Iako ovaj post nema neke direktne veze sa Japanom i japancima jednostavno sam osjetio potrebu napisati ga kada sam vidio u današnjim novinama da je godišnjica masakra kod Ranjenog Koljenja,a indijanskom kulturom sam se bavio prije nego što sam se ozbiljno zainteresirao za Japan.Ranjeno koljeno je mjesto u Južnoj Dakoti na kojem su 29.prosinca 1890. američka vojska poubijala 370 Dakota indijanaca poznatijih kao Siouxi(čita se su),uglavnom žena i djece čija su tijela bačena u zajednički grob(vidi dolje). položaj mjesta Ranjeno Koljeno(Južna Dakota) na karti SAD-a američki vojnik poslije masakra smrznuto tijelo poglavice Big Foot Godine 1973. oko 200 Dakota predvođeni članovima AIM-a(American Indian Movement, Američki Indijanski Pokret) željeli su obilježiti sjećanja na taj događaj ali u tome ih je spriječila američka soldateska i policija,kako savezna tako i lokalna te ih opkolila i držala tako 70 dana dok se Dakote nisu predali. Ranjeno Koljeno,danas,dolje ulaz na groblje groblje kod Ranjenog Koljena Vidi: ranjeno koljeno, ukratko,eng. ranjeno koljeno,eng. ranjeno koljeno,fotografije 90-ih godina snimljen je igrani film o događajima od 1973. i može se nabaviti u videotekama. Film se zove Lakota woman. |
Istinska nesebična radost je umjetnost koju jedva da itko razumije.Još je teže shvatiti umjetnost patnje.Čak i oni koji su mnogo propatili u opasnosti su da promaše ispravni put.Jer,značenje je patnje skriveno i otkriva se jedino onomu koji zna kako da je prihvati i podnosi.Zen-svećenik pomaže patniku da na ispra- van način podnese svoju patnju. Kad zen-svećenik koji se brine za nekog patnika ima razloga za bojazan da taj nije dorastao svojoj patnji,posjećivat će ga opetovano.Ne da bi ga oslobodio briga što ga zbunjuju,već da bi mu pomogao naći svoje nutarnje ja.Nastojat će mu omogućiti da se suoči sa svojom patnjom,time što će postati svjesnim punog opsega i veličine svoje patnje.Pomoći će patniku da uvidi kako se velika patnja ne nadilazi odbijanjem njezina uočavanja niti time da joj se predaje u očaju.Upo- zorit će ga na opasnost koja mu prijeti ako dozvoli da ga tješe ili ako čeka da vrijeme učini svoje i zaliječi patnju.Spasenje je u tomu da se sudbini da puna pri- vola smirenim smirenim prihvaćanjem onoga što mu je dano a da se pita zašto je upravo on izabran da podnosi toliku patnju.Tko god je sposoban podnositi patnju na takav način,dorast će do veličine svoje patnje i time što će sve više učiti da se ne obazire na činjenicu da je to njegova patnja,i neće o nju prijanjati. To neprianjanje pripravlja put ozdravljenju,a ozdravljenje slijedi samo sebe kako čovjek postaje osjetljivijim za patnju drugih i kako nesebičnije dijeli njihove pat- nje.Ova patnja bližnjih posve je različita od sentimentalne simpatije kojoj većina nas daje maha a koja,lako probuđena i ubrzo rasplinuta,ostaje nedjelotvornom jer nije dovoljno nesebična.Istinsko suosjećanje koje nije vezano za riječ iskovat će najblistaviju vezu među ljudskim bićima i svim živim stvorovima.Istinsko se značenje patnje iskazuje jedino onomu koji je naučio umjetnost suosjećanja. Ako su uši i oči patnika otvorene tim objašnjenjem o stanju njegove svijesti,uočit će da ga ni bijeg od stvarnosti ni nijekanje patnje ne može dovesti do neprianja- nja.I ako,prepušten sam sebi,pokaže da se nastoji sjediniti sa svojom sudbinom, prihvatiti je da bi mogla ispuniti svoje vlastite zakone,tada će