Marketing
Blagajnice, prodavači - SUOSJEĆAM DEEPLY
Ne tako davno, bila sam vasnica butika koji je prodavao nekoliko britanskih i američkih street style alternativnih brendova. To se stručno zvalo ''High Class Tattoo Culture'', dakle odjeća za mlade, ali nešto višeg cjenovnog ranga, ne suludo skupo, ali malo iznad npr. Zare. Obnovila sam kompletno derutni prostor u Rotonda Centru u Jurišićevoj i na dan isteka ugovora vlasnici su ga odlučili prodati za neku suludu cijenu od 3.500 € kvadrat ili ovako neka nebuloza - jer sad je ličio na nešto. Bila sam ljuta jer to je jako bezobrazno, netko ti uredi derutni prostor i onda ga ti prodaješ jer je dobio na cijeni - plakala sam i psovala, ali istovremeno mi je laknulo. Laknulo što više NE MORAM BITI PRODAVAČICA (o tome koliko me država izjebala da dobijem sve dozvole neću pisati jer ću si nabiti moždani, ovo je priča o LJUDIMA iliti kupcima).
Gledam sada u koroni blagajnice, ljudi živčaniji i luđi nego inače. U svakom supermarketu u koji uđem nađe se netko tko ne želi staviti masku, netko tko se gorljivo svađa oko naknade za povratne boce, netko uvijek vrši neku pasivnu agresiju.Ili agresiju u klasičnom smislu. U supermarket dnevno uđe... ne znam koliko stotina ili možda čak i tisuća ljudi, ljudi sa milijun ćudi i neliječenih psihoza. Jednom mene neki čovjek kojem se ludilo vidjelo u očima iznad maske napao da je ''on imao pravo prvenstva na pivu koju sam ja uzela'' i matematički mi objašnjavao zašto. Ludi ljudi, jebote. I te prodavačice to trpe. I svaka im čast, za to treba čvrstoća. Vjerujem da neke plaču kad dođu kući.
Ja sam imala butik odjećom, prije korone i masovnog ludila, i dnevno bi mi ušlo 15ak ljudi i obavezno jedna luda ili agresivna osoba. Ja sam ludjela. Dolazili su ljudi sa takvim idejama i izjavama da sam ja mrzila vlastiti butik. Ženu koja je unutra počela vrištati da svugdje vidi točkice neću ni spominjati jer ta je bila doista bolesna. Pričat ću o ''normalnim'' ljudima s luđačkim idejama koji su moje živce parali do nule.
Evo nekoliko primjera - kakvi se sigurno dešavaju u svakom dućanu odjećom samo ja to ne znam jer ne poznajem nikoga tko tako negdje radi.
Svaki tjedan dolazila je jedna žena po jednu majicu. Isprobala ih je sve, svaki tjedan, iako ako probaš jednu majicu, ona je modelom ista kao i ostalih 20 drugačijeg dizajna i ne moraš ponovno isprobavati. Ta je isprobavala i u kombinaciji plača i agresije tjerala mene da ju uvjeravam da nije debela. To je svaki tjedan trajalo 45 minuta. Svaku je isprobala ponovno. I kupila na kraju. Ostavivši mene izmučenu od te psiho torture da sjedim u stanju medicinskog šoka. Jednom me pozvala na cugu i ja sam joj iskreno rekla: ''Oprosti, jako me smeta tvoja energija'' - morala sam jer kava s tom nabrijanom agresivnom ženom bi me ubila.
Naravno, često su dolazili ljudi koji bi isprobali sve, napravili nered, sve izvrnuli i otišli. To svaki dan obavezno - jer ljudima je očito hobi isprobavanje svega u dućanu. Uvijek žene. Muški bi došli, probali jednu majicu da vide veličinu, kupili dvije ili tri i otišli. Ali žene... Jedna, 40+, rekla bih, je obukla majicu, slikala se za Facebook i čekala preko pola sata da vidi koliko će lajkova dobiti. Ako bi dobila dovoljno lajkova, kupila bi majicu. To je učinila nekoliko puta.
Onda tu su žene koji bi dolazile i odabrale najskuplji artiikl - jednu haljinu za tisuću i neš kuna - i pitale da li one to mogu besplatno posuditi jer ''njima to treba samo za jednom''. Neću komentirati.
A ta haljina je biia takva da zahtijeva ''pješčani sat'' građuu tijela i besprijekornu vitkost kakvu rijetko tko ima - no, uporno su je na sebe navlačile žene visine 165cm od 80+ kila. Halo? Molim? Zar ljudi nemaju ogledalo? Nemaju. Nakon 15 takvih na silu navlačenja haljina je za smeće.
Vrhunac je bila žena koja je u 5 popodne došla s psom, povelikim, kupila nešto i pitala me da li može na doslovno 5 minuta ostaviti psa - koji ne smije biti u dućanu odjećom ovako i onako jer takav je zakon barem bio tada - jer ide prek ceste u banku na zatvoreni bankomat. Molila me. Nevoljko rekoh da može, ali doista 5 minuta. Radno vrijeme trgovine je do 8 navečer, a cijelog shopping centra do 9. Žena je došla po psa pijana 5 minuta do 9 i rekla: ''Eeeee, sorry, srela sam frenda. Hvala ti puno, ćao!'' - i uzela psa. Nemojte me sad pitati zašto ja tog psa nisam odvela u neku veterinarsku stanicu ili što već jer pas koji mene ne poznaje i nepovjerljivo me gleda, ne želi ići sa mnom nikuda. Kako da čovjek ne popizdi.
Zatim su dolazile žene koje bi VIKALE na mene da zašto je nešto skupo, a one nemaju novaca!!! Šta? What? Dovodila sam se do toga da objašnjavam da ja te stvari nisam našla na cesti nego uvezla iz Amerike i platila carinu te još snizila malo cijene da budu niže od preporučenih da ih prilagodim Hrvatskoj. Ovo zvuči smiješno, jer to bila trgovina, legitimna trgovina, ali žene su žicale da im se poklanja. Jesu. Da li je to normalno? Meni nije.
50% popousta (i zaradila valjda ništa) sam davala jedino klincima od nekih 14 godina koji bi petkom nakon škole dolazili i s tugom u očima zbrajali kovanice i novčanice od 10 i 20 kn. Njih mi je bilo žao. Loš sam prodavač, očito.
I svaki dan bi došla neka žena i pitala da li ja radim krojačke popravke. Svaki dan netko. Šta? Ne, ne radim. Jedna me pitala bih li ipak pokušala jer njoj je hitno prekrojiti nešto.
Dućan sam imala nekih godinu dana i svaki dan je bilo nešto tako. Svaki. Uvijek neko ludilo. kad su drsko rekli da ga prodaju, rekli su mi da imam tri mjeseca da se iselim. Otišla sam isti vikend, nadrkana, bijesna, tužna, ali istovremeno beskrajno sretna što Urbani Jednorog više ne postoji jer ja ne mogu biti prodavačica i podnositi ta ludila kupaca, kupaca koji to nisu nego me mentalno izmuče, naprave nered i još me uvrijede da sam bezobrazna i zla jer nije sve besplatno kako bi oni htjeli.
Sad to radim online. URBANI JEDNOROG
Zato... SVAKI RESPECT PRODAVAČICAMA U SUPERMARKETIMA koje sve vrste luđaka i kretena imaju non stop.
Minuta šutnje za njih.
Post je objavljen 29.03.2021. u 14:57 sati.