|
PART ONE
''Thomas?'', upitah ponovno, osjećajući kako mi glas podrhtava. Zatvorila sam oči i u nevjerici zanjihala glavom, uvjerena da je njegova prilika u polutami samo priviđenje koje će iščeznuti tiho, neprimijetno – upravo onako kako se pojavilo.
Ali to se nije desilo.
Otvorivši oči, spazila sam suosjećajan osmijeh na njegovom bijelom, gotovo prozirnom licu. Približio mi se za nekoliko kratkih koraka, zaustavljajući pogled na mojim očima. Ustuknula sam. ''Nemoguće... ti si mrtav!'' Taj je zbunjeni povik više zvučao kao očajnički vapaj, ali nisam si mogla pomoći.
Ne u takvoj situaciji. Ne tako izgubljena.
''Točno'', reče on krotko. ''Ja sam duh. I ovdje sam da te zaštitim.''
Iako još začuđenija i smetenija nego u početku, polako sam se pribrala. Tempo disanja mi se već sredio, a otkucaji srca usporili. Sjela sam se na rub kreveta, prebacivši kosu na rame. ''Ne razumijem...'', prošaputah, promatrajući ga. On se sjede kraj mene.
''Da me zaštitiš? Od čega?'', upitah ga u konačnici.
Uzdahnuo je. ''Od Barbare Wieners. Istina, ona je samo jedna od mnogobrojnih marioneta u rukama Ralpha Nicolsona i TarjeVan Aden, ali ipak... Moćna je. Opasna je.'' Pokušao je dodirnuti moju kosu, ali je naposlijetku povukao ruku i izvio usne u bolan osmijeh. ''Često mi se desi da zaboravim...'', promrmlja tada, više za sebe. A potom podiže pogled i ponovno ga zaustavi na meni. ''Vjerujem da već sve znaš. Vjerujem da su ti Sharon McKorner i Peter McNeil već sve ispričali, tako da te samo mogu ponovno zamoliti za oprost. Žao mi je zbog svega što se desilo. Maggie, vjeruj mi, nikad ti nisam želio nauditi. Ja sam samo...''
Prekidoh ga. ''Thomas! U redu je'', rekoh mu. ''Doista.''
Nasmiješio se, kao da mi tako želi zahvaliti što mu, poslije svega, ipak vjerujem – a činila sam to samo zato što mi je odgovaralo. Da je to shvaćao, tog osmijeha vjerojatno ne bi bilo. Ali ovako... smiješio se. Iskreno. Dobronamjerno. Prijateljski. Pritom su mu oči neobično svjetlucale pod prigušenom svjetlošću što je obasjavala spavaonicu. ''Mislim da Barbara nešto planira. Nešto što bi možda mogla povezati sa Turnirom'', nastavio je, zagonetnim tonom koji mi se nikad nije sviđao. Zaustila sam da ga pitam na što točno misli, ali me je u tome spriječila škripa vrata i zvuk koraka koji su odzvanjali spavaonicom. Naglo sam se okrenula i ugledala Haley kako stoji naslonjena na dovratak i netremice me promatra. ''Maggie? S kim si ti to pričala?'', zapitala je, pomalo iznenađeno. Gledala je u mjesto gdje je sjedio Thomas, ali činilo se da nije vidjela ništa.
''Ja...'' Zastadoh, zbunjena.
''Ti si jedina koja me može čuti i vidjeti'', šapnu mi Thomas.
Nasmijala sam se. ''Nešto sam pjevušila. Znaš mene'', rekoh joj. Odmahnula sam rukom. ''Zaboravi. A, ovaj... što ti radiš ovdje?'', upitah na kraju.
''Moram razgovarati s tobom. Upravo sam doznala nešto vezano za sutrašnji bal...'', započela je, ali joj nisam željela dopustiti da završi.
''Haley, već sam ti rekla da mi ne pada na pamet da idem na taj glupavi bal!'', povikah na nju, sada već pomalo iznervirano. I bila sam sigurna u svoje riječi, sve dok ona nije neodređeno slegnula ramenima i ponovno progovorila. ''Bojim se da ćeš morati. Upravo smo dobili vijest da će četvoro predstavnika otvoriti svečanost, skupa sa svojim pratiocima'', oprezno je saopćila, kao da se plaši da bih svakog trena mogla početi urlati i histerizirati. ''Zbogom!'', dodala je uz usiljen smiješak što se prolomio na njezinom licu, a onda se brzo povukla iz sobe, zalupivši vratima.
