blijedoplavi ženski rukopis

Zamišljam ovaj grad, pa ga knauf pregradnim zidom dijelim popola.
Ž stranu odmah odbacujem kao dekorativni višak.
M potcrtavam dvaput, drugi put lakše, s desna na lijevo... polako kao da se vraćam u prošlost... tu sam formulu jednom znala riješiti, pa mu onda pisanim oduzimanjem oduzimam sve starce i dječake, sve one koji s laktom na spuštenom staklu slušaju krivu glazbu, sve one koji nisu čitali Kunderu... koji imaju čvrste principe, koji sami vole M... one već zauzete i bespovratno zaljubljene, one za ljubav nesposobne i nespremne... i eto me...
već sam na broju 7673.

Kad u formulu ubacim svoje mane, plaho gledam u 7 preostalih...
Vidim - četvorica bi me u jednom času mogla shvatiti... dvojica će se baš večeras zaljubiti u drugu.

Jedan nikada neće pročitati ovaj post.

tessa k od tesara

i moja geometrija...


tessa k od tesara

...

uz sva neslaganja i međusobne optužbe između parnog i neparnog svemira, oba se slažu u tome da je potpuno nejasno iz kojeg je došla zigota koja je onda iznjedrila strast jednog devetogodišnjaka za nogometom, no eto, strast je tu u svoj svojoj snazi, ljepoti i potrebama za prijevozom, pa je svaki svemir zasebno pregrizao žal za onim drugim sportom koji je zbog nogometa morao otpasti, tješeći se valjda da kad dijete zna što želi, da je to već pola odgoja, i svaki svemir se u svoje dane svede na prijevoznika jedne kuštrave nogometne strasti i njenih kopački.
uglavnom…nutiga nogometa na mala vrata u mom životu…

a opet… kako je moja sezona trčanja sa zimskim kratkim danima, a dugim noćima završila
(i isuse, teško mi je to i izgovoriti)
ako ne računamo ukradene vikende,
a u mojoj je matematici uvijek previše prava mjera, pa ih vikende nikako ne mogu računati,
i koja još uvijek vratim milo za drago, pa i nogometu,
počela sam svoje vrijeme za trčanje krasti od njega.
i iako trčanje po osvijetljenoj park-šumi, pa još u krugovima, nikako nije isto što i trčanje šumom,
pa se dok tih sat i pol u širokim, ali ipak krugovima - trčim, osjećam poput laboratorijskog miša,
... jer meni je uvijek potreban taj osjećaj beskraja, pa još planine k tome,
ali svejedno... bar sam životno u tom svom trkačkom segmentu uspjela pristati na manje i pogledati stvari s druge strane,
i eto me dakle kako besramno iskorištavam nogomet za vlastite potrebe.

i vodila sam D. nekidan na taj njegov nogomet, i bila je već noć, i ušla sam u Maksimir u tu noć, a Maksimir je bio osvijetljen…
magla i svjetlost lampi, i bilo je hladno, a opet, bilo je tako nestvarno lijepo i pomalo jezovito jer…
čuli su se krici životinja.

i pitala sam se da li se to one upravo bore protiv sna…
i pitala sam se, jedna od njih -

zašto se divlji bojimo usnuti.

___________________________________________________________________________________________________________________________

postoji u francuskom taj jedan predivan izraz - entre chien et loup
... između psa i vuka.
izraz koji označava ono vrijeme u danu netom prije mraka kada je svjetlost već tako slaba da je nemoguće razlikovati vuka od psa.
no ipak… izraz je više od opisa razine svjetla i puno više od onoga što bi se dalo svesti u riječ “sumrak”...
entre chien et loup označava granicu između poznatog i opasnog, između prisnog i prijetećeg,
pitomog i divljeg, pouzdanog i nepredvidivog,
između povjerljivog i nepovjerljivog, odanosti i izdaje...
a ja, koja sam oduvijek sama sebi nejasnih obrisa,
te - entre chien et loup... margine vremena,
osjećam

...i kao svoje margine.

link na cijelu partituru

by tessa k