznenađena gotovo koliko i ona. ''Thomas?'', upitala sam ga šapatom. ''Kako će moguće da te je primijetila? Zar nisi rekao da te jedino ja sada mogu čuti i vidjeti?''
Kimnuo je glavom. ''To je točno, ali...''
Prije no što je uspio završiti rečenicu, pažnju mi je odvukao kameni izraz koji se ponovno pojavio na Elberethinu licu. ''Oh, dakle tako. Ti si, kao, duh.'' Posprdno se nasmijala, kao da je time želila nadomjestiti one trenutke začuđenosti zbog kojih se očito kajala. A onda se okrenu meni. ''Želiš odgovor na svoje pitanje? Mogu ga vidjeti iz jednog jednostavnog razloga – zato što ga ti vidiš. Mi smo, draga moja, povezanije nego što misliš.''
''Ne razumijem'', rekoh, podignuvši obrvu. ''O čemu govoriš?''
Oštro me je pogledala i zamahnula štapićem prema jednom od silnih ogledala koja su nas okruživala – prema onom gdje se nazirao prizor iz prišlosti, prizor Lujize i Voldemorta kako me drže u naručju. Prodorna plava svjetlost je bljesnula na staklu, mijenjajući tek nekoliko detalja na toj naizgled dirljivoj i harmoničnoj slici. Boja pokrivača na krevetu se iz tamnoplave pretočila u jarkocrvenu, a zidovi prikazane sobe postali su još tamniji i stariji. Sve ostalo je bilo identično. Nepromijenjeno. Jezivo. ''Pogledaj.'' Elberethine oči zasvjetlucaše. ''Ovo su moji roditelji. Moji roditelji i ja.''
Rukama sam obgrlila tijelo, trudeći se da zaustavim drhtaje. Znala sam da govori istinu, osjetila sam to, ali ipak... nisam joj željela vjerovati. ''Znaš i sama, Margaret, da si ti moja Nasljednica. Baš kao što su lord Voldemort i Lujiza Nasljednici mojih roditelja. Baš kao što je Amanda Nasljednica moje sestre Lorien. Vi ste uzeli sve što nam pripada. Vi ste zauzeli naša mjesta na tronu Gospodara Tame. A sada, poslije toliko godina, došlo je vrijeme da se vratimo i ponovno zavladamo svijetom kao nekad, na isti način kao što smo to učinili sa Hogwartsom'', izgovorila je ono što sam već pretpostavljala. A tada se zamisli. ''Ipak, pošto je upravo vaše postojanje doprinijelo našem slavnom povratku, nećemo vas puno mučiti kad vas budemo ubijali.'' Nasmijala se kao da je upravo ispričala najbolji vic na svijetu.
Frknula sam, sada već potpuno sabrana. ''Što vi, zapravo, hoćete od nas?'', upitala sam oštro.
Zamahnula je pelerinom. ''Predmeti moći bi bili dovoljni za početak. '' Zaustavila je pogled na prstenu koji je svjetlucao sa moje desne ruke istim sjajem koji se pojavio u njezinim očima. Zakoračila je prema meni, kao da je opsjednuta, kao da je u transu. ''Sad je vrijeme da uradiš ono što si trebala još u Swanheartu, kad su nas... khm, okolnosti prekinule. Sad ćeš mi predati moj prsten.'' Te riječi su me natjerale da se prisjetim njihovog misterioznog odlaska iz Mračne kule u Swanheartu, koji još uvijek nisam shvaćala. Bilo je sasvim očito da tu postoji još nešto – nešto što, možda, nisam trebala znati.
Njezin glas me trže iz razmišljanja. ''Inače ćeš završiti kao tvoja mala prijateljica, iako mi doista nije plan te sredim. Bar ne na takav način. Tebi ću priuštiti laku, bezbolnu smrt'', dodala je zagonetno. Zamahnula je rukom te iskricama svjetlosti koje su se stvorile na njezinom dlanu učinila da se kraj njezinih stopala pojavi jedno tijelo. Mrtvo tijelo, tijelo Dementie den Adel.
''Što si to napravila?'', upita Thomas šokirano, zureći u Dementijine širom otvorene oči i gotovo prozirne, ispucale usne na kojima je ostao trag krvi.