svećenik nastaviti da mu pomaže.Odgovarat će na njegova pitanja ne nudeći ništa osim savjeta i, naravno,bez prodike. Jer,njemu se čini da ima nešto mnogo važnije negoli su to riječi.Postepeno će ušutjeti i konačno će dugo sjediti bez riječi,duboko utonuo u se.A začudo,ona druga osoba tu šutnju neće doživjeti kao ravnodušnost,kao pustu prazninu koja više smeta nego što smiruje.To je kao da ta šutnja ima više značenja nego bi ikad mogao bezbroj riječi. To je kao da je uvučen u polje neke sile odakle svje- ža snaga struji u nj.Osjeća se prožetim čudnim povjerenjem čak još i onda kada je njegov posjetilac već davno otišao.I može se dogoditi da se u tim radosnim trenucima rodi odluka da se pođe putem koji će jadnu i bijednu opstojnost pre- tvoriti u život sreće. Autor teksta:Eugen Herrigel(1884-1955);tekst je izišao u knjizi Vladimira Devidea,Zen,Zagreb, 1993.,str.344-345; Eugen Herrigel,poznati japanolog |
Miriam iz Rima prevela je posljednji post Ichimaru vidi ovdje |
Prije nekoliko tjedana u jednim dnevnim novinama izašla je fotografija na naslovnici mlade geishe pripravnice-maiko po imenu Ichimaru.Ispod slike je pisalo da Ichimaru piše blog,pa sam pomislio da bi ga mogao posjetiti. Nije mi trebalo puno vremena.Brzo sam ga našao na netu.Blog je super,ima lijepih sličica,i sve to,ali mali problem je bio što je blog na japanskom.Ipak odlučio sam ostaviti komentar,ali ni to nije bilo baš lako.Trebalo mi je preko nekoliko minuta da kao sljepac nabadam,ali sam na kraju uspio pogoditi, i naći rubriku za komentare,napisao par rečenica i to je bilo to.Interesantno je kako su osim japanskih komentara najviše ljudi pisali iz Brazila,Italije i Po- ljske,i to najviše iz Poljske.Koliko samo Ichimaru ima fanova u Poljskoj.Tu priči nije kraj.Iako nisam očekivao nikakav odgovor od Ichimaru,nije mi to bilo ni na kraj pameti,dobio sam interesantan mail. Kao pošiljatelj je pisalo paesaggio donna,pogađate iz koje zemlje,a naslov maila je bio:I'm translating Ichi's dream...naime,blog od Ichimaru se zove: ichi.dreamblog U mailu je pisalo: I love Japan's dream. I love Ichi's dream. So I'm translating her blog,in English here: http://paesaggiodonna.splinder.com/tag/ichimamediary Do you like it ? Miriam Nadam se da priča ovdje ne završava... |
...želim vam nesretan božić da Bog da se udebljali preko praznika... Lolobrigida bliže nam se dani nestvarni i divlji, kada dođe Božić ovaj grad je življi, zaboravim tada koliko mi je dosadno, zaboravim tada da mi ništa ne bi pomoglo. Božić dolazi i ja ga trebam, želim da budem mamuran, i da sa svojim starcima pričam o glupim stvarima... Diletanti(vidi) |
ples jedne geiko na otvorenoj pozornici u svetištu Yasaka-jinja u Kyotu, u kvartu Gion u kojem žive i djeluju geishe Gion,kvart geiko i maiko Pored planine Fuji,trešnjinog cvijeta-sakure,vlaka metka-Shinkansena i samuraja,geisha je jedan od naznačajnijih simbola Japana. Sama riječ geisha u slobodnom prijevodu sa japanskog bila bi žena koja živi umjetnost.I to je sigurno istina.Svaki dan jedne geishe,ako ne nastupa u nekoj predstavi ili ne zabavlja goste,posvećen je vježbi.I to ne samo geishe početnice,tzv.maiko,nego i starije geishe(u Kyotu ih nazivaju geiko) vježbaju stare tradicionalne plesove,uče o klasičnoj japnskoj literaturi,sviraju shamisen i druge tradicionalne instrumente,uče kako i što govoriti,kako hodati i kako uopće maksimalno udovoljiti svakom gostu. geisha poslužuje