Ljubav, bijes i prijezir u Zagrebu https://blog.dnevnik.hr/nikaostoic
ponedjeljak, 29.03.2021.
Kad sam bila muško
Moji najdraži textovi su oni napisani za Playboy. Sedam godina kolumni pod imenom Kristijan Martinović. Satira.
Evo jedne meni full drage
PLAYBOY - BROJ 248, TRAVANJ 2018.
MILO VENTIMIGLIA ILITI NOVI DEČKO MOJE BIVŠE
Bivša si je našla novog dečka. Nekog tipa koji se potukao na Coldplay koncertu za vrijeme pjesme The
Scientist, tipa toliko glupog da se usr’o u gaće kad je otiš’o na testiranje na sidu, jer su mu rekli da je
negativan. Zaključio je da je to nešto negativno. Ne pitajte me kako to znam. Ja sam Kristijan Martinović i
sve saznam! Tip je visok 195 i pretpostavljam da je s njim jer mu je ona stvar proporcionalna visini.
Špijunirao sam lika na Facebooku. Tip ima bradu k’o jebeni drvosječa, ima povelik nos, snenoteleći
pogled i fura šiltericu s havajskim uzorkom usred Zagreba, a kao prijevozno sredstvo koristi skejt što je
skroz kontroverzno jer tip ima 35 godina. Meni izgleda kao mješanac Adriena Brodyja i Relje Bašića, al’
ona svojim frendicama (koje su i moje frendice jer ja sam super i dijele se na one koje sam poševio i koje
tek ću poševiti) govori da je on njen Milo Ventimiglia (sad malo guglajte). Rekla im je da tip smrdi/miriši
po jeftinoj cugi i skupim cigaretama i da je njoj to neopisivo seksi. Povratio sam si skoro u usta kad sam
to čuo i morao sam eksati dvije čaše medice s čilijem da se oporavim. Uglavnom, lik mi toliko ide na
živce da bih mu najradije bacio medicu s čilijem u oči. Mislim, OK, prekinuli smo na ljeto, žena ima pravo
nastaviti sa životom i imati svog tipa a la Milo Ventimiglia (pod teškim navodnicima, al’ nek joj bude), ali
ta me njihova veza baš iritira. Saznao sam da kad su išli na prvi dejt, tip odmah počeo vrištati: „Ja želim
da si ti moja cura!”, a u prvih pet minuta drugog dejta već je imao fiks ideju: „Ajmo rentat neki stan i uselit
se zajedno!”
Ona, kako je glupa, sigurno već ide u zalagaonicu da uzme vjenčanicu by Vera Wang. Ona je totalno tip
osobe koji odmah zove Veru Wang čim neka budala sa snenotelećim pogledom kaže dvije riječi: „Moja” i
„cura”. Moram priznati da mi se to na neki zlobni način i sviđa jer, naime, poznata je stvar da tipovi koji
su skloni zaluđivanju na prvom dejtu već za mjesec dana naprave kak bi se na engleskom reklo – plot
twist – i odjebu je preko noći. To su nestabilni infantilni likovi, a ovaj se totalno uklapa u taj profil jer kao
što već rekoh, tip koristi skejt kao prijevozno sredstvo, a ima 35 godina. Trideset i pet. Slovima. On je
dakle jedan od onih koje je pregazilo vrijeme, tip osobe koji brije da je u spotu Avril Lavigne „Sk8er Boi’’
(vidite na YouTube). Naravno da nije u nikakvom spotu jer je preružan da bi ga itko snimao za televiziju,
ali zato je glumac koji igra ulogu svog života: ulogu jebivjetra na skejtu koji smrdi po jeftinoj cugi i skupim
cigaretama. Milo Ventimiglia. Da, ziher! Ako je on Milo Ventimiglia onda sam ja mlađi mlađi i zgodniji brat
jebenog Brada Pitta i kad to kažem baš nimalo se ne zajebavam.
Da sve bude još iritantnije, saznao sam da lik želi da mu se sin zove Vitar. OK, po tome si pašu jer koza
želi da se njen sin zove Val, val kao morski val, ali brate jebote Vitar zvuči k’o romantična riječ za prdac.
Koja budaletina!
Da bi iritantnost dosegla vrhunac, moram vam reći da tip ima psa koji se zove Rotkva. Rotkva kao
povrće! A da bih svemu dodao i tračak degutancije, reći ću vam i fun fact, a to je da tip radi na baušteli.
Bivša trabunja da je on kiparski restaurator, ali ako je on restaurator ičega osim... nije bitno, ne želim biti
prost, ja sam onda Shakespeare. Znate onu foru: bila je toliko ružna da su se i bauštelci na gradilištu
pravili da rade? E, bivša si ziher misli: „Bila sam toliko zgodna da su se i bauštelci jednom našli sa mnom
nakon kaj su stvarno radili!”
Ispričavam se svim bauštelcima koji ovo čitaju, ali ja sam snob i činjenica da taj bauštelac jebe nešto što
sam ja jebao, tjera me na povraćanje i dodatno eksanje još dvije medice s čilijem koje bi mu trebalo
baciti u oči. Da sve bude još gore, lik se okolo hvali da je veliki jebač, konkretno govori: „Ja sam dobar
samo za šljaku i karanje, ku’iš!” Mislim... OK, ja javno pišem u časopisu da sam veliki jebač, ali on nema
pravo to govoriti jer je jebeni bauštelac, a ne ugledni pisac kao ja. Da dodam malo sunca u ovu
sumračnu tamu, načuo sam da je prvi seks velikog jebača i glupače trajao ravno dvije minute ili čak i
manje. Kažem čak i manje jer je ona zaokružila na dvije minute što znači da je bilo manje. Njoj je to bilo
simpatično jer se mrtvački zatelebala u snenoteleći pogled. Trebaju mi još dvije medice s čilijem...
Da stvar bude još bolja, lik ima dva kofera psihičkih problema. Piše statuse na Facebooku da „roni
najcrnijim ponorima svog života”. S tako jeftinim metaforama teško da će ikad pisat igdje drugdje osim na
Facebooku! Ha! Vidio sam neki dan kamion kako vuče demolirani tramvaj i pomislio: Joj, da je barem taj
lik poginuo u tom tramvaju... Znam da je to jako ružno, ali ne mogu si pomoći – mrzim ga iz dna duše!
Baš ga mrzim i medica s čilijem u oči je najmanje što mogu učiniti za njega. Pustio sam si sad
Radiohead i stvar „Motion Picture Soundtrack” i lyricsi Red wine and sleeping pills, cheap sex and
cigarettes su me odmah podsjetili na njega – njegov smrad po jeftinoj cugi i skupim cigaretama, njegova
dva kofera psihičkih problema i njegov jednoipolminutni seksualni performans nakon kojeg bi se stvarni
veliki jebač poput npr. mene ubio. I što ću? Morao sam pod hitno eksati još dvije medice s čilijem. Onda
sam još doznao da je tip toliko glup da ne zna šta je to hashtag. #hashtag! Moja bivša to tumači kao on
je super i to ne zna jer nije pička opsjednuta društvenim mrežama. Ma nemoj molim te, to je opća jebena
fucking kultura! Stavila je neki dan na Facebook stvar Lane Del Rey (ili za majmuna #lanadelrey) „Lust
for Life” i uz to napisala „Jebeš imanje novog dečka ako te na njega ne podsjećaju pjesme Lane Del
Rey”. Milo Ventimiglia za siromašne je napisao komentar: „Awww... Mogla si rađe stavit stvar Video
Games xoxo.” Halo? Ne samo da je tip upućen u opus Lane jebene Del fucking Rey nego piše „xoxo” k’o
neka pičkica od 14 godina.
Al’ moram priznati, dobru stvar mu je posvetila jer u „Lust for Life”. Ide nešto tipa: They say only the good
die young, that’s just ain’t right – i to je točno; tip je trebao poginuti u demoliranom tramvaju, ali ruku na
srce nije više ni mlad. Da je poginuo u tom tramvaju nigdje ne bi pisalo: „Tragedija! Mlad čovjek poginuo
u tragičnoj nesreći u Zagrebačkom električnom tramvaju!” Nego bi pisalo da je poginuo sredovječni
muškarac sa skejtom pod rukom. Ha! Smiješno! Sad sam morao eksati još jednu medicu s čilijem jer
sam slučajno stisnuo na YouTube pjesmu Harryja Stylesa „Sign of the Times” što je glupačina omiljena
pjesma i već ju vidim kako tjera idiota da se ševe na tu pjesmu. Isuse, fuj! U to ime, još jedna medica s
čilijem! Pjesma traje pet minuta i 41 sekundu što znači da se tip stigne poševiti četiri puta ako dobro
računam. Ne znam je l’ dobro računam jer imao sam sve jedan iz matematike u školi. Serem gluposti,
dam se kladiti u karijeru Mila Ventimiglie da tip nemre ševiti četiri puta zaredom jer nije veliki jebač. Ja
mogu pet puta.
„Ja sam samo dobar za šljaku i karanje, ku’iš!” – cool story bro! Za šljaku možda jesi dobar jer si glup k’o
kurac u sladoledu pa jedino kaj možeš je šljakat i gradit zidove od jebenog knaufa, ali za karanje teško.
Dođe mi da tipu s mog lažnog profila napišem na Facebook poruku: „Čuj pjesmu o tvom jebanju s
curama: Neki drugi put!” Neki drugi put su lyricsi pjesme, kužite foru? Dam se kladit u sto hiljada eura
kojih nemam da joj je tip nakon jednoipolminutnog seksa rekao: „Joj, znaš, to je bilo tako jer si mi
toooliko napeta!’” i ona je to popušila i odmah njemu popušila i otpjevala Severinu: „Nima dana nima ure
da mi nisi cvit i pitar, puna mi je duša bure jer ti si mi val i vitar! Nemoj nikad poć bez mene ni postavljat
knauf, pusti vitar da okrene, jedna će me suza slomit!” Val i Vitar – see what I did there?
Dam se isto kladiti da će ga vući 6. travnja u KSET na koncert J.R. Augusta što znači da ja neću doći
tamo jer mi se ne da realno sresti lika glavu višeg od sebe jer bih mu morao baciti medicu s čilijem u oči,
a on bi me vjerojatno onesvijestio šamarom. Zidarskim šamarom!
Čini mi se da mi je malo mučno od previše medice s čilijem. No, nebitno. Bitan je sljedeći fun fact: svi
njezini bivši jebači – osim mene – su njegovi prijatelji. Umjesto da od tog podatka tip dobije dva tjedna
impotencije jer, brate, to je degutantno, tip je izvalio: „Joj, ja mislim da će nas to baš zbližiti” Kako taj tip
može srati to nisu istine! Jedva, ali jeeedva čekam da tip napravi plot twist i odjebe ju k’o zadnje smeće,
pa da mu ona baci medicu s čilijem u oči i počne plakat i povraćat od jada. Onda ću joj opet ja biti dobar!
Ali, guess what, taj film ne bumo gledali... Samo nek’ mi se usudi javiti i bacit ću svima upletenim u ovu
priču medicu s čilijem u oči! Rekla mi je njena frendica (koju sam, usput budi rečeno, poševio) da ta moja
bivša trabunja da nikad nije vidjela ništa toliko divno kao taj tip, što naravno nema apsolutno nikakvog
smisla niti veze s mozgom jer, kao što rekoh u početku ove mučne priče, tip izgleda kao mješanac
Adriena Brodyja i Relje Bašića i fakat ne kužim šta je tu divno!?
Ta ista frendica mi je rekla da je tip, pazite sad, kod moje bivše dobio bonus bodove jer nije uhljeb za
cigarete i cugu. Smijeh! Taman posla da netko s 35 godina kog je pregazilo vrijeme još nema 50 kuna,
ali realno, bivša ima povijest dejtanja tipova koji nisu imali za fliper i ona ih je uzdržavala. Koja jadnica.
Sad ona ima sebi svjetsko čudo jer tip nije uhljeb za cugu! Wow, kakav uspjeh! Još je ona njemu rekla:
„Joj, ti si tako super jer nisi uhljeb”, a tip je odgovorio: „Pa nisam, ja sam bauštelac” jer je shvatio da ona
misli na državne uhljebe jer čak ni njemu bauštelcu ne pada napamet da postoji žena koja ima povijest
dejtanja njegovih prijatelja kojima je davala džeparac. Kad to sve spomenem dođe mi slabo i treba mi još
koja medica s čilijem jer nemrem hendlat činjenicu da sam ja to jebo!? Koji sam ja isto jadnik pa skupljam
jadnice i dejtam ih godinama... Čak mi je u jednom trenu palo napamet da ju ženim. Ja sam je htio ženiti
i pružiti joj život kakav sam mislio da zaslužuje i onda si ona s nađe bauštelca i fantazira da joj je to
prava ljubav i odmah zove Veru Wang da joj šiva vjenčanicu...
Znate kaj, zlo mi je od ove priče i prestajem ju pisati iz ovih stopa. Vjerujem da će i mom uredniku doći
slabo kad pročita ovo iako smatram da mi je ovo jedan od najbrutalnijih tekstova u mojoj desetogodišnjoj
kolumnističkoj karijeri. Gasim kompjuter i idem povraćati jer sam se prepio medice s čilijem. Popio sam
skoro cijelu bocu za vrijeme pisanja ovog teksta. Ljudi, ostajte mi dobro i ako vidite na ulici ostarjelog lika
na skejtu sa šiltericom s havajskim uzorkom koji izgleda kao Milo Ventimiglia za siromašne – bacite mu u
moje ime medicu s čilijem u oči...
