Ljubav, bijes i prijezir u Zagrebu https://blog.dnevnik.hr/nikaostoic

nedjelja, 25.04.2021.

Mrak zatvorenih umova

Znate li kako se uvijek teško staviti u nečiju tuđu kožu?

Meni se teško staviti u kožu voayera kojih je jako puno, populacija koja Big Brother čini suludo popularnim. Neki udžbenik koji mi je došao u ruke na fakultetu, kaže da smo preko stotinu godina mi društvo skandala. Reklo bi se da većina ljudi živi za skandale, tuđe naravno. Što je po meni skandal? Po meni bi nešto vrijedno naziva skandalom trebala biti milijunska novčana prijevara ili nešto što uključuje brutalno ubijene ljude. Npr. to. Ali, kako su umovi masa jeftini, tako se pod skandale uvrštavaju gluposti koje se događaju svaki dan: nekoj ženi ispala sisa, neku drugu vara muž, netko se nadrogirao - i to su novinski naslovi. Držanje poznatih pod povećalom je zapravo toliko jadno. Glumci npr., američki, nekome se raspadne brak i onda taj bude razapet po svim medijima i optužen da je ljubavnik s muškarcima i ženama koje nikada nije vidio. i onda se tome smije neka kućanica u Dugoj Resi dok si led drži na glavi jer ju je muž jučer prebio i ona se tim nečijim razvodom naslađuje iako je njen život puno skandalozniji samo ona nikoga ne zanima jer nije bila nominirana za Oscara.

Pojavom društvenih mreža skandali su počeli zahvaćati i ljude koji nisu slavni jer uvijek netko čeka da netko drugi prosere neki trač. I mase uživaju. U tu kožu se ne znam staviti jer znam što se dešava s nekolicinom prijatelja i to mi je dovoljno. Čak i kad je riječ o osobama čiji sam obožavatelj, npr. Liam Gallagher, ja ga ne špijuniram po netu, iskreno - ja ne znam za koga je on trenutno oženjen i je li uopće. Fan sam njegovog rada i javnih ispada. Jer mi je oboje kul. Tko su te većine populacije koje samo prate tračeve i skandale? Meni je pratiti neki kvazi skandal koji uključuje ljude koje ne poznajem zadnja stvar na listi stvari koje bih radila. Ili nešto crtam, ili piskaram, pričam s nekim kog smatram prijateljem, gledam film ako mi nije do ničeg navedenog. Neki ljudi žele biti u središtu skandala, bila sam jednom i nije bilo lijepo

. Sve izgubilo smisao jer se svodi na tračeve, pogrešne informacije koje služe tome da se nekoga ocrni, društvo skandala. Jeftinih skandala koji to nisu. I ona slavna ''Sex always sells'' - kad će svijet to prerasti? Kako odraslu osobu može toliko zanimati bilo čiji sex na bilo kakvoj televiziji? Mislim da nečija sisa na ekranu zanima samo one koji u životu nisu vidjeli puno sisa i zato nikad u životu nisam imala problem da se presvlačim pred nekime, ako je situacija da moram, stav mi je: ''ako tog i tog čini jako sretnim što mi je vidio sisu na sekundu, jadan on i nek se veseli''. Isto tako, za ove ljude koji su producente Big Brothera i sličnih emisija učinili novčano bogatima, te ljude smatram vrlo ograničenima - nemaš nešto 2% pametnije u životu? Nekoga za razgovor npr.? Draže ti je buljiti u nepoznate ljude koji se prepucavaju na televiziji? U tu kožu se ne znam staviti. I ne znam se staviti u kožu onih koji sa ''strahom i prijezirom'' gledaju moje ruke, odjeću i kosu. U toliko primitivnom svijetu sam valjda ja hodajući skandal iako gledam svoja posla. Rušenje Twin Towersa je skandal, a ne nečije istetovirane ruke ili činjenica da se netko razveo.

Ali sve dok je ovo drugo dvoje skandal, svijet će biti u kurcu. Možda ipak ljudima malo fali obrazovanja i otvaranja očiju. Svi vole za sebe reći da su otvorenog uma, ali to je najveća laž cijelokupnog čovječanstva ovog stoljeća. Da je to stvarno tako, nečija sisa ili Big Brother ne bi bili najčitaniji, najgledaniji i najguglaniji pojmovi svakog tjedna. Živimo u mraku zatvorenih umova.

četvrtak, 01.04.2021.

Realni savjeti za život

ljudi, zajebavajte se. SMIJTE SE. ismijavajte, ali ne javno jer će vas netko tužiti.

Što god da radili, makar bili osoba koja razvrstava toxični otpad - netko će biti ljubomoran na vas. 10% nacije ima šizofreniju, to su oni pregledani, registrirani. Još 38% takvih nepregledano hoda svijetom pod krinkom da su karizmatični - jer imaju lijepe oči pa misliš da je to ''Jared Leto pogled'' - ni za njega ne znamo je li pregledan.
Zajebavajte se, smijte se, činite SEBE sretnima na najpliće najčine koji vas čine sretnim - ako ti se pije vino iz kartona - POPIJ GA I SMIJ SE.

Život je prepun objektivnih sranja. Ne mjerite tko je lijepog lica, a tko nije - ljepota fotografije i onako ne znači ništa. SVE je u šarmu i osobnosti. S najružnijim frajerom provela sam se najbolje. S najzgodnijom ženom koja obilno stavlja sjajilo na usne i obilno priča gluposti nije se proveo nitko stariji od 15 godina.
Ne čestitajte nekome jer je smršavio ili se udebljao - jer često je uzrok i jednog i drugog ružan - bolest, lijekovi.


Budite onakvi kakvi ste najljepši sebi - jer da budeš sretan moraš biti zadovoljan sobom ma što ti netko drugi govorio.
Ne radi posao koji mrziš, uključi mozak i naći ćeš način da unovčiš svoje talente. Ne hodaj jebeno malen ispod zvijezda i daj kunu djedu ispred supermarketa, možda si mu time spasio dan.

Budi totalno svoj i neka ti nitko ne govori kako moraš izgledati. Ako želiš zelene obrve, imaj zelene obrve. Imala sam ih cijelu srednju i više ne uspijevam naći maskaru.
Ne laži, ne izmišljaj, budi fokken REAL. Uzmi psa. Uzmi mačku. Uzmi skočimiša ako te veseli. Ne polaži račune nikome za ništa.
I... ne nabijaj račune nikome za ništa. Budi jebeno TI i odjebi idiote.