goste japanskim pivom Geishe(geiko) i pripravnice za geishe(maiko) žive u Okiya-ma(ili Machiya-ma),malim zajednicama koje vode"majke"(jap.Oka-san).Majke,koje to nisu u biološkom smislu,vode okiye,tj.kuće geishi kao mala privatna poduzeća.One se brinu o domaćinstvu,odjećiprehrani,školovanju i financijama. U Okoyima se živi na tradicionalan način,nosi se tradicionalna japanska odjeća,kimono ili yukata, hrana je također tradicionalna,a stanovnice su isključivo žene.Muškarci imaju tim zajednicama pristup samo kao tehnička pomoć:oni pomažu u oblačenju kimonai vezivanju obija(širokog pojasa). Okiya je zatvorena za vanjski svijet,kao i Ochaya,tradicionalna čajanau kojoj geishe zabavljaju go- ste pjevanjem,plesom,sviranjem,konverzacijom te posluživanjem hrane i pića u koji može biti uključen i čaj.U ochaye se ne ulazi s ulice,a niti bez puno novca.U ochayama nema seksa,o geisha- ma postoji brdo predrasuda gdje su one pogrešno poistovjećene sa "prijateljicama noći",s kojima su nekad živjele u Tokyu za vrijeme Tokugawa(ili Edo) razdoblja u kvartu Yoshiwara.U Yoshiwaru se moglo ući samo sa posebnom dozvolom,a tu su osim geishi i prostitutki živjeli razni umjetnici, glumci,pjevači,svirači... geishe u Tokyu U neka bivša vremena,geisha je imala dannu, bogatog pokrovitelja koji je plaćao sve njezine izdatke,a u njezinu je životu imao ulogu nevjenčanog supruga.Danne su,naravno,imale supruge i djecu,dok su geishe rađale njihovu djecu samo izvanbračno i u tajnosti. Geishe,naime, mogu imati djecu ali se ne mogu udavati.Takvih je slučajeva u današnjem svijetu sve manje. U današnjem Japanu malo je takvih bogataša koji si mogu priuštiti druženje s geishama kao i nekad. dvije geishe,nekad Školovanje geishi traje pet godina.Uči se ponašanje i izražavanje,pjevanje,sviranje na tradicionalnim instrumentima,plesanje,ceremonija čaja i slične vještine kojima će se geishe koristiti zabavljajući muškarce.Nekad su siromašne obitelji prodavale svoje kćeri okiyama.Danas je srećom drugačije. Geishe postaju samo one djevojke koje to žele i čiji su roditelji na to pristali.U školu geishi mogu se upisati najranije sa 16 godina. Miyako Odori Samo u travnju u Kyotu,u Gionu u kazalištu Gion Kobu Kaburenjo,u ulici Hana-michi (tj.Ulica cvijeća) može se pogledati poseban ples geishi koji se zove Miyako odori.Pleše se već tradicionalno svake godine od 1872.godine.Godine 2004. imao sam zadovoljstvo pogledati ovaj ples uživo.To je bio u stvari glavni motiv mog tadašnjeg puta u Japan,osim naravno posjeta frendovima. uvodni ples pripravnica,maiko sa lijeve strane publike nalaze se maiko sviračice ispred kojih će izaći pred publiku maiko plesačice i elegantno otplesati do pozornice kao na prethodnoj slici desno od publike nalazi se orkestar iskusnijih da ne kažem starijih geishi koje sviraju na shamisen- ima,ispred kojih se također ukaže desetak maiko koje se upute prema pozornici lagano lelujajući. završna točka u kojoj izlaze sve geishe u predstavi na pozornicu;sve uloge igraju same geishe,pa tako i muške uloge karte za predstavu Miyako odori,vidi se cijena od 4300 yena(oko 215 kuna),za koju se dobije osim plesa na pozornici,razgledavanje japanskog vrta u sklopu kazališta,dobije se kolačić i čaj te prilika slikati dvije geishe izbliza(vidi dolje);možete,naravno uzeti i jeftinije karte,ali onda nema kolačića, čaja i slikanja,a to bi bilo šteta propustiti,vjerujte.Isplati se.Možda predstava traje prekratko,nekih sat vremena,ali vam se zavrti u glavi od boja i kimona,i ne znate na koju bi stranu gledali jer su geishe na koju god stranu pogledate Vidi za geishe: *za dio teksta korišten članak iz "Večernjeg lista" od subote,31.7.2004. Deane Knežević; *ako znaš japanski,a ako i ne znaš posjeti blog jedne maiko-Ichimaru * "Sjećanja jedne geishe",Arthura Goldena,knjiga i film *linkovi: wikipedia o geishi immortal geisha geiko i maiko geisha of Japan geisha(japan-guide) |