Blagajnice, prodavači - SUOSJEĆAM DEEPLY
Ne tako davno, bila sam vasnica butika koji je prodavao nekoliko britanskih i američkih street style alternativnih brendova. To se stručno zvalo ''High Class Tattoo Culture'', dakle odjeća za mlade, ali nešto višeg cjenovnog ranga, ne suludo skupo, ali malo iznad npr. Zare. Obnovila sam kompletno derutni prostor u Rotonda Centru u Jurišićevoj i na dan isteka ugovora vlasnici su ga odlučili prodati za neku suludu cijenu od 3.500 € kvadrat ili ovako neka nebuloza - jer sad je ličio na nešto. Bila sam ljuta jer to je jako bezobrazno, netko ti uredi derutni prostor i onda ga ti prodaješ jer je dobio na cijeni - plakala sam i psovala, ali istovremeno mi je laknulo. Laknulo što više NE MORAM BITI PRODAVAČICA (o tome koliko me država izjebala da dobijem sve dozvole neću pisati jer ću si nabiti moždani, ovo je priča o LJUDIMA iliti kupcima).
Gledam sada u koroni blagajnice, ljudi živčaniji i luđi nego inače. U svakom supermarketu u koji uđem nađe se netko tko ne želi staviti masku, netko tko se gorljivo svađa oko naknade za povratne boce, netko uvijek vrši neku pasivnu agresiju.Ili agresiju u klasičnom smislu. U supermarket dnevno uđe... ne znam koliko stotina ili možda čak i tisuća ljudi, ljudi sa milijun ćudi i neliječenih psihoza. Jednom mene neki čovjek kojem se ludilo vidjelo u očima iznad maske napao da je ''on imao pravo prvenstva na pivu koju sam ja uzela'' i matematički mi objašnjavao zašto. Ludi ljudi, jebote. I te prodavačice to trpe. I svaka im čast, za to treba čvrstoća. Vjerujem da neke plaču kad dođu kući.
Ja sam imala butik odjećom, prije korone i masovnog ludila, i dnevno bi mi ušlo 15ak ljudi i obavezno jedna luda ili agresivna osoba. Ja sam ludjela. Dolazili su ljudi sa takvim idejama i izjavama da sam ja mrzila vlastiti butik. Ženu koja je unutra počela vrištati da svugdje vidi točkice neću ni spominjati jer ta je bila doista bolesna. Pričat ću o ''normalnim'' ljudima s luđačkim idejama koji su moje živce parali do nule.
Evo nekoliko primjera - kakvi se sigurno dešavaju u svakom dućanu odjećom samo ja to ne znam jer ne poznajem nikoga tko tako negdje radi.
Svaki tjedan dolazila je jedna žena po jednu majicu. Isprobala ih je sve, svaki tjedan, iako ako probaš jednu majicu, ona je modelom ista kao i ostalih 20 drugačijeg dizajna i ne moraš ponovno isprobavati. Ta je isprobavala i u kombinaciji plača i agresije tjerala mene da ju uvjeravam da nije debela. To je svaki tjedan trajalo 45 minuta. Svaku je isprobala ponovno. I kupila na kraju. Ostavivši mene izmučenu od te psiho torture da sjedim u stanju medicinskog šoka. Jednom me pozvala na cugu i ja sam joj iskreno rekla: ''Oprosti, jako me smeta tvoja energija'' - morala sam jer kava s tom nabrijanom agresivnom ženom bi me ubila.
Naravno, često su dolazili ljudi koji bi isprobali sve, napravili nered, sve izvrnuli i otišli. To svaki dan obavezno - jer ljudima je očito hobi isprobavanje svega u dućanu. Uvijek žene. Muški bi došli, probali jednu majicu da vide veličinu, kupili dvije ili tri i otišli. Ali žene... Jedna, 40+, rekla bih, je obukla majicu, slikala se za Facebook i čekala preko pola sata da vidi koliko će lajkova dobiti. Ako bi dobila dovoljno lajkova, kupila bi majicu. To je učinila nekoliko puta.
Onda tu su žene koji bi dolazile i odabrale najskuplji artiikl - jednu haljinu za tisuću i neš kuna - i pitale da li one to mogu besplatno posuditi jer ''njima to treba samo za jednom''. Neću komentirati.
A ta haljina je biia takva da zahtijeva ''pješčani sat'' građuu tijela i besprijekornu vitkost kakvu rijetko tko ima - no, uporno su je na sebe navlačile žene visine 165cm od 80+ kila. Halo? Molim? Zar ljudi nemaju ogledalo? Nemaju. Nakon 15 takvih na silu navlačenja haljina je za smeće.
Vrhunac je bila žena koja je u 5 popodne došla s psom, povelikim, kupila nešto i pitala me da li može na doslovno 5 minuta ostaviti psa - koji ne smije biti u dućanu odjećom ovako i onako jer takav je zakon barem bio tada - jer ide prek ceste u banku na zatvoreni bankomat. Molila me. Nevoljko rekoh da može, ali doista 5 minuta. Radno vrijeme trgovine je do 8 navečer, a cijelog shopping centra do 9. Žena je došla po psa pijana 5 minuta do 9 i rekla: ''Eeeee, sorry, srela sam frenda. Hvala ti puno, ćao!'' - i uzela psa. Nemojte me sad pitati zašto ja tog psa nisam odvela u neku veterinarsku stanicu ili što već jer pas koji mene ne poznaje i nepovjerljivo me gleda, ne želi ići sa mnom nikuda. Kako da čovjek ne popizdi.
Zatim su dolazile žene koje bi VIKALE na mene da zašto je nešto skupo, a one nemaju novaca!!! Šta? What? Dovodila sam se do toga da objašnjavam da ja te stvari nisam našla na cesti nego uvezla iz Amerike i platila carinu te još snizila malo cijene da budu niže od preporučenih da ih prilagodim Hrvatskoj. Ovo zvuči smiješno, jer to bila trgovina, legitimna trgovina, ali žene su žicale da im se poklanja. Jesu. Da li je to normalno? Meni nije.
50% popousta (i zaradila valjda ništa) sam davala jedino klincima od nekih 14 godina koji bi petkom nakon škole dolazili i s tugom u očima zbrajali kovanice i novčanice od 10 i 20 kn. Njih mi je bilo žao. Loš sam prodavač, očito.
I svaki dan bi došla neka žena i pitala da li ja radim krojačke popravke. Svaki dan netko. Šta? Ne, ne radim. Jedna me pitala bih li ipak pokušala jer njoj je hitno prekrojiti nešto.
Dućan sam imala nekih godinu dana i svaki dan je bilo nešto tako. Svaki. Uvijek neko ludilo. kad su drsko rekli da ga prodaju, rekli su mi da imam tri mjeseca da se iselim. Otišla sam isti vikend, nadrkana, bijesna, tužna, ali istovremeno beskrajno sretna što Urbani Jednorog više ne postoji jer ja ne mogu biti prodavačica i podnositi ta ludila kupaca, kupaca koji to nisu nego me mentalno izmuče, naprave nered i još me uvrijede da sam bezobrazna i zla jer nije sve besplatno kako bi oni htjeli.
Sad to radim online. URBANI JEDNOROG
Zato... SVAKI RESPECT PRODAVAČICAMA U SUPERMARKETIMA koje sve vrste luđaka i kretena imaju non stop.
Minuta šutnje za njih.
nedjelja, 28.03.2021.
Anarhijo moja i tvoja, stigmo naša
Bila sam čudan građanin ne znam kojeg reda danas.
Ovo sam ja, ako netko ima krivu predodžnu s kime ''priča'' ili koga čita.
Ja sam neka mlada duša starog rokenrola, s tu i tamo kojim umetkom punka. Osoba koja je zbog svog izgleda često optuživana da krade u dućanu. Nikad nisam ukrala ništa, osim slučajno upaljača kojeg sam automatizirano spremila u džep. No istetovirana sam, kako mater kaže, kao nogometaš. Moj odabir, moja želja, moje tuge sve sabrane u tetovažama. Čista su mi samo leđa, gornji dio, i potkoljenice. I rekla sam svojoj tattoo ženski: ''Ako dođem s idejom da tetoviram slijepoočicu, ako kažem da mi tetoviraš CHAOS, zovi Vrapče, udari me u glavu, zovi moju mamu!'' - Samo je lice too much.
Prste sam istetovirala jer sam to oduvijek željela, ali - bilo je too much. Odjednom me ZABOLIO KURAC i više nije too much. Ne volim prstenje, smeta me nekako, a tetovažom je moja potreba za kićenjem zadovoljena.
Neću tu sad redati slike. Reći ću samo: ja sam ja, onakva kakva želim biti. O da, osuđivana u ovoj zemlji, jednom nisam platila taxi jer mi je taxist rekao da - zbog tetovaža - ja sam kurva i kriminalac. Nisam platila jer sam mu rekla da on ne želi moj prljavi novac.
Predrasude kod nas su sranje. Kad dođem u apoteku očekuje me pitanje: ''Vi ste ovisnik?''
Da, jesam, o cigaretama i kavi, a od ovisnosti o Coli sam se sama skinula, cold turkey, hvala na pitanju. I nabijem te. Tu istu apotekaricu sam vidjela kako nakon posla kupuje šest limenki onih ''plavih'', onih Lowenbrau najjeftinijih piva. Kupim to i ja ljeti za plažu nekada, ali ne govorim okolo ljudima da su ovisnici. U Zagrebu sam to zadnji put kupila s 20 godina, puno sam rekla. Pijem ''Peti element'' ako netko pita.
No danas...
Nedjelja...
Supermarket.
Ispred njega dečko, punker u onom punom smislu. Ono nešto kao Sid Vicious, ono što se rijetko viđa. Pravi punker. Žica kunu prolaznike, ali ne bezobrazno kao cigani, nego onako ''gradski''. 20ak mu je godina.
Ja mu reko: ''Nemam keš, imam karticu. Oćeš pivu?''
Ozario se, i rekao ''Može'' uz širok osmijeh kakav dugo nisam vidjela. Da je to bio neki pijani tip, ignorirala bih ga, ali ovaj se doimao kao dečko koji sve što sada želi je popiti tu pivu za koju mu fale 4 kune i 19 lipa.
Kupila sam mu Gričku vješticu jer - kao što volim reći ''nismo cigani i ne bumo se ciganili za 3 kn'', a i ima više posto alkohola. Zagrlio me srdačno. Možda sad imam 'ronu.
Zašto sam mu to kupila? JER SVI SMO JEDNOM BILI MLADI, JEBEM VAM MATER.
Svi znamo one večeri kad nam jedno pivo život znači jer još imamo volje za zabavu i zajebanciju, a teško je isfinancirati pljuge, cigarete, što već.
Jedna frendica je jednom rekla: ''Trebao bi postojati zakon prema kojem je protuzakonito pušaču uskratiti cigarete''
I bila je u pravu. Ovo je bio nepisani zakon u kojem sam u tom dečku prepoznala sebe, dok su ga drugi slali u kurac - neradnik, majmun, budala.
DEČKO JE MLAD, NEDJELJA JE I HOĆE PIVU, DAJ MU JE AKO MOŽEŠ, A SPIKE ''Nađi si posao i ošišaj se'' SAČUVAJ ZA NEKOGA KOD SEBE DOMA,
Ako si toj osobi baka.
Vidjela sam davnu sebe u njemu, i njegova sreća zbog Gričke je i u meni pobudila neku malu sreću. Felt good.
Ja sam inače ona osoba koja djeci daje cigarete, ali o tome neki drugi put...
subota, 27.03.2021.
Unikatni BIKINI za koronaško ljeto vol.2
Već sam napisala post o majicama, ALI OVO JE BOLJE: unikatni bikini
Jednodjelni i dvodjelni (u varijanti s podstavljenim grudnjakom na naramenice + visoko rezane gaćice i varijanti bez podstave s vezanjem oko vrata i gaćicama niskog struka)
Imamo i za djevojčice od 92 cm visine pa naviše d
Badići nisu prozirni čak i ako su svijetle boje (testirano!! #bitno)
Brzo se suše, čvrsti su (kak ga zavežeš tak stoji cijeli dan, ako čak ne i tjedan)
Cijena je 59€ (govorim u eurima jer dobiješ račun u eurima), to vrijedi za sve gotove dizajne koje ću gomilati svaki dan hehehe
A ako želiš nešto po svom ukusu što ću nacrtati samo za tebe - 75€
svi upiti na nika@jednorog.biz, a šta se sve nudi čekiraj na Urbani Jednorog - BRUTAL PRINT PROJECT
evo nekoliko primjera.
Mwah
Majice po narudžbi :)
Did you know? Niste. Dizajniram majice.
Pejđ s radovima je ovdje: Urbani jednorog - Brutal Print Project
Svi mogući i nemogući načini plaćanja
kontakt i info: nika@jednorog.biz
Mwah
ponedjeljak, 22.03.2021.
Zašto žene kad se udaju odbace svoje prezime?
Emancipirana ženo, udala si se i odbacila sve što si do sad bila jer očito smatraš da si bez muža bila ništa. Jadno, gospođo, jadno.
''Prezirem žene koje na vjenčanju uz muževo prezime zadrže i svoje! Sere mi se od takvih!'' - piše neki lik status na Facebook. Ja mu komentiram: ''Meni se sere od onih koje odbace svoje prezime'' - na to će lik u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIV ŠTO SI TI GLUPA?, a ja njemu, isto u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIVA ŠTO SI TI PRIMITIVAC??
