24.03.2008., ponedjeljak

Adio, Meštre...

Umrla je, evo, ona lipa Dalmacija. Hrvatska turistička zajednica može slobodno zaboraviti na onaj promidžbeni moto o Mediteranu kakav je nekad bio. Nema ga više. Zabijene su zadnje brokve u njezin kapsil. Ona sinoćnja lebićada odnila nan je dvi dalmatinske ikone: velikoga meštra mediteranske glume Borisa Dvornika i velikoga kroničara staroga Mediterana Anatolija Kudrjavceva.
Ima san sriću Dvornika gledat uživo u njegovin legendarnim ulogama u «Spliskom akvarelu» i «Maloj Floramy», pa u «Bljesku zlatnog zuba», u «Hamletu iz Mrduše Donje», «Buzdi»... Ne moran ni spominjat da san guca i miljardu puta ispočetka s pomjon i gušton gleda njegove neponovljive i mitske uloge Roka Prča i Meštra, ali mi je najdraža bila njegova rola u malo poznatom Vrdoljakovu filmu «Od petka do petka» za koji je scenarij, specijalno za Dvornika, napisa Smoje. U toj svojevrsnoj filmskoj monodrami on glumi činovnika koji od dosadne svakodnevice, svakog petka malim kaićen biži na morsku pučinu di lovi ribu i u toj nirvani i konteplaciji, kroz maglovita snoviđenja se svadi i kontreštaje sa svima onima koji ga na javi maltretiraju i iritiraju.
I u svom stvarnom životu se Dvornik kontreštava sa svima, često i bez pravog razloga. U jednom trenutku neoprezno se bacija i u političke vode, pa se jedva izvuka da ga tamo ne pojidu morski pasi i grdobine. Tada je zaboravija bija stare kumpanje. Ma ne mislin da su mu oni bili zamirili. Veliki judi nisu takva sorta.
Skupjaju se polako gori oko svoga Smoje: i Zdravka i Genda i Luiđi i Bepina, pa je nikidan došla i Cicibela, a evo in sad i njenoga Roka. Pa krene žmul u krug...
O bože, sve je više dobrih ondi gori, a sve više loših ovdi doli...
Nema više Dalmacije. Točka.



- 11:35 - KomentirajIsprintaj - #

22.03.2008., subota

Fala ti Slobodna!

Ljudi moji jesan danas sritan. Odavno se već nisan tako razveselija ka šta san se razveselija jutros kad mi je u ruke došlo moje omiljeno svakodnevno štivo. Kad mi je s naslovnice blisnija u oči onako crven i slasan odma su mi sline počele cidit niz usta. Pršut, judi, pršut mi se smije s naslovnice Slobodne, «jedne od najvećih novina u južnom dijelu Hrvatske», kako Google pretraga kaže. Draže mi je bilo vidit ti pršut nego da su na naslovnici objavili da smo primljeni u NATO ili još bolje u EU. Ili da Bush, uz Zagreb, do koji dan dolazi posjetit i Šćekiće.
Da bi bija još sritniji pobrinila se i slučajnost da mi dopadne fita pršuta onako s više crvenoga nego biloga. Ajde, istinu za reć, nije in poletija nož pa osika seljački debelo nego je fitica rizana onako filigranski precizno, s pomjon, more se kroz nju vidit i Vis ako se potrudiš. Ali bože moj bitna je dobra namjera.
I samo da su se u EPH bolje organizirali i domislili, i danas, osin ovoga pršutića u Slobodnoj, i uz Jutarnji dali čitateljima komad sira, a uz Globus komad kruva ispod peke, i gospe mi ako to ne bi bila bogovska marenda za ovi nevojni i tišikavi narod.
Sad nestrpjivo čekan sljedeći praznik: evo već za malo više od misec dana je i Prvi maja. Mogli bi onda Pavić i kumpanija s novinon dilit vakumiranu porciju fažola i plastični kućarin. Virujen da bi in to prilično povećalo nakladu, ali i smanjilo redove taj dan prid kazanima u Maksimiru i na Marjanu. Ajde, idi gladni narode, Pavić časti!
A mogli bi oni i češće uvest ova iznenađenja u novinama, a ne čekat državne blagdane. Recimo, počet dilit deke svake nedije: jedne dat malo brašna, druge malo cukra, pa malo uja, rizi, manistre, kumpira... Sve za privuć čitatelja. Jer jebi ti ono šta in unutra oni novinari pišu i pizde. Neš ti tamo kvalitete i raznovrsnosti. Same reklame i stare vijesti. A svaka marketinška pizda zna da je naslovnica ono šta prodaje novinu. A ovi narod je dobro ogladnija i bit će iz dana u dan sve više debulece i nevoje. I zato, na naslovnicu zalipit po deka parizera i svi će ti kupit novinu. Kad već unutra nema šta za pročitat, bar neka se naidemo ka judi.
Iden sad pojist oni pršut. Je da će ga bit problem podilit na nas pet, al bože moj uskrsno je vrime, ne triba bit ingord...