125.car Akihito Danas(jučer),23.prosinca je (bio) 73.rođendan sadašnjeg 125.japanskog cara Akihita čiji je predak 1.japanski car Jimmu tenno započeo vladavinu jap.carske obitelji prije 2666 godina.Akihito nije kontroverzan kao što je bio njegov otac car Showa,u nas poznatiji kao Hirohito,a vladao je najdulje od svih jap.careva(1926-1989).Možda su tada bila druga vremena nego sada koja nose i druge situacije i probleme carskoj obitelji i Japanu. 124.car Showa(Hirohito) Dok je car Akihito bio u teenegerskoj dobi tada kao princu prijestolonasljedniku,mentor za engleski jezik mu je bio Reginald Horace Blyth(1898-1964),englez koji je napisao najbolje knjige o haiku, zenu i Japanu na nejapanskim jezicima.Kod nas je prevedena samo jedna njegova knjiga koliko znam. To je o knjiga o japanskom humoru.Genijalna knjiga !Što reći(za Blytha vidi ovdje)Iako je u nas totalno nepoznat,Blyth je,po mom skromnom mišljenju, jedan od najvećih ljudi koji su koračali ovim napaćenim planetom. R.H.Blyth U našim novinama mogli smo pročitati da su hobiji cara Akihita entomologia(ukratko pručavanje kukaca) i botanika.Napisao je niz članaka o ribama u raznim časopisima.Također sam pročitao da svira piano i harfu.To bih baš volio vidjeti! Car je zajedno sa caricom Michiko bio u Hrvatskoj 60-ih godina kao i njihova jedina kći princeza Sayako koja je bila u Hrvatskoj 2002.godine. Kod cara na rođendanu,vidi kućanica u japanu car Akihito i carica Michiko princeza Sayako obiteljsko stablo carske obitelji |
Želio bih podijeliti s vama jedan prekrasan haiku sve dublje pod smrznutom ružom toplina zemlje sinking deeper under the frozen rose the earth's warmth Višnja McMaster* *predsjednica Društva hrvatskih haiku pjesnika |
panorama Tokya(hrv.istočna prijestolnica) 1865.ili 1866. kada se još zvao Edo(hrv.vrata zaljeva) Iako su ljudi na području današnjeg Tokya boravili prije 2000 godina,prvo ribarsko naselje Edo osnovao je izvjesni Hashino Nakatamo u 6.st. pored budističkog hrama Asakusa temple(Senso-ji) uz rijeku Sumidu. Senso-ji,ulaz Senso-ji,glavna ulica do hrama Razvoj Eda-Tokya počeo je početkom 17.st. nakon jedne od najvažnijih bitaka u japanskoj povijesti,ako ne i najvažnijoj,bitci kod Sekigahare 1600.godine,nakon koje je pobjednik u toj bitci Tokugawa Ieyasu učvrstio vlast svog klana i svojom dominacijom uspio prekinuti klanske ratove koji su trajali posljednjih nekoliko stotina godina.Od ribarskog sela 1600. za nekih stotinjak godina Edo je postao najmnogoljudniji grad na svijetu što je i danas. panorama Tokya,gore i dolje gore,panorama Tokya i pogled prema kvartu Shinjuku gdje se nalaze najviše zgrade u gradu gore i dolje,zgrada gradske uprave u kojoj radi 13.000 djelatnika u dva tornja od 105 katova |