Elbereth slegnu ramenima. ''Došla je ovdje prva. Morala sam ju ubiti. Nisam mogla riskirati da uzme Pokal Iskonskih i završi natjecanje prije no što se Maggie pojavi. A, moram priznati... i bilo je nekako zabavno...'' Zahihotala se, prekrivši usta rukom. A onda se naglo uozbilji i ponovno me pogleda. ''Sad mi daj moj prsten ako ne želiš i ti završiti tako!''
Uzmakla sam. ''Sanjaj, Elbereth!'', prosiktala sam, podignuvši štapić. Ona me ošinu pogledom kao da se nije nadala da ću se opirati, a potom otvori usta s kojih su se, poput otrova, spremale poteći čarobne riječi...
''Pazi, Maggie!'', reče Thomas, ali bilo je prekasno.
Elbereth je ipak bila brža. ''Crucio!'', vrisnula je. Svjetlost sa njezinog štapića poleti zastrašujućom brzinom i udari u moje grudi prije no što sam uspjela bilo što učiniti.
Pala sam na koljena. Stisnula sam zube u agoniji užasne boli koja mi je istog trena slomila tijelo, ali nisam htjela vrisnuti. Nisam si mogla to dopustiti. Klečala sam na zemlji, zatvorenih očiju i ruku čvrsto pritisnutih uz ledeno tlo sve dok bol nije lagano uminula. Elbereth prođe pored Thomasa i nadvi se nad mene poput sijenke. Šutnula je u stranu moj štapić koji mi je iskliznuo iz ruke prilikom pada. Ipak, naglo sam se ustala, ispravljajući se do svoje pune visine. ''Dobar pokušaj. Ali još uvijek možeš samo sanjati. Ja...!'', započela sam odlučno, ali mi Thomas nije dopustio da nastavim.
''Starbreeze!'', povikao je grčevito, uperivši otvoreni dlan ka zbunjenoj Elbereth. Sa njegove prozirne kože poletješe tri dugačke ledene trake i omotaše se oko Elberethinog tijela, stežući ju. Ona ispusti jedan kratak, bolan vrisak a potom klonu na zemlju, onesviještena.
Tada sve utihnu. Čak i vjetar prestade pjevušiti svoju jezivu baladu. Netremice sam zurila u Elberethino nepomično tijelo što je drhtalo na tlu, što od hladnoće, što od boli. ''Je li ona...?'', upitah šapatom. Dohvatila sam svoj štapić sa zemlje i obrisala ga o rub ogrtača.
''Živa je. Nije pametno da ju ovdje ubijemo'', odvrati Thomas nježno. Pogledah ga. ''Ponekad je dobro biti duh. Znaš, dobiješ neke posebne moći poput ove.'' Blago se nasmiješio. Da sam mogla, sigurno bih ga u tom trenutku zagrlila ili barem stisnula njegovu ruku u znak zahvalnosti. Ovako je sve ostalo na kimanju glave i osmijehu koji sam mu uputila. ''Hajde...'', rekao je tiho. ''Uzmi svoj trofej. Pobjednice.''
Ponovno sam se nasmiješila, zakoračivši naprijed, prema kamenom oltaru sa kojeg se širila zamamna svjetlost Pokala Iskonskih. Ugodna jeza mi je prošla kroz tijelo kad sam se uspela uz nekoliko malih, popločanih stepenica koje su me dovele do tog savršenstva optočenog kristalima na koje sam bez razmišljanja položila obje ruke. Na dlanovima osjetih hladnoću, ali onu prijatnu, ugodnu hladnoću. Svjetlost koja je postajala sve jača i jača natjerala me je da sklopim oči i prepustim se zanosu čarolije što me je lagano obuzimala.