Love always,
Ostoićka d

ponedjeljak, 29.03.2021.

Kad sam bila muško

Moji najdraži textovi su oni napisani za Playboy. Sedam godina kolumni pod imenom Kristijan Martinović. Satira.
Evo jedne meni full drage


PLAYBOY - BROJ 248, TRAVANJ 2018.
MILO VENTIMIGLIA ILITI NOVI DEČKO MOJE BIVŠE

Bivša si je našla novog dečka. Nekog tipa koji se potukao na Coldplay koncertu za vrijeme pjesme The
Scientist, tipa toliko glupog da se usr’o u gaće kad je otiš’o na testiranje na sidu, jer su mu rekli da je
negativan. Zaključio je da je to nešto negativno. Ne pitajte me kako to znam. Ja sam Kristijan Martinović i
sve saznam! Tip je visok 195 i pretpostavljam da je s njim jer mu je ona stvar proporcionalna visini.
Špijunirao sam lika na Facebooku. Tip ima bradu k’o jebeni drvosječa, ima povelik nos, snenoteleći
pogled i fura šiltericu s havajskim uzorkom usred Zagreba, a kao prijevozno sredstvo koristi skejt što je
skroz kontroverzno jer tip ima 35 godina. Meni izgleda kao mješanac Adriena Brodyja i Relje Bašića, al’
ona svojim frendicama (koje su i moje frendice jer ja sam super i dijele se na one koje sam poševio i koje
tek ću poševiti) govori da je on njen Milo Ventimiglia (sad malo guglajte). Rekla im je da tip smrdi/miriši
po jeftinoj cugi i skupim cigaretama i da je njoj to neopisivo seksi. Povratio sam si skoro u usta kad sam
to čuo i morao sam eksati dvije čaše medice s čilijem da se oporavim. Uglavnom, lik mi toliko ide na
živce da bih mu najradije bacio medicu s čilijem u oči. Mislim, OK, prekinuli smo na ljeto, žena ima pravo
nastaviti sa životom i imati svog tipa a la Milo Ventimiglia (pod teškim navodnicima, al’ nek joj bude), ali
ta me njihova veza baš iritira. Saznao sam da kad su išli na prvi dejt, tip odmah počeo vrištati: „Ja želim
da si ti moja cura!”, a u prvih pet minuta drugog dejta već je imao fiks ideju: „Ajmo rentat neki stan i uselit
se zajedno!”

Ona, kako je glupa, sigurno već ide u zalagaonicu da uzme vjenčanicu by Vera Wang. Ona je totalno tip
osobe koji odmah zove Veru Wang čim neka budala sa snenotelećim pogledom kaže dvije riječi: „Moja” i
„cura”. Moram priznati da mi se to na neki zlobni način i sviđa jer, naime, poznata je stvar da tipovi koji
su skloni zaluđivanju na prvom dejtu već za mjesec dana naprave kak bi se na engleskom reklo – plot
twist – i odjebu je preko noći. To su nestabilni infantilni likovi, a ovaj se totalno uklapa u taj profil jer kao
što već rekoh, tip koristi skejt kao prijevozno sredstvo, a ima 35 godina. Trideset i pet. Slovima. On je
dakle jedan od onih koje je pregazilo vrijeme, tip osobe koji brije da je u spotu Avril Lavigne „Sk8er Boi’’
(vidite na YouTube). Naravno da nije u nikakvom spotu jer je preružan da bi ga itko snimao za televiziju,
ali zato je glumac koji igra ulogu svog života: ulogu jebivjetra na skejtu koji smrdi po jeftinoj cugi i skupim
cigaretama. Milo Ventimiglia. Da, ziher! Ako je on Milo Ventimiglia onda sam ja mlađi mlađi i zgodniji brat
jebenog Brada Pitta i kad to kažem baš nimalo se ne zajebavam.
Da sve bude još iritantnije, saznao sam da lik želi da mu se sin zove Vitar. OK, po tome si pašu jer koza
želi da se njen sin zove Val, val kao morski val, ali brate jebote Vitar zvuči k’o romantična riječ za prdac.
Koja budaletina!

Da bi iritantnost dosegla vrhunac, moram vam reći da tip ima psa koji se zove Rotkva. Rotkva kao
povrće! A da bih svemu dodao i tračak degutancije, reći ću vam i fun fact, a to je da tip radi na baušteli.
Bivša trabunja da je on kiparski restaurator, ali ako je on restaurator ičega osim... nije bitno, ne želim biti
prost, ja sam onda Shakespeare. Znate onu foru: bila je toliko ružna da su se i bauštelci na gradilištu
pravili da rade? E, bivša si ziher misli: „Bila sam toliko zgodna da su se i bauštelci jednom našli sa mnom
nakon kaj su stvarno radili!”
Ispričavam se svim bauštelcima koji ovo čitaju, ali ja sam snob i činjenica da taj bauštelac jebe nešto što
sam ja jebao, tjera me na povraćanje i dodatno eksanje još dvije medice s čilijem koje bi mu trebalo
baciti u oči. Da sve bude još gore, lik se okolo hvali da je veliki jebač, konkretno govori: „Ja sam dobar
samo za šljaku i karanje, ku’iš!” Mislim... OK, ja javno pišem u časopisu da sam veliki jebač, ali on nema
pravo to govoriti jer je jebeni bauštelac, a ne ugledni pisac kao ja. Da dodam malo sunca u ovu
sumračnu tamu, načuo sam da je prvi seks velikog jebača i glupače trajao ravno dvije minute ili čak i
manje. Kažem čak i manje jer je ona zaokružila na dvije minute što znači da je bilo manje. Njoj je to bilo
simpatično jer se mrtvački zatelebala u snenoteleći pogled. Trebaju mi još dvije medice s čilijem...

Da stvar bude još bolja, lik ima dva kofera psihičkih problema. Piše statuse na Facebooku da „roni
najcrnijim ponorima svog života”. S tako jeftinim metaforama teško da će ikad pisat igdje drugdje osim na
Facebooku! Ha! Vidio sam neki dan kamion kako vuče demolirani tramvaj i pomislio: Joj, da je barem taj
lik poginuo u tom tramvaju... Znam da je to jako ružno, ali ne mogu si pomoći – mrzim ga iz dna duše!