Nedavno,neki dan javili su mi se dvoje prijatelja iz Japana,koji imaju blogove. Pa ako želite možete svratiti. Prvi blog je:d.hatena.ne.jp/satokica/ blog je japansko-engleski.Možete pisati na engeskom.Vlasnik bloga je moja draga prijateljica Satoko Ouchi koja voli Hrvatsku kao što ja obožavam Japan.Ona mi je dala nadimak nihonkichigai,a sebe zove Satokica Oučić.Satoko je slikarica ali se bavi i drugim vidovima umjetnosti.Bit će joj drago da joj se javite.Luda je za čokoladom.Živi u gradu Kumagayi,prefektura Saitama,nekih 60-ak km od Tokya. gore,Satoko i njen Dalmatiner koji je na njenu žalost uginuo;sada ima drugog psa(vidi dolje) neke od slika koje je naslikala Satoko: Drugi blog koji možete posjetiti je :www.myspace.com/dobar dan ili blog.myspace.com/dobar dan ili groups.myspace.com/ilovecroatia Vlasnik drugog bloga je moj prijatelj iz Tokya Shinji Arakawa.Osim što voli Hrvatsku,obožava glazbu Shinto hram blizu kuće g.Arakawe i Arakawa-san ispred gl.zgrade hrama |
Opet će možda poneki skeptik i negativac sa sarkazmom reći kako neki govore da su hrvati jedan od najstarijih naroda na svijetu,kako nekoliko premijera i predsjednika u svijetu vuku podrijetlo iz Hrvatske,kako se pričalo da je Maradona možda hrvat, i tako dalje i tako bliže.Ipak činjenice govore same za sebe. Jedan od prvih stranaca koji je došao u Japan i zasadio temelje kršćanstva u Japanu bio je isusovac sv.Franjo Ksaverski(1506-1552) koji je stigao u Kagoshimu 15.kolovoza 1549.godine.Sa sobom je donio dvije knjige.Jedna je bila "Biblija",a druga "De institutione bene vivendi per exempla sanctorum" "oca hrvatske književnosti" Marka Marulića(1450-1524).Knjiga je 1585. prevedena i na japanski u Nagasakiju.Tako je knjiga jednog hrvatskog velikana bila jedna od prvih nejapanskih knjiga na japanskom tlu,te jedna od prvih prevedenih knjiga na japanski jezik,te su prvi japanski kršćani bili podučavani kršćanskoj duhovnosti riječima našeg Marka Marulića. sv.Franjo Ksaverski(1506- 1552) knjiga Marka Marulića,De institutione,objavljena prvi puta 1506. u Veneciji,a 1585. u Nagasakiju |
Kad je 1860.g. mladi samuraj Fukuzawa Yukichi posjetio San Francisco,u okviru prve službene japanske misije u Ameriku,nisu ga se dojmile nove naprave koje su mu ponosno pokazivali njegovi domaćini,nego činjenica da ...se čini kako se ondje razbacuju željezom.Na hrpama smeća,na morskim obalama ,svagdje sam pronalazio stare limenke,prazne konzerve i slomljeno oruđe.Za nas je to nezamislivo,jer u Edo-u nakon požara gomila ljudi traži čavle u pepelu. Preuzeto iz knjige:Totman,"Povijest Japana",Zagreb,2003.,str.260 i 261. Vidi i :Eiichi Kiyooka,prev.,The Autobiography of Yukichi Fukuzawa",N.Y.:CUP,1966.,str.115-16. Yukichi Fukuzawa(1835-1901) vidi za Yukichi Fukuzawu |
Čitam u komentaru jednog bloga kako je u jednoj knjižnici na polici stajala knjiga Ihare Saikakua, "Posljednji savjeti, vječna riznica japanske porodice" od 1987. do nedavno kada ju je konačno posudio bloger kojem je bilo žao knjige koja dugo stoji na polici. Knjiga je inače izdana kod nas 1985. što znači da je vjerojatno nije čitalo puno ljudi. To je prava šteta. To više govori o našem društvu, nego o dotičnoj knjizi. Ihara Saikaku (1642-1693) bio je pjesnik, haiku pjesnik, putopisac, autor erotskih djela i kroničar razdolja Tokugawa tj. Edo (1600 - 1868). Razdoblje Edo bilo je vrijeme prosperiteta u Japanu. Završili su klanski ratovi koji su trajali stoljećima a prekinuo ih je Tokugawa Ieyasu (1542-1616) prvi shogun Tokugawa (Edo shogunata) nakon što je 1600. godine pobijedio u bitci kod Sekigahare svoje protivnike i pokorio "cijeli" Japan. Počelo