danas sam dečak
četvrtak, 03.05.2018.
Mene majka napustila
Izgovori to.
Hajde, samo izgovori.
Samo to moraš reći naglas.
Neće te nitko osuđivati zbog toga.
Znam da neće, ali ja mrzim sažaljevanje,
točno im vidim poglede.
Onda ide iduće pitanje
a otac?
hajde izgovori.
Samo reci.
Nemam ga.
Ne, to nije taj odgovor.
Izrešetali su ga mrtvog nadrogiranog u narodnjačkom klubu,
eto i onda se raspadnem.
Ne plači.
Često odmahnem rukom uz rečenicu
Nismo si bili dobri.
Laž. Bili smo si najbolji, samo sam s njim i bio dobar u cijeloj obitelji.
Tišina, lakše im je.
Nema veze onda, srećom pa niste.
petak, 05.05.2017.
tko je ikad svršio od ljubavi
"mislim da smo danas prvi put vodili ljubav"
rekao sam joj i zapalio cigaretu na prozoru svojeg novog stana,
kroz smijeh je odgovorila:
"ne seri, tko je ikad svršio od ljubavi,
zamišljao si da mi svršavaš po sisama"
zapravo je bila u pravu,
ali nikad joj to nisam priznao.
ujutro sam se probudio i smišljao način kako nju i pasicu natjerati iz kreveta,
idemo na put i mora se spakirati,
a to znači odlazak do njezinog stana,
i rekla je da ima još posla prije.
skuhao sam kavu,
mislim da ih je taj miris digao,
a zatim smo zaboravili na vrijeme
i dugo razgovarali što ljubav jest.
"ja mislim da te ne volim stalno"
rekla mi je,
i ispričala kako ona misli da ni ne zna što ljubav je,
niti može li uopće voljeti.
pitao sam je zašto mi je onda to rekla,
uzela je srk kave i kaazala da je jednostavno to osjećala,
kao da više nije mogla to neizgovoriti.
sjedili smo dugo,
i istog tog jutra me tražila ključ od stana,
shvatio sam da me voli,
koje god ona obrambene mehanizme stvarala
i znao sam da je to posljedica njezine prve veze,
one zbog koje plače na određene pjesme kad zajedno slavimo
staru godinu.
veselim se zadnjem vikendu ovog mjeseca,
dolazi ista ta zbog koje plače,
a ja je malo idealiziram,
iako sam joj se kunuo da nije tako.
priznajem, ali ne idealiziram je zbog nje same,
već zbog pomisli da je nekoga toliko voljela,
toliko voli
i toliko će voljeti,
a u isto vrijeme tvrdi da ne zna što ljubav jest.
upravo to draga,
to je ljubav i ti to znaš.
srijeda, 03.05.2017.
upravo sam puhnuo maslačak za tebe
i sada znam da je to čarolija
kao i naš odnos
maslačak je kao i ljubav
ne biraš
ima ih stotine
ali ubereš baš taj
promatrao sam ga
a kad sam puhnuo
imao sam tisuću želja
onda sam ga posvetio tebi
ne zato jer ne mogu odlučiti
to mi je bila jedina opcija
nisam se mislio
kao u 4.C kojoj pokloniti
valentinovo čestitku
ili kao prvi dan škole
u koju klupu sjesti
bio sam baš ovdje
i baš s tobom u mislima
možda zato što sam zaljuben?
na Mažurancu
danas sam bolje
imam slatke brige oko gradiva na faksu, sve se to da.
puno razmišljam, odlučio sam hodati do posla, sva tri posla. i baš puno hodam.
gledao sam svoju majku kako godinama hoda, noću, rano ujutro, preko dana, nakon posla i kad nije imala posla.
postao sam i ja takav, ali mogu vam reći da pomaže.
grad je najljepši noću, prazan, svoj, preko dana njega stvaraju ljudi, a ovako, potpuno čist, kao prošlo vrijeme, postoji, pun uspomena, sjećanja i znakova, ali sasvim tih.
onda je on samo moj, i svi prostori su prepušteni mojem emotivnom, mojoj mladosti, grafitima i prvim zagrljajima.
mom pušenju iza škole, prvom pijanstvu i prvoj pjesmi.
i sam me vjerujem u početke, a onda hodam i grad me stvara iznova.
subota, 29.04.2017.
Word, dvije litre Lowenbraua, zapravo litra, boca koja je nekom ostala na rođenanu. I tri cigarete, mlađa sestra mi ih je dala, kaže „skupila je od bakše za kutiju“. Sjeo sam na HNK. Nakon posla na kojem sam si izračunao financijski plan i shvatio da ja zapravo nemam plan. Nemam ni kune. Gladan sam, ali kažu da je i piva hrana. Nju sam pronašao, to me veseli. Šaljem po stoti put Jasni (mami) poruku, da uplati bar nešto, da sam gladan, a ona „sutra te zovem“. Nikad nije nazvala. Radi u Njemačkoj i da ima dugove, ali baš da ne može odvojiti ni lipe? Dobro, valjda nema.