Blokirala sam ga preventivno jer ovo je vodilo svađi, a stvarno nemam vremena za to. Ne želim, iako očito hoću, uvrijediti ikoga, ali meni je jadno i primitivno odbaciti svoje prezime i uzeti samo muževo. Time govoriš da mu se potpuno predaješ i - da prije njega nisi postojala niti išta postigla.
Dakle, ako se ja udam za svog sadašnjeg dečka i uzmem njegovo prezime i postanem Nika J****** (Kile, ne prosim te, ovo je samo primjer LOL) ne samo da ću biti već treća ili peta Nika J****** u Zagrebu, dok je Nika Ostoić samo jedna. Ako ćemo se vjenčavati ja ću biti Nika Ostoić - J********. I točka. Mnogi taj stav osuđuju, ali ja osuđujem one koje odbacuju svoje prezime. Hoće li sve što si pod svojim prezimenom postigla pasti u zaborav? Po meni je to gesta koja pokazuje da si bez muža bila nitko i ništa i sada se dičiš, da na kažem - kurčiš, njegovim prezimenom.
Bila si nitko i ništa, a sada si, zamisli, netko jer - ti si se udala! Ajme, kakav uspjeh!
Emancipirana ženo, udala si se i odbacila sve što si do sad bila jer očito smatraš da si bez muža bila ništa. Jadno, gospođo, jadno.
Po meni je odbacivanje vlastitog prezimena znak nepoštovanja prema svom ocu i negacija njega kao osobe. Moj pokojni stari je bio predzadnji Ostoić u našoj lozi, a ja sam zadnji. Zar da to zaboravim, odjebem jedino što imam - uspomenu na njega - i postanem Nika J*******, kao da Nika Ostoić nikad nije postojala, kao da nije imala oca, kao da se svoga oca stidi. No, postoje još uvijek ljudi (ljudi?) koji ni manje ni više nego preziru žene koje pri vjenčanju zadrže i svoje prezime. Nema tih para za koje bi se odrekla svog prezimena.
Dečko i ja se nekad zezamo za koliko bi se novaca poseksali s nekim drugim ljudima i došli smo do cifre dva milijuna dolara, za milion i osamsto tisuća ne može. E pa, to ima cijenu, ali moje prezime cijenu nema. Ja sam Nika Ostoić i ponosna sam na to. I nitko mi to ne može oduzeti. Mislim da bi se moj otac okretao u grobu da maknem njegovo prezime, a ja ne bih mogla živjeti s tim.
Čak su mi normalnije i logičnije žene koje uopće ne uzmu muževo prezime nego samo zadrže svoje, normalnije od onih koje svoje izbrišu kao da nemaju naslijeđa, kao da ne cijene svoje gene, oca i pretke.
Kad netko izbriše svoje prezime, ja zaključujem dvije stvari - da joj je otac bio žešći kreten i da ga ne podnosi i, ono što sam već rekla, da svojim životnim uspjehom smatra činjenicu da se udala jer u niti jednom drugom području nije postigla ništa.
Izbrisala bih možda svoje prezime da sam recimo bila javno poznata prostitutka koja je za doručak jela crystal meth pa me svog postojanja i imena sram. U nikakvim drugim uvjetima to ne dolazi u obzir.
Brak kao uspjeh. Ma kakav je to uspjeh? Čega? U čemu? Zar žena nije uspješna ako se nije udala? Meni do braka uopće nije. Sad će netko reći da je to tužno, da starim ja, a u ljubav vjere nemam i te spike, ali dvoje ljudi se može voljeti i bez tog papira, bez maskenbala zvanog fešta vjenčanja i ostalih kerefeka. A kad prekidaš, ako prekidaš, lijepo osobu pošalješ u tri lepe bez da u procesu ostaneš bez auta i stana. Ja sam jednostavna. Ja sam takva.
Ja sam Ostoić. Nika Ostoić.
Život bez plastike
Prevrtimo deset godina unatrag. 2008. godina kad sam upoznala Marka. Bili smo na jednom lezbijskom tulumu. Lezbijskom = Marko je bio jedini muškarac tamo, a ja sam bila jedina od 20 žena koja je hetero. Ne, nismo se ludo zaljubili nego smo samo hengali zajedno jer, ništa homofobno, ali dosadile su nam priče pijanih gay cura o lezbijskom seksu (ma koliko to muškim čitateljima zvučalo nevjerojatno). Provezli smo se malo noćnim tramvajem i proglasili jedno drugo za miss i mistera noćnog tramvaja. Imali smo i slike kao dokaz. Razmijenili smo brojeve mobitela, ali kako to već biva u noćnim poznanstvima, nikad te brojeve nismo upotrijebili. A sad fast forward na 2018. godinu. ''Nika?'' - ''Marko?'' - ''Isssss 20 years no see!'' - ''Haha, brijem da je ipak 10, ali zaokružimo na 20. High five!''
Long story short, popili smo koje piće ili dva, možda tri. To ponovili još koji put. Otišli na Sljeme i na neki priglupi festival. Ništa neuobičajeno za ljude koji su prijateljski kliknuli. Što je u ovom prijateljstvu neuobičajeno je promjena mog života. Promjena koja je započela Markovom rečenicom uz šalicu kave: ''Znaš li ti da u ovoj kavi ima plastike?'' - ''Ha??'' - ''Znaš li ti da u pivi ima plastike?'' - ''Ima plastike u kavi i pivi?'' - bila sam malo zbunjena jer jedino što znam je da nije dobro piti vodu iz plastične boce pa to već godinama niti ne radim već sve dostupno kupujem u staklenim bocama. ''Kad peremo vodom neki plastični artikl mikro i nano čestice plastike odlaze u odvod, zato u 70 posto vode u Europi gdje je voda pitka ima plastike, a u Americi u 90 posto'' - pojašnjavao mi je Marko ne mogavši usput ne prokomentirati ženu koja je upravo skupljala pseće gov... drekec plastičnom vrećicom: ''Eto vidiš! O tome ja cijelo vrijeme pričam! Psećem dreku treba svega nekoliko sati da se razgradi, a plastičnoj vrećici nekoliko stotina godina! U našim drogerijama imaš vrećice za pseći drek koje su razgradive, a koštaju svega 2 kune više! Dakle, 2 kune za jedan korak k spašavanju svijeta! Ne znam za tebe, ali ja kovanicu od 2 kune izgubim valjda svaki dan!'' Plastične boce nikako nisu namijenjene ponovnom punjenu jer su dušu dale kao leglo infekcija.
Stručnjaci su najviše zabrinuti zbog bisfenola, kemikalije koja se koristi u proizvodnji plastične ambalaže, a koji prema nekim istraživanjima čak može poremetiti menstrualni ciklus i ovulaciju, povećati rizik od nastanka endometrioze pa čak i raka dojke. A prema nekim istraživanjima ponovno napunjena plastična boca sadrži više bakterija nego WC školjka!
Posebno je vlažno grlo bočice savršeno mjesto ra razmnožavanje bakterija, pa ste slabijeg imuniteta možete dobiti i proljev.
Inače, Marko već godinama živi bez plastike za jednokratnu upotrebu i kroz naša druženja privolio je i mene da prijeđem na njegov dark side, he's got candy. Šalim se. Nema on nikakav candy, tj. ima, ali za naš planet Zemlju jer ''budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu'' je valjda jedini klišej koji je stvarno istina. ''Korištenje i bacanje plastičnih vrećica je čisti komoditet'' - priča mi on: ''Što te sprječava da jednom investiraš u platnenu shopping vreću koja neće zagaditi prirodu, a imat ćeš je godinama?Isto tako kad je riječ o kupovini odjeće i internet shopovi, a i naše trgovine većinom imaju opciju papirnatih ili bio ambalaža'' Ovaj mladi ultra cool inženjer elektrotehnike, smjer energetika, koji se već 12 godina bavi aktivizmom oko zaštite okoliša, nije trebao koristiti nasilje pa čak ni pasivnu agresiju da me uvjeri da je njegov način života nešto totalno za mene. Na kraju, zbog upravo te svijesti o zagađenju već godinama koristima platnenu shopping vreću pa sam odlučila krenuti korak dalje pa pomislih, kad već imam pozersku titulu influencera zašto ne bih vama prenijela svoje iskustvo, mojih prvih mjesec dana bez plastike, prvih, ali nikako ne i zadnjih. Život bez plastike polako, ali sigurno postaje moj život.
Jeste li znali da 100.000 morskih sisavaca umire samo zbog plastike godišnje? Kitovima i delfinima uništavamo njihov habitat. Ja to doista ne želim činiti i onako imam već dovoljno grijeha za deveti krug Danteova pakla, ne treba mi još i ovo na duši. Treba li tebi? Poslušala sam Markove savjete i krenula laganim baby koracima: za početak sam prestala kupovati bilo što u plastičnoj ambalaži. Dakle, kad kupuješ primjerice tjesteninu, zaboravi na onu u plastičnoj vrećici i kupi u kartonskoj kutiji. Mineralna voda u plastičnoj boci? Hej, pa ne postoji bez razloga i u staklenoj! Čak i svoju omiljenu drogu zvanu Coca Cola u većim supermarketima možeš kupiti u staklenim bočicama. Dakle sva, baš sva plastika je zamjenjiva staklom ili kartonom.
''Kad se poželiš slikati u karipskom raju, prvo moraš pola sata čistiti plažu da bi dobio kadar bez plastičnog otpada u njemu! Kad surfaš obalama Sjeverne Afrike, udaraju te komadi plastike!'' - priča mi Marko o svojim iskustvima s egzotiičnih putovanja: ''Plastika je ogroman problem jer se ne razgrađuje! Kod nas je naizgled bolja situacija jer ako kreneš pješice od Zagreba do Zadra naići ćeš na svega pet boca i tri vrećice i samo iz izignorirati jer tuđe smeće ne doživljavamo kao naš problem, a trebali bi. Mi volimo naše more prezentirati kao najčišće, ali to uopće nije istina.''
Plastiku sam prestala koristiti plastiku zbog svojeg zdravlja pošto, posebno kad je riječ o tekućinama, plastična ambalaža otpušta nano čestice plastike. Zar želim to piti? Ne! ''Nama u Hrvatskoj uopće ne treba niti jedna plastična boca jer imamo pitku vodu. Čak je možemo piti i na izvoru na našem Sljemenu!'' - govori mi Marko dok smo šetali supermarketom u potrazi za biorazgradivom ambalažom. ''To je jako teško'' - rekao bi netko, ali to uopće nije točno jer našli smo i pića i hranu. Nabavila sam i staklenu bocu s girly uzorkom koju kod kuće napunim filter vodom i s tim hodam okolo što je mnogo bolje i za mene i za tvoj planet nego da nekontrolirano kupujem kojekakve već same po sebi umjetne ledene čajeve u plastičnim bocama. Po Markovom naputku, kad primjerice kupujem salatu uzmem već korištenu vrećicu, kasnije tu vrećicu okrenem naopačke, operem je i osušim i spremna je za novu upotrebu. Dakle, poanta je da izbjegavamo jednokratnu upotrebu plastike jer to je, kao što Marko uvijek naglašava, čisti komoditet. Najlakše je samo proizvoditi otpad i to onaj najgori - nerazgradiv, otpad zbog kojeg naša djeca na plažama više neće tražiti školjke nego komade plastike i izranjati s plastičnim vrećicama na glavi. Ljudi se ponašaju egoistično, ako kod bilo koga kod kuće ostavimo nekoliko plastičnih boca, osobi će to smetati i to će izbaciti u kontejner i tretirati te boce kao da više nisu njihove i nisu njihov problem. Točno, ako gledamo egoistično, onda fakat nisu, ali ako gledamo globalno, baš svaka plastična boca je i moj i tvoj problem. ''Toliko smo se udaljili od majke prirode da zaboravljamo da je to sve dio nas'' - govori mi Marko ispijajući vodu iz naravno staklene boce. Uh, koji vruć dan. Vrijeme je za ljetovanje!
''Kad već spominješ ljetovanje'' - odmahuje Marko glavom: ''Izronio sam jednom plastični koralj. Dakle, dotle smo došli!''
Počela sam drogerijama kupovati kompostabilne vrećice za smeće koje su opet 2 kune skuplje od običnih. Opet 2 kune za spas svijeta! Marko me podučio kako proizvesti sredstvo za pranje suđa od kokosa, a više koristim niti plastične perilke za suđe već ekološki prihvatljivu agavinu četkicu (koja se, osim što ne zagađuje okoliš, uopće ne razmoči i fakat je trajna), a koja košta 4 kune i 50 lipa. Plastika je inače kvalitetan proizvod koji se treba koristiti sa pažnjom. Trebamo je reciklirati pa tako i stvari koje su nužno od plastike kao primjerice skijaške jakne, treba kupiti od reciklirane plastike. Inače, imam jednu PVC jaknu koju jako volim, ali Marko me utješio riječima da ta jakna nije problem jer ne bacam svaki dan takvu jaknu u smeće, a niti se takva jakna pere pa nano čestice plastike ne odlaze u odvod. Sva druga odjeća trebala bi se bazirati na lanu, pamuku i vuni jer pranjem sintetike čestice plastike odlaze u vodu. A plastičnu vrećicu trebamo oprati kao što operemo tanjur.