se razvijati građansko društvo sa svim svojim karakteristikama i fenomenima. Saikaku je odlično prikazao to društvo i njegov presjek. Osim toga poznat je po tome što je u jednom danu 1684. u hramu Sumiyoshi u Osaki izrecitirao 23.500 stihova. Recitirao je tako brzo da ni nekolko pisara nisu stizali zapisivati stihove. gore, statua Ihare Saikakua, Ikukunitama hram, Osaka Karl Florenz (1865 - 1939) jedan od prvih japanologa, za Saikakua je rekao: "...stvarni događaji građanskog života nalaze ovdje tako vjerni i napeti prikaz da ga...moramo priznati prvim pravim ostvarenjem koje je proizvelo epohu moderne realističke ili, bolje rečeno, naturalističke novelistike." Oznake: Ihara Saikaku, Edo period, Karl Florenz, knjige o Japanu |
Hiroshi Yamasaki-Vukelić, "Japansko-hrvatski,hrvatsko-japanski rječnik", Zagreb, 2006. Evo još jedne knjige kupljene na zadnjem Interliberu.To je knjiga Hiroshi-Yamasaki-Vukelića prvi pravi "Japansko-hrvatski,hrvatsko-japanski rječnik",kako se kaže na koricama knjige. Mogu samo reći - Aleluja ! Konačno ! Oznake: Hiroshi Yamasaki-Vukelić, hrvatsko-japanski rječnik, knjige o Japanu, knjige |
Cijenjeni prijatelji i članovi HJKGD-a, u sklopu obilježavanja 5-e obljetnice Društva u subotu,9.prosinca 2006. godine u 10 sati održat će se sv. misa u Crkvi sv.Antuna Padovanskog,Sv.Duh 31 uz prigodni duhovni program. Radujemo se vašem dolasku. Zadovoljstvo i čast nam je pozvati vas na svečanost obilježavanja 5-e obljetnice djelovanja Hrvatsko-japansko kulturnog i gospodarskog društva u petak,15.prosinca 2006.godine u 18 sati Tribina Grada Zagreba,Kaptol 27 uz prigodni program i domjenak Oznake: HJKGD, Misa, ckrkva sv. Antuna Padovanskog |
Yasujiro Ozu (12.prosinac 1903.Tokyo-12. prosinac 1963.Tokyo) Yasujiro Ozu kanji Za Yasujiro Ozua, japanskog režisera govorilo se da je "najjapanskijih od svih japanskih redatelja. Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća Ozuova su djela ljubomorno čuvana samo za domaću publiku, jer su japanci vjerovali da zapad ne može istinski cijeniti i razumjeti nešto tako "japansko". No istina je u tome da je Ozu osim utjecaja japanske kulture bio i pod utjecajem evropske filmske kulture posebno njemačkih filmova toga vremena. Danas je Ozu (već dugo, preko 30 godina) uzor nekim njemačkim rdateljima kao Werneru Herzogu ili Wimu Wendersu koji je poznat po filmovima "Pariz-Texas", "Nebo nad Berlinom...a snimio je i dokumentarni film 1985. o Ozu-u "Tokyo-ga" koji je bio nekoliko puta i na "Dalekovidnici" tkzv. HTV-u, ne bi čovjek vjerovao. Pod Ozuov utjecaj padali su i Jacques Rivett, Martin Scorsese, Paul Schrader a o Jimu Jarmuschu da i ne govorim. Ako je je netko mogao prikazati poeziju ili religiju na filmu onda je to Ozu. Ozu je Bog ma koliko mi šutjeli o tome ! Ozu živi vječno. Sva kinematografija Hollywooda nije se dostojna uspoređivati sa ovim velikanom. Mata ne ! gore, kamen na grobu Ozua na kojem je kanji znak "mu" tj. praznina. Praznina koja nije ništavilo nego punina iz koje je Ozu crpio ideje za svoje genijalne filmove. Grob mu se nalazi u sklopu zen hrama Engaku-ji u Kita-Kamakuri (Sj.Kamakura, sat vremena od Tokya vlakom. Oznake: Yasujiro Ozu, japanski film, film, Kita-Kamakura, Engaku-ji |
