danas sam dečak
petak, 05.05.2017.
tko je ikad svršio od ljubavi
"mislim da smo danas prvi put vodili ljubav"
rekao sam joj i zapalio cigaretu na prozoru svojeg novog stana,
kroz smijeh je odgovorila:
"ne seri, tko je ikad svršio od ljubavi,
zamišljao si da mi svršavaš po sisama"
zapravo je bila u pravu,
ali nikad joj to nisam priznao.
ujutro sam se probudio i smišljao način kako nju i pasicu natjerati iz kreveta,
idemo na put i mora se spakirati,
a to znači odlazak do njezinog stana,
i rekla je da ima još posla prije.
skuhao sam kavu,
mislim da ih je taj miris digao,
a zatim smo zaboravili na vrijeme
i dugo razgovarali što ljubav jest.
"ja mislim da te ne volim stalno"
rekla mi je,
i ispričala kako ona misli da ni ne zna što ljubav je,
niti može li uopće voljeti.
pitao sam je zašto mi je onda to rekla,
uzela je srk kave i kaazala da je jednostavno to osjećala,
kao da više nije mogla to neizgovoriti.
sjedili smo dugo,
i istog tog jutra me tražila ključ od stana,
shvatio sam da me voli,
koje god ona obrambene mehanizme stvarala
i znao sam da je to posljedica njezine prve veze,
one zbog koje plače na određene pjesme kad zajedno slavimo
staru godinu.
veselim se zadnjem vikendu ovog mjeseca,
dolazi ista ta zbog koje plače,
a ja je malo idealiziram,
iako sam joj se kunuo da nije tako.
priznajem, ali ne idealiziram je zbog nje same,
već zbog pomisli da je nekoga toliko voljela,
toliko voli
i toliko će voljeti,
a u isto vrijeme tvrdi da ne zna što ljubav jest.
upravo to draga,
to je ljubav i ti to znaš.
srijeda, 03.05.2017.
upravo sam puhnuo maslačak za tebe
i sada znam da je to čarolija
kao i naš odnos
maslačak je kao i ljubav
ne biraš
ima ih stotine
ali ubereš baš taj
promatrao sam ga
a kad sam puhnuo
imao sam tisuću želja
onda sam ga posvetio tebi
ne zato jer ne mogu odlučiti
to mi je bila jedina opcija
nisam se mislio
kao u 4.C kojoj pokloniti
valentinovo čestitku
ili kao prvi dan škole
u koju klupu sjesti
bio sam baš ovdje
i baš s tobom u mislima
možda zato što sam zaljuben?
na Mažurancu
danas sam bolje
imam slatke brige oko gradiva na faksu, sve se to da.
puno razmišljam, odlučio sam hodati do posla, sva tri posla. i baš puno hodam.
gledao sam svoju majku kako godinama hoda, noću, rano ujutro, preko dana, nakon posla i kad nije imala posla.
postao sam i ja takav, ali mogu vam reći da pomaže.
grad je najljepši noću, prazan, svoj, preko dana njega stvaraju ljudi, a ovako, potpuno čist, kao prošlo vrijeme, postoji, pun uspomena, sjećanja i znakova, ali sasvim tih.
onda je on samo moj, i svi prostori su prepušteni mojem emotivnom, mojoj mladosti, grafitima i prvim zagrljajima.
mom pušenju iza škole, prvom pijanstvu i prvoj pjesmi.
i sam me vjerujem u početke, a onda hodam i grad me stvara iznova.