Što je s kozmetikom i sredstvima za čišćenje? Počela sam izbjegavati kozmetiku koja ima mikrogranule za čišćenje. Marko me prebacio na proizvode na ekološkoj bazi čija ambalaža je od reciklirane plastike pa tako ne pridonosim izgradnji nove plastike, a tim sredstvima ne pridonosim zagađenju mora. Uz Markovu pomoć izradila sam i svoj prvi sapun i pastu za zube i moram reći da je to najbolja pasta za zube koju sam ikad probala jer osim što skida plak izbjeljuje zube: dakle, ekstra djevičansko kokosovo ulje, kalcijev karbonat iliti bijela kreda, xylitol iliti brezin šećer što je vrsta šećera koja ubija loše bakterije i dovodi floru u ustima na zdravu razinu. To je puno bolje od toksičnih preparata kojima ubijamo sve! Lako je proizvesti i dezić koji jači od svih ovih koji obećavaju 48 sati svježine: kokosovo ulje, shea maslac i soda bikarbona bez aluminija. A sapun može skuhati svatko tko zna skuhati rižu. Na netu su dostupni online kalkulatori kojima je lako proračunati točno na grame koliko čega treba, sve to izmiješamo, pH mu je 8, a sadrži u sebi glicerin. Ista stvar je sa sapunom za pranje suđa.
Što je najbolje, sve košta puno manje nego da to kupimo u dućanu.
Prošlo je tek mjesec dana otkako živim, koliko je to moguće, bez plastike, a već se osjećam bolje u vezi sebe kao osobe i to bih preporučila svakome. Pokušaj i ti, baby koracima, prvo s platnenom shopping vrećom koju ćeš imati godinama. Počni s vodom u frižideru u staklenoj boci. Samo počni i ako nam se pridružiš ti, ti, ti i ti, a i ti tamo bit ćemo promjena koja će se doista vidjeti u svijetu.
Marko, hvala ti!
Smeće pisci: ''Skuhala sam kavu i bio je lijep dan''
Sestro, NISI SKUHALA KAVU I NIJE BIO LIJEP DAN.
Kuhala si kavu - ovako je bilo - džezva je bila zahrđala, shvatila si da nema mijeka, kavom si se opekla i činilo se da se more spaja s nebom. Bit će prolom oblaka.
Zanimljivo je da žene, amaterski pisci, najčešće počinju priču kavom i lijepim danom, a izdavači to odmah bacaju u smeće jer ne može svaka kućanica biti spisateljica.
NISI SKUHALA KAVU I NIJE BIO LIJEP DAN. Izašla si po mlijeko za kavu, u espadrilama, i oprala te kiša toliko da si jednu espadrilu izgubila, rasplakala se, a šminka ti se razlijepila tako da izgledaš kao otužni klaun, što zapravo i jesi, netko tužan s lažnim osmijehom. Tvoje bore dublje su od tvojih godina, tvoja je kosa narančasto smeđa i čini te vizualno starijom jer crvenu kosu može imati samo jako mlada žena. Ističe nepravilnosti lica.
Tako se piše.
Kvalificirana da kritiziram (cand.dr.sc. medija i filozofije) primam upite na nika@jednorog.biz
To sam ja. :)
Ljubavne patnje su glorificirane
Bit ću kratka jer nešto mi punjač šteka - oooo neee, slutim koronašku noć bez Netflixa.
dakle, LJUBAV.
Ja, predsjednik nepostojećeg kluba osoba s kriminalno lošim ljubavnim životom i opskurnim ljubavnim zapletima i raspletima kakve Tarantino ne bi smislio čak ni da popije na ex dvije litre votke s kioska. Ja... Rekle su mi frendice da mi se dive jer sam ja ljubavne patnje - prevazišla.
To je nešto novo u meni - raspala mi se veza nešto prije Božića. Naslutila sam i osjećala da mi frajer nešto laže. Znate ono kad nekog dobro poznajete pa kužite kad osoba laže. Kad sam ga s time suočila, njegov obrambeni mehanizam bio je verbalni napad - ON? DA LAŽE? JESAM LI JA LUDA? ON ĆE ZA ŽIVOTA BITI PROGLAŠEN SVETIM! taj fazon.
Meni nakon par dana takvog natezanja, pardon my French, meni je to dopizdilo i sterala ga u lepi kurac. Fala i doviđenja.
Da, jednu večer sam plakala, bila ljuta dva ili tri dana. I, doslovno, prevazišla. Zaboravila, više nikome ne spominjala u razgovoru.
Rekle mi moje cure da kako sam ja ''tako snažna''. I meni je bilo čudno, jer ja bih uobičajeno puno plakala i dugo prevrtala priču, šta je bilo, da je bilo, zašto je bilo itd. Vadila bi 227. korijen iz situacije, a sada nisam. Jednostavno sam bez previše drame odlučila da ne želim biti u ljubavnom odnosu s nekime tko mi bilo što laže. Ne želim jednostavno.
Bilo mi je čudno kako to da ja ne patim, pitala sam staru za mišljenje, a ona je rekla - i žena je u pravu - da je to kako se ja ovaj put ponašam jedina zapravo normalna reakcija, a da plakanja za ljudima koji nas povrijeđuju nisu normalna. Čestitala mi žena što sam konačno odrasla.
Razmišljala sam o svemu tome i, ja filozof, došla do teze da je ljubavna bol kroz medije, filmove i glazbu, glorificirana - prikazana kao nešto skoro pa pozitivno: patiti za idiotom koji nas je povrijedio.
Ljudi moji, realno, svi su zamjenjivi, a posebno idiot koji nas povrijeđuje na bilo koji način. Patnja za kretenom je zapravo stavljanje kretena na neki pijadestal, nešto kao da mu dajemo neki specijalni značaj, kao da je nadčovjek. Brate nije, upravo je suprotno.
Patiti za nekime tko nas, ma koliki klišej to bio, ali - nije vrijedan je vrsta mazohizma naučena iz pjesama Lady Gage u kojima ona plače o tome kako ima milijun razloga da odjebe tipa i da ga moli da joj da samo jedan razlog da ostane - BULLSHIT, TOXIČNI BULLSHIT.
Najbolji savjet koji vam mogu dati je ovaj:
IDI SVOJIM PUTEM, ŽIVI SVOJ ŽIVOT. AKO TI SE NETKO PRIDRUŽI NA TOM PUTU - SUPER. AKO NE, MOŽDA I BOLJE.
Eto, ovo bi bilo puno ljepše napisano i formatirano da ne stresiram oko punjača koji je izgubio kontakt, a neki je full zajeban koji se treba naručiti i čekati mjesec dana i tak neke fore.
No, razmislite o ovom što sam rekla.
*poinnng* - otvaram šampanjac jer prvi put u životu ne vrištim i ne plačem na podu u kupaoni jer je netko pokazao svoje pravo lice - lice idiota.
nedjelja, 21.03.2021.
LJUBAV: samo nek vam se dijagnoze poklapaju
uđačke zaljubljenosti su za malu djecu, a seks je jebeno bitan.
Zatim, zajebi vezu s osobom zbog koje dolaziš u napast da odeš kupiti lažnu votku za 39,99 kn. Naučila sam i to da svi frajeri niži od 175 koji kažu da nemaju komplekse lažu, a realno ne znam kako frajeri niži od 190 žive sami sa sobom. Svaka čast Dove ''kampanji za stvarnu ljepotu'', ali stvarna ljepota nije u debljini. Nije važno biti lijep, ali važno je imati ružnije prijatelje od sebe i biti zadovoljan sam sa sobom. Tetovaže su šminka za tijelo i ako ih imaš, možeš nositi kič haljinu bez da izgledaš kao seljača. To su stvari koje sam naučila u životu. Naučila sam i da su prijatelji zamjenjivi, baš svi iliti ostavi nož, prijatelju, mater ti jebem, vidim te s leđa!
Nakon ovog veselog uvoda, mogu reći šalu na stranu i krenimo ozbiljno. Na stranu ishlapljela kola i jeftina votka. Lažna votka jer prava ne može koštati 39,99 kn. Ili da se zadržimo na lažnoj votki pošto je za ovu priču nužna. Ne postoje stvarno loši ljudi (loša votka postoji), svatko ima nešto pozitivno u sebi (lažna votka ništa), ali postoje oni koji su loši, dapače očajni i otrovni za nas, a to su oni koji nas svojim postupcima tjeraju da kupimo tu prokletu lažnu votku i eksamo je. To su ljudi od kojih trebamo pobjeći, ma koliko ih voljeli. Imala sam dečka zbog kojeg sam gutala sedative za doručak, a večerala travu iako nisam obožavatelj. Ni policiji nismo bili strani. Zbog ekscesa. Ludo smo se voljeli, toliko ludo da smo se fizički tukli. Jednom sam ga tukla drvenim stolcem. I bilo je normalno da laptop odleti u zid. Plakalo se na dnevnoj bazi.
Tko se tuče - taj se voli. Ma jel'? Jesmo li sigurni? Jesmo li sigurni da činjenica što, metaforički rečeno, stavimo sedative u mlijeko umjesto žitnih pahuljica i pojedemo to za doručak dokazuje da nekoga volimo?
Toliko volimo da se toliko uzrujavamo? Taj sporni dečko mene bi opisao kao agresivnu i ekscesnu svadljivu osobu. I on ne bi lagao jer takva sam doista bila s njim. Zašto? Jer on je izvlačio najgore iz mene jer nam se, kako se u narodu kaže, dijagnoze nisu poklapale. Da, iako smo bili zaljubljeni i voljeli se, naši karakteri nisu bili kompatibilni. Ja bih njega opisala kao sve najgore. U što sam bila zaljubljena? Ne znam, u njegov izgled i smisao za humor jer sam bila mlada, ali od ljepote i dva smiješna vica se ne živi.
Njegova sadašnja supruga opisuje ga kao mirnog obiteljskog čovjeka, predanog oca njihovom dvomjesečnom sinu. Ona je po mom mišljenju bazična, malo onako priprosta i jednostavna žena, tip osobe koji se iskreno veseli malim stvarima kao što je bolonjez za ručak ili pak sniženje na sintetičke deke u jeftinom dućanu s tekstilom. Ja sam osoba koja podrazumijeva bolonjez, dapače ne smatram ga pravim ručkom i osoba koja ne kupuje sintetičke deke. Ja sam komplicirana. Ja želim deku koja je meka kao duša malog janjeta, a takvu ne mogu naći na jebenom sniženju za 29,99 kn. Ova bazična kuja i njen bolonjez ne diraju u živac tog za mene agresivnog, a za nju divnog obiteljskog čovjeka. Moje nezadovoljstvo bolonjezom diralo ga je u živac i izvlačilo najgore iz njega, a to najgore u njemu izvlačilo je najgore u meni i to je bio začaran krug agresive. Sadašnjeg mi dečka njegova bivša žena opisuje kao zlostavljača i psihotičnog manipulatora - što meni zvuči jednostavno jako, jako glupo. Beskrajno glupo jer ja ga opisujem kao čovjeka kojem iznad glave piše CHILL pošto odašilje mirnu vibru. ''To je tako miran čovjek'' - rekla je moja mama nakon prvog zajedničkog ljetovanja jer on i ja nismo u niti jednom trenu povisili ton jedno na drugog niti se u ikojem trenu osjetila ikakva napetost.
Kod nas dvoje napetosti nema i ovo ''zlostavljač'' i ''psihotični manipulator'' ja iskreno ne razumijem isto kao što on iskreno ne razumije opis mene kao agresivne i svadljive osobe nego dapače - opisuje me kao veselu i miroljubivu žensku.
Jer takva sam s njim. Zašto? Jer nam se dijagnoze poklapaju iliti izvlačimo najbolje jedno iz drugog. Ponavljam, ne postoje grozni ljudi, postoje samo - nekompatibilni ljudi. Hitler i njegova Eva su se super slagali. Brutalan primjer, ali istina. Dijagnoze - doslovno dijagnoze - su im se poklapale.
Poanta priče je da sam u ove 33 godine mladosti/starosti naučila da postoje ljudi s kojima nam je jednostavno super i s kojima nema turbulencija i laptopi ne lete u zid. Postoje ljudi s kojima nam ne pada napamet kupiti lažnu votku nego popijemo jedno fucking pivo u petak navečer i sve je super. Sve je za pet! Od onih drugih, onih zbog kojih doručkujemo sedative u mlijeku, a lokalni diler Joca nas zna po nadimku... Eh, od tih treba pobjeći jer nitko od nas ne zaslužuje da bude s osobom koja izvlači najgore iz njega. Niti jedan od dvoje sudionika te veze to ne zaslužuje pa zašto da se međusobno mučimo kad svijet može biti divno mjesto i život doista može biti lijep samo ako se spojimo s pravim ljudima.
Kriterij po kojem biramo ljubavnog partnera treba biti praktički isti kao kriterij po kojem biramo najboljeg prijatelja. Netko tko nas tlači i s kim se svađamo i bacamo laptop u zid nam nije prijatelj, a ljubavni partner treba biti upravo to. Naš najbolji prijatelj.
Naše utočište, mjesto na koje bježimo kad se život strmoglavi na nas, a ne suprotno od toga iliti osoba od koje bježimo, s kojom se tučemo i protiv koje govorimo najboljim prijateljima ili u gorem slučaju - psihijatru.
Ako nam zbog veze s nekime treba psihijatar, to ne znači da smo mi ludi nego da ta osoba nije za nas. A laptopi su skupi! A to što lažna votka košta samo 39,99 kn ne znači da je trebamo piti!
Svatko ima pravo na sreću u životu i dok smo još uvijek dovoljno mladi da je nađemo, ne odustajmo! Ljudi znaju odustati i smiriti se s bilo kim, onim tko izvlači najgore iz njih, jer primjerice ne žele biti onaj stari tip u bircu koji sjedi sam ili ne žele biti ona žena koju je pregazilo vrijeme, a i dalje ide sama u disko.