Baš ga mrzim i medica s čilijem u oči je najmanje što mogu učiniti za njega. Pustio sam si sad
Radiohead i stvar „Motion Picture Soundtrack” i lyricsi Red wine and sleeping pills, cheap sex and
cigarettes su me odmah podsjetili na njega – njegov smrad po jeftinoj cugi i skupim cigaretama, njegova
dva kofera psihičkih problema i njegov jednoipolminutni seksualni performans nakon kojeg bi se stvarni
veliki jebač poput npr. mene ubio. I što ću? Morao sam pod hitno eksati još dvije medice s čilijem. Onda
sam još doznao da je tip toliko glup da ne zna šta je to hashtag. #hashtag! Moja bivša to tumači kao on
je super i to ne zna jer nije pička opsjednuta društvenim mrežama. Ma nemoj molim te, to je opća jebena
fucking kultura! Stavila je neki dan na Facebook stvar Lane Del Rey (ili za majmuna #lanadelrey) „Lust
for Life” i uz to napisala „Jebeš imanje novog dečka ako te na njega ne podsjećaju pjesme Lane Del
Rey”. Milo Ventimiglia za siromašne je napisao komentar: „Awww... Mogla si rađe stavit stvar Video
Games xoxo.” Halo? Ne samo da je tip upućen u opus Lane jebene Del fucking Rey nego piše „xoxo” k’o
neka pičkica od 14 godina.

Al’ moram priznati, dobru stvar mu je posvetila jer u „Lust for Life”. Ide nešto tipa: They say only the good
die young, that’s just ain’t right – i to je točno; tip je trebao poginuti u demoliranom tramvaju, ali ruku na
srce nije više ni mlad. Da je poginuo u tom tramvaju nigdje ne bi pisalo: „Tragedija! Mlad čovjek poginuo
u tragičnoj nesreći u Zagrebačkom električnom tramvaju!” Nego bi pisalo da je poginuo sredovječni
muškarac sa skejtom pod rukom. Ha! Smiješno! Sad sam morao eksati još jednu medicu s čilijem jer
sam slučajno stisnuo na YouTube pjesmu Harryja Stylesa „Sign of the Times” što je glupačina omiljena
pjesma i već ju vidim kako tjera idiota da se ševe na tu pjesmu. Isuse, fuj! U to ime, još jedna medica s
čilijem! Pjesma traje pet minuta i 41 sekundu što znači da se tip stigne poševiti četiri puta ako dobro
računam. Ne znam je l’ dobro računam jer imao sam sve jedan iz matematike u školi. Serem gluposti,
dam se kladiti u karijeru Mila Ventimiglie da tip nemre ševiti četiri puta zaredom jer nije veliki jebač. Ja
mogu pet puta.

„Ja sam samo dobar za šljaku i karanje, ku’iš!” – cool story bro! Za šljaku možda jesi dobar jer si glup k’o
kurac u sladoledu pa jedino kaj možeš je šljakat i gradit zidove od jebenog knaufa, ali za karanje teško.
Dođe mi da tipu s mog lažnog profila napišem na Facebook poruku: „Čuj pjesmu o tvom jebanju s
curama: Neki drugi put!” Neki drugi put su lyricsi pjesme, kužite foru? Dam se kladit u sto hiljada eura
kojih nemam da joj je tip nakon jednoipolminutnog seksa rekao: „Joj, znaš, to je bilo tako jer si mi
toooliko napeta!’” i ona je to popušila i odmah njemu popušila i otpjevala Severinu: „Nima dana nima ure
da mi nisi cvit i pitar, puna mi je duša bure jer ti si mi val i vitar! Nemoj nikad poć bez mene ni postavljat
knauf, pusti vitar da okrene, jedna će me suza slomit!” Val i Vitar – see what I did there?

Dam se isto kladiti da će ga vući 6. travnja u KSET na koncert J.R. Augusta što znači da ja neću doći
tamo jer mi se ne da realno sresti lika glavu višeg od sebe jer bih mu morao baciti medicu s čilijem u oči,
a on bi me vjerojatno onesvijestio šamarom. Zidarskim šamarom!
Čini mi se da mi je malo mučno od previše medice s čilijem. No, nebitno. Bitan je sljedeći fun fact: svi
njezini bivši jebači – osim mene – su njegovi prijatelji. Umjesto da od tog podatka tip dobije dva tjedna
impotencije jer, brate, to je degutantno, tip je izvalio: „Joj, ja mislim da će nas to baš zbližiti” Kako taj tip
može srati to nisu istine! Jedva, ali jeeedva čekam da tip napravi plot twist i odjebe ju k’o zadnje smeće,
pa da mu ona baci medicu s čilijem u oči i počne plakat i povraćat od jada. Onda ću joj opet ja biti dobar!
Ali, guess what, taj film ne bumo gledali... Samo nek’ mi se usudi javiti i bacit ću svima upletenim u ovu
priču medicu s čilijem u oči! Rekla mi je njena frendica (koju sam, usput budi rečeno, poševio) da ta moja
bivša trabunja da nikad nije vidjela ništa toliko divno kao taj tip, što naravno nema apsolutno nikakvog
smisla niti veze s mozgom jer, kao što rekoh u početku ove mučne priče, tip izgleda kao mješanac
Adriena Brodyja i Relje Bašića i fakat ne kužim šta je tu divno!?

Ta ista frendica mi je rekla da je tip, pazite sad, kod moje bivše dobio bonus bodove jer nije uhljeb za
cigarete i cugu. Smijeh! Taman posla da netko s 35 godina kog je pregazilo vrijeme još nema 50 kuna,
ali realno, bivša ima povijest dejtanja tipova koji nisu imali za fliper i ona ih je uzdržavala. Koja jadnica.
Sad ona ima sebi svjetsko čudo jer tip nije uhljeb za cugu! Wow, kakav uspjeh! Još je ona njemu rekla:
„Joj, ti si tako super jer nisi uhljeb”, a tip je odgovorio: „Pa nisam, ja sam bauštelac” jer je shvatio da ona
misli na državne uhljebe jer čak ni njemu bauštelcu ne pada napamet da postoji žena koja ima povijest
dejtanja njegovih prijatelja kojima je davala džeparac. Kad to sve spomenem dođe mi slabo i treba mi još
koja medica s čilijem jer nemrem hendlat činjenicu da sam ja to jebo!? Koji sam ja isto jadnik pa skupljam

jadnice i dejtam ih godinama... Čak mi je u jednom trenu palo napamet da ju ženim. Ja sam je htio ženiti
i pružiti joj život kakav sam mislio da zaslužuje i onda si ona s nađe bauštelca i fantazira da joj je to
prava ljubav i odmah zove Veru Wang da joj šiva vjenčanicu...

