danas sam dečak
utorak, 28.03.2017.
onda kad sam prestala osjećati
braća
udarao si me jer si se bojao da ti netko bude nalik
mislio si da ti oduzimam unikatnost
poziciju u društvu i našoj školi
udarao si me jer si se bojao sebe
znao si da smo bili najbolji zajedno
i imali svoj izmišljeni jezik
udarao si me da si dokažeš da si muškarac
jedini od nas u kući
a ja sam šutio
udarao si me a ja sam prestala osjećati
koža je postala bezosjetilno tkivo, mekana tvar i čekala
pamtila je svaki lagani povjetarac koji je nastao tvojim zamahivanjem ruke
to joj je prijalo jer je hladilo mjesta na kojima si već bio
najbolnije je bilo kad si prestao
čitavo tijelo me peklo
i na nekim dijelovima nastale su male pukotine
koje si širio
svaki puta sve više i više
samo si arkadu uspio iz prve
osjetio sam kako mi odzvanja u glavi
i to je bilo to
bez povjetarca
bez znoja
i bez galame
ustao si i nestao
više mi nisi bio blizu
zalupio si vratima od sobe
ostavio me da se previjam od boli
a oko mene je bio mrak jer sam rukama prekrila oči
godinama sam to prihvaćala kao tvoju poduku
stajali smo rame uz rame
poput braće na obiteljskim fotografijama
i to je bilo nešto
danas znam točno pod kojim kutem najviše boli
kako centrirati ruku i koliko brzo zamahnuti
ti si me to naučio
sve zbog nekoliko tvojih bokserica i kratke kose
malo sam ti i zahvalna jer si ti prvo primijetio
onda kad ni ja nisam znala
danas ti mogu neke stvari reći naglas
bez obzira na to što sam ja tvoj brat
a tebe su učili da mi
dečki
ne izražavamo emocije.