Pogrešno je pristati na bilo što samo da ne bismo bili sami jer svijet je prepun prekrasnih ljudi s kojima se možemo i hoćemo super slagati i biti oni najbolji mi, a sve što trebamo je otvoriti oči, vidjeti ti ih, prepoznati ih i dati im šansu. Loše veze se ne liječe sedativima i drogom, loše veze se liječe prekidom.
Vjerujte, postoje osobe, množina, ne jedna osoba nego postoji više osoba s kojima nam neće trebati sedativi. To što se s nekim tučemo ne znači da se volimo nego da nismo jedno za drugo. Možda se i volimo, ali tuča nije ljubav. To je izvlačenje najgoreg iz nas.
Onaj tko je nekome psihotični manipulator nekome drugome je chill osoba, a ona agresivna cura s nekim je nježni cvijetak. Odustanimo i pustimo ove koji izvlače najgore iz nas, a i mi iz njih, da odu! Neka idu i nađu svoju pravu sreću! Pustimo ih jer jedino tako ćemo otvoriti oči i naći one koje zaslužujemo da budemo sretni.
Evo. To sam stvarno naučila u svoje 33 godine. Uvod možete zanemariti, osim dijela s ostavljanjem kole otvorenom preko noći. To je doista zajebana stvar!
Pusa...
Je li ''ljepota'' prokletstvo?
Netko mi je ovdje napisao komentar neka ispumpam usne. Prirodne usne...
''Gdje je ona zgodna gospodična?'' - upitala je medicinska sestra u prenatrpanoj čekaonici doma zdravlja.
Nije mi palo napamet da ustanem jer se ne smatram gospodičnom pošto imam već 34, niti se smatram ljepoticom (posebno kad sam došla po recept za Sumamed u trenirci bez šminke). No, ustala je moja susjeda (37) koja čak nije niti toliko zgodna, a još je manje gospodična pošto je majka dvoje djece u teen godinama. ''Tu sam, izvolite''- rekla je, a medicinska sestra se nasmijala kao i drugi u čekaonici jer tog je jutra izgledala ekstremno loše, podočnjaci, podbuklo lice i masna kosa skupljena u rep. ''Ne, ne, mislila sam na onu zgodnu gospodičnu, a ne na vas gospođo" - rekla je sestra pokazujući prostom na crvenokosu ljepoticu u ranim dvadesetim koja se začudila da se to odnosilo na nju. Kako li je čudno da postoje dvije vrste žena, jedne same sebe vide kao ljepoticu, a neke stvarne ljepotice se takvima ne smatraju.
Jedna žena jednom mi je rekla: ''Za djevojke je loše da su previše lijepe jer zaboravljaju graditi karakter, misle da će ljepotom sve postići pa nisu niti duhovite, a niti se trude obrazovati se.''
Znam jednu takvu koja nije maturirala jer joj je cilj života bio postati Miss Hrvatske pa onda i miss svijeta. Priglupa vrlo lijepa plavuša s kojom sam se povremeno družila jer je bila simpa, zapravo znam je iz psećeg parkićagdje smo zajedno šetale pse. Tako smo se i upoznale. Pred nekoliko godina nazvala me: ''Hej bok, imam jednu molbu za tebe. Prijavit ću se za miss, ali mi je bed ići sama pa te molim da se i ti prijaviš, sigurno ćeš proći prvotnu selekciju jer se jako malo cura prijavilo, a i dobit ćemo besplatne stvari!''
''Gle, Dorotea, hvala što misliš da sam toliko zgodna, ali ja nemam ambiciju natjecati se miss jer em sam niska, em nisam klasična ljepotica pa prijava nema smisla" - rekoh joj. Pomalo se naljutila na mene jer joj je propao plan da sa sobom vodi ružniju prijateljicu koja na izboru nema realne šanse samo da ne bude sama. Bila je sigurna u svoju pobjedu i našla, po svom mišljenju, ružniju prijateljicu, nazovimo ju Viki. Viki je bila ljepotica, ali prilično prostodušna djevojka i prijavila se na izbor bez očekivanja, samo zato da dobije besplatnih krpica i parfem. Izbor je završio tako da je Viki pobijedila, a Dorotea ispala u prvom krugu. ''Ovaj izbor je namješten'' - plakala je Dorotea: ''Viki se sigurno povalila sa svim članovima žirija da pobijedi, napravit ću medijski skandal!" Pokušala sam joj objasniti da izbor nije namješten nego da je Viki jednostavno više tip za missicu nego ona. Dorotea je zbog te ružne istine na nekoliko mjeseci zamrznula odnose sa mnom jer - kako joj mogu nešto toliko ružno reći?! Mislila je za sebe da je objektivno najljepša na svijetu. Nakon što je odmrznula odnose sa mnom pozvala me da idemo na koncert jednog poznatog stranog pop izvođača. Nakon koncerta smo na neku prijevaru upale na službeni after party. Dorotea je otišla tamo s namjerom da se uda za tog čovjeka jer je toliko uvjerena da je najljepša na svijetu. Da skratim priču, to je završilo tako da je izvođač bacio oko na mene i pozvao me u svoj separe. U separe nisam otišla jer je Dorotea napravila takav skandal da ne samo da više nismo bile pozvane u separe nego su nas skoro izbacivači izbacili. ''Sad sam konačno shvatila da si ti zgodnija od mene!!" - derala se Dorotea tako glasno da pomislih da je upala u neku psihozu: ''Idemo odavde!! Fućkaš tog kretena koji ne zna prepoznati tko je pravi komad! Ja ovo ne mogu podnijeti!" Pokupile smo se na sreću prije no što je ova počela razbijati čaše, a činilo mi se da će to biti njen sljedeći potez. Pokušala sam joj objasniti da ovo ne znači da sam ja ljepša od nje nego da jednostavno postoje razlike u ukusima pa se tom čovjeku, šta sad možemo, više sviđam ja. Nije to htjela prihvatiti pa je trajno prekinula odnose sa mnom i onda mi s lažnog profila vrijeđala slike na Instagramu.
Slično se dogodilo kad sam imala više sreće nego pameti i upala u finale za lice nove kampanje Marca Jacobsa. Na kraju nisam pobijedila, ali svi naši mediji su tu vijest prenijeli. Moj Facebook inbox je bio pretrpan porukama od kojih je 30% bilo pozitivnih, a ostalih 70% su bili ljubomorni ljudi koji su se iživljavali u uvredama: "Imaš facu ko cucak'', ''da mi je znati s kim si se poševila da ti je ovo uspjelo'', ''izgledaš kao transvestit'', ''rugobo kurvinjska crkni'' itd. Sebe ne smatram ljepoticom nikako, a modni agenti niti ne traže ljepotice nego cure posebnijeg izgleda te se usudim reći da ne izgledam prosječno i to je to. Nekima sam vrhunski gabor, a nekima sam jako zgodna i to je to. I to je normalno jer - postoje razlike u ukusima koje poštujem. Npr. Brad Pitt kod mene nema nikakve šanse, ali zato Chris Martin iz Coldplaya ima najveće. Nisu svi ukusi isti i pojam ljepote je relativan. Često majke griješe i svoje kćeri uvjeravaju da su ljepotice. Moja mama to nikad nije radila, dapače k'o klinki mi je govorila da nisam za manekenku i da nisam za miss. Mislim da je to zdravije jer, recimo, imam prijateljicu koja je tzv. mamina i tatina manekenka - jer su je uvjerili da je ona najljepša na svijetu. Ta je pak zbog tog uvjeravanja izrasla u iskompleksiranu mladu ženu koja ništa drugo u životu nije radila nego se samo šminkala. Ta bez šminke nikad nije ni svog maltezera otišla prošetati jer ima stalnu potrebu biti najljepša. Jedne nedjeljne večeri sam došla do nje da gledamo film i ona mi je iskreno se čudeći rekla: ''Nika, ja se tebi divim! Ti si prošla cijeli Zrinjevac ovako nenašminkana s frizurom za tuširanje!" - ''Da, i? Ne kužim'' - rekoh ja, a ona: ''Pa ja se tebi divim jer ja se to nikad ne bi usudila, ti si tako hrabra!"
Što reći na to? Zgodne smo obje i obje bi se takvima trebale doživljavati. S manje šminke smo manje zgodne naravno, ali šminka kao za vlastito vjenčanje nije nešto što bismo trebale prakticirati svaki dan. Na kraju, teško je za neku ženu reći da je stvarno ružna, sve smo lijepe na svoj način, ali ponekad zaboravimo koliko smo doista lijepe. No, ima i ružnjikavih žena koje za sebe misle da su ljepotice, a stvarno nisu. Jedna takva, nazovimo ju Jelena, se prijavila za fotkanje za Playboy. Kako tamo radim, morala sam je ljubazno odbiti riječima da smo bukirani s curama za duplerice za sljedećih šest mjeseci i da ćemo joj se javiti. Jelena je na to poludjela i napisala 20ak Facebook statusa o tome kako joj jedna Nika Ostoić koja je na nju ljubomorna brani slikanje za Playboy. Ta nije uviđala za sebe da ima loše grudi, ofucanu kosu, a u licu je vrlo ispodprosječna i nije za nikakvog modela.Jednostavno nije.
No, po njoj sam ja bila osoba koja o njene snove briše svoje prljave tenisice jer sam valjda ljubomorna i zla. Neke žene nemaju ogledalo i blago njima! Jer mora da je prekrasno misliti za sebe da si nevjerojatno lijepa i da su svi protiv tebe pa da zato nisi na naslovnici Playboya. Nadalje, ako si lijep, na nekom poslu ćeš kao ljepotica imati prednost, a na nekom drugom će zaključiti da si glupa i nesposbna jer sigurno nisi gradila karakter nego se samo gledala u ogledalo. Kad si ljepotica, druge žene će biti ljubomorne na tebe, a neki muškarci će zaključiti da si automatski jeftina. Neki drugi ti se pak neće usuditi prići. Ono što ne smijemo zaboraviti je da ne možemo svima biti lijepi jer se ukusi razlikuju. Svom dečku naravno moraš biti najljepša, a za druge neka ti je svejedno. Nemoj biti jedna od onih što živi od lajkova na Facebooku kako bi samoj sebi dokazala da je najljepša. OK je ako si zadovoljna svojim izgledom, bolje to nego da imaš komplekse, ali isto tako upamti da se nikad nećeš sviđati baš svima jer najljepša na svijetu ne postoji. Možda postoji negdje u Kolumbiji neka koja izgleda kao Pocahontas sa zelenim očima, ali nju nitko nikad nije vidio jer se ne slika za Facebook nego je u poljima i bere kokain. Osim toga, ako za sebe misliš da si baš najljepša na svijetu, doživjet ćeš suvišne šokove i razočaranja kao ova iz teksta koja nije postala miss niti se udala za pop zvijezdu. Na kraju, zar je toliko divno biti jako lijepa? Što imaš od toga? To da ne možeš imati muškog prijatelja jerte svi žele povaliti. Zatim to da te na poslu seksualno uznemiravaju. Što imaš od toga? Imaš koje besplatno piće u kafiću koje nikad nisi tražila, potpuni stranci te pozivaju u svoj auto, vozači kamiona trube za tobom i svaka tvoja vještina prosječnim je ljudima upitna jer si lijepa pa mora da si glupa. Također možeš računati na to da će te neki frajer lupiti po guzici u gužvi diskokluba, a kad je vani mračno moraš trčati ako si sama i nositi suzavac u torbici.
Zar je toliko lijepo biti jako lijepa?
Oznake: ljepota i zdravlje
LOŠE VEZE: Čega se boje žene u 30-ima
Ana je inače u prelošoj vezi. Da je njezina veza Titanic, potonula bi još prije sudara sa santom leda jer neke su stvari toliko loše da im ne treba ni udarac da se potrgaju.
– Gdje mogu naći dečka? Koga? – pitala me gotovo u suzama.
– Pa evo recimo ovdje, pogledaj one ljude tamo – pokazala sam joj na grupicu frajera za susjednim stolom.
Da, bili smo u kafiću. Takvi razgovori se uvijek najbolje vode uz pivu. Znate kako se kaže – alkohol nikad nije riješio ničije probleme, al’ nije bome niti mlijeko, a mineralna voda još manje!
Ana je inače u prelošoj vezi. Da je njezina veza Titanic, potonula bi još prije sudara sa santom leda jer neke su stvari toliko loše da im ne treba ni udarac da se potrgaju.
No, Anina veza nije Titanic nego jeftini čamac na napuhavanje. Probušen na nekoliko mjesta i zalijepljen selotejpom. Selotejp naravno propušta vodu. Veza joj je takva od samog starta jer je taj čamac zvan veza doista jeftine izrade i namijenjen je za dvodnevno brčkanje na plaži, a potom za smeće.
Ali Ana ga vozi već gotovo pet godina… Da ne dosađujem više s metaforama o brodovima, čamcima i selotejpu, reći ću kako stvari stoje normalnim hrvatskim jezikom: Ana je u vezi s vrhunskim kretenom A klase, likom koji bi dobio peticu kad bi se njegova kretenoidnost kojim slučajem ocjenjivala. Lik je pod 1) kreten općenito; 2) besposličar bez želje da nađe posao; 3) vara ju s prostitutkama (postoje osnovane sumnje); 4) govori joj da je ružna i glupa; 5) na to sve, on je još i ružan.
Nije naravno grijeh biti ružan, ali kad si prepun mana, ružnoća dođe kao trešnja na vrhu kolača, odnosno uz takav loš izgled ne možeš si još priuštiti i loš karakter. Lik je podebeo, ima podbradak kao napuhani golub, svinjeći nos onako prema gore i napola je ćelav.
