Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

Noć… Noć je odavno primila Gravestone pod svoje okrilje. Zidovi Blackgravea su već odavno bili zatočeni u njezinoj očaravajućoj ljepoti. Sve je bilo mračno. Sve je bilo onako kako sam voljela… Sve je bilo obgrljeno Tamom. Stajala sam naslonjena na prozor i promatrala… Bilo je dovoljno samo promatrati. U glavi su mi se motale najcrnje misli… Misli o Osveti. Znala sam da ću morati riskirati ako želim doći do Pottera, ali sam bila spremna na to… Bila sam spremna na sve.
''Maggie, hoćeš li sa mnom do knjižnice?'', upitala me je Amanda.
Bacila sam pogled na sat. ''Am, sad je skoro jedanaest sati. Sav normalan svijet je u svojim spavaonicama'', odgovorila sam, sjednuvši se na rub kreveta. Znala sam da ću na kraju ipak otići s njom, jer me je u protivnom bila u stanju prebaciti preko ramena i odnijeti do školske knjižnice.
''I što ćeš uopće u knjižnici?''¸ upita Melody.
''Moram vratiti neke knjige. Knjižničarka me proganja u snovima'', objasni moja sestra, povukavši me za ruku. U tre0nu smo se našle na hodniku.
Pogledala sam u knjige koje je držala u ruci. ''Što si to uzimala? I otkad ti čitaš?', upitah, nagnuvši se prema njoj. I tada sam shvatila… Sve tri knjige su bile povezane sa osnivačima Blackgravea. Sa Tarjom i Ralphom… i njihovim kćerima blizankama…
''Am… zašto će ti te gluposti?'', upitah ju.
Vidjela sam da joj je pomalo neugodno. ''Dobro… reći ću ti. Pokušavam saznati kakva je drevna kletva bačena na Tarju i Ralpha. Moram to saznati'', rekla mi je.
''I?'', upitah.
Lice joj se smračilo. ''Nigdje ne piše. Spominje se drvena grčka kletva i neko proročanstvo, ali nigdje ne piše kakvo'', objasnila mi je.
''Zašto se zabrinjavaš oko tih gluposti? Nije valjda da još uvijek držiš teoriju da njihova priča previše sliči našim roditeljima i nama dvjema?'', zapitala sam, praveći grimase.
Zastala je. ''Zar ne sliči?'', uzvratila mi je.
''Sliči, Am'', priznala sam. ''Ali vjerojatno postoji još mnogo sličnih. Mislim, dvoje velikih crnih čarobnjaka koji se vole i imaju kćeri… To i nije rijetkost.''
''Kćeri blizanke'', ispravi me Amanda. ''Kćeri blizanke između kojih je razlika dvadeset minuta.''
Zinula sam. ''Što baljezgaš? Ja sam starija od tebe dvadeset minuta, ali to ne znači…'', započela sam, no Amanda me je presjekla tako što mi je gurnula dvije knjige u ruke i počela listati treću. Nakon nekoliko trenutaka, pokazala mi je dio koji je zaokružila crvenim markerom.

… rođena je djevojčica imena Elbereth,a dvadeset minuta kasnije, rođena je i druga djevojčica kojoj su Ralph i Tarja nadjenuli ime Lorien…

''Kako ovo nazivaš? Šala?'', upita moja sestra.
''Ne. Slučajnost'', snašla sam se. I doista sam vjerovala u to…
Odmahnula je glavom. ''Odustajem. Idemo'', rekla je i povukla me prema vratima knjižnice, gdje smo narednih dvadeset minuta trpile najgori teror. Knjižničarka Hope McBoring nas je udavila pričom o tome kako je njezina teta iz Grčke izgubila cipelu na buvljaku.
''Am, podsjeti me da nikad više ne idem s tobom u knjižnicu'', rekoh joj, kad smo se vraćale u spavaonice. Bilo mi je toliko loše od Hopeinih priča da sam mislila da ću se zbljuvati na licu mjesta. Ali, nisam, pošto mi je pažnju privukao čudan razgovor koji smo začule… Razgovor koji smo začule iz ravnateljičina kabineta…
''Mali Potter nam je nesvjesno učinio uslugu. Moramo što prije djelovati. Sad je pravo vrijeme. Sad kad su slabiji no ikad…'', rekao je jedan glas koji je neodoljivo podsjećao na ravnateljicu Barbaru.
''O čemu oni govore?'', šapnu mi Amanda.
Slegnula sam ramenima. ''Ne znam. Priđimo bliže', rekoh joj.
U trenu kad smo se htjele nasloniti na vrata kabineta, netko nas je pozvao.
''Hej, cure! Što to radite?'', upitao je. Bio je to Thomas. Zapitala sam se što on radi na hodniku u ovo doba.
''Prisluškujemo'', odgovori moja sestra uvjerljivo.
Nasmiješio se. ''Aha. U redu. Maggie, možeš li doći na trenutak?'', upitao je.
Zacrvenila sam se. Amanda mi je namignula i rekla:''Ja ću otići do kuhinje da ukradem neki roštilj. Gladna sam.'' Potom se izgubila među mračnim hodnicima.
''I… kako je tvoja mama?'', upitao me je Thomas, dok smo sjedili u društvenom. Svi su već bili u svojim spavaonicama, osim Amande koja je otišla po klopu. Bili smo sami… Posve sami. Nismo smjeli izići u vrt, pošto smo znali da će McKornerica uskoro početi s inspekcijom spavaonica.
''Bolje. Probudila se. Ali da nije bilo Voldemorta…'', započela sam.
Thomas je prevrnuo očima. ''Naravno. Uvijek je bio Voldemort, Voldemort i samo Voldemort'', promrmljao je.
Zbunjeno sam ga pogledala. ''Što ti imaš protiv mog oca?!'', povikah. Nisam željela da mi glas bude toliko povišen, ali se nisam mogla suzdržati.
''Oprosti, Maggie. Ali, Voldemort je ubio moje roditelje…'', odvratio je Thomas. Ugrizla sam se za usnicu. Nisam znala što bih rekla…
''Oprosti ti meni. Pretjerala sam'', progovorih naposlijetku. ''No, zašto se uopće toliko interesuješ za Lujizu?''
Nježno me je pomilovao po licu. ''Zato što je ona majka jedne prelijepe djevojke. Djevojke koja mi se jako sviđa…'', prošaputao je, a potom prislonio usne na moje. Zagrlila sam ga oko vrata i privukla bliže sebi. Dugo smo se ljubili… Sve dok mi pogled nije pao na moj prsten. Dijamantski prsten koji mi je Draco poklonio. I odjednom sam se osjetila tako prljavo…
Odgurnula sam Thomasa od sebe. ''Izvini', rekla sam tiho, a potom sam potrčala prema svojoj spavaonici. Bila sam tako zbunjena… Tako neodlučna. Thomas ili Draco? Thomas mi se jako sviđao, ali ga nisam dobro poznavala… Nisam znala mnogo toga o njemu, dok smo Draco i ja prošli puno toga skupa. Uvijek je bio tu kad sam ga trebala. A trebam ga i sad. Bar mislim da ga trebam…
Bilo mi je jasno da se moram što prije odlučiti, ali doista je bilo teško…

