danas sam dečak
subota, 29.04.2017.
Word, dvije litre Lowenbraua, zapravo litra, boca koja je nekom ostala na rođenanu. I tri cigarete, mlađa sestra mi ih je dala, kaže „skupila je od bakše za kutiju“. Sjeo sam na HNK. Nakon posla na kojem sam si izračunao financijski plan i shvatio da ja zapravo nemam plan. Nemam ni kune. Gladan sam, ali kažu da je i piva hrana. Nju sam pronašao, to me veseli. Šaljem po stoti put Jasni (mami) poruku, da uplati bar nešto, da sam gladan, a ona „sutra te zovem“. Nikad nije nazvala. Radi u Njemačkoj i da ima dugove, ali baš da ne može odvojiti ni lipe? Dobro, valjda nema.
Volim svoj faks, htio sam upisati dramatrugiju jako dugo, potrudio sam se. Sad, na drugoj godini, kad nema više one stipendije, ja ne mogu, ne čitam, radim sve samo da napravim. Danas sam preselio u drugi stan, ne znam kako ću ga platiti. Dom ne mogu dobiti jer sam iz Zagreba, a i imam psa. Možda neki skvot? Nemam pojma.
Sad, sjedim i vraćam film, nisam s deset mislio da ću s dvadeset i jednom biti gladan, nositi ofucane tenisice i žicati cigarete. Ja sam dno društva. Dno. I taj aktivizam, za što, koga? Pa ja sebi ne mogu osigurati kruh na dan. I veza, kako mogu biti u vezi, odnosu s nekim, ako ja nemam ni lipe. Ne može mene moja partnerica hraniti, to stvara probleme u vezi, strah, nepovjerenje.
Ne znam što bih trebao učiniti.
Nemam nikakve ideje.
Mogu pauzirati godinu ili se ispisati s faksa i jednostavnoo uzeti tacnu u ruke, isto ono što radim od svoje petnaeste. Možda bih plakao, siguno bih, ali ne želim da netko naiđe. Nemam pojma što bih rekao tom nekom. Da sam gladan? Da ne znam kako dalje? Da razmišljam sjebati sve svoje snove za koje sam se trudio ili si oduzeti život?
Nemam pojma.
Želim samo malo stati, prestiti trčati s posla na posao i to je to. Ionako mi ti poslici ne pomažu platiti sve što bih trebao. Leći i ostati tako dva dana. Samo malo slopiti oči i ne misliti.
... samo zapis
"ti me više voliš kad nisam kraj tebe jer onda možeš zamišljati"
rekla si mi to dok smo hodali prema tvojem stanu
zgužvati plahte
popiti dvije litre vode
i govoriti si lijepe stvari
"nije istina"
pomislio sam
ali nisam ti to rekao
šutio sam
promatrao pod kojim kutem stavljaš stopalo kad gaziš
i jesu li nam noge skladne
podudarali smo se
živahno kao i ja
hodala si prema činu koji nas čeka
ne mareći za posljedice
tu večer smo se ludo voljeli
kako sam te volio
sadistički
djetinje
naglo
mi smo mislili da je weltschmerz
karta za vječnost
a svijeće naša mjesečina
više ne postojimo
sakrila si se iza oceana
i odlučila
ostati ondje zauvijek
volim se seliti
opet sam cijelo jutro prenosio kutije
sve ono što mi je važno
bez čega se ne može
najpotrebnije
kad je sve završilo
ušao sam u novo iznajmljeni stan
peti te godine
otvorio prozore
promatrao malo krošnje
zapalio cigaretu
i shvatio
ne može se samo bez tebe
razbio sam sve što sam ponio
bakin tanjur iz sedamdeset i neke
tvoj mali dar iz Španjolske
na kojem si flomasterom ispisala naše inicijale i datum
očev okvir što je bila jedina ostavština nakon smrti
osim dugova i boli
i sve magnete koje smo skupljali
iz stana u stan
onda sam stao
više nije bilo lomljivih stvari
legao sam nasred sobe i
poželio umrijeti
večeras ću izrezati
sva tvoja pisma
posvete iz knjiga
fotografije
a onda možda
i samoga sebe
to ti nikada nisam napisao
napisao bih ti
„volim te“
samo to
ni riječi više
sada kad si daleko 2000 km
sada kad sam te pustio
i mislio da sve samo prođe
ili bolje da upotrijebim skraćenicu
„vt“
nekako ostavlja dojam
usputnosti
ležim između prašnjavih zavjesa
koje ne podnosim
ali si ih ti voljela
i pitam se što bih mogao raditi tako sam
pomislio sam kako je najbolje da umrem
ali što ako se u zadnjem trenutku predomislim
i rukom uhvatim zavjesu
jer ipak ne bih
zadnje što sam vidio
prašina je koja lagano nestaje
ispred mojih očiju
baš kao i ti toga dana
jednopotezno
„objesio sam se“
srijeda, 19.04.2017.
novi početak
naslov zato jer sam mislio pisati o nekakvim filozofskim pitanjima početka i kraja, nas, njih i tebe, ali neću.
zato što mi je upravo donijela čokoladu na posao,
zato što me takva iznenađenja štrcnu i shvatim koliko je ljubav životna stvar.
meni sad nije do filozofije, života ni smrti, meni je do nje, pojave njezina bića u prostoru u kojem se nalazim.
ništa me toliko ne može nasmijati, ni podsjetiti da ipak postojimo u odnosu na onu drugu.
sretan sam
i zaljubljen.
volim.
četvrtak, 06.04.2017.
Često govoriš kako su nas filmovi, crkva i život opteretili monogamijom, živcira te moja žudnja za zauvijek i danas sam shvatio da se ne protiviš samo tome u ljubavnim dramama. Pitam se znaš li da kad mi govoriš da se prepustim, kad se zaklinješ u onu „prepusti se pa kako bude“ da ni sama nisi dosljedna sebi, jer, danas, kad smo trebali imati zajedničku večer, iako si već imala dogovore, ti si bila ta koja se očito nisi prepuštala. Nisi mogla, zbrajala si koliko smo skupa, počelo te strašiti što smo stalno zajedno pa ti je moja prisutnost postala previše. Bila si živčana, a nisi znala zbog čega, možda i jesi, ali nisi si to htjela priznati, a onda si se nakon što sam te pitao jel ti moja prisutnost sad previše, osjećala još gore, a sve zbog toga što nisi to mogla izgovoriti na glas, jer nisi htjela da budem povrijeđen, ali nisi znala da sam samo to htio čuti od tebe. Nisam se mogao nositi s pretpostavkama, i onda si mi rekla da nisam emocionalno spreman na to. Možda nisam, ali još mi je gore kad šutiš. Mrzim tišinu, to me izluđuje. Kao da se cijela ulica suzi, svijet prestane disati i čujem tvoje otkucaje, kako brže dišeš, goriš. A ja bih vrisnuo, udario šakom o zid, bio bih tužan, buntovan i mlad, potrčao bih najdalje jer me počinje biti jako strah, strah da ćeš otići. I onda smišljam kako me ostavljaš, kako ne možeš, i kako mi govoriš da me ne voliš više jednako. Onda legnem u krevet i želim zaspati, onda kada je svijet sužen, a ti si daleko.