Što dakle Ana vidi u toj spodobi? Pogađate? Ona ga voooooliii! Bravo, točno ste pogodili. Ni sama ne zna što ona tu voli jer mu je ne jednom u mobitelu pronašla cjenjkanja s prostitutkama iz oglasnika i zamislite samo – tješi se da ju nije prevario jer nije imao dosta keša, a prostitutka nije pristala dati popust! Zamislite: Ana to ne računa pod prijevaru jer možda nije došlo do susreta budući da mu je falilo love!
Već joj tri godine, otkad cjenjkanja postoje i redovito se ponavljaju, pokušavam objasniti da nije neki čimbenik to što on nije imao love jer to njegovu ideju, želju i inicijativu za seksom s prostitutkom nikako ne briše. Da je imao 200 ili 300 kuna više, seksao bi se s prostitutkom. Kad mu Ana to onako oprezno spomene, on joj kaže: „Ti šuti, rugobo!’’ i usput joj objasni da ona ne može naći bolje od njega i ona mu, zamislite, povjeruje.
– Pada meni napamet da ga ostavim, ali što ću ja sama s 33 godine, gdje ću ja naći nekog novog lika? – govori mi Ana dok joj ja pokazujem likove po kafiću i uvjeravam je da je naći dečka vrlo lako i to puno boljeg od ovog kretena; takvu budalu treba, ali zbilja, svijećom tražiti.
Žena ne uspijeva shvatiti da je bolje neko vrijeme biti sama, nego gubiti vrijeme i život na nekog tko joj govori da je glupa i ružna i još natjerava prostitutke. Ona ne uspijeva shvatiti da sa 33 godine nije starica i da će novog lika naći sigurno, možda ne isti dan, ali kroz godinu ili dvije definitivno.
– Ali ja želim dijete! Ne bum rađala s 40! – vrišti Ana toliko glasno da su se gosti u kafiću okrenuli i prijekorno me pogledali jer su valjda zaključili da sam ja ta militantna lezba s kojom je u vezi.
– Ne buš rađala s 40, al’ ne buš ni s ovim kretenom! – pojašnjavam joj.
A ona meni:
– Ne govori da je on kreten…
– Nego kako se zove osoba koja ti govori da si ružna i glupa i dopisuje se s prostitutkama? Genijalac, anđeo čuvar ili dobrotvor? – ne dam se ja.
Inače, kreten joj brani druženje sa mnom, ne zbog ljubomore nego zato što „loše utječem na nju’’ iliti ukazujem joj na to da joj je dečko kreten kojeg treba katapultirati. Ili pregaziti autom što bih napravila drage volje da mi se ide u zatvor.
Dva pitanja neizostavno nameće ova priča. Prvo je – zašto je, zaboga, Ana s njim, a drugo – zašto je on s njom, ako smatra da je ružna, glupa i da mu trebaju prostitutke?
Odgovor na prvo pitanje znamo – ona ga tzv. voli iliti misli da ga voli, odnosno boji se da neće naći novog dečka jer je kakti stara.
A on? On je jadnik i sadist koji se voli iživljavati i našao je Anu, očito idealnu žrtvu. Da on doista misli da je ona ružna i glupa, vjerojatno ne bi on bio s njom. On to govori čisto zato jer je kretenčina koja ju voli ponižavati i dobro zna da to može jer zna da je krhka i da ga „nikada neće ostaviti’’.
Ne pišem vam ovu priču zato da bih iz zlobe tračala prijateljicu, nego zato što je ona jedna od mnogih žena s takvim stavom, ide u kategoriju žena koje ostaju u prelošim vezama iz straha da će ostati same.
Nekako mi se čini da je ta pojava češća kod žena nego kod muškaraca; barem ja osobno ne poznajem niti jednog frajera kojeg ženska zlostavlja na bilo koji način, a da taj nije rekao „Dosta!’’ i – prekinuo to.
Znate li čega se boje žene u tridesetima? Činjenice da je, kako ja to volim nazvati, prošao treći krug. Ne njima, nego muškima. Pojasnit ću. Treći krug su prošli muškarci koji su u kasnim tridesetima, a solo su; dakle već su tri puta probrani i odbačeni.
Krugove sam poredala ovako: prvi krug je do 25. godine iliti prva duža veza. Drugi krug je nakon druge ili treće duže veze i to s 30 godina. Zatim kreće treći krug koji ili završi brakom koji traje vječno (uvjetno rečeno) ili s 35 plus ostajete singl i postajete muškarac koji je ispao iz tog slavnog trećeg kruga i upao u četvrti. A u četvrtom je samo probrani otpad! Oh, Bože, upravo sam singl muškarce starije od 35 nazvala otpadom!
Nisu oni nužno otpad, kužite, ali žene to tako gledaju – oni koji su valjali su probrani, poženili se i negdje u nekoj vezi stacionirali, a solo ženskama od 30+ ostaju ti već tri puta probrani – razvedeni, likovi s djecom, udovci, homići, alkoholičari, narkomani, nasilnici. Ne kažem da je strašno biti rastavljen, ali većina žena će pomisliti da ste razvedeni s razlogom – npr. kurvali ste se okolo pa vas je žena ostavila.
Ako pak imate djecu, neće svaka žena prihvatiti muškarca s djecom neke druge žene. Ako ste nasilnik ili pijanac, to ne trebam podrobnije objašnjavati. Homiće neću ni spominjati. Udovci kod žena nisu pak previše popularni jer uvijek postoji opasnost da pate za preminulom suprugom i nose taj neki teret na duši koji je novoj ženi teško nositi i bivati uspoređivana s ovom koje više nema.
Uglavnom, kad prođe treći krug – u kurcu ste! Barem žene to tako doživljavaju, vjerujte mi na riječ. Imam dosta frendica pa znam. U hrpi otpada su, zaboravila sam spomenuti, i poslovno neuspješni muškarci koje bi žena trebala uzdržavati. Ne mogu reći da donekle ne razumijem tu žensku paranoju da si, ako joj je preko trideset, više neće moći naći dečka. Ali napominjem, samo donekle.
Ali zato ostajanje u očajnoj vezi, u probušenom čamcu iz kojeg rukama i nogama treba izbacivati vodu, to pak uopće ne razumijem.
Kao što sam već spomenula, ženske su sklonije ostati u lošoj vezi samo zbog straha da će ostati solo. Muškarci su s Marsa, a žene s Venere. Marsovci se ne boje toliko samoće, a na Veneri su očito svi pičke. Plačipičke. Normalni Marsovac će ženu koja ga vara poslati u tri lijepe, kako se u narodu kaže, i naći će novu jer naći curu je fumus vaginae. Jednako je, naravno, lako ženi naći dečka, ali ženske to nekako ne shvaćaju, pa će se radije držati loše veze kao pijane plota.
Bolje katastrofična veza nego nikakva! To je, nažalost, slogan mnogih žena i zato je naše društvo prepuno tužnih, duboko nesretnih, zabrinutih, živčanih i uplakanih žena koje su već iskoristile sve čamce za spašavanje sa svog Titanica i opet se na njega vratile čekajući da potpuno potone iliti – da muškarac bude taj koji će ih ostaviti.
Previše su plahe da one učine taj ključni korak i kažu – „Dosta je, ostavljam te”. Ženu je lakše uvjeriti da je jadna i da ne može bolje nego u to isto uvjeriti muškarca.
Zasigurno će se naći neka čitateljica koja je slučajno naletjela na ovaj blog pa će se javiti s namjerom da kaže kako su žene snažne i kako je u ovom tekstu sve neistina. Mogu žene sto puta ponoviti da ja nemam pojma i da seruckam bez veze, ali u duši znaju da sam u pravu jer svatko, baš svatko, poznaje minimalno jednu (žensku) osobu koja je u dugoj i lošoj vezi iz koje ne izlazi. A ne izlazi upravo iz spomenutog straha, straha da ne postoji bolje, straha od samoće…
Sve da je i strah od samoće opravdan – što nije – što je uopće toliko loše u samoći? Stara poslovica kaže da je bolje biti sam nego u lošem društvu i svatko priseban će se s time složiti.
Ana iz moje priče bira loše društvo. Što je s glavom? Njezin tzv. muškarac uspio je u svojoj zlobnoj namjeri da je uvjeri da nije dostojna boljeg. Što je pak s njegovom glavom? Retoričko pitanje.
Anin je cilj dobiti dijete s kretenom jer „ne želi rađati s 40” koliko procjenjuje da će biti potrebno vremena dok si ne nađe adekvatnog partnera. Ona će radije roditi odmah s kretenom, imati njegovo dijete za koje riskira da će naslijediti kretenske gene i time doživotno ili barem do djetetove punoljetnosti biti neraskidivo vezana uz kretena.
Sve samo da ne bude sama. Nije li to tužno?
Meni je i tužno i dugoročno gledano, neshvatljivo. Zar nije racionalnije prekinuti s 33 dok si još mlad(a), nego čekati još par godina da plastični Titanic zvan veza definitivno potone? Tada će biti u daleko lošijoj poziciji jer, hej, jedno je biti singl cura od 33, a sasvim drugo singl zrela žena od 38, ako me razumijete! Ana još govori: „Ako saznam da me prevario, odsjeći ću mu kurac!” Draga moja, čovjek se cjenka s prostitutkama, smatram da si mu već trebala odsjeći to što već planiraš. Nemaš ti tu što više saznati, ako imaš trunku samopoštovanja – ostavi ga. Odsjeci mu ga ili nemoj, ali svakako ga ostavi.
Govorim joj to, a ona me gleda i ponavlja: „Ali on će se promijeniti, a nema ni para za prostitutke…” Kad čujem to „opravdanje’’ da se prijevara s kurvom nije dogodila iz tehničkog razloga, a to je da on nema dovoljno novca za to, dođe mi mrak na oči. Neće se on promijeniti nego će biti samo gori. A sve i da ostane takav kakav jest, već je dovoljno grozno i tu se nema što pričati.
Ana se nakon te cuge na mene naljutila.
Lijenost i ostali poremećaji nas genijalaca
Pijemo kavu u 11 navečer i onda se čudimo zašto ne možemo spavati. Zbog tog životnog stila propadnemo na fakultetu pa mislimo da bolujemo od depresije, a zapravo smo samo lijeni i neodgovorni.
Žalimo se da nemamo dosta para za izlaske. Najstariji smo u disku i pravimo se da ne primjećujemo da nas je pregazilo vrijeme dok pored nas u WC-u 16-godišnjaci vuku speed. Pijemo pivu ujutro, a jutro nam je u tri popodne.
Žalimo se da nam je život loš, a zapravo smo si sami krivi jer smo odabrali voditi nesređen život. Zapravo živimo kao propale rock zvijezde i uvjetno rečeno - super nam je jer ne radimo ništa, a trebali bismo se postavljati na svoje noge.
No, mi odbijamo odrasti. Govorimo da nas je sistem sjebao. Propast na akademskom planu opravdavamo kao prodaju duše za koju nismo zainteresirani jer mi smo iznad toga. A samo smo lijeni i nemamo interesa za izgradnju vlastite budućnosti. Sve samo zato jer su nam roditelji još živi. I tako u krug.
Bolest naše generacije može se svesti pod nazivnik lijenost. Lijenost i ostali poremećaji generacije X ili Y točnije, ali X bolje zvuči. Iako naši nadobudni roditelji koji nas uzdržavaju umjesto prostoseljačkog naziva lijenčina više vole termin indigo dijete. Zanimljivo je da sva ta navodna indigo djeca misle za sebe da boluju od depresije, a za njih je depresija ono kad se napiješ pa te ponese pjesma i općenito nezadovoljstvo činjenicom da nemaju milijune koji im trebaju za željeni životni stil high class rock zvijezde.
Razmaženi smo, odgojeni s mišlju da smo posebni, a prava istina je da nas većina nije posebna po ničemu već ispodprosječna.
Neki su čak (!) i prosječni, ali bolest zvana lijenost ih je pokolebala te još uvijek sjede s mozgom u trećem razredu svoje bivše ili još uvijek sadašnje večernje srednje škole. Ova generacija si samo daje pretenciozne nazive poput generacije X, a poanta tog nazivlja je u tome da svi za sebe moramo misliti da smo posebni. Posebnost nužno sa sobom vuče i neshvaćenost te se onda time opravdava lijenost i - naravno - zloupotreba alkohola i droge te sve ostalo opjevano u pubertetskim pjesmama gore spomenutog Linkin Parka.
Činjenica da su nam roditelji još uvijek živi, a baka ima penziju bila živa ili već dvije godine mrtva uljujkuje nas u paralelnu stvarnost u kojoj ne radimo ništa nego pijemo pivu ujutro iliti u tri popodne kad je prosječnom indigo djetetu iliti pripadniku veličanstvene generacije X jutro. Svi ti pojedinci iliti čitava jedna generacija propaliteta skrivenih pod otmjenim nazivljem voli misliti za sebe da bi bili uspješni da su u Americi ili pak da su neshvaćeni umjetnici, bilo pisci ili slikari ili jednostavno sportaši pušači marihuane.
Svi oni, ili da kažem svi mi, svi mi naglašavamo da bi bili uspješni da smo rođeni negdje drugdje.
Sve nas je sistem sjebao, a fakultet je za nas prodaja duše i zato se njime ne bavimo ako ne računamo višesatno ispijanje kave u kantini fakulteta. Opet dolazimo do, pogađate, lijenosti. Lijenost, ta veličanstvena zamaskirana, a istovremeno glorificirana bolest naše generacije!