Otpuhnula sam i pritisnula prste uz sljepoočnice, trljajući ih. ''Samokontrola, Maggie... samokontrola...'', mrmljala sam si u bradu, suzdržavajući se.
Thomas je prasnuo u smijeh. Bijesno sam ga pogledala i zamahnula rukom s namjerom da ga udarim, ali mi je dlan samo proletio kroz vazduh. ''Dobar pokušaj'', naceri se on. Isplazila sam mu jezik i nemoćno klonula na jastuke koji bijahu nemarno razbacani po mom krevetu. ''Baš krasno'', procijedila sam kroz zube. ''Još mi je samo ovo trebalo. Pitam se što je sljedeće.''
''Razvedri se'', reče mi on. ''Ne može biti baš toliko strašno, zar ne?''
***
Thomas je imao pravo. Nije bilo baš toliko strašno.
Scene koje su se izdešavale sljedeće večeri na balu ostale su zamrznute u pozadini mojih nesuvislih misli, poput fotki. Lagana, umirujuća glazba, raskošna dvorana sa kristalnim zidovima, svjetla koja su bacale svijeće po plesnom podiju, mnogo pića, mnogo smijeha... a, opet, i izvjesni tračci napetosti koji su sjekli veselje i razdraganost što su ispunjavali zrak. Amanda i ja smo većinu večeri provele sjedeći same u zamračenom kutu i raspravljale o nekim sitnicama kao što su šminka i crna magija, ne obazirući se na glazbu koja je tresla zidove i učenike koji su neprestano plesali, bilo pojedinačno, bilo u paru. Nisam mogla ne primijetiti i zadovoljni osmijeh koji je poigravao na Barbarinim tamnim usnama dok je netremice zurila u nas. Shvatila sam da je, po drugi put, Thomas imao pravo.
Ona doista nešto planira. Nešto opako. Nešto tipično za nju.
Nešto što se itekako tiče mene.
A nije dugo prošlo dok nisam doznala što je u pitanju.
***
Sjedila sam na rasklimanoj stolici, u svom šatoru, osjećajući kako mi se u donjem dijelu trbuha javlja blaga napetost. Jer, Turnir Podzemlja je trebao započeti svakog trenutka. Osluškujući monotone kapi kiše kako lagano udaraju po platnu, bacila sam još jedan, posljednji, pogled na ogledalo koje sam držala u ruci. Odraz na kristalno čistom staklu napokon je pokazao osobu koju sam cijeli svoj život željela vidjeti.
Oči su mi svjetlucale zlokobnim sjajem kakav me je oduvijek oduševljevao, a na usnama boje rubina poigravao je samouvjereni smiješak.
Imala sam snagu. Imala sam moć. Imala sam odlučnost.
Imala sam hladnokrvnost koja je potrebna da bi se postigao željeni cilj.
U ovom slučaju, to je bila pobjeda na Turniru.
Sklonila sam pramen plave kose sa čela i, ustavši se sa stolice, posegnula za svojim uskim crnim ogrtačem. Zidni sat i povici koji su dopirali sa dvorišta dali su mi do znanja da je kucnuo čas da se pojavim.
No, čim sam izašla iz šatora, grupa novinara mi je prepriječila put. Svi su držali mikrofone i video-kamere kojima su hvatali prezir što se prolomio u mojim zjenicama.
''Gospođice Riddle, kako se osjećate?''
''Kakvi su vaši utisci o Turniru?''
''Je li istina da ste vi i vaša obitelj napali Hogwarts?''
Ta i slična pitanja odzvanjala su mi u ušima dok sam se gurala između tih dosadnih nakaza, na putu prema dijelu dvorišta u kojemu su se polako okupljali svi učenici. Naglo sam se okrenula. ''Molim vas, poštujte moju privatnost'', doviknula sam, a potom ponovno potrčala.