Znate kaj, zlo mi je od ove priče i prestajem ju pisati iz ovih stopa. Vjerujem da će i mom uredniku doći
slabo kad pročita ovo iako smatram da mi je ovo jedan od najbrutalnijih tekstova u mojoj desetogodišnjoj
kolumnističkoj karijeri. Gasim kompjuter i idem povraćati jer sam se prepio medice s čilijem. Popio sam
skoro cijelu bocu za vrijeme pisanja ovog teksta. Ljudi, ostajte mi dobro i ako vidite na ulici ostarjelog lika
na skejtu sa šiltericom s havajskim uzorkom koji izgleda kao Milo Ventimiglia za siromašne – bacite mu u
moje ime medicu s čilijem u oči...

Blagajnice, prodavači - SUOSJEĆAM DEEPLY

Ne tako davno, bila sam vasnica butika koji je prodavao nekoliko britanskih i američkih street style alternativnih brendova. To se stručno zvalo ''High Class Tattoo Culture'', dakle odjeća za mlade, ali nešto višeg cjenovnog ranga, ne suludo skupo, ali malo iznad npr. Zare. Obnovila sam kompletno derutni prostor u Rotonda Centru u Jurišićevoj i na dan isteka ugovora vlasnici su ga odlučili prodati za neku suludu cijenu od 3.500 € kvadrat ili ovako neka nebuloza - jer sad je ličio na nešto. Bila sam ljuta jer to je jako bezobrazno, netko ti uredi derutni prostor i onda ga ti prodaješ jer je dobio na cijeni - plakala sam i psovala, ali istovremeno mi je laknulo. Laknulo što više NE MORAM BITI PRODAVAČICA (o tome koliko me država izjebala da dobijem sve dozvole neću pisati jer ću si nabiti moždani, ovo je priča o LJUDIMA iliti kupcima).

Gledam sada u koroni blagajnice, ljudi živčaniji i luđi nego inače. U svakom supermarketu u koji uđem nađe se netko tko ne želi staviti masku, netko tko se gorljivo svađa oko naknade za povratne boce, netko uvijek vrši neku pasivnu agresiju.Ili agresiju u klasičnom smislu. U supermarket dnevno uđe... ne znam koliko stotina ili možda čak i tisuća ljudi, ljudi sa milijun ćudi i neliječenih psihoza. Jednom mene neki čovjek kojem se ludilo vidjelo u očima iznad maske napao da je ''on imao pravo prvenstva na pivu koju sam ja uzela'' i matematički mi objašnjavao zašto. Ludi ljudi, jebote. I te prodavačice to trpe. I svaka im čast, za to treba čvrstoća. Vjerujem da neke plaču kad dođu kući.

Ja sam imala butik odjećom, prije korone i masovnog ludila, i dnevno bi mi ušlo 15ak ljudi i obavezno jedna luda ili agresivna osoba. Ja sam ludjela. Dolazili su ljudi sa takvim idejama i izjavama da sam ja mrzila vlastiti butik. Ženu koja je unutra počela vrištati da svugdje vidi točkice neću ni spominjati jer ta je bila doista bolesna. Pričat ću o ''normalnim'' ljudima s luđačkim idejama koji su moje živce parali do nule.

Evo nekoliko primjera - kakvi se sigurno dešavaju u svakom dućanu odjećom samo ja to ne znam jer ne poznajem nikoga tko tako negdje radi.

Svaki tjedan dolazila je jedna žena po jednu majicu. Isprobala ih je sve, svaki tjedan, iako ako probaš jednu majicu, ona je modelom ista kao i ostalih 20 drugačijeg dizajna i ne moraš ponovno isprobavati. Ta je isprobavala i u kombinaciji plača i agresije tjerala mene da ju uvjeravam da nije debela. To je svaki tjedan trajalo 45 minuta. Svaku je isprobala ponovno. I kupila na kraju. Ostavivši mene izmučenu od te psiho torture da sjedim u stanju medicinskog šoka. Jednom me pozvala na cugu i ja sam joj iskreno rekla: ''Oprosti, jako me smeta tvoja energija'' - morala sam jer kava s tom nabrijanom agresivnom ženom bi me ubila.

Naravno, često su dolazili ljudi koji bi isprobali sve, napravili nered, sve izvrnuli i otišli. To svaki dan obavezno - jer ljudima je očito hobi isprobavanje svega u dućanu. Uvijek žene. Muški bi došli, probali jednu majicu da vide veličinu, kupili dvije ili tri i otišli. Ali žene... Jedna, 40+, rekla bih, je obukla majicu, slikala se za Facebook i čekala preko pola sata da vidi koliko će lajkova dobiti. Ako bi dobila dovoljno lajkova, kupila bi majicu. To je učinila nekoliko puta.

Onda tu su žene koji bi dolazile i odabrale najskuplji artiikl - jednu haljinu za tisuću i neš kuna - i pitale da li one to mogu besplatno posuditi jer ''njima to treba samo za jednom''. Neću komentirati.

A ta haljina je biia takva da zahtijeva ''pješčani sat'' građuu tijela i besprijekornu vitkost kakvu rijetko tko ima - no, uporno su je na sebe navlačile žene visine 165cm od 80+ kila. Halo? Molim? Zar ljudi nemaju ogledalo? Nemaju. Nakon 15 takvih na silu navlačenja haljina je za smeće.

Vrhunac je bila žena koja je u 5 popodne došla s psom, povelikim, kupila nešto i pitala me da li može na doslovno 5 minuta ostaviti psa - koji ne smije biti u dućanu odjećom ovako i onako jer takav je zakon barem bio tada - jer ide prek ceste u banku na zatvoreni bankomat. Molila me. Nevoljko rekoh da može, ali doista 5 minuta. Radno vrijeme trgovine je do 8 navečer, a cijelog shopping centra do 9. Žena je došla po psa pijana 5 minuta do 9 i rekla: ''Eeeee, sorry, srela sam frenda. Hvala ti puno, ćao!'' - i uzela psa. Nemojte me sad pitati zašto ja tog psa nisam odvela u neku veterinarsku stanicu ili što već jer pas koji mene ne poznaje i nepovjerljivo me gleda, ne želi ići sa mnom nikuda. Kako da čovjek ne popizdi.

