Kronike iz Blackgravea I; Margaret Riddle i Pokal Iskonskih

Otvorila sam oči. Ledeni vjetar mi je udarao u lice. Zidine Voldemortova dvorca su se veličanstveno uzdizale ispred mene, prizivajući me da kročim među njih. Sve je odisalo Zlom... Sve je odisalo ljepotom crne magije...
Uzdahnula sam. Nisam mogla uživati, znajući da je Lujizi tako loše...
Amanda se apartirala do mene. ''Pa, tu smo'', prošaputala je nevoljko.
''Idemo sad'', rekoh. Glas mi je podrhtavao. Čvrsto sam držala Amandinu ruku dok smo koračale po hladnoj zemlji koja je vodila do kapije. A tamo, na ulazu, dočekala nas je žena srednje visine, duge plave kose i dobro poznatih plavih očiju. Na licu joj je titrao smiješak. Dobro poznati smiješak...
''Lexy!!!'', zavrištale smo Amanda i ja, potrčavši joj u zagrljaj.
''Maggs, Am... došle ste!'', povikala je Lexy oduševljeno.
''Otkud ti ovdje?'', upitala sam ju. ''Zar ne bi trebala biti u Hogwartsu?''
Slegnula je ramenima. ''Bih. No, vjerujem da će učenici preživjeti bez Obrane od mračnih sila nekoliko dana'', našali se ona. A potom se naglo uozbiljila. ''Lujiza mi je najbolja prijateljica. Morala sam biti uz nju.''
''Znamo'', reče Amanda zlovoljno.
''Kako je ona?'', upitah, šutnuvši Amandu. ''Mogu li ju vidjeti?''
Šutke, Lexy se okrenula i pokazala nam rukom da pođemo za njom. Kročile smo u tamu začaranog dvorca. Smrtonoše su nam se poklonile. Pokušala sam im se nasmiješiti, ali nisam uspjela... Zato sam samo kimnula glavom.
''Znate gdje je spavaća soba'', reče Lexy, a potom se izgubi među hodnicima koji su sličili labirintu bez izlaza. Amanda i ja smo se uspele klimavim stepenicama do Lujizine i Voldemortove spavaće sobe. Pozdravila sam Petera i Bellu koji su stajali ispred vrata, a potom sam se naslonila na ista i lagano ih odškrinula. U trenu kad sam krenula da uđem, osjetila sam silovit udarac u glavu. Naravno, to je bio Lexyin ludi sovac Deryck, čiji je hobi zalijetanje u glave nevinih prolaznika.
''Dalje od mene, ptičurino sadististička!'', uzviknula sam, mašući rukama. Pljujući perje, otvorila sam vrata sobe.
Lujiza je beživotno ležala na bračnom krevetu u svojoj svilenoj spavaćici. Bila je blijeda. Blijeda kao smrt. Na njezinom prelijepom licu isticale su se samo jarkocrvene usne. Usne boje najslađe krvi... Oči su joj bile sklopljene. A na rubu kreveta, odmah do njezina uzglavlja, sjedio je Voldemort. Bio je blijed gotovo kao i ona. Lice mu je bilo ispijeno. Izgledao je tako izbezumljeno... Tako očajno. Nježno je milovao Lujizinu kosu i nešto šaputao. Na taj prizor, jedna suza mi je skliznula niz lice. Samo jedna, ali dovoljna da me zaboli... Dovoljna da dođe do mog srca...
''Voldemorte...'', zazvala sam tiho. Knedla mi je zastala u grlu.
''Margaret, Amanda, kćeri moje...'', pozdravi nas on, ustavši se sa kreveta. ''Tako mi je drago što ste ovdje.''
''E pa meni nije'', progunđa Amanda.
Zgazila sam joj na nogu. ''Šali se'', nakezila sam se. ''Kako je Lujiza?''
''Nikako. Još se nije probudila'', promrmljao je Voldemort, stegnuvši moju ruku. Pomislila sam da ću morati da stavim gips, ali ništa nisam rekla... Shvaćala sam koliko mu je teško. Shvaćala sam da me doista treba…
''Ali kako se to dogodilo?'', upitah u jednom trenu. ''Još uvijek mi nije jasno.''
''Zapravo, vrlo jednostavno. Potter je iskoristio Avada Kedavru protiv nje. Ublažio sam djelovanje smrtonosne kletve drevnom grčkom čarolijom po imenu Sanctus Sator'', objasnio je on. ''Ali trebala se već probuditi.''
''Jadnica'', zaključi Amanda, naslonivši se na zid. ''Skoro da mi je i žao.''
Okrenula sam se i bacila još jedan pogled na Lujizu. Oteo mi se bolni uzdah.
''Voldemorte, mi se njemu moramo osvetiti'', procijedila sam kroz zube. Pred očima mi je opet bilo to odvratno lice… Potterovo lice. Mrzila sam ga više nego ikad prije. Nitko nije dirnuo one koje volim i preživio… Nitko se nije zamjerio Margaret Riddle i ostao živ. Nitko. Pa neće niti Harry James Potter.
''Tako je. Osveta će biti strašna, budi sigurna u to'', kimnu Voldemort. Sjeo se natrag na rub kreveta i uzeo Lujizinu ruku u svoju. U tom trenu, ona se promeškoljila i lijeno otvorila oči. Ugledavši Voldemorta, nasmiješila se.
''Bok'', rekla je. ''Što se desilo?''
Voldemort je izgledao kao da mu je upravo pao veliki kamen sa srca.
''Imali smo mali okršaj sa Potterom i aurorima'', rekao je. Spustio je nježni poljubac na njezinu ruku. ''Ali, sad će sve biti u redu.''
''Hvala ti što si me spasio'', nasmiješila se.
''Nema potrebe da mi se zahvaljuješ, ludo jedna. Znaš da bih za tebe sve učinio'', odvrati Voldemort.
''To svi znamo'', ubacila sam se.
Lujiza se okrenula ka meni. Osmjeh joj je i dalje titrao na licu koje je sad već počelo poprimati zdravu boju. ''Maggie!'', uskliknula je. ''Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim ovdje.''
''A meni je drago da si ti dobro'', rekla sam.
Skrenula je pogled na Amandu. Lice joj se najednom smračilo. ''Vidim, i skota si povela'', prokomentirala je, uspravivši se u krevetu.
''Skot je ovdje jer ga je tvoja starija kći nagovorila, skote'', nakezila se moja sestra.
''Amandice, ne bih se ja tako zajebavala sa mnom'', reče joj Lujiza.
Nasmijala sam se. Stvari se vraćaju u normalu, pomislih veselo.