Ja svoju diplomu imam u džepu, ne kurčim se time nego samo kažem, ali - postoji ali - da mi mater metaforički rečeno nije držala pištolj uperen u glavu ja bih isto bila indigo dijete koje život provodi u lokalnoj birtiji prepucavajući se oko cijene shita. Dakle, hvala mama što mi nisi dopustila da budem indigo dijete s 25 godina i prepoznajem se u pjesmama Linkin Parka!
Hvala ti, mama, što si mi objasnila da me pregazilo vrijeme i da nemam više što raditi u disku dok 16-godišnjaci pored mene vuku speed pomiješan s anestetikom i brašnom!
Hvala ti, mama, što mi nisi dala da zatajimo mirovinskom da je baka Kata umrla 2012.!
Osim Linkin Parka, tj. davno prije njega Pink Floyd je sve zasrao s ''We don't need no education, we don't need no thoughts control'' što je bila i ostala himna sve indigo djece koja ne žele učiti jer obrazovanje je prodaja duše podmuklom sistemu koji želi demolirati mlade mozgove. Posebne natprosječne mozgove kako mislimo svi za sebe, a zapravo smo prosječni ili u gorem slučaju ispodprosječni što je, u kombinaciji s lijenošću, dobitna kombinacija.
Pouka ove priče je: nisi indigo dijete, možda se zoveš fensi nazivom pripadnika generacije X, ali ti si samo jedan obični lijeni kurac u sladoledu koji bi da nemaš mamu i tatu tražio kovanice ispod kioska!
A sad me ispričajte, uskoro će ponoć, idem si skuhati kavu.
Mic drop.
Zašto je riječ ''influencer'' u Hrvatskoj sramotna?
Zato. Jer jest.
Jednom kad sam gostovala u nekoj HRT emisiji, pitali su me kako da me potpišu. ''INFLUENCERICA!'' - rekao je netko iz uredništva, sav ponosan kako se toga sjetio. ''Jao, ne, samo to ne!'' - govorim ja razmišljajući kako je bolje biti potpisan kao ''Ulična kurva'' nego ''influencerica''. Mislim da su me potpisali kao ''Spisateljica'', ne sjećam se više, ali najbitnije je bilo da ne napišu ''influencerica''. Baš me prošla jeza kad sam čula za ideju da me tako potpišu.
ZAŠTO? Influencer je jedan Jeffree Star koji je od nule svojom osobnošću i idejama napravio multimilijunsko carstvo, a ne neka pardon my French - pička - iz sela pored Zaboka koja zna upaliti beauty filter na mobitelu, Ništa protiv Zaboka, ali itekako imam nešto protiv toga da je svatko tko u ovoj zemlji ima mobitel i kupljene followere na nekakvom Instagramu - influencer. To je kod nas tako, ovaj dio svijeta je oskrvnuo termin koji označava mladu osobu koja je svojom prisutnošću na internetu postigla to da vrši UTJECAJ na druge. Influence = utjecaj. U ovom kontextu pozitivni.
Moj profesionalni rad koji datira iz cca 2007., spontano je doveo do toga da se i mene tako naziva. No, nakon nekoliko mjeseci ''influensanja'' sam prestala to raditi jer je to, ljudi moji, ovdje kod nas, prodaja imena, lika i djela za gadljivo jeftine pare. Iliti, hrvatskom influenceru iliti osobi koja zna upaliti beauty filter na mobitelom, a mozgom još uvijek sjedi u drugom razredu svoje bivše ili sadašnje srednje škole, neka kozmetička tvrtka pošalje sve proizvode koje nitko ne kupuje - s razlogom - jer kurca ne valjaju, uplati neke suludo male pare i ''veliki influencer'' u zamjenu za to smeće i 100 kuna ima zadatak snimiti video u kojem se malja po licu s tim smećem koje eventualno možeš dati djevojčici da se igra, i kune se životom da su to najgenijalniji proizvodi ikad.
Osramotila sam se tako tri ili četiri puta i odustala. Dosta se sramotim i sama u životu bez da na ''televiziji'' iliti netu izmišljam i lažem da je puder za lice od 20 kuna najkvalitetniji ikada. Jebiga, nije. Puder košta 200 i naviše kuna i bok. I postoji razlog za to. U životu si sve možemo kupiti osim lica, lice imamo samo jedno i s mojim moralnim uvjerenjima se debelo kosi to da ja tvrdim da je neko otrovno smeće najsuper ikad, samo zato jer mi je ta neka kretenska firma dala dala poklon bon za svoje smeće od 250 kn.
Isto tako, u ponekom slučaju, kod nas je influencer nekada sinonim za kurvu. Svašta sam, ali kurva nisam te sam u jednoj medijskoj kući drsko dala otkaz jer su me, unatoč mojoj molbi da se to ne radi, reklamirali u istoj rečenici s jednom polupoznatom prostitutkom.
Iz medijskog života sam se u profesionalnom smislu povukla nakon 14 godina neprekinutog rada. Zašto? Jer cijena te fejk slave, slave koja to nije - je previše skupa, a previše malo plaćena. Dobila sam od toga luđake za vrat, prave luđake i tu i tamo nedostatak privatnosti. Nedostatak privatnosti u smislu da sjednem u kafić i vidi me neka teenagerica, entuzijastično mi priđe s pitanjem jesam li ja ja te me bez kriterija krene daviti razgovorom - razgovorom koji ja ne želim voditi, a ne mogu tjerati u kurac ljude koji mi ništa nisu učinili.
Biti polupoznat (ili kako da to nazovem) je nešto najgore što ti se u Hrvatskoj može dogoditi i taj status može zabavljati jedino neku jako mladu osobu kojoj je sve to fora ili nekog teškog egzibicionista s narcisoidnim poremećajem ličnosti. Nikome u ovoj zemlji za to nije motiv novac jer taj novac je toliko mizeran da je to smiješno.
35 mi je godina, volim pisati, obožavam, ali već neke dvije godine pišem za sebe, npr. ovdje, pišem za književne natječaje i pišem što mi se piše i kad mi se piše. Pisati za medijsku kuću koja mi ugovorom nameće kakav ću personality imati, kakvo sranje ću reklamirati i na kakvoj glupoj emisiji ću se kao majmun kreveljiti, to više ne dolazi u obzir.
Smatram da sam veći jebeni influencer (ako baš želimo koristiti taj naziv) ako govorim istinu, svoju istinu i svoje stvarno mišljenje nego da se kunem životom da je neko sranje super - i to sranje odmah nakon snimanja šiknem u kantu ''toksični otpad'' jer tamo spada.
Da se bar u ovoj zemlji netko na tim lažima obogatio, ali NIJE. Nitko. Nula.
Htjela sam kroz ovaj text pojasniti zašto je ovdje nekoga nazvati ''influencerom'' uvreda, a ne titula. Jesam li objasnila? Valjda jesam. Zato jer ''utjecaj'' iliti ''influence'' ovdje znači: glupost, laži i aplikacija za povećavanje očiju.
Bljak, brate :)
Oznake: influencer
četvrtak, 18.03.2021.
Depresija: Umjetnost samoubojstva
foto: Chester Bennington, YouTube
Pred koju se godinu ubio Chester iz Linkin Parka. Nešto prije njega Chris Cornell. Otišla sam sam na Facebook kad se ubio Chester i napisala status: ''Na ovom fejsu sami 20godisnji psihijatri i psiholozi koji misle da je klinička depresija kad se napiješ pa te ponese pjesma iliti hrpe ljudi su jako rezolutne u osuđivanju Chestera, svi oni bi njegov život živjeli bolje i pametnije. Depresija zbog koje se ljudi actually stvarno ubiju je bolest i ne, da je ti imaš ti nebi to riješio bolje od njega nego si jebeno sretan jer nemaš tu fokken bolest. Kad ćeš je imat onda se javi ako ces uopće imat snage napisat status. A do tad ne seri i ne osuđuj ljude koje ne poznaš i ne, to nije kad se napiješ pa te ponese pjesma.''
Odmah mi je prisjeo Facebook i ljudi na njemu jer doista ljudi koji nikad nisu iskusili depresiju ne znaju što je to i pljuju po ljudima koji su se ubili. Zar ne shvaćaju da se nitko ne ubije iz hobija nego zato što je njegova bol toliko jaka da je neizdrživa? Zar ne shvaćaju da je stvarno počiniti samoubojstvo jako hrabar čin jer ma koliko svi trubili ''ubijaju se samo kukavice'' treba velika hrabrost da si stvarno prerežeš žile? Treba ogromna snaga da stvarno odlučiš da za tebe sutra ne postoji i zbog toga, ma koliko to nekome kontroverzno zvučalo, na neki način jebeno cijenim samoubojice. Imala sam prijatelja kirurga. Uspješan čovjek, otac tri male prekrasne djevojčice koje je obožavao. Imao je prekrasnu ženu koju je također obožavao, ali... On je bolovao od depresije. Depresije toliko jake da je sam sebe dao zatvoriti u neku psihijatrijsku kliniku na dva mjeseca za svoje dobro. Jer je bio svjestan svoje bolesti. Obrazovan i pametan čovjek, čovjek koji je imao sve u životu. Nakljukali su ga tabletama od kojih mu je neko vrijeme bilo bolje, ali nakon nekoliko mjeseci tablete su prestale djelovati. Opet se dao zatvoriti u bolnicu i govorio: ''Ja se liječim zbog svoje djece''.
Da skratim, liječio se u bolnici još nekoliko puta i na kraju se ubio. Ubio se tako da je ubacio fen iliti sušilo za kosu u kadu. I to je našao stari fen jer novi fenovi imaju zaštitu od vode, tj. baciš ga u kadu i fen samo crkne, a ti ostaneš živ. To je znao tako što je to već probao. Prije toga je sam sebi propisao smrtonosnu dozu najrazličitijih lijekova i preživio pa završio u novinama kao svjetsko čudo. Zbog toga smo ga zvali celebrity doktor. I eto, nema više našeg celebrity doktora, ostalo je samo sjećanje na dobrog čovjeka koji se trudio biti čvrst, čvrst zbog svoje djece koju je obožavao, ali njegova bolest bila je jača od toga. Depresija jest bolest! Točka i uskličnik. I zato nikada neću ismijavati ni Chestera ni nikoga tko se ubio jer kao što rekoh, samoubojstvo nije hobi, to stvarno nije kad se napiješ pa te ponese pjesma. Samoubojstvo je krajnji potez osobe koju je bolest dokrajčila. Bolest. Amaterskim psiholozima i psihijatrima na fejsu je glavni argumet za Chestera bio ''zašto bi se netko tko ima toliko love ubio?'' Zato jer je bolestan, majmune!
Depresija je kad gledaš u pseću uzicu i razmišljaš o tome kako bi se na nju mogao objesiti. Depresija je kad ne jedeš ne zato što nisi gladan nego zato što nemaš snage držati vilicu. Depresija je kad su tvoji bližnji sretni kad popušiš cigaretu jer je to jedina radnja koju si uspio napraviti. U depresiji je držanje cigarete i uvlačenje dima sport i to ekstremni. Zamislite koliko je snage potrebno bilo jednom Chesteru da stane na stolac i sruši ga nogom kako bi se stvarno objesio. Samoubojstvo je umjetnost. Samoubojstvo je najsnažniji čin koji osoba može učiniti. Jeste li svjesni da je puno lakše ubiti nekog drugog nego sebe? Jeste li svjesni da je smrt bolna? Jeste li svjesni da osoba koja si oduzima život ne zna što ju čeka, da li obični mrak i ništa ili pakao ili jebeni raj? Ne promoviram samoubojstvo i ne potičem ljude na isto, ali samo kažem da je za to potrebno hrabrosti. Puno više hrabrosti nego za prići Playboyevoj zečici u klubu 585 u Bolu na Braču, a 90% vas ne bi imalo hrabrosti za to. Znate da sam u pravu. Samoubojstvo je čin koji napraviš kad istinski vjeruješ da je s tobom gotovo. Naravno, postoje i lažni depresivci. To su one lijenčuge koje depresiju koriste kao izliku za nerad. Oni kojima se lakše zatvoriti u umobolnicu i tamo tjedan dana plakati nego učiniti nešto sa svojim životom. Znam jednog takvog koji je stalno kod psihijatra jer je depresivan, a frajer se svaki dan slika za Instagram i tamo drka na lajkove followera.
Ne, frende. To nije depresija jer ljudi koji su bolesni od depresije ne slikaju svoje selfije jer nemaju snage držati mobitel. Ljudi u depresiji ni ne znaju gdje im je mobitel jer ga nisu koristili mjesecima pošto ne žele nikoga čuti. To je depresija, a ne kad se napiješ pa te ponese pjesma, majmune! Sigurna sam da Chester nije znao gdje mu je mobitel. Ni Robin Williams. Ni Chris Cornell. Ni celebrity doktor. Ti ljudi sigurno nisu slikali svoje selfije i govorili okolo da su u depresiji. Kad si u depresiji ti ništa ne govoriš okolo jer ne ideš okolo. Ležiš u krevetu u gaćama koje nisi promijenio tjedan dana i pokušavaš zapaliti cigaretu i to ti ne uspijeva iako imaš nikotinsku krizu, a ne uspijeva ti zato što je upaljač 30 cm udaljen od tebe što znači da moraš pružiti ruku. A ne možeš. Jer kad si bolestan od depresije 30 cm je jako velika udaljenost. Razumiješ, majmune? Ovaj koji slika selfije za instagram se sigurno neće ubiti, kad mi kaže da hoće, pa odmah opali par selfija, ja ne brinem za njega jer taj čovjek je samo lijen i zaljubljen u sebe, ali nikako nije depresivan. On se napije pa ga ponese pjesma. Depresivni ljudi se rijetko napiju i to zato što ne mogu ustati iz kreveta da bi otišli u dućan po bocu gina i jebeni sprajt. Chester je, sudeći prema njegovim najvećim hitovima, bio u kurcu još prije 15ak godina: Crawling in my skin - These wounds, they will not heal - Fear is how I fall - Confusing what is real. There's something inside me that pulls beneath the surface - Consuming, confusing -This lack of self control I fear is never ending - Controlling - I can't seem - To find myself again -My walls are closing in... Nisam stručni psihić da protumačim ove stihove, ali ako imate osnovno poznavanje engleskog jezika skužit ćete da ih je pisala osoba kojoj nije sasvim dobro. Za razliku od Miley Cyrus i njenog hita Malibu u kojem je opjevala upoznavanje svog novog ljetnog dečka s kojim se žvali na plaži.