Zatim su dolazile žene koje bi VIKALE na mene da zašto je nešto skupo, a one nemaju novaca!!! Šta? What? Dovodila sam se do toga da objašnjavam da ja te stvari nisam našla na cesti nego uvezla iz Amerike i platila carinu te još snizila malo cijene da budu niže od preporučenih da ih prilagodim Hrvatskoj. Ovo zvuči smiješno, jer to bila trgovina, legitimna trgovina, ali žene su žicale da im se poklanja. Jesu. Da li je to normalno? Meni nije.

50% popousta (i zaradila valjda ništa) sam davala jedino klincima od nekih 14 godina koji bi petkom nakon škole dolazili i s tugom u očima zbrajali kovanice i novčanice od 10 i 20 kn. Njih mi je bilo žao. Loš sam prodavač, očito.

I svaki dan bi došla neka žena i pitala da li ja radim krojačke popravke. Svaki dan netko. Šta? Ne, ne radim. Jedna me pitala bih li ipak pokušala jer njoj je hitno prekrojiti nešto.

Dućan sam imala nekih godinu dana i svaki dan je bilo nešto tako. Svaki. Uvijek neko ludilo. kad su drsko rekli da ga prodaju, rekli su mi da imam tri mjeseca da se iselim. Otišla sam isti vikend, nadrkana, bijesna, tužna, ali istovremeno beskrajno sretna što Urbani Jednorog više ne postoji jer ja ne mogu biti prodavačica i podnositi ta ludila kupaca, kupaca koji to nisu nego me mentalno izmuče, naprave nered i još me uvrijede da sam bezobrazna i zla jer nije sve besplatno kako bi oni htjeli.

Sad to radim online. URBANI JEDNOROG



Zato... SVAKI RESPECT PRODAVAČICAMA U SUPERMARKETIMA koje sve vrste luđaka i kretena imaju non stop.

Minuta šutnje za njih.

nedjelja, 28.03.2021.

Anarhijo moja i tvoja, stigmo naša

Bila sam čudan građanin ne znam kojeg reda danas.
Ovo sam ja, ako netko ima krivu predodžnu s kime ''priča'' ili koga čita.

Ja sam neka mlada duša starog rokenrola, s tu i tamo kojim umetkom punka. Osoba koja je zbog svog izgleda često optuživana da krade u dućanu. Nikad nisam ukrala ništa, osim slučajno upaljača kojeg sam automatizirano spremila u džep. No istetovirana sam, kako mater kaže, kao nogometaš. Moj odabir, moja želja, moje tuge sve sabrane u tetovažama. Čista su mi samo leđa, gornji dio, i potkoljenice. I rekla sam svojoj tattoo ženski: ''Ako dođem s idejom da tetoviram slijepoočicu, ako kažem da mi tetoviraš CHAOS, zovi Vrapče, udari me u glavu, zovi moju mamu!'' - Samo je lice too much.



Prste sam istetovirala jer sam to oduvijek željela, ali - bilo je too much. Odjednom me ZABOLIO KURAC i više nije too much. Ne volim prstenje, smeta me nekako, a tetovažom je moja potreba za kićenjem zadovoljena.
Neću tu sad redati slike. Reći ću samo: ja sam ja, onakva kakva želim biti. O da, osuđivana u ovoj zemlji, jednom nisam platila taxi jer mi je taxist rekao da - zbog tetovaža - ja sam kurva i kriminalac. Nisam platila jer sam mu rekla da on ne želi moj prljavi novac.

Predrasude kod nas su sranje. Kad dođem u apoteku očekuje me pitanje: ''Vi ste ovisnik?''
Da, jesam, o cigaretama i kavi, a od ovisnosti o Coli sam se sama skinula, cold turkey, hvala na pitanju. I nabijem te. Tu istu apotekaricu sam vidjela kako nakon posla kupuje šest limenki onih ''plavih'', onih Lowenbrau najjeftinijih piva. Kupim to i ja ljeti za plažu nekada, ali ne govorim okolo ljudima da su ovisnici. U Zagrebu sam to zadnji put kupila s 20 godina, puno sam rekla. Pijem ''Peti element'' ako netko pita.
No danas...

Nedjelja...

Supermarket.

Ispred njega dečko, punker u onom punom smislu. Ono nešto kao Sid Vicious, ono što se rijetko viđa. Pravi punker. Žica kunu prolaznike, ali ne bezobrazno kao cigani, nego onako ''gradski''. 20ak mu je godina.

Ja mu reko: ''Nemam keš, imam karticu. Oćeš pivu?''

Ozario se, i rekao ''Može'' uz širok osmijeh kakav dugo nisam vidjela. Da je to bio neki pijani tip, ignorirala bih ga, ali ovaj se doimao kao dečko koji sve što sada želi je popiti tu pivu za koju mu fale 4 kune i 19 lipa.

Kupila sam mu Gričku vješticu jer - kao što volim reći ''nismo cigani i ne bumo se ciganili za 3 kn'', a i ima više posto alkohola. Zagrlio me srdačno. Možda sad imam 'ronu.

Zašto sam mu to kupila? JER SVI SMO JEDNOM BILI MLADI, JEBEM VAM MATER.

Svi znamo one večeri kad nam jedno pivo život znači jer još imamo volje za zabavu i zajebanciju, a teško je isfinancirati pljuge, cigarete, što već.

Jedna frendica je jednom rekla: ''Trebao bi postojati zakon prema kojem je protuzakonito pušaču uskratiti cigarete''

I bila je u pravu. Ovo je bio nepisani zakon u kojem sam u tom dečku prepoznala sebe, dok su ga drugi slali u kurac - neradnik, majmun, budala.

DEČKO JE MLAD, NEDJELJA JE I HOĆE PIVU, DAJ MU JE AKO MOŽEŠ, A SPIKE ''Nađi si posao i ošišaj se'' SAČUVAJ ZA NEKOGA KOD SEBE DOMA,
Ako si toj osobi baka.

Vidjela sam davnu sebe u njemu, i njegova sreća zbog Gričke je i u meni pobudila neku malu sreću. Felt good.