Na sred dvorišta, tik do jeza, bilo je postavljeno nešto nalik na pozornicu. Tamo su stajali ravnatelji sve četiri školi, te Jukka, Dementia i Carlos – samo sam im se još ja, kao četvrta učesnica, trebala pridružiti. Čim sam stala kraj Barbare i usiljenim osmijehom pozdravila sve prisutne, ceremonija je započela. ''Ove smo godine odlučili uraditi nešto posebno'', objavila je Barbara, na samom početku. ''Turnir podzemlja se obično sastoji od tri zadatka, ali, ovoga puta, bit će tu jedan. Jedan, ali vrijedan. Naime, umjesto sabiranja bodova iz sva tri zadatka, natjecatelj koji prvi dotakne trofej pod nazivom Pokal Iskonskih, automatski postaje pobjednik ovog Turnira.''
Svi zapljeskaše.
Barbara nastavi. ''Pokal je sakriven u podzemnim školskim hodnicima, u prostoriji koja se naziva Soba ogledala'', objavila je. ''Tamo ćete se suočiti sa vašim najvećim neprijateljom – vašim vlastitim umom.''
Još jedan pljesak odjeknu dvorištem.
Barbara je zamahnula rukom ka tlu, gdje se istog trena formira podzemni tunel sa starim, kamenim stepenicama. Izvadila je iz džepa četiri flašice u kojima bijaše napitak sa esencijom jednorogove krvi. ''Ako netko poželi odustati, neka razbije flašicu i moć napitka će ga apartirati ovdje'', objasnila je, dok nam ih je dijelila. Glas joj je bio dubok i ozbiljan. ''A sada – neka Turnir Podzemlja započne!''
Jukka, Carlos, Dementia i ja smo se nesigurnim koracima uputili niz stepenice što su vodile u unutrašnjost zemlje, ispraćeni snažnim pljeskom i ohrabrujućim povicima naših navijača. Kao da je to sada vrijedilo...
Čim smo sve četvoro stupili unutra, prolaz kroz koji smo ušli se treskom zatvori, ostavljajući nas u mrklom mraku.
''Lumos!'', rekoh istog trena. Ostali učiniše isto. Malene, bezimene iskrice sa vrhova naših isukanih štapića osvijetlile su kamene zidove podzemnog hodnika. Duboko sam udahnula. U ledenom, oštrom zraku se nazirao miris vlage i truleži.
''Oh...'', uzdahnu Carlos, promatrajući okolinu stisnutih očiju. Pred nama se pružao zamršeni splet uskih, mračnih hodnika što je nevjerojatno podsjećao na labirint. A najgore? Najgore je bilo to što je svaki od tih hodnika izgledao isto – prosto niste mogli ni nagađati koji put vodi do Sobe ogledala.
''Pretpostavljam da se ovdje razdvajamo, zar ne?'', rekao je Jukka tiho.
''M-možda bi bilo bolje da za početak ostanemo skupa...'', promrmljala je Dementia nervozno, prolazeći rukom kroz dugu kosu što joj je padala niz ramena. Prostrijelila sam ju pogledom. ''Ne budi glupa!'', rekoh, s prezirom u glasu. ''Mi se sada borimo jedni protiv drugih. A ja namjeravam pobijediti!'' Rekavši to, teatralno sam se okrenula i otrčala kroz prvi hodnik što je započinjao s moje desne strane. Znala sam da gledaju za mnom, osjetila sam njihove poglede na sebi, ali... nisam marila. Nije me bilo briga.
U hodnicima je vladala tišina – zloslutna tišina. Čuli su se samo ubrzani otkucaji mog srca i udarci visokih štikli u šljunkovito, neravno tlo. Grčevito sam štapić, ulazeći sve dublje i dublje u labirint. Imala sam utisak da neprekidno idem u krug.
Nije to bio strah – bila je to neizvijesnost.
Nisam dozvoljavala sebi da se uplašim.
Ne ovdje. Ne sada. Ne na ovakav način.
''Maggie...'', Thomasov šapat dopre do mene. Okrenuh se. ''Što ti radiš ovdje?'', upitah ga, pomalo iživcirano. Nastavila sam hodati.
On me sustiže. ''Pomažem ti'', odgovorio je, nasmijavši se.
Zaokrenula sam očima. ''Dobro. Kako bi bilo da mi kažeš kuda trebam ići da bih stigla do Sobe ogledala?'', rekoh mu, podignuvši obrvu.