Inače bih rekla da su Chesterovi stihovi pisani zbog tada popularne emo publike i da je Chester rikavao od smijeha i drkao sam na svoje s predumišljajem napisane stihove,ali sada kada znam da se čovjek stvarno ubio, ti stihovi dobivaju neku dubinu. Na kraju, iako je moja generacija masturbirala na Limp Bizkit i Linkin Park je, kao, bila bruka slušati, Linkin Park su vrlo kvalitetan bend. Bend koji je stvorio jedan cijeli novi žanr elecro neo metala ili kako se to već zove. To su ljudi koji su stvarali povijest. The art of suicide. Umjetnost samoubojstva. Na fejsu se našla i hrpetina ljudi koji su odmah pizdili jer će sad ''sve ušminkane trebe umjesto Iron Maiden majici koje su hit sada nositi Linkin Park majice''. Nek nose što hoće. Čovjek je stvorio dio glazbene povijesti i ako su majice jedino na čemu njegovo ime i njegov lik može živjeti, neka bude tako. Ne zaslužuje biti zaboravljen. Makar je ''kukavica''. O ne, nije kukavica nego čovjek hrabriji od svih branitelja jebenog Domovinskog rata. Karikiram kako bih vam prikazala koliko je teško ubiti sam sebe! Ne vrijeđam nikoga, ali kao što već rekoh tvrdim da je lakše ubiti vlastitu mater nego sebe.
Za ubuduće, kad ćete tvrditi da je netko tko si je oduzeo život jadan jer je ''pun love'', sjetite se da klinička depresija stvarno i doista i fakat nije kad se napiješ pa te ponese pjesma kao Mišu Kovača nego je to teška bolest. Depresija nije kad se ja uzrujam jer me konobarica bez zuba iz cafe bara Big Blue optužila da nisam platila račun. Depresija nije kad jebeš osam trebi u 20 dana pa ti nijedna ne bude cura jer niti jedna nema dijamantnu magičnu pičku. Depresija nije kad pročitaš na fejsu da se ubio neki tamo Chester iz nekog tamo Linkin Parka nego je depresija to od čeg je bolovao taj jadni Chester iz tog velikog Linkin Parka. Njega treba žaliti jer mu nije pružena potrebna pomoć, a ne ismijavati ga. Treba ga žaliti i to treba biti apel na to da se drugim ljudima s njegovom bolešću pruži pomoć, a ne da ih se ismijava. Ismijavati treba depresivnog lika koji se slika za instragram i drka na svoje fotošopirane selfije. Njega, a ne Chestera. Wikipedia o depresiji kaže ovo: ''Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje osobe u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.'' Dakle, prije nego kreneš ismijavati nekog, prvo budi klasični građanin drugog reda i pročitaj barem jebenu Wikipediju!!
Uživajte u životu koliko možete i nemojte se previše truditi na poslu! Na kraju, nikad ne znaš kad možeš oboljeti od kliničke depresije i zaboraviti na posao kao da ga nikad nisi ni imao.
Oznake: depresija
Komedija ubija ljude
foto: Russell Brand - Get Him to the Greek
Jeste li znali da zapadni svijet godinama zna ono što Hrvatska ne zna?
KOMEDIJA DOSLOVNO UBIJA LJUDE.
Bavila sam se 14 godina satirom, komedijom… Ljudi su zavidjeli na tome da se ja ”samo zezam i još me za to plaćaju”, ali znanstvena činjenica je da je upravo moj posao, dakle, izmišljanje zabavnog sadržaja
iz glave i to vezano uz rok – najopasniji posao za mozak te da je prosječan vijek trajanja komičara ili satiričara oko sedam godina. Zašto? Jer u ljudskoj prirodi nije biti zabavan cijelo vrijeme, a vjerujem da shvaćate da nije baš lagano imati ugovornu obavezu na mjesečnoj ili tjednoj bazi napisati humorističnu priču, ne ponavljati već napisano, a da priča ima poantu, glavu i rep, i to raditi dok vam je život pun pravih problema: smrt, bolest i sl. To iscrpljuje mozak više nego da primjerice pišete enciklopediju.
Zašto? Naizgled se izmišljati viceve čini lakše, ali nije. Stvar je u načinu na koji se opterećuje mozak: enciklopediju ne izmišljate iz svoje glave, već uzimate podatke iz već postojeće literature. A humor izmišljate iz svoje glave. Prosječan vijek osobe koja se time bavi je sedam godina, a ja sam izdržala 14. U jednom trenu sam shvatila da ja to više ne mogu, mozak mi je bio premoren i prazan. Ako pretražite internet da vidite gdje su neki strani komičari, saznat ćete da im se gubi svaki trag. Gdje su? Neki na psihijatriji, neki u šumi, a neki su potpuno promijenili područje djelovanja. Meni blizak primjer je moj omiljeni komičar Russell Brand koji je od, po meni, najsmješnijeg čovjeka na svijetu postao čovjek koji se bavi nekim ozbiljnim temama. Komedija ubija ljude. Iscrpljuje mozak na najopasniji mogući način. Naravno, kad meni ili tom Russellu Brandu dođe da napišemo nešto humoristično – slobodno, neka pišemo i 500 stranica, ali to mora biti naša slobodna volja, a ne nikako posao s obavezom da to radimo na tjednoj ili mjesečnoj bazi. Ja sam imala sreće, pa je prošlo bez ikakve hospitalizacije, ali većini nije.
No, od profesionalog bavljenja komedijom u bilo kojem smislu sam odustala zauvijek. Osim, naravno, ako mi baš ne dođe inspiracija pa nešto napišem.
Tu je i znanstvena činjenica da je za razumijevanje satire potreban visok stupanj inteligencije što velika većina ljudi nema te da je pri početku svog rada navikla na status ”glupače koja priča gluposti” jer domet mozga prosječne osobe ne seže dovoljno daleko da bi mogao razumijevati satiru.
To što ja slučajno imam talent za zabavljanje ljudi na ovaj ili onaj način, to ne znači da sam ja glupa
– ružno mi je reć za sebe – ali to znači da sam upravo suprotno od glupa. Znanstvena činjenica.
Čime ću se dalje profesionalno baviti - vidjet ću no satira i bilo kakav humor neće doći u obzir. Moj mozak je iscrpljen, a nije vrijedno da zbog činjenice da sam ja nekoj publici zabavna, ja završim mrtvog mozga u nekoj bolnici kao onoj iz filma Shutter Island. A ne bih bila prva niti izdvojen slučaj, posao komičara u bilo kojem smislu je ubojit, a neću vam ni spominjati kakve čudne ljude si navučete time za vrat…
Ova teorija je poznata u svijetu već godinama, ali u Hrvatskoj ni slova o tome.
Znanost na klimavim nogama: Opovrgavanje postojanja Isusa Krista kao nadnaravnog bića
(foto: Love Letters From Heaven)
Na klimavim nogama, bez proučavanja novih činjenjica, onako napamet
Znastvena teza Nike O. (draft, kak bi se reklo)
PSIHOLOGIJSKO I FILOZOFSKO OPOVRGAVANJE ISUSA KRISTA KAO TRANSCEDERALNOG I NADNARAVNOG BIĆA - SPASITELJA ILI KAKO GOD
Odgojeni smo, većina nas, da vjerujemo u Krista, Spasitelja. Vjeronauk u školi, kućni odgoj, mi smo katolička zemlja i većina je nas odgajanau katoličkom duhu, htjela to ili ne htjela.
Ljudski mozak uvijek procesuira informacije koje smo čuli ili vidjeli, u neke vjerujemo čvrsto, a neke su u našoj podsvijesti. Ako smo kao dijete slušali o tome da kad umremo odemo u Raj, ma kako naš život tekao, taj je podatak u našoj podsvijesti.
Skupljajući kroz život znanja od stručnjaka, gledajući ozbiljne igrane filmove iz pop kulture te dokumentarce o ljudima koji su na rubu smrti ''vidjeli Isusa'', ''Raj'' ili bilo što što se učilo iz vjeronauka, dolazim do zaključka da - nitko nije vidio Isusa. Vidjeli su asocijaciju.
Jer, ljudski mozak može sanjati, izmisliti, vizualizirati ili čak halucinirati samo ljude, bića, stvari, krajolike koje je već jednom vidio. Bilo to uživo, bilo na fotografiji, vividno ispričanoj priči ili filmu. Mozak ne može izmisliti ništa što prije nije vidio.
Osobe kad dožive neki šok - šok baziran na strahu za život najčešće - osobe često kažu da su vidjele Krista i kročile u Raj, a svaka Raj opisuje drugačije. Tu je riječ o osobama koje su bile ne granici smrti, doživjele neki psihijatrijski šok, ili se ozbiljno uplašile za život na bilo koji način jer čovjek kad se uplaši da ima još 5 sekudni počinje jako intenzivno razmišljati o životu poslije.
Ja sam jednom jako, jako ružno pala na skijanju, jurila sam stazom s glavom prema dolje koja je krcala i rovala led, velikom brzinom. I tad sam znala gdje ću pasti, na jedno parkiralište s 20ak metara visine. Imala sam, jureći tako po ledu, vremena. Imala sam vremena razmisliti - Pakla se nisam bojala, jer nikada nisam učinila ništa dovoljno negativno da idem u Pakao ako to postoji. Nisam se bojala ničega osim srčano-psihijatrijskog napada koji će moja majka dobiti kad joj jave i kad me helikopter bude vozio onako da visim na konopu. No. zaustavila sam se na jednom malenom grmu. Mali grm. Mali, ali dovoljno velik da me zadrži. Ustala sam, netko mi je donio rasute skije i odskijala sam dalje. Tad sam doživjela taj: ''ja ću sada vjerojatno umrijeti '' moment. Zapravo sam pala preko nečega što nije spadalo na stazu, mislim da je bila metalna cijev. I tad sam izgubila strah od smrti jer bila sam sigurna da je ona tu, samo sam brinula za mamu kad joj to netko kaže. Znala sam da se ne moram ničega bojati, jer ja u Pakao ne idem i to je sigurno.
I evo ja, s ponekim trenucima vjere, ateist. Ja nisam ''vidjela'' raj, ja sam samo znala da ''ne idem u pakao''. Najviše me majka brinula...
Postoji mnogo ljudi koji su doživjeli neku nesreću, šok, traumu. Bilo kakvog tipa. O svakom bi liječnik trebao dati izvještaj jer nekome se to dogodilo na operaciji, nekome u smrtnom strahu - psihologijska stvar, netko se nečime šokirao - bilo vizualno, bilo informatvino. Poanta je: Većini se ljudi u takvoj situaciji se aktivira neki psihički poremećaj - kakve zatomljene ima većina ljudi. Netko, poput mene npr. će pasti u depresiju, anksioznost i mučiti muku s nesanicom. To smo mi ''sretnici'' bez predispozicije za shizoidne poremećaje: osjećamo se grozno, ali ne fantaziramo i ne haluciniramo, nego - ružno rečeno - ali naturalistički živimo u svojoj muci. Bez Krista koji nam svijetli.
Oni koji u takvim nekim ''blizu smrti'' situacijama, oni koji vide Krista i Raj s rozim krizantemama, znanstveno gledno oni nisu vidjeli Krista. Vidjeli su ga, ali ga sreli nisu nego su se u trenutku straha od smrti - u stanju kakvom god besvjesnom ili podsvjesnom bili - podsvjesno sjetili asocijacije ''kad umremo idemo u raj''. Osoba u podsvijesti poveže asocijaciju sa, u ovom slučaju smrti, koja joj je najbliža. Iliti osoba bez katoličkog odgoja u takvoj situaciji neće vidjeti Isusa i koga već. Vidjet će ono u što podsvjesno vjeruje. Ako kojim slučajem vjeruje da je Raj mjesto s puno malih i veselih pasa - osoba će u ''trenutku smrti'' koji to zapravo nije vidjeti te pse. Doslovno.
Te osobe često postanu duboko religiozne nakon toga, što nije nužno loše za njih jer svaka molitva ili meditacija je dobra za čovjekov duh, smirenje i sl.
...ali vidjeti Krista i Raj je samo asocijacija u trenutku blizu smrti, u trenutku kad nam sve asocijacije postanu bliske i nađemo toplinu u Kristu.
Imati vjeru je jedno, a sasvim drugo, nakon traume glave - ružno rečeno, ali postati fanatik. Jer, ono što je osoba u tim kritičnim trenutcima vidjela - to nije bilo potpuno stvarno nego asocijacija na smrt iz davno izgubljenog udžbenika iz vjeronaka.
Oznake: katolička vjera, isus krist, znanost i istraživanja
| ožujak, 2021 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (17)
Opis bloga iliti osobe
Ženska kojoj je prestalo biti stalo.
Biti stalo što će drugi misliti.
Misliti o njenim mislima.