Ja sam inače ona osoba koja djeci daje cigarete, ali o tome neki drugi put...

subota, 27.03.2021.

Unikatni BIKINI za koronaško ljeto vol.2

Već sam napisala post o majicama, ALI OVO JE BOLJE: unikatni bikini

Jednodjelni i dvodjelni (u varijanti s podstavljenim grudnjakom na naramenice + visoko rezane gaćice i varijanti bez podstave s vezanjem oko vrata i gaćicama niskog struka)
Imamo i za djevojčice od 92 cm visine pa naviše d
Badići nisu prozirni čak i ako su svijetle boje (testirano!! #bitno)
Brzo se suše, čvrsti su (kak ga zavežeš tak stoji cijeli dan, ako čak ne i tjedan)
Cijena je 59€ (govorim u eurima jer dobiješ račun u eurima), to vrijedi za sve gotove dizajne koje ću gomilati svaki dan hehehe
A ako želiš nešto po svom ukusu što ću nacrtati samo za tebe - 75€

svi upiti na nika@jednorog.biz, a šta se sve nudi čekiraj na Urbani Jednorog - BRUTAL PRINT PROJECT

evo nekoliko primjera.
Mwah

27.03.2021. u 20:39 • 3 Komentara • Print • # • ^

Majice po narudžbi :)

Did you know? Niste. Dizajniram majice.
Pejđ s radovima je ovdje: Urbani jednorog - Brutal Print Project
Svi mogući i nemogući načini plaćanja
kontakt i info: nika@jednorog.biz
Mwah

27.03.2021. u 12:37 • 3 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 22.03.2021.

Zašto žene kad se udaju odbace svoje prezime?

Emancipirana ženo, udala si se i odbacila sve što si do sad bila jer očito smatraš da si bez muža bila ništa. Jadno, gospođo, jadno.

''Prezirem žene koje na vjenčanju uz muževo prezime zadrže i svoje! Sere mi se od takvih!'' - piše neki lik status na Facebook. Ja mu komentiram: ''Meni se sere od onih koje odbace svoje prezime'' - na to će lik u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIV ŠTO SI TI GLUPA?, a ja njemu, isto u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIVA ŠTO SI TI PRIMITIVAC??

Blokirala sam ga preventivno jer ovo je vodilo svađi, a stvarno nemam vremena za to. Ne želim, iako očito hoću, uvrijediti ikoga, ali meni je jadno i primitivno odbaciti svoje prezime i uzeti samo muževo. Time govoriš da mu se potpuno predaješ i - da prije njega nisi postojala niti išta postigla.

Dakle, ako se ja udam za svog sadašnjeg dečka i uzmem njegovo prezime i postanem Nika J****** (Kile, ne prosim te, ovo je samo primjer LOL) ne samo da ću biti već treća ili peta Nika J****** u Zagrebu, dok je Nika Ostoić samo jedna. Ako ćemo se vjenčavati ja ću biti Nika Ostoić - J********. I točka. Mnogi taj stav osuđuju, ali ja osuđujem one koje odbacuju svoje prezime. Hoće li sve što si pod svojim prezimenom postigla pasti u zaborav? Po meni je to gesta koja pokazuje da si bez muža bila nitko i ništa i sada se dičiš, da na kažem - kurčiš, njegovim prezimenom.



Bila si nitko i ništa, a sada si, zamisli, netko jer - ti si se udala! Ajme, kakav uspjeh!

Emancipirana ženo, udala si se i odbacila sve što si do sad bila jer očito smatraš da si bez muža bila ništa. Jadno, gospođo, jadno.

Po meni je odbacivanje vlastitog prezimena znak nepoštovanja prema svom ocu i negacija njega kao osobe. Moj pokojni stari je bio predzadnji Ostoić u našoj lozi, a ja sam zadnji. Zar da to zaboravim, odjebem jedino što imam - uspomenu na njega - i postanem Nika J*******, kao da Nika Ostoić nikad nije postojala, kao da nije imala oca, kao da se svoga oca stidi. No, postoje još uvijek ljudi (ljudi?) koji ni manje ni više nego preziru žene koje pri vjenčanju zadrže i svoje prezime. Nema tih para za koje bi se odrekla svog prezimena.

Dečko i ja se nekad zezamo za koliko bi se novaca poseksali s nekim drugim ljudima i došli smo do cifre dva milijuna dolara, za milion i osamsto tisuća ne može. E pa, to ima cijenu, ali moje prezime cijenu nema. Ja sam Nika Ostoić i ponosna sam na to. I nitko mi to ne može oduzeti. Mislim da bi se moj otac okretao u grobu da maknem njegovo prezime, a ja ne bih mogla živjeti s tim.

Čak su mi normalnije i logičnije žene koje uopće ne uzmu muževo prezime nego samo zadrže svoje, normalnije od onih koje svoje izbrišu kao da nemaju naslijeđa, kao da ne cijene svoje gene, oca i pretke.

Kad netko izbriše svoje prezime, ja zaključujem dvije stvari - da joj je otac bio žešći kreten i da ga ne podnosi i, ono što sam već rekla, da svojim životnim uspjehom smatra činjenicu da se udala jer u niti jednom drugom području nije postigla ništa.

Izbrisala bih možda svoje prezime da sam recimo bila javno poznata prostitutka koja je za doručak jela crystal meth pa me svog postojanja i imena sram. U nikakvim drugim uvjetima to ne dolazi u obzir.

Brak kao uspjeh. Ma kakav je to uspjeh? Čega? U čemu? Zar žena nije uspješna ako se nije udala? Meni do braka uopće nije. Sad će netko reći da je to tužno, da starim ja, a u ljubav vjere nemam i te spike, ali dvoje ljudi se može voljeti i bez tog papira, bez maskenbala zvanog fešta vjenčanja i ostalih kerefeka. A kad prekidaš, ako prekidaš, lijepo osobu pošalješ u tri lepe bez da u procesu ostaneš bez auta i stana. Ja sam jednostavna. Ja sam takva.

Ja sam Ostoić. Nika Ostoić.