***

Ostale smo u Voldemortovu dvorcu do navečer. Dugo smo razgovarale sa našim roditeljima o planovima za upad u Hogwarts i Ministarstvo magije. Ipak, brinula me je činjenica da su aurori otkrili lokaciju Voldemortova dvorca. Mogli su se svaki čas vratiti i ponovno napasti. Lexy mi je rekla da ih je Voldemort skrio nekom posebnom čarolijom, ali sam se plašila da to neće biti dovoljno. Osim ako ne budemo brži od njih i napadnemo ih prvi…
''Mislim da smo ih toliko isprašili da im neće pasti na pamet da se vrate'', tvrdila je Lexy, dok nas je pratila van iz dvorca. ''A uostalom, ja sam ipak doušnica u Hogwartsu. Obavijestit ću Voldyja ako primijetim da su stvari luđe nego obično.''
''Jedini koji je luđi nego obično si ti'', reče joj Amanda.
Lexy je ubrala jednu plavu ružu iz grmlja. ''Slažem se'', rekla je veselo. A potom se okrenula meni. ''Uzgred, kako napredujete ti i Malfoy junior?''
''Ne znam. Nikako'', slegnula sam ramenima.
''Sad joj se sviđa netko drugi'', dopuni me Amanda.
Nasmiješila se. ''Tko je sretnik?'', upitala je.
''Jedan novi dečko u školi. Ime mu je Thomas Holopainen'', reče moja sestra.
Lexy nije ništa odgovorila. Ispustila je ružu iz ruke. Lice joj je mijenjalo boje, iz bijele do tamnoljubičaste. Pomislila sam da će se onesvijestiti ako nešto ne preduzmemo.
''Lex, jesi li dobro? '', upitah zabrinuto. ''Što se desilo?''
Izvještačeno se nasmiješila. ''Što se desilo? Ništa se nije desilo. Što se moglo desiti?'', počela je lupetati. ''Sad požurite, kako ne biste zakasnile na večeru.''
''Ima pravo'', rekoh Amandi. ''McKornerica će nas ubiti.''
Lexy se nasmiješila. Ovog puta, osmjeh je bio iskren. ''Dobra stara Sharon'', rekla je, odmahujući glavom.
Amanda zastade. ''Ti poznaješ McKornericu?'', zinula je.
''Naravno. Išle smo skupa u Hogwarts, samo što je ona mlađa od mene. Zapravo, vaši roditelji i ja smo išli u školu i sa vašom ravnateljicom Barbarom, a bogme i sa vašim profesoricama Thanyom Black i Tarom Finnerty'', reče Lexy ponosno.
Pogledala sam u Amandu. ''Sad shvaćam. Nije ni čudo što je luda, sudeći po tome s kojim je kretenima provela sedam godina u Hogwartsu '', rekoh.
''A s nekim od tih kretena još uvijek ima posla'', dopuni me Am.
''Da li ti to ciljaš na…'', započela sam.
Ona kimnu glavom. ''Da, ciljam na Lujizu. A sad bi stvarno bilo bolje da idemo, jer će McKornerica inače da nam zavrne vratove. ''
''Čuvajte se, cure! I pazite kome ćete vjerovati, jer se ponekad najveći neprijatelji kriju iza krinki najboljih prijatelja!'', doviknula nam je Lexy, prije nego što smo se apartirale natrag u Blackgrave.