Volim svoj faks, htio sam upisati dramatrugiju jako dugo, potrudio sam se. Sad, na drugoj godini, kad nema više one stipendije, ja ne mogu, ne čitam, radim sve samo da napravim. Danas sam preselio u drugi stan, ne znam kako ću ga platiti. Dom ne mogu dobiti jer sam iz Zagreba, a i imam psa. Možda neki skvot? Nemam pojma.
Sad, sjedim i vraćam film, nisam s deset mislio da ću s dvadeset i jednom biti gladan, nositi ofucane tenisice i žicati cigarete. Ja sam dno društva. Dno. I taj aktivizam, za što, koga? Pa ja sebi ne mogu osigurati kruh na dan. I veza, kako mogu biti u vezi, odnosu s nekim, ako ja nemam ni lipe. Ne može mene moja partnerica hraniti, to stvara probleme u vezi, strah, nepovjerenje.
Ne znam što bih trebao učiniti.
Nemam nikakve ideje.
Mogu pauzirati godinu ili se ispisati s faksa i jednostavnoo uzeti tacnu u ruke, isto ono što radim od svoje petnaeste. Možda bih plakao, siguno bih, ali ne želim da netko naiđe. Nemam pojma što bih rekao tom nekom. Da sam gladan? Da ne znam kako dalje? Da razmišljam sjebati sve svoje snove za koje sam se trudio ili si oduzeti život?
Nemam pojma.
Želim samo malo stati, prestiti trčati s posla na posao i to je to. Ionako mi ti poslici ne pomažu platiti sve što bih trebao. Leći i ostati tako dva dana. Samo malo slopiti oči i ne misliti.
... samo zapis
"ti me više voliš kad nisam kraj tebe jer onda možeš zamišljati"
rekla si mi to dok smo hodali prema tvojem stanu
zgužvati plahte
popiti dvije litre vode
i govoriti si lijepe stvari
"nije istina"
pomislio sam
ali nisam ti to rekao
šutio sam
promatrao pod kojim kutem stavljaš stopalo kad gaziš
i jesu li nam noge skladne
podudarali smo se
živahno kao i ja
hodala si prema činu koji nas čeka
ne mareći za posljedice
tu večer smo se ludo voljeli
kako sam te volio
sadistički
djetinje
naglo
mi smo mislili da je weltschmerz
karta za vječnost
a svijeće naša mjesečina
više ne postojimo
sakrila si se iza oceana
i odlučila
ostati ondje zauvijek
volim se seliti
opet sam cijelo jutro prenosio kutije
sve ono što mi je važno
bez čega se ne može
najpotrebnije
kad je sve završilo
ušao sam u novo iznajmljeni stan
peti te godine
otvorio prozore
promatrao malo krošnje
zapalio cigaretu
i shvatio
ne može se samo bez tebe
razbio sam sve što sam ponio
bakin tanjur iz sedamdeset i neke
tvoj mali dar iz Španjolske
na kojem si flomasterom ispisala naše inicijale i datum
očev okvir što je bila jedina ostavština nakon smrti
osim dugova i boli
i sve magnete koje smo skupljali
iz stana u stan
onda sam stao
više nije bilo lomljivih stvari
legao sam nasred sobe i
poželio umrijeti
večeras ću izrezati
sva tvoja pisma
posvete iz knjiga
fotografije
a onda možda
i samoga sebe
to ti nikada nisam napisao
napisao bih ti
„volim te“
samo to
ni riječi više
sada kad si daleko 2000 km
sada kad sam te pustio
i mislio da sve samo prođe
ili bolje da upotrijebim skraćenicu
„vt“
nekako ostavlja dojam
usputnosti
ležim između prašnjavih zavjesa
koje ne podnosim
ali si ih ti voljela
i pitam se što bih mogao raditi tako sam
pomislio sam kako je najbolje da umrem
ali što ako se u zadnjem trenutku predomislim
i rukom uhvatim zavjesu
jer ipak ne bih
zadnje što sam vidio
prašina je koja lagano nestaje
ispred mojih očiju
baš kao i ti toga dana
jednopotezno
„objesio sam se“
srijeda, 19.04.2017.
novi početak
naslov zato jer sam mislio pisati o nekakvim filozofskim pitanjima početka i kraja, nas, njih i tebe, ali neću.
zato što mi je upravo donijela čokoladu na posao,
zato što me takva iznenađenja štrcnu i shvatim koliko je ljubav životna stvar.
meni sad nije do filozofije, života ni smrti, meni je do nje, pojave njezina bića u prostoru u kojem se nalazim.
ništa me toliko ne može nasmijati, ni podsjetiti da ipak postojimo u odnosu na onu drugu.
sretan sam
i zaljubljen.
volim.