22.03.2021. u 21:16 • 40 Komentara • Print • # • ^

Život bez plastike

Prevrtimo deset godina unatrag. 2008. godina kad sam upoznala Marka. Bili smo na jednom lezbijskom tulumu. Lezbijskom = Marko je bio jedini muškarac tamo, a ja sam bila jedina od 20 žena koja je hetero. Ne, nismo se ludo zaljubili nego smo samo hengali zajedno jer, ništa homofobno, ali dosadile su nam priče pijanih gay cura o lezbijskom seksu (ma koliko to muškim čitateljima zvučalo nevjerojatno). Provezli smo se malo noćnim tramvajem i proglasili jedno drugo za miss i mistera noćnog tramvaja. Imali smo i slike kao dokaz. Razmijenili smo brojeve mobitela, ali kako to već biva u noćnim poznanstvima, nikad te brojeve nismo upotrijebili. A sad fast forward na 2018. godinu. ''Nika?'' - ''Marko?'' - ''Isssss 20 years no see!'' - ''Haha, brijem da je ipak 10, ali zaokružimo na 20. High five!''

Long story short, popili smo koje piće ili dva, možda tri. To ponovili još koji put. Otišli na Sljeme i na neki priglupi festival. Ništa neuobičajeno za ljude koji su prijateljski kliknuli. Što je u ovom prijateljstvu neuobičajeno je promjena mog života. Promjena koja je započela Markovom rečenicom uz šalicu kave: ''Znaš li ti da u ovoj kavi ima plastike?'' - ''Ha??'' - ''Znaš li ti da u pivi ima plastike?'' - ''Ima plastike u kavi i pivi?'' - bila sam malo zbunjena jer jedino što znam je da nije dobro piti vodu iz plastične boce pa to već godinama niti ne radim već sve dostupno kupujem u staklenim bocama. ''Kad peremo vodom neki plastični artikl mikro i nano čestice plastike odlaze u odvod, zato u 70 posto vode u Europi gdje je voda pitka ima plastike, a u Americi u 90 posto'' - pojašnjavao mi je Marko ne mogavši usput ne prokomentirati ženu koja je upravo skupljala pseće gov... drekec plastičnom vrećicom: ''Eto vidiš! O tome ja cijelo vrijeme pričam! Psećem dreku treba svega nekoliko sati da se razgradi, a plastičnoj vrećici nekoliko stotina godina! U našim drogerijama imaš vrećice za pseći drek koje su razgradive, a koštaju svega 2 kune više! Dakle, 2 kune za jedan korak k spašavanju svijeta! Ne znam za tebe, ali ja kovanicu od 2 kune izgubim valjda svaki dan!'' Plastične boce nikako nisu namijenjene ponovnom punjenu jer su dušu dale kao leglo infekcija.

Stručnjaci su najviše zabrinuti zbog bisfenola, kemikalije koja se koristi u proizvodnji plastične ambalaže, a koji prema nekim istraživanjima čak može poremetiti menstrualni ciklus i ovulaciju, povećati rizik od nastanka endometrioze pa čak i raka dojke. A prema nekim istraživanjima ponovno napunjena plastična boca sadrži više bakterija nego WC školjka!

Posebno je vlažno grlo bočice savršeno mjesto ra razmnožavanje bakterija, pa ste slabijeg imuniteta možete dobiti i proljev.

Inače, Marko već godinama živi bez plastike za jednokratnu upotrebu i kroz naša druženja privolio je i mene da prijeđem na njegov dark side, he's got candy. Šalim se. Nema on nikakav candy, tj. ima, ali za naš planet Zemlju jer ''budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu'' je valjda jedini klišej koji je stvarno istina. ''Korištenje i bacanje plastičnih vrećica je čisti komoditet'' - priča mi on: ''Što te sprječava da jednom investiraš u platnenu shopping vreću koja neće zagaditi prirodu, a imat ćeš je godinama?Isto tako kad je riječ o kupovini odjeće i internet shopovi, a i naše trgovine većinom imaju opciju papirnatih ili bio ambalaža'' Ovaj mladi ultra cool inženjer elektrotehnike, smjer energetika, koji se već 12 godina bavi aktivizmom oko zaštite okoliša, nije trebao koristiti nasilje pa čak ni pasivnu agresiju da me uvjeri da je njegov način života nešto totalno za mene. Na kraju, zbog upravo te svijesti o zagađenju već godinama koristima platnenu shopping vreću pa sam odlučila krenuti korak dalje pa pomislih, kad već imam pozersku titulu influencera zašto ne bih vama prenijela svoje iskustvo, mojih prvih mjesec dana bez plastike, prvih, ali nikako ne i zadnjih. Život bez plastike polako, ali sigurno postaje moj život.

Jeste li znali da 100.000 morskih sisavaca umire samo zbog plastike godišnje? Kitovima i delfinima uništavamo njihov habitat. Ja to doista ne želim činiti i onako imam već dovoljno grijeha za deveti krug Danteova pakla, ne treba mi još i ovo na duši. Treba li tebi? Poslušala sam Markove savjete i krenula laganim baby koracima: za početak sam prestala kupovati bilo što u plastičnoj ambalaži. Dakle, kad kupuješ primjerice tjesteninu, zaboravi na onu u plastičnoj vrećici i kupi u kartonskoj kutiji. Mineralna voda u plastičnoj boci? Hej, pa ne postoji bez razloga i u staklenoj! Čak i svoju omiljenu drogu zvanu Coca Cola u većim supermarketima možeš kupiti u staklenim bočicama. Dakle sva, baš sva plastika je zamjenjiva staklom ili kartonom.

''Kad se poželiš slikati u karipskom raju, prvo moraš pola sata čistiti plažu da bi dobio kadar bez plastičnog otpada u njemu! Kad surfaš obalama Sjeverne Afrike, udaraju te komadi plastike!'' - priča mi Marko o svojim iskustvima s egzotiičnih putovanja: ''Plastika je ogroman problem jer se ne razgrađuje! Kod nas je naizgled bolja situacija jer ako kreneš pješice od Zagreba do Zadra naići ćeš na svega pet boca i tri vrećice i samo iz izignorirati jer tuđe smeće ne doživljavamo kao naš problem, a trebali bi. Mi volimo naše more prezentirati kao najčišće, ali to uopće nije istina.''