- 14:54 - KomentirajIsprintaj - #

13.03.2008., četvrtak

Zašto ću kupiti Hajdukovu dionicu

«Nemam više iluzija. Iluzija da će ovaj klub ikad postati velik. I zato mi te iluzije strašno, strašno fale.» Otprilike ovo su bile riječi Jurice Pavičića kojima je najbolje opisao ono što svaki iskreni navijač danas osjeća prema Klubu.

Prokletstvo navijanja za Klub usađeno mi je davno prije nego što sam došao na svijet, ali pravu inicijaciju doživio sam danom rođenja. Rođen sam, naime, upravo na dan kad je Klub golom Maria Boljata pobjedio banjalučki Borac i osvojio treći Kup Maršala u nizu. Tako obilježen, tog novembarskog dana tamo sredinom sedamdesetih, postao sam naivni idealist (ili možda nerealni mazohist, kako to netko lijepo reče). Ali s iluzijom. Istom onom Pavičićevom.

Jedni će vam reći da je početak kraja te iluzije nastupio onoga trenutka kad je barba Luka spustio crveno-plavu zastavu s jarbola na Starom Placu. Drugi će, pak, spominjati kako je kraj označen onda kada je neka bezumna ruka otvorila konzervu sa suzavcem osam godina kasnije. Bit će i nekih koji će vam se zakleti da je kraj počeo na jednoj utakmici u međuvremenu: onoj kad su suze zagrljenih igrača natopile travu na poljudskom centru, ali to je neka druga priča i neki drugi kraj.

A ja znam točno kad je čovjek u crnom zaista označio kraj. Bilo je to jedne kolovoške večeri u 22 sata i 15 minuta i to pod zlokobnim klisurinama Kantride.


Tu utakmicu pamtim po nekoliko detalja:

U životu nikad prije i nikad kasnije nisam prisustvovao utakmici na kojoj je bilo više oklopljenih specijalaca kao te 1995., osamnaest dana nakon pobjedničke Oluje.

U životu, nikad prije i nikad kasnije, nije me mučila dijareja kao tog dana u Rijeci. (Đavlu i Rijeka, i Korzo, i Sušak, i Rječina, i ćevapi na kolodvoru.)

U životu, nikad prije i nikad kasnije, nisam prisustvovao utakmici nakon koje je «odjekivala» takva grobna tišina. Osjećaj ravan onome kakav vas obuzme na pogrebima na kojima ispraćate svoje najdraže… Prijatelje, obitelj…

Jebat ga, znam da zvuči patetično, ali ja sam, izmožden i od poraza i od proliva, imao upravo taj gadni osjećaj praznine. A mislim da sam taj isti osjećaj tada dijelio sa svima u onoj mukloj koloni koja je išla sa stadiona prema luci.

Ispratili smo bili tada i prijatelja i obitelj. A pokopali smo pod tim hridima i iluziju.

Kupit ću tu dionicu samo zbog uspomena i ničega više. Jer ničega više i nema. A sve mi to strašno, strašno fali.
- 21:49 - KomentirajIsprintaj - #

04.03.2008., utorak

Crkvena segregacija

Crkva, ova hrvatska katolička, svakim danom me sve više oduševljava. Nakon što su u jednoj zagrebačkoj župi uveli plaćanje kave i sokova Očenašima i Zdravomarijama (o čemu je briljantnu kolumnu napisao Boro Dežulović) sada su u drugoj metropolskoj župi došli na fantastičnu ideju kako spriječiti da ih nemirna dječica ometaju u služenju mise.
Djecu će, naime staviti pod stakleno zvono, zajedno s roditeljima.
Nigdje ne piše hoće li im na ulazima pod zvono dijeliti i boce s kisikom kako bi izdržali sat-dva mise? Hoće li im se župnik udostojiti ući pod zvono kako bi im udjelio blagoslov? Da li će i oni smjeti izaći iz zvona i doći pred velečasnog po hostiju zajedno s ostalim vjernicima ili će morati pričekati da «normalni» vjernici izađu, pa će tek onda oni s dječicom moći doći po hostiju, e da ona ne bi uznemiravala mirni dio vjerničkog stada? Je li ovo crkveni udar na hrvatsku demografsku obnovu i što na sve ovo kaže njen prvoborac don Anto Baković? Potiče li ovim činom Crkva u Hrvata kvarnu zapadnjačku samačku kulturu življenja, budući su u ovom slučaju vjernici samci u prednosti i neće se morati gužvati pod famoznim zvonom? Možemo li ovaj čin tumačiti drugačije, kao zaštitu djece od pedofila u svećeničkim haljama i je li ovo crkveno indirektno priznanje o postojanju ovih «mangupa u vlastitim redovima»?
Mnoga pitanja ostaju neodgovorena.
Meni na kraju ostaje samo jedno: Kakvi su to pastiri koji se boje nevinog blejanja svojih malih ovčica?
- 20:01 - KomentirajIsprintaj - #

03.03.2008., ponedjeljak

Nesvrstani postaje zaista nesvrstan

Eto, došao je i taj dan. Nakon dugog razmišljanja i brojnih dvojbi odlučio sam se napokon na korak ka osamostaljenju i proglašenju nezavisnosti. Na adresi http://nesvrstani.org od sada ćete moći nastaviti čitati moje umotvorine. Kako će ovo biti sada toliko popularna nadzirana neovisnost, jednakim ritmom kao i do sada (što znači bar jednom tjedno) i na ovome mjestu i na nesvrstani.blog.hr-u objavljivat ću standardne (glupe ili pametne, zavisno već o inspiraciji) postove. A one koji žele znati više pozivam da mi se pridruže na gore navedenoj novoj adresi.

Što to donosi novoga? Pa u prvom redu na ovoj adresi ću pokušati revitalizirati svoj Photoaddict blog koji je dosta dugo vremena bio zanemaren, jednako kao i ponovno oživjeti moj najdraži hobi, što hoće reći - fotografiju. Dakle, političkim frazama rečeno, na ovome mjestu je napokon ostvaren tisućljetni san o ujedinjenju mojih dvaju blogova – Nesvrstanog i Photoaddicta. Glede foto dijela bloga ubuduće ću se potruditi da ne samo objavljujem fotografije uz osnovne šture tehničke podatke, već i da malo pišem o njihovom nastanku (ono: di san bija, šta san radija i sl.). Uz to, nadam se i da ću na matičnom blogu biti u mogućnosti ipak nešto češće objavljivati neke kraće postove od dosadašnjeg uobičajenog ritma.

Sljedeća stvar koja me veseli vezano uz ovu promjenu je novi izgled bloga nastao u nekoliko dana nakon što sam upoznao sve mogućnosti za mene novog alata zvanog Word press. Ovo na što je dosad sličio moj blog teško bi se moglo nazvati pristojnim izgledom, pa sam se sad malo više potrudio i uz pomoć Cleaker teme (koju sam dugo kasapio i tramakavao) napravio nešto što mi se napokon svidjelo. Lagao bih kad bih rekao da je sve išlo glatko. Na početku sam imao stanovitu ideju s NewYorker temom koja se u kasnijem razvoju pokazala neprilagodiva mojim zahtjevima, pa sam zatim čak i pokušao perverzije poput instaliranja Revolution 2.0 teme, ali sam na kraju ipak shvatio da je jednostavnost moj forte i stoga je sada pred vama ovaj dizajn. U spomen na Newyorkera ostali su crveni linkovi, a u spomen na Revolution ovaj favicon gore u navigacijskom baru vašeg Firefoxa. I, naravno, u bookmarksima, ako me tamo stavite ;)

Sljedeći problemi su došli kada sam trebao uštimati sve one pluginove instalirane u blog od kojih je možda najznačajniji Yet Another Photoblog WP plug-in koji blog vulgaris pretvara u punokrvni foto blog. Ima, doduše još nekih funkcija koje bih želio dodati, ali to će valjda doći s vremenom. Koliko sam dosad uspio vidjeti, na blogu nema nikakvih ozbiljnijih grešaka i bugova. Ako slučajno naletite na koji, volio bih da mi javite.

Oni koji će se pitati zašto je u pozadini logoa broj 3.0, objašnjenje da je to u uskoj vezi s egidom «nastavak bloga istim sredstvima» jer dok je verzija 2.0 bila ona na blog.hr-u koja će uskoro ući u četvrtu godinu postojanja, ona je samo bila nastavak jedne davne web priče oko pokojne Skandejuše pokrenute još 1999. godine.

To bi bio kratki manifest na početku ove nove verzije nesvrstanog blog bivstvovanja koji sam želio podijeliti s vama. Da ovaj post završim krajnje patetično, parafrazirat ću Churchilla i obećati vam krv, blog i suze.
- 21:15 - KomentirajIsprintaj - #

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv