Marketing
Zašto ću kupiti Hajdukovu dionicu
«Nemam više iluzija. Iluzija da će ovaj klub ikad postati velik. I zato mi te iluzije strašno, strašno fale.» Otprilike ovo su bile riječi Jurice Pavičića kojima je najbolje opisao ono što svaki iskreni navijač danas osjeća prema Klubu.
Prokletstvo navijanja za Klub usađeno mi je davno prije nego što sam došao na svijet, ali pravu inicijaciju doživio sam danom rođenja. Rođen sam, naime, upravo na dan kad je Klub golom Maria Boljata pobjedio banjalučki Borac i osvojio treći Kup Maršala u nizu. Tako obilježen, tog novembarskog dana tamo sredinom sedamdesetih, postao sam naivni idealist (ili možda nerealni mazohist, kako to netko lijepo reče). Ali s iluzijom. Istom onom Pavičićevom.
Jedni će vam reći da je početak kraja te iluzije nastupio onoga trenutka kad je barba Luka spustio crveno-plavu zastavu s jarbola na Starom Placu. Drugi će, pak, spominjati kako je kraj označen onda kada je neka bezumna ruka otvorila konzervu sa suzavcem osam godina kasnije. Bit će i nekih koji će vam se zakleti da je kraj počeo na jednoj utakmici u međuvremenu: onoj kad su suze zagrljenih igrača natopile travu na poljudskom centru, ali to je neka druga priča i neki drugi kraj.
A ja znam točno kad je čovjek u crnom zaista označio kraj. Bilo je to jedne kolovoške večeri u 22 sata i 15 minuta i to pod zlokobnim klisurinama Kantride.
Tu utakmicu pamtim po nekoliko detalja:
U životu nikad prije i nikad kasnije nisam prisustvovao utakmici na kojoj je bilo više oklopljenih specijalaca kao te 1995., osamnaest dana nakon pobjedničke Oluje.
U životu, nikad prije i nikad kasnije, nije me mučila dijareja kao tog dana u Rijeci. (Đavlu i Rijeka, i Korzo, i Sušak, i Rječina, i ćevapi na kolodvoru.)
U životu, nikad prije i nikad kasnije, nisam prisustvovao utakmici nakon koje je «odjekivala» takva grobna tišina. Osjećaj ravan onome kakav vas obuzme na pogrebima na kojima ispraćate svoje najdraže… Prijatelje, obitelj…
Jebat ga, znam da zvuči patetično, ali ja sam, izmožden i od poraza i od proliva, imao upravo taj gadni osjećaj praznine. A mislim da sam taj isti osjećaj tada dijelio sa svima u onoj mukloj koloni koja je išla sa stadiona prema luci.
Ispratili smo bili tada i prijatelja i obitelj. A pokopali smo pod tim hridima i iluziju.
Kupit ću tu dionicu samo zbog uspomena i ničega više. Jer ničega više i nema. A sve mi to strašno, strašno fali.
Post je objavljen 13.03.2008. u 21:49 sati.