Plastiku sam prestala koristiti plastiku zbog svojeg zdravlja pošto, posebno kad je riječ o tekućinama, plastična ambalaža otpušta nano čestice plastike. Zar želim to piti? Ne! ''Nama u Hrvatskoj uopće ne treba niti jedna plastična boca jer imamo pitku vodu. Čak je možemo piti i na izvoru na našem Sljemenu!'' - govori mi Marko dok smo šetali supermarketom u potrazi za biorazgradivom ambalažom. ''To je jako teško'' - rekao bi netko, ali to uopće nije točno jer našli smo i pića i hranu. Nabavila sam i staklenu bocu s girly uzorkom koju kod kuće napunim filter vodom i s tim hodam okolo što je mnogo bolje i za mene i za tvoj planet nego da nekontrolirano kupujem kojekakve već same po sebi umjetne ledene čajeve u plastičnim bocama. Po Markovom naputku, kad primjerice kupujem salatu uzmem već korištenu vrećicu, kasnije tu vrećicu okrenem naopačke, operem je i osušim i spremna je za novu upotrebu. Dakle, poanta je da izbjegavamo jednokratnu upotrebu plastike jer to je, kao što Marko uvijek naglašava, čisti komoditet. Najlakše je samo proizvoditi otpad i to onaj najgori - nerazgradiv, otpad zbog kojeg naša djeca na plažama više neće tražiti školjke nego komade plastike i izranjati s plastičnim vrećicama na glavi. Ljudi se ponašaju egoistično, ako kod bilo koga kod kuće ostavimo nekoliko plastičnih boca, osobi će to smetati i to će izbaciti u kontejner i tretirati te boce kao da više nisu njihove i nisu njihov problem. Točno, ako gledamo egoistično, onda fakat nisu, ali ako gledamo globalno, baš svaka plastična boca je i moj i tvoj problem. ''Toliko smo se udaljili od majke prirode da zaboravljamo da je to sve dio nas'' - govori mi Marko ispijajući vodu iz naravno staklene boce. Uh, koji vruć dan. Vrijeme je za ljetovanje!

''Kad već spominješ ljetovanje'' - odmahuje Marko glavom: ''Izronio sam jednom plastični koralj. Dakle, dotle smo došli!''
Počela sam drogerijama kupovati kompostabilne vrećice za smeće koje su opet 2 kune skuplje od običnih. Opet 2 kune za spas svijeta! Marko me podučio kako proizvesti sredstvo za pranje suđa od kokosa, a više koristim niti plastične perilke za suđe već ekološki prihvatljivu agavinu četkicu (koja se, osim što ne zagađuje okoliš, uopće ne razmoči i fakat je trajna), a koja košta 4 kune i 50 lipa. Plastika je inače kvalitetan proizvod koji se treba koristiti sa pažnjom. Trebamo je reciklirati pa tako i stvari koje su nužno od plastike kao primjerice skijaške jakne, treba kupiti od reciklirane plastike. Inače, imam jednu PVC jaknu koju jako volim, ali Marko me utješio riječima da ta jakna nije problem jer ne bacam svaki dan takvu jaknu u smeće, a niti se takva jakna pere pa nano čestice plastike ne odlaze u odvod. Sva druga odjeća trebala bi se bazirati na lanu, pamuku i vuni jer pranjem sintetike čestice plastike odlaze u vodu. A plastičnu vrećicu trebamo oprati kao što operemo tanjur.

Što je s kozmetikom i sredstvima za čišćenje? Počela sam izbjegavati kozmetiku koja ima mikrogranule za čišćenje. Marko me prebacio na proizvode na ekološkoj bazi čija ambalaža je od reciklirane plastike pa tako ne pridonosim izgradnji nove plastike, a tim sredstvima ne pridonosim zagađenju mora. Uz Markovu pomoć izradila sam i svoj prvi sapun i pastu za zube i moram reći da je to najbolja pasta za zube koju sam ikad probala jer osim što skida plak izbjeljuje zube: dakle, ekstra djevičansko kokosovo ulje, kalcijev karbonat iliti bijela kreda, xylitol iliti brezin šećer što je vrsta šećera koja ubija loše bakterije i dovodi floru u ustima na zdravu razinu. To je puno bolje od toksičnih preparata kojima ubijamo sve! Lako je proizvesti i dezić koji jači od svih ovih koji obećavaju 48 sati svježine: kokosovo ulje, shea maslac i soda bikarbona bez aluminija. A sapun može skuhati svatko tko zna skuhati rižu. Na netu su dostupni online kalkulatori kojima je lako proračunati točno na grame koliko čega treba, sve to izmiješamo, pH mu je 8, a sadrži u sebi glicerin. Ista stvar je sa sapunom za pranje suđa.

Što je najbolje, sve košta puno manje nego da to kupimo u dućanu.

Prošlo je tek mjesec dana otkako živim, koliko je to moguće, bez plastike, a već se osjećam bolje u vezi sebe kao osobe i to bih preporučila svakome. Pokušaj i ti, baby koracima, prvo s platnenom shopping vrećom koju ćeš imati godinama. Počni s vodom u frižideru u staklenoj boci. Samo počni i ako nam se pridružiš ti, ti, ti i ti, a i ti tamo bit ćemo promjena koja će se doista vidjeti u svijetu.

Marko, hvala ti!

22.03.2021. u 21:08 • 5 Komentara • Print • # • ^

Smeće pisci: ''Skuhala sam kavu i bio je lijep dan''

Sestro, NISI SKUHALA KAVU I NIJE BIO LIJEP DAN.
Kuhala si kavu - ovako je bilo - džezva je bila zahrđala, shvatila si da nema mijeka, kavom si se opekla i činilo se da se more spaja s nebom. Bit će prolom oblaka.

Zanimljivo je da žene, amaterski pisci, najčešće počinju priču kavom i lijepim danom, a izdavači to odmah bacaju u smeće jer ne može svaka kućanica biti spisateljica.

NISI SKUHALA KAVU I NIJE BIO LIJEP DAN. Izašla si po mlijeko za kavu, u espadrilama, i oprala te kiša toliko da si jednu espadrilu izgubila, rasplakala se, a šminka ti se razlijepila tako da izgledaš kao otužni klaun, što zapravo i jesi, netko tužan s lažnim osmijehom. Tvoje bore dublje su od tvojih godina, tvoja je kosa narančasto smeđa i čini te vizualno starijom jer crvenu kosu može imati samo jako mlada žena. Ističe nepravilnosti lica.

Tako se piše.
Kvalificirana da kritiziram (cand.dr.sc. medija i filozofije) primam upite na nika@jednorog.biz

To sam ja. :)

22.03.2021. u 20:36 • 2 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.