gore, Devide, "Japan", Zagreb, 2006. Na posljednjem Interliberu, prije mjesec dana uspio sam kupiti preko nekoliko knjiga vezanih za Japan, pa ću se osvrnut na njih. Ovlaš, naravno xD Prva je knjiga prof. i akademika Vladimira Devidea monografija "Japan". Na prvi pogled podeblja (preko 250 stranica, a ima i slika), progutao sam je za dva, tri dana. Knjiga je u stvari kompilacija prijašnjih knjiga prof. Devidea sa ponekim novim tekstom i starim koji su osvježeni. Nažalost onih koji je nisu kupili na Interliberu za 160 kuna, ako je sada misle kupiti u knjižari je 290 kuna. Svakako pročitati ili posuditi ako ju ne možete kupiti. Inače prof. Devide je naš poznati matematičar, redoviti član HAZU, član DHK-a i P.E.N.-a , što god to značilo. Počasni je predsjednik Društva hrvatskih haiku pjesnika, savjetnik World Haiku Association, počasni član Njemačkog haiku društva i član Hrvatskog matematičkog društva. Dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih nagrada za svoj rad,a također i japanskog državnog odličja Zuihosho, Kao i posebnog priznanja Japanskog ministarstva kulture i prosvjete za izvanredne zasluge u upoznavanju zemalja istočne Europe s kulturom Japana. Autor je mnogih knjiga o matmatici,teoriji matematike, ali poznatiji je kao autor knjiga o haiku, zenu i općenito o kulturi Japana. gore, prof. Devide Oznake: Vladimir Devide, knjige o Japanu, knjige, Haiku, Interliber 2010 |
U Japanu cijela obitelj kupa se u istoj vodi. Japanci se, naime, najprije sapunaju od glave do pete i tek kad su čisti ulaze u kadu punu vode. "Još se sjećam kako me je za prvog mog boravka u Japanu posjetio jedan pater i ostao kod mene nekoliko dana. Kad se smračilo, spremio sam po običaju zemlje kupelj te počastio gosta da se prvi okupa. Kako sam znao da ima jedva mjesec dana otkako je u Japanu, pomislio sam da će o toj stvari malo znati pa sam mu htio dati najvažnije upute. No on se ponio kao da sam ga uvrijedio podcjenjujući njegovo poznavanje običaja zemlje pa mi rekne veoma svečano: Za ime Božje, uzmite, oče u obzir da sam u jednoj obitelji boravio dva tjedna i da nisam propustio nijedan dan a da se nisam poslužio furo-m" tj. japanskom kadom. Oprostite, uzvratih, nisam znao da imate toliko prakse u tome - i pokazah mu furo. Prošlo je otprilike četvrt sata kad me on pozove: Oče Arrupe ! Gotov sam. Ako hoćete možete i vi ući. Ostavih, dakle, pred vratima svoje japanske kućne cipele, koje se ondje dnevno tisuću puta navlače i svlače, i htjedoh se okupati. No kako li sam se začudio kad sam opazio da se otac u furu sapunao, kao da je u evropskoj kadi. Nisam više mogao da suzdržim svoj smijeh. Jeste li se, oče, za čitavo vrijeme dok ste boravili u onoj obitelji svakog dana služili furuom na taj način ? Više manje - da ! I uvijek ste imali vremena da se nasapunate ? Pa, naravno, uvijek sam imao dovoljno vremena za to. I niste znali da to Japanci nikad ne čine u furu jer se svi služe vodom ? To što mu rekoh veoma ga je iznenadilo. Ne mjenjaju vodu ? Govorite li to ozbiljno ? Sasvim ozbiljno ! Onda sam to baš fino učinio. Prema tome, nisu se dva tjedna kupali zbog mene - bio je njegov jedini komentar. Vjerojatno je bilo tako jer japanska uglađenost ne dopušta da se makar i s najfinijim formama uljudnosti kaže gostu da je počinio veliku "neuljudnost" (shitsurei). To je, eto, jedan primjer što se može učiniti kad se ne poznaju običaji neke zemlje." Pedro Arrupe, "Taj nevjerojatni Japan", Zagreb, 1978., str. 22-24; Oznake: Pedro Arrupe, isusovci, Kršćanstvo u Japanu, knjige o Japanu, knjige |
< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |