Često govoriš kako su nas filmovi, crkva i život opteretili monogamijom, živcira te moja žudnja za zauvijek i danas sam shvatio da se ne protiviš samo tome u ljubavnim dramama. Pitam se znaš li da kad mi govoriš da se prepustim, kad se zaklinješ u onu „prepusti se pa kako bude“ da ni sama nisi dosljedna sebi, jer, danas, kad smo trebali imati zajedničku večer, iako si već imala dogovore, ti si bila ta koja se očito nisi prepuštala. Nisi mogla, zbrajala si koliko smo skupa, počelo te strašiti što smo stalno zajedno pa ti je moja prisutnost postala previše. Bila si živčana, a nisi znala zbog čega, možda i jesi, ali nisi si to htjela priznati, a onda si se nakon što sam te pitao jel ti moja prisutnost sad previše, osjećala još gore, a sve zbog toga što nisi to mogla izgovoriti na glas, jer nisi htjela da budem povrijeđen, ali nisi znala da sam samo to htio čuti od tebe. Nisam se mogao nositi s pretpostavkama, i onda si mi rekla da nisam emocionalno spreman na to. Možda nisam, ali još mi je gore kad šutiš. Mrzim tišinu, to me izluđuje. Kao da se cijela ulica suzi, svijet prestane disati i čujem tvoje otkucaje, kako brže dišeš, goriš. A ja bih vrisnuo, udario šakom o zid, bio bih tužan, buntovan i mlad, potrčao bih najdalje jer me počinje biti jako strah, strah da ćeš otići. I onda smišljam kako me ostavljaš, kako ne možeš, i kako mi govoriš da me ne voliš više jednako. Onda legnem u krevet i želim zaspati, onda kada je svijet sužen, a ti si daleko.
Post je objavljen 06.04.2017. u 22:28 sati.