U konačnici, otvorih oči i tada ustanovih da se više ne stojim u Sobi Ogledala, već na ogoljeloj tratini školskog dvorišta, okružena mnoštvom učenika iz sve četiri škole koji su vrištali i skandirali. ''Dame i gospodo, imamo pobjednicu!'' Negdje u pozadini čula sam McKorneričin ushićeni glas i pobjedničke urlike svojih navijača, pretežno ekipe iz Elvenpatha. Blicevi fotoaparata i kamera su mi udarali u lice, ali sam, čak i uprkos njima, jasno zamijetila šok i nevjericu u Barbarinim očima u toj mjeri da je djelovala gotovo očajno. Zarila je zube u donju usnicu i snažno stisnula šake, zureći u mene pogledom punim neskrivene mržnje i upozorenja. ''Maggs, uspjela si!'' Amanda se izdvojila iz gomile i pritrčala mi. Odložila sam Pokal na tlo i dopustila joj da me čvrsto zagrli i poljubi u obraz. U ušima mi je još uvijek odzvanjala graja koja je tresla cijelo dvorište, i koju je u konačnici prekinula profesorica Karyme Johansson. ''Gospođice Riddle, molim vas, pridružite nam se ovdje'', rekla je, nasmiješivši se. Odvojila sam se od Amande i, uzevši Pokal, popela se uz nekoliko stepenica koje su vodile na veliki, tamni zid što je nevjerojatno podsjećao na pozornicu. McKornerica me je kratko zagrlila i pogladila moju kosu. ''Razbila si ih, legendo!'', šapnula je pritom.
Ravnatelji sve četiri škole, Natascha Kakko, Neven Lepir, Frank Rogall i, u konačnici, Barbara, lagano su mi prilazili i srdačno čestitali na pobjedi. Barbara se bezvoljno rukovala sa mnom i prevalila nešto sasvim nerazumljivo preko usana, a potom se povukla u sjenu...
''Sad će nam se pridružiti i ostali predstavnici'', izgovorila je Johanssonica. Zamahnula je štapićem prema Pokalu, koji tada zasvijetli istom onom opijajućom svjetlošću. Od tog trenutka, u mome sjećanju su ostale zamrznute samo nejasne slike događaja koji su uslijedili. Na tratini se pojavljuju Jukka, Carlos i... Dementijino tijelo. Neki učenici uzdišu. Drugi vrište. Frank Rogall pritrčava mrtvoj djevojci i opipava joj vrat, a u konačnici tužno sliježe ramenima i odmahuje glavom. Djevojka jako slična Dementiji izdvaja se iz redova navijačica Tristanie i spušta se na zemlju kraj svoje sestre, dok joj niz lice teku biserne suze. Njezin bolan vrisak sječe napetost i strah u zraku. U konačnici, saberem se, duboko udahnem i odlučim razjasniti misteriju.
''Poginula je u Sobi Ogledala, u borbi sa svojim odrazom'', slagala sam, igrajući se pramenjem svoje duge plave kose. Tupi pogled mi je bio uperen negdje iza brda što su se pružala kroz beskonačnost daljina, za nebo na kojem se već pomaljao mladi mjesec.
''Pazi!'', iznenada vrisne netko. Thomas, čini mi se.
Istog trena, osjetila sam čvrst stisak nečijih ruku oko svog tijela i vrh štapića kako mi se snažno prislanja uz sljepoočnicu. ''Sad si gotova'', začuh Barbarin šapat kraj svog uha. Zvučala je očajno, izbezumljeno... preplašeno. ''Sad se nećeš izvući, Riddleova!''
Svi pogledi sada bijahu upereni u nju. Učenici su stajali u malim grupama, ukočeni od straha i iznenađenja. Barbara je jednom rukom obuhvatila moj vrat, stišćući ga toliko jako da sam gotovo gubila dah.
''Barbara! Pusti ju na miru!'', povikala je McKornerica užasnuto. Htjela nam se približiti, ali ju je Barbara zaustavila u toj namjeri, zamahnuvši štapićem u znak opake, ozbiljne prijetnje.
''Ni makac!'', siknula je. ''Ako se netko pomjeri, Margaret je gotova!''
Progutala sam knedlu. Nisam mogla dohvatiti svoj štapić, nisam se mogla tek tako otrgnuti od nje, a svi ostali su nepomično stajali, kao da ozbiljno shvaćaju njezine prijetnje.
Tada spazih Thomasa. Mahao je rukama i nogama kao ludak, dajući mi do znanja što trebam napraviti. Duboko sam udahnula.
Sad ili nikad, pomislih.
Savila sam nogu u koljenu i snažno udarila Barbaru štiklom u trbuh. Ona zaječa i skloni ruke sa mog tijela, presamitivši se. Odskočila sam u stranu. ''Sharon, sad!'', oteo mi se uzvik.
''Avada Kedavra!'', povikala je McKornerica istog časa, uperivši svoj štapić u Barbaru. Zelena svjetlost presječe vazduh i svom svojom snagom pogodi Barbaru u lijevu stranu grudi, tamo gdje se nalazi ono što zovu srcem...
