Adio, Meštre...
Umrla je, evo, ona lipa Dalmacija. Hrvatska turistička zajednica može slobodno zaboraviti na onaj promidžbeni moto o Mediteranu kakav je nekad bio. Nema ga više. Zabijene su zadnje brokve u njezin kapsil. Ona sinoćnja lebićada odnila nan je dvi dalmatinske ikone: velikoga meštra mediteranske glume Borisa Dvornika i velikoga kroničara staroga Mediterana Anatolija Kudrjavceva.Ima san sriću Dvornika gledat uživo u njegovin legendarnim ulogama u «Spliskom akvarelu» i «Maloj Floramy», pa u «Bljesku zlatnog zuba», u «Hamletu iz Mrduše Donje», «Buzdi»... Ne moran ni spominjat da san guca i miljardu puta ispočetka s pomjon i gušton gleda njegove neponovljive i mitske uloge Roka Prča i Meštra, ali mi je najdraža bila njegova rola u malo poznatom Vrdoljakovu filmu «Od petka do petka» za koji je scenarij, specijalno za Dvornika, napisa Smoje. U toj svojevrsnoj filmskoj monodrami on glumi činovnika koji od dosadne svakodnevice, svakog petka malim kaićen biži na morsku pučinu di lovi ribu i u toj nirvani i konteplaciji, kroz maglovita snoviđenja se svadi i kontreštaje sa svima onima koji ga na javi maltretiraju i iritiraju. I u svom stvarnom životu se Dvornik kontreštava sa svima, često i bez pravog razloga. U jednom trenutku neoprezno se bacija i u političke vode, pa se jedva izvuka da ga tamo ne pojidu morski pasi i grdobine. Tada je zaboravija bija stare kumpanje. Ma ne mislin da su mu oni bili zamirili. Veliki judi nisu takva sorta. Skupjaju se polako gori oko svoga Smoje: i Zdravka i Genda i Luiđi i Bepina, pa je nikidan došla i Cicibela, a evo in sad i njenoga Roka. Pa krene žmul u krug... O bože, sve je više dobrih ondi gori, a sve više loših ovdi doli... Nema više Dalmacije. Točka. |
Umrla je, evo, ona lipa Dalmacija. Hrvatska turistička zajednica može slobodno zaboraviti na onaj promidžbeni moto o Mediteranu kakav je nekad bio. Nema ga više. Zabijene su zadnje brokve u njezin kapsil. Ona sinoćnja lebićada odnila nan je dvi dalmatinske ikone: velikoga meštra mediteranske glume Borisa Dvornika i velikoga kroničara staroga Mediterana Anatolija Kudrjavceva.
Ljudi moji jesan danas sritan. Odavno se već nisan tako razveselija ka šta san se razveselija jutros kad mi je u ruke došlo moje omiljeno svakodnevno štivo. Kad mi je s naslovnice blisnija u oči onako crven i slasan odma su mi sline počele cidit niz usta. Pršut, judi, pršut mi se smije s
«Nemam više iluzija. Iluzija da će ovaj klub ikad postati velik. I zato mi te iluzije strašno, strašno fale.» Otprilike ovo su bile riječi Jurice Pavičića kojima je najbolje opisao ono što svaki iskreni navijač danas osjeća prema Klubu.
Crkva, ova hrvatska katolička, svakim danom me sve više oduševljava. Nakon što su u jednoj zagrebačkoj župi uveli plaćanje kave i sokova Očenašima i Zdravomarijama (o čemu je briljantnu
Eto, došao je i taj dan. Nakon dugog razmišljanja i brojnih dvojbi odlučio sam se napokon na korak ka osamostaljenju i proglašenju nezavisnosti. Na adresi 