Marketing
Znanost na klimavim nogama: Opovrgavanje postojanja Isusa Krista kao nadnaravnog bića
(foto: Love Letters From Heaven)
Na klimavim nogama, bez proučavanja novih činjenjica, onako napamet
Znastvena teza Nike O. (draft, kak bi se reklo)
PSIHOLOGIJSKO I FILOZOFSKO OPOVRGAVANJE ISUSA KRISTA KAO TRANSCEDERALNOG I NADNARAVNOG BIĆA - SPASITELJA ILI KAKO GOD
Odgojeni smo, većina nas, da vjerujemo u Krista, Spasitelja. Vjeronauk u školi, kućni odgoj, mi smo katolička zemlja i većina je nas odgajanau katoličkom duhu, htjela to ili ne htjela.
Ljudski mozak uvijek procesuira informacije koje smo čuli ili vidjeli, u neke vjerujemo čvrsto, a neke su u našoj podsvijesti. Ako smo kao dijete slušali o tome da kad umremo odemo u Raj, ma kako naš život tekao, taj je podatak u našoj podsvijesti.
Skupljajući kroz život znanja od stručnjaka, gledajući ozbiljne igrane filmove iz pop kulture te dokumentarce o ljudima koji su na rubu smrti ''vidjeli Isusa'', ''Raj'' ili bilo što što se učilo iz vjeronauka, dolazim do zaključka da - nitko nije vidio Isusa. Vidjeli su asocijaciju.
Jer, ljudski mozak može sanjati, izmisliti, vizualizirati ili čak halucinirati samo ljude, bića, stvari, krajolike koje je već jednom vidio. Bilo to uživo, bilo na fotografiji, vividno ispričanoj priči ili filmu. Mozak ne može izmisliti ništa što prije nije vidio.
Osobe kad dožive neki šok - šok baziran na strahu za život najčešće - osobe često kažu da su vidjele Krista i kročile u Raj, a svaka Raj opisuje drugačije. Tu je riječ o osobama koje su bile ne granici smrti, doživjele neki psihijatrijski šok, ili se ozbiljno uplašile za život na bilo koji način jer čovjek kad se uplaši da ima još 5 sekudni počinje jako intenzivno razmišljati o životu poslije.
Ja sam jednom jako, jako ružno pala na skijanju, jurila sam stazom s glavom prema dolje koja je krcala i rovala led, velikom brzinom. I tad sam znala gdje ću pasti, na jedno parkiralište s 20ak metara visine. Imala sam, jureći tako po ledu, vremena. Imala sam vremena razmisliti - Pakla se nisam bojala, jer nikada nisam učinila ništa dovoljno negativno da idem u Pakao ako to postoji. Nisam se bojala ničega osim srčano-psihijatrijskog napada koji će moja majka dobiti kad joj jave i kad me helikopter bude vozio onako da visim na konopu. No. zaustavila sam se na jednom malenom grmu. Mali grm. Mali, ali dovoljno velik da me zadrži. Ustala sam, netko mi je donio rasute skije i odskijala sam dalje. Tad sam doživjela taj: ''ja ću sada vjerojatno umrijeti '' moment. Zapravo sam pala preko nečega što nije spadalo na stazu, mislim da je bila metalna cijev. I tad sam izgubila strah od smrti jer bila sam sigurna da je ona tu, samo sam brinula za mamu kad joj to netko kaže. Znala sam da se ne moram ničega bojati, jer ja u Pakao ne idem i to je sigurno.
I evo ja, s ponekim trenucima vjere, ateist. Ja nisam ''vidjela'' raj, ja sam samo znala da ''ne idem u pakao''. Najviše me majka brinula...
Postoji mnogo ljudi koji su doživjeli neku nesreću, šok, traumu. Bilo kakvog tipa. O svakom bi liječnik trebao dati izvještaj jer nekome se to dogodilo na operaciji, nekome u smrtnom strahu - psihologijska stvar, netko se nečime šokirao - bilo vizualno, bilo informatvino. Poanta je: Većini se ljudi u takvoj situaciji se aktivira neki psihički poremećaj - kakve zatomljene ima većina ljudi. Netko, poput mene npr. će pasti u depresiju, anksioznost i mučiti muku s nesanicom. To smo mi ''sretnici'' bez predispozicije za shizoidne poremećaje: osjećamo se grozno, ali ne fantaziramo i ne haluciniramo, nego - ružno rečeno - ali naturalistički živimo u svojoj muci. Bez Krista koji nam svijetli.
Oni koji u takvim nekim ''blizu smrti'' situacijama, oni koji vide Krista i Raj s rozim krizantemama, znanstveno gledno oni nisu vidjeli Krista. Vidjeli su ga, ali ga sreli nisu nego su se u trenutku straha od smrti - u stanju kakvom god besvjesnom ili podsvjesnom bili - podsvjesno sjetili asocijacije ''kad umremo idemo u raj''. Osoba u podsvijesti poveže asocijaciju sa, u ovom slučaju smrti, koja joj je najbliža. Iliti osoba bez katoličkog odgoja u takvoj situaciji neće vidjeti Isusa i koga već. Vidjet će ono u što podsvjesno vjeruje. Ako kojim slučajem vjeruje da je Raj mjesto s puno malih i veselih pasa - osoba će u ''trenutku smrti'' koji to zapravo nije vidjeti te pse. Doslovno.
Te osobe često postanu duboko religiozne nakon toga, što nije nužno loše za njih jer svaka molitva ili meditacija je dobra za čovjekov duh, smirenje i sl.
...ali vidjeti Krista i Raj je samo asocijacija u trenutku blizu smrti, u trenutku kad nam sve asocijacije postanu bliske i nađemo toplinu u Kristu.
Imati vjeru je jedno, a sasvim drugo, nakon traume glave - ružno rečeno, ali postati fanatik. Jer, ono što je osoba u tim kritičnim trenutcima vidjela - to nije bilo potpuno stvarno nego asocijacija na smrt iz davno izgubljenog udžbenika iz vjeronaka.
Post je objavljen 18.03.2021. u 21:48 sati.