Ona vrisnu. I pade.
Pala je tlo, mrtva. Napokon mrtva.
Ovog puta, nitko nije ništa rekao. Sve je utihnulo. Samo su se još mogli vidjeti blicevi fotoaparata i zadovoljna lica novinara željnih zanimljivih priča i uzbudljivih događaja. Uzdahnula sam, pomjerivši se do McKornerice koja se sada zadovoljno smiješila. ''Gotovo je, Maggie'', rekla je, gledajući me lijepim očima boje što su krasile njezino porculansko lice. ''Sada je sve gotovo. Inače, ovo je doista bio uzbudljiv Turnir, ha?''
***
''Pretpostavljam da je ovo zbogom, zar ne?''
Thomas i ja smo stajali iza starog hrasta čija se velika krošnja nadvijala nad plavetnilo jezera, promatrajući učenike koji su se lagano povlačili prema dvorcu. Večernji zrak je bio hladan i neobično prazan. Znala sam, slutila sam da je došlo vrijeme rastanka – i, na neki čudan način, bilo mi je krivo zbog toga. Ispunio je zadatak koji mu je bio namijenjen, Barbarina prijetnja više nije postojala, te je njegova duša bila slobodna. Više ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet.
Sjela sam se na kamenu klupu i promotrila njegove zjenice. ''Pretpostavljam...'', odvratio je šapatom. Skrenuo je sneni pogled sa kamenčića što su bili razbacani po zemlji i zaustavio ga na meni, na mome licu. ''Putovanje se ovdje završava. Bar za mene. Iako bih volio da je sve drukčije ispalo.'' Glas mu je bio tih i neopisivo ozbiljan.
Uzdahnula sam. ''Znam. A hoću li te ponovno vidjeti?'', upitah.
''Možda bi bilo bolje da me ne vidiš'', odvratio je. Usne mu se, napokon, raširiše u smiješak. ''Jer, vratit ću se ako ponovno nastanu nevolje, ako ti bude potrebna moja pomoć. Obećajem.''
''Oh...'' Nasmijala sam se. ''Pa, u tom slučaju, nećemo se previše opraštati. Doviđenja, Thomas'', rekoh mu. Okrenula sam se i, prebacivši kosu iza ramena, napravila nekoliko koraka prema vratima dvorca.
''Doviđenja, Maggie.'' Njegov šapat iščeznu među tihim notama proljetnog vjetra, baš poput njegovog lika u magli koja je te večeri, ponovno, uzela Gravestone u svoj nemilosrdni, bolni zagrljaj.
***
''Znači, Barbara je cijelo vrijeme surađivala sa Tarjom i Ralphom?'' Amanda presavi svoju školsku pelerinu i laganim zamahom ruke ju spremi u kovčeg. Kimnula sam glavom, nastavljajući s nanošenjem sjajila na napućene usne. ''Tako je'', promrmljala sam. ''Njezina ideja je bila da me Elbereth napadne u Sobi Ogledala i da me lijepo izuje iz cipela. A kad je ova zakazala, Barbara je pokušala preuzeti stvar u svoje ruke. I vidiš kako je završila.''
Spremila sam sjajilo u svoju kožnu torbu, bacajući posljednji pogled na ogledalo što je visilo na iskrzanom zidu, tik do kalendara na kojemu je bio zaokružen današnji dan. Prvi lipanj. Posljednji dan u Blackgraveu. Prvi dan ljetnjih praznika. U posljednja dva tjedna koliko je prošlo od Turnira podzemlja stvari su se svodile samo na učenje i zaključivanje ocjena, tako da nisam bila iznenađena činjenicom kako su svi ti dani brzo proletjeli. McKornerica je izabrana za novu ravnateljicu škole, što mi je svima još dodatno popravilo raspoloženje, baš kao i činjenica da sam prošla sa svim zaključenim peticama.
''Evo, Maggs, gotova sam'', reče Amanda. ''Bar mislim.''
Uobičajena situacija, rekla bih. Ostalo je svega nekoliko minuta do polaska, a moja sestra i ja smo spremale stvari u posljednjem trenutku. Amanda je zatvorila kovčeg i dohvatila svoju jaknu sa drvene vješalice. ''Ovih par mjeseci što smo ih provele u Blackgraveu stvarno nisu bili laki'', prokomentirala je. ''Mislim, desilo se toliko toga...'' Tada zastade, uzdahnuvši. ''Slažem se. No, ipak dobro se držimo!'', dodadoh živahno. ''Hajde, požuri se. Jedva čekam da vidim Voldemorta i Lu...''
Amanda vrisnu, pokrivši uši rukama. ''Margaret Annabell Revenge Riddle! Već deset puta sam ti rekla da mi ne kvariš ovih posljednjih nekoliko sati sreće spominjanjem te riječi na L!'', zaječala je bolno, praveći grimase. ''K vragu. Zašto nju nitko ne ubije?''
''Mislim da je bilo dosta ubijanja za ovo ljeto'', našalila sam se.
''Da. Jadna Dementia. Jadan Thomas. Jadni svi'', promrmlja Am. Izašle smo na hodnik, gdje se okupila velika većina učenika iz Elvenpatha.
''Jadni mi'', dopunih ju, zaključavajući vrata naše spavaonice. ''Oni kreteni, Tarja i Ralph, i njihove retardirane kćeri nas mogu napasti svaki tren.'' Primila sam ju pod ruku i nastavila koračati kroz uzane, zamračene hodnike na putu do glavnog hola. Spazila sam tračak one lude odlučnosti na njezinom blijedom i naizgled krhkom licu. Nije ništa rekla, ali sam svejedno sa sigurnošću znala što se motalo po njezinim mislima.
Mi ćemo ih čekati. Mi ćemo biti spremni.
***
Lujiza i Voldemort su nas dočekali na peronu. Priznajem, bio je to neobičan osjećaj. Dok sam pohađala Hogwarts, nitko me nije sačekivao ni ispraćao do vlaka, nije bilo nikoga kome bih impulzivno potrčala u zagrljaj i rekla koliko mi je falio, ali sad... Sad je bilo drugačije. Možda sam mnogo toga izgubila dolaskom u Blackgrave, ali nisam se kajala – jer sam dobijala mnogo više. Mnogo, mnogo više...
''Maggie, ubij ju. Povratit ću. Dobit ću proljev. Izbljuvat ću crijeva'', promrmljala je Amanda tijekom narednih nekoliko minuta, dok smo odlazili sa perona što je bio krcat učenicima i njihovim roditeljima koji su sa strahopoštovanjem zurili u nas. Ne obazirući se na njih, Lujiza se okrenu i zagleda se u Voldemorta. Primila ga je pod ruku i utisnula jedan kratak, ali nježan poljubac na njegov obraz. ''Dragi, sve sreća da imamo bar jednu kći koju obožavamo, zar ne?'' Tu skrenu pogled na mene i nasmiješi se. ''Ti si nam, dušo, ponos u obitelji.''
Nasmiješila sam se. ''Hvala, mama.''
Amanda frknu. ''A što sam ja?'', upitala je ironično.
''Ti si...'', poče Voldemort. Tada zastade, kao da ne može pronaći prave riječi. Pogledao je u Lujizu. ''Ljubavi, pomozi mi.''
''...splet nesretnih okolnosti!'', dovršila je.
Prasnula sam u smijeh. Lujiza također. A Voldemort nije ništa više rekao. Zapravo, osmijeh na njegovom licu je govorio više od bilo kakvih riječi što su mu mogle poteći sa usana.
''Ajme meni!'', uzdahnula je moja sestra, sakrivši lice u šake. ''Bit će ovo dugo i naporno ljeto...''
THE END
P.S. Eto, ovako se završava prvi dio Kronika iz Blackgravea. Prije nego što mi kažete da je ovo najgori, najdosadniji i najgluplji post koji sam dosad napisala (što i jeste), molim vas da uzmete u obzir da je iskucan u devet sati ujutru, i to samo iz razloga da što prije završim s ovom pričom za koju mi je inspiracija prosto nestala. Nadam se da je ovih nekoliko mjeseci koliko sam pisala bar nešto vrijedilo, te da mogu reći da je priča u cjelini ipak ličila na nešto. Uskoro planiram započeti sa drugom godinom Maggienog školovanja u Blackgraveu, za koju vam obećajem da će biti zanimljivija i mnogo, mnogo bolja...
|
