danas sam dečak
utorak, 28.03.2017.
onda kad sam prestala osjećati
braća
udarao si me jer si se bojao da ti netko bude nalik
mislio si da ti oduzimam unikatnost
poziciju u društvu i našoj školi
udarao si me jer si se bojao sebe
znao si da smo bili najbolji zajedno
i imali svoj izmišljeni jezik
udarao si me da si dokažeš da si muškarac
jedini od nas u kući
a ja sam šutio
udarao si me a ja sam prestala osjećati
koža je postala bezosjetilno tkivo, mekana tvar i čekala
pamtila je svaki lagani povjetarac koji je nastao tvojim zamahivanjem ruke
to joj je prijalo jer je hladilo mjesta na kojima si već bio
najbolnije je bilo kad si prestao
čitavo tijelo me peklo
i na nekim dijelovima nastale su male pukotine
koje si širio
svaki puta sve više i više
samo si arkadu uspio iz prve
osjetio sam kako mi odzvanja u glavi
i to je bilo to
bez povjetarca
bez znoja
i bez galame
ustao si i nestao
više mi nisi bio blizu
zalupio si vratima od sobe
ostavio me da se previjam od boli
a oko mene je bio mrak jer sam rukama prekrila oči
godinama sam to prihvaćala kao tvoju poduku
stajali smo rame uz rame
poput braće na obiteljskim fotografijama
i to je bilo nešto
danas znam točno pod kojim kutem najviše boli
kako centrirati ruku i koliko brzo zamahnuti
ti si me to naučio
sve zbog nekoliko tvojih bokserica i kratke kose
malo sam ti i zahvalna jer si ti prvo primijetio
onda kad ni ja nisam znala
danas ti mogu neke stvari reći naglas
bez obzira na to što sam ja tvoj brat
a tebe su učili da mi
dečki
ne izražavamo emocije.
kako me opsjeda vlastito tijelo
tek sad, s obzirom na to da to znam čitav život, otišao sam na razgovor kod jedne psihologinje.
nazvali smo to prijateljskom kavom zato što ona ne drži savjetovanje prijateljima i poznanicima, bio sam jako uzbuđen, i kao što inače u takvim trenucima radim, krenuo sam sat vremena prije. moja pasica i ja. hodali smo i ja sam znao da je to to, to je bio prvi korak, prvo izgovaranje naglas.
više nisam mogao, osjećao sam se kao da cijeli život šutim, svijet je bio najtiši, a u meni je vrištalo. opsjedalo me vlastito tijelo, prije spavanja, ujutro pred ogledalom, kad bih se oblačio, tuširao, skidao, vidio u izlogu, stupao u intimne odnose, ja nisam dobro. shvatio sam da se meni nešto događa na što sam se naviknuo, ali me nije puštalo na miru.
upoznao sam jednu djevojku, koja je sad, nekoliko mjeseci kasnije moja partnerica.
volim njezino tijelo, obožavam način na koji se kreće i užitak koji pružamo jedan drugome. nakon moje ponovne blokade u glavi i njezinog truda i volje, nisam mogao, vrisnuo bih, ali samo sam sjeo na pod njezine sobe. sjela je iza mene i rukama mi obuhvatila trbuh. šutjela je i ja sam dugo šutio, a dobro sam znao što se događa i htio sam to reći, htio sam da zna da se ne radi o njoj. nisam mogao, dala mi je prostora, nije navaljivala. ja sam pokušao nešto reći, ali nisam mogao to izgovoriti.
sjedili smo, dugo.
ona je nekako znala o čemu se radi
inače, ona vam primijeti i shvaća sve što mi se događa u glavi bez da pita.
bilo je to najviše što sam mogao i možda najviše ikada, bilo me strah, ali bio sam siguran da ona neće otići zbog toga, i nije, ovdje je, a meni je najdraže kad me pogleda svojim prekrasnim očima i onda mi zaronimo. ko će dulje, igramo se mjerenja daha. izdržalie smo, nama to ide. uskoro četiri mjeseca ljepote.
ništa nisam rekao u ovom postu i to sam znao prije nego sam ga i zapisao, jer sve se dogodilo od posljednjeg i ne mogu to sve složiti u tako kratkom vremenu.
-zapisao sam si bilješku.