***

''Gospođice Riddle, kako se usuđujete?! Otkud vam pravo da spavate na mome satu?!'', povikala je profesorica Proricanja sudbine, Karyme Johansson. Melody me je povukla za rukav, kako bi me upozorila da se moram što prije probuditi. A to je neizvodljivo, pošto cijele noći nisam mogla spavati od Haleyinog hrkanja.
Uspravila sam se i protrljala oči. ''Dobro jutro'', rekoh, a potom se opet svalih na drveni stol.
''Vi to mene zavitlavate?! Ustanite'', naredila je, dohvativši imenik.
Tada se umiješala jedna djevojka duge smeđe kose. ''Profesorice, nemojte ju kažnjavati. Ima mnogo problema'', rekla je suosjećajno.
''Tko? Ja?'', upitah, ali me Johanssonica nije čula.
''Znate, njezina majka je jako loše. Gospodari su imali okršaj sa aurorima i…'', nastavila je, ali ju je profesorica prekinula.
''Gospođice Candler, znam što se desilo'', rekla je. Zatim se okrenula natrag meni. ''Kako je vaša majka, gospođice Riddle?''
Zaustila sam da joj odgovorim, ali mi Melody to nije dopustila. ''Uh, jako loše. Gotovo da je i na samrti'', rekla je tužnim glasom. Koja glumica.
''Oh… jako mi je žao'', šapnu profesorica. Nakašljala se. ''Dakle, kao što sam govorila, da biste saznali budućnost, morate poznavati prošlost i razumjeti sadašnjost…''
Kad je sat završio i kad su svi istrčali van iz učionice, prišla sam onoj djevojci koja me je spasila od ispitivanja.
''Hvala ti'', rekoh. ''Spasila si mi život.''
Nasmijala se. ''U svako doba. Ja sam Chloe Candler'', predstavila se.
''Maggie Riddle'', odvratih. ''Pa, Chloe, u kojem si domu?''
''U Elvenpathu, baš kao i ti'', odgovorila je.
Skupa smo krenule na sat Obrane od sila svjetlosti, razgovarajući i smijući se. Imala sam osjećaj kao da ju odnekud poznajem, iako ju nikad ranije nisam vidjela.
Kad smo prolazile kraj kabineta profesorice Thanye Black, osjetila sam snažan udarac u glavu i zbog istog ispustila sve knjige na pod. To je bio onaj Lexyin sadistički sovac kojeg ona zove Deryck (mada bi bolje odgovaralo ime Hitler). Čekaj malo… što Lexyin sovac radi u Blackgraveu sa pismom?
''Deryck, dođi!'', povikala sam, ali me je ignorirao u uletio u kabinet profesorice Black. Zapravo, udario je u vrata koja su bila zaključana. Čudno.
''Požuri se'', reče mi Chloe. ''McKornerica će pošiziti ako zakasnimo na sat.''
Dok smo sakupljale knjige koje su mi poispadale, začule smo buku iz kabineta profesora Juliusa Halliwella. Zvučalo je kao da se netko svađa… Prepoznala sam profesorov glas, ali onaj drugi nisam mogla. Baš kao što nisam mogla razaznati što pričaju… Razumjela sam samo mali dio njihovog razgovora… Razaznala sam samo povik koji se zaorio cijelim hodnikom.
''Avada Kedavra!''

Nastavit će se…