''Nisi nikad čula za onu izreku; u labirintu uvijek idi desno da nađeš izlaz?'', odvratio je. Imala sam dojam da ga sve ovo jako zabavlja.
Osvijetlila sam njegovo prozirno lice svjetlošću sa svog štapića. ''Ja ne tražim izlaz. Tražim Sobu ogledala, kokoško'', procijedila sam kroz zube.
Nasmijao se, još jednom. ''Ipak pokušaj ići kroz ovaj desni hodnik'', rekao je u konačnici. Kimnula sam glavom i poslušala njegov prijedlog, krećući kroz uski hodnik koji se pružao desno od nas. Djelovao je više kao neki procjep između dvije stijene nego kao pravi hodnik – vjerojatno da nas zavara.
U konačnici, Thomas i ja smo se našli pred visokim, crnim vratima. Snažno sam ih odgurnula. Treskom su se otvorila, otkrivajući interpretaciju raja... Beskonačna prostorija, prostorija zastrašujuće visokih zidova što bijahu načinjeni od stakla. Od ogledala. Na sredini, na okruglom crvenom ćilimu, stajao je tamni, kameni oltar. A na njemu, na njegovoj glatkoj površini, bijaše položen trofej.
Mali, svjetlucavi pokal optočen kristalima.
Pokal koji je isijavao esencijom čiste moći...
Pokal iskonskih.
Oteo mi se uzdah. ''Hajde, uzmi ga...'', prošaputa Thomas oduševljeno.
No, ipak, nešto tu nije štimalo. Nije moglo biti ovako lako.
Nesigurnim korakom, koračala sam po podu za koji mi se činilo da je također spravljen od stakla. Odrazi na ogledalima što su me okruživali pokazivali su dosad najvažnije trenutke u mom životu. Na jednom odrazu vidjela sam Lujizu i Voldemorta kako zagrljeni leže na krevetu i drže novorođenče zamotano u tamnoplavu dekicu. Ta sam beba, naravno, bila ja. Baš kao i mala djevojčica jarkocrvene kose što se igrala sa svojom, tada još uvijek identičnom, sestrom blizankom. Sa Amandom.
Bili su to samo neki od prizora iz mog života koje sam mogla vidjeti u tom trenutku, dok u konačnici nisam zaustavila zjenice na odrazu što je prikazivao upravo ono što sam tada bila.
Mlada crna vještica, vještica duge plave kose i očiju poput zelenih dijamanata. Nekoliko trenutaka sam tupo zurila u ogledalo, sve dok odraza nije naglo nestalo. Prije no što sam išta uspjela reći ili učiniti, djevojka koja mi bijaše identična, djevojka iz ogledala, pojavila se iza mojih leđa. Spazila sam njezin prodorni pogled tek krajičkom oka, ali je i to bilo sasvim dovoljno da se brzo okrenem k njoj i zaštitnički podignem štapić.
''Ne tako brzo, Margaret Annabell Revenge Riddle...'', rekla je glasom koji je zazvučao baš poput moga. Prepriječila mi je put. Stresla sam se. ''Jesi li spremna suprotstaviti se jednoj od najsurovijih vještica današnjice? Jesi li spremna spoznati vlastitu moć? I jesi li se spremna boriti protiv same sebe?''
''Možeš se kladiti u to. Margaret'', odvratih prkosno, zamahnuvši štapićem. Nisam planirala dugo se zamajavati sa tom imaginarnom glupačom. ''Cru..''
Izgovaranje jedne od tri neoprostive kletve bilo je prekinuto ženskim vriskom:''Avada Kedavra!'', poslije kojeg je druga, preslikana Margaret bolno vrisnula i iščezla neprimijetno kao što se i pojavila - natrag u ogledalo.
''Oh, ne...'', prošaputao je Thomas.
Pratila sam njegov uspaničeni pogled sve do drugog kraja prostorije, odakle se i začuo onaj povik što je prekinuo borbu. Moje zjenice se zaustaviše na njoj.
Na djevojci koja mi je po svemu bila ista izuzev po boji kose.
Na djevojci koja je, nasmijana, stajala kraj sporednih vrata.
Na Elbereth Nicolson.
Nastavit će se...
P.S. E, pa, dragi moji... došli smo i do pretposljednjeg poglavlja priče koja pripada prvoj